subota, 23. prosinca 2017.

Naša je nemoć najbolja opomena

Crkva sv. Franje na Kaptolu (prije "Novus Ordo" promjena)


Crkva sv. Franje na Kaptolu bila je jedna od pet zagrebačkih crkava koje su 1756. god. bile određene za javnu pokoru, kako bi se otklonile Božje kazne koje je čovječanstvo zaslužilo svojim grijesima.
Naime, u jesen 1755. Europu je pogodio niz potresa, koji su prouzročili ogromne materijalne i ljudske gubitke. Glavni grad Portugala, Lisabon, bio je gotovo sravnjen sa zemljom. Potresi su se osjetili i u Habsburškoj Monarhiji.

Iako je u ono vrijeme na europskim dvorovima već polako prevladavalo "prosvjetiteljstvo" i "racionalizam", ljudi suočeni sa svojom nemoći pred silama prirode, shvatili su da im jedino preostaje pasti na koljena i činiti pokoru.

Sam je bečki dvor naredio da se u svim većim gradovima obavljaju javne pokorničke pobožnosti. Naredba je, dakako, stigla i u Zagreb.

Prošli mjesec predstavio sam vam kanonika Baltazara Adama Krčelića.
Jedno od Krčelićevih glavnih djela su Annuae - neka vrsta kronike u kojoj je zabilježio sve važnije događaje od 1748. do 1767.


Ovako Krčelić opisuje što se događalo te 1756. godine:

"... sub Februarii mensis medium ob ingentes terraemotus, qui non tantum Ulisipponam in Portugallia destruxissent, sed ubique auditi fuere per Italiam, Germaniam, Galliam, Austriam, in Croatia quoque nostra frequentius, jussu aulae publicae eatenus preces sic institutae sunt, ut primo in cathedrali, tum apud Franciscanos, dein sanctum Marcum, postea patres Capucinos, demum apud patres Jesuitas, 40 horarum preces essent. In cathedrali ob conciones, quas ego triduo habui, et quidem primo die de gravitate terraemotus, 2. de ejus causis, 3. de remediis, et quae per me primo sunt institutae occasione talis devotionis, ingens fuit populi concursus."

("...oko sredine mjeseca veljače, zbog velikih potresa, koji su uništili ne samo Lisabon u Portugalu, već se i posvuda za njih čulo po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, a često i u našoj Hrvatskoj, po naredbi dvora uvedene su javne molitve, tako da su se prvo u katedrali, zatim kod franjevaca, onda kod sv. Marka, potom kod otaca kapucina, naposlijetku kod otaca isusovaca, održale molitve 40 sati. U katedrali se okupilo veliko mnoštvo puka zbog propovijedi koje sam držao u trodnevlju, i to, naime, prvoga dana o težini potresa, 2. o njegovim uzrocima, 3. o lijekovima, i koje su propovijedi prvo bile uvedene s moje strane radi ovakve pobožnosti.")


Krčelić je, kao i ostali propovjednici, propovijedao protiv plesa, balova, karnevala i ostale grešne zabave:

"Unde dum ad sanctum Marcum ultima fuisset concio, ego a nobilibus matronis pro eadem invitatus eram, quam et dixi, tali populi totius concursu, ut praeter amplissimum templum forum etiam adjacens populo plenum foret. Dixi autem concionem de mundi vanitate, et res hujus saeculi non esse nisi deceptiones, atque hoc ex illo psalmo: 'Nolite fieri sicut equus et mulus, quibus non est intellectus' (Ps. 31, 9). Defectus omnes supra plurimorum captum exposui, applausu eo, ut concionem hanc typis edendam petierint, civitas per suos exmissos mihi gratiaa egerit, magnates quoque, uti comes Orsich et Sermage, fructu quoque tali, ut domum regnicolarem, quae in templum libertatis conversa erat, ejus antea amici protectoresque deseruerint, neque ad baal sive saltum, aut mascheras eo amplius profecti sint, nihilque inconveniens sit auditum, immo defensores libertatum antea osores effecti sunt earundem, impleveruntque confessionalia, immo sub ipsa concione lacrymis templum. Neque vel postea ac subsequis annis Zagrabiae visa sunt et audita priora."

("Stoga, dok je trebala biti zadnja propovijed kod svetoga Marka, ja sam za to pozvan od plemenitih gospođa, koju sam i rekao, uz takvu navalu puka, da je osim prostranog hrama i okolni trg bio pun puka. A rekao sam propovijed o ispraznosti svijeta i da stvari ovoga svijeta nisu drugo nego varke, a to iz onog psalma: 'Nolite fieri sicut equus et mulus, quibus non est intellectus' (Ps 31, 9). Objasnio sam sve poroke prema mnogim shvaćanjima, i to s takvim odobravanjem, da su tražili da ovu propovijed dam tiskati. Grad mi je zahvalio po svojim poslanicima, pa čak i magnati, kao grof Oršić i Sermage, i to s takvim plodom, da su i kraljevsku kuću, koja je bila pretvorena u hram slobode, napustili njeni prijatelji i zaštitnici, i nisu više išli na bal ili ples, niti na maškare, i nije se više čulo ni za što neprimjereno; štoviše, branitelji sloboda su se obratili i napunili ispovjedaonice, a tijekom same propovijedi i suzama crkvu. I nije se poslije i narednih godina vidjelo i čulo u Zagrebu ono što je bilo prije.")


Posljednji dio ovih javnih pokora držao se u crkvi sv. Katarine, koja je u ono vrijeme pripadala isusovcima.


Crkva sv. Katarine na Gornjem gradu, prije "Novus Ordo"-promjena


Možemo pretpostaviti da su se pokore obavljale u "zagrebačkom stilu", koji je dio širega srednjoeuropskog katolicizma. Ako malo pažljivije razmislite o glavnim karakteristikama tog starog srednjoeuropskog katolicizma, kao što su npr. naš tradicionalni izgovor latinskog jezika (nasuprot talijanskom izgovoru) ili naše bogato ukrašene barokne crkve, tu biste trebali ubrojiti i onaj nekada najrašireniji molitvenik u Habsburškoj Monarhiji, čuveni Officium Rakoczianum.

Taj molitvenik potječe od erdeljskog kneza Franje Rákóczija (1645.-1676.).
Rákóczijevi su bili obraćenici na katolicizam. Obitelj je prethodno bila protestantska (kalvinistička). Štoviše, Franjin djed - Juraj Rákóczi (1593.-1648.) - bio je veliki progonitelj katoličke vjere. On je najodgovorniji za mučeničko ubojstvo sv. Marka Križevčanina. 
No, vjerska situacija u obitelji se s vremenom promijenila. Franji je rano umro otac, tako da ga je majka, Sofija Báthory, odgojila kao katolika. Postao je revni katolik i promicatelj protureformacije u Mađarskoj.
Vidite kako čudesno djeluje Božja Providnost. I sv. Pavao je u mladosti bio progonitelj Crkve (i odobravao ubojstvo sv. Stjepana Prvomučenika), a poslije je sam postao kršćaninom i dao život za vjeru Kristovu.

Franjo Rákóczi je inače bio oženjen za Jelenu Zrinsku, kćer hrvatskog bana Petra Zrinskog, i sudjelovao je u Zrinsko-Frankopanskoj uroti. Ali, za razliku od Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, odmah se predao i položio oružje - i zato je izbjegao njihovu sudbinu.

No, ovdje je tema njegov molitvenik.
Smatra se da autor popularnog molitvenika Officium Rakoczianum nije bio sam Rákóczi, već jedan isusovac koji je djelovao na njegovom dvoru. Bilo kako bilo, to je postao najrašireniji molitvenik u cijeloj Habsburškoj Monarhiji u 17., 18. i 19. stoljeću.

Nekoliko je izdanja tiskano i u Zagrebu, kao ovo iz 1772. god.





Pokornički psalmi u zagrebačkom Rakoczijevom oficiju...





Evo još jedno na internetu dostupno izdanje, koje je 1737. izdao isusovački kolegij u Zagrebu: LINK.

Molitvenici, dakako, trebaju pružiti vjernicima pouku o metodama pokore, kao što ih poučavaju i o ostalim pobožnostima. A dalje, odgovornost stoji na samom vjerniku: da se prene iz svoje lijenosti i nešto poduzme.

Nesreće koje pogađaju čovječanstvo trebale bi mu otvoriti oči, da uvidi svoju malenkost i slabost, te potpunu ovisnost o Gospodinu Bogu. Zar nije onda nerazumno grijesima izazivati moguće kazne?

Blaženi papa Pio IX. dodao je Litanijama svih svetih zaziv: "A flagello terraemotus, libera nos Domine" ("Od biča potresa, oslobodi nas Gospodine").
U crkvenoj tradiciji, izraz "bič" ("flagellum") označava kazne koje već na ovom svijetu stižu čovječanstvo zbog njegovih grijeha, u obliku raznih katastrofa (potresi, poplave, suše, ratovi).
Prema psalmistu: Multa flagella peccatoris - Mnogi (su) bičevi grešnika (Ps 31, 10)

Možete to dobro vidjeti u molitvama za ophode u Rimskom obredniku (pogledaj, na primjer, naš Obrednik iz 1929., str. 330.-344.).
Tu imate ophode za slučaj raznih nevolja: za vrijeme oskudice i gladi, za vrijeme pomora i kuge, za ratno vrijeme i svaku drugu nevolju.

U svim se molitvama uvijek ističe da nas nevolje stižu zbog naših grijeha, a da je pokora jedini izlaz.


Evo, na primjer, ophod za vrijeme rata... (str. 339.-343.).








Broj komentara: 8:

  1. Samo da podsjetim da je i bl. Alojzije Stepinac u svojim Propovijedima o lurdskim ukazanjima 1958. isticao da je pokora najsigurniji način za odvraćanje Božjih kazni.
    Pogledaj: Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih"

    OdgovoriIzbriši
  2. "Krčelić je, kao i ostali propovjednici, propovijedao protiv plesa, balova, karnevala i ostale grešne zabave"

    Vrlo zanimljivo. Moderni svećenici to ne bi ni okarakterizirali kao grijeh, a kamoli kao grijeh takve težine da zaslužuje biti kažnjen.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Upravo u tome i jest problem.
      Zašto danas ima toliko polovičnih i nevaljanih ispovijedi?
      Zato što danas više nitko živ ne zna što jest grijeh, a što nije grijeh.
      Jedan od glavnih zadataka poučavanja moralne teologije na teološkim fakultetima je uvijek bio to da nauči svećenika precizno razlikovati što je, a što nije grijeh, kao i različite vrste grijeha. Danas je sve to razvodnjeno do krajnjih granica.

      Ne tako davno, Crkva je tražila i od javnih vlasti da zabrane neke vrste plesova. Zapravo, sve do Drugoga vatikanskog koncila. Pa, iako o tome nije bilo riječi na Koncilu, svi su "Gaudium et spes" shvatili kao poziv da se kršćani prestanu protiviti javnim porocima i grijesima.

      A sad, pazite kako je definiran bludni grijeh u Katekizmu sv. Pija X. (■ 423.):
      "Šesta zapovijed "ne sagriješi bludno" zabranjuje svaki čin, pogled ili razgovor koji se protivi čistoći"

      A potom u ■ 425. kaže ovako:
      "■ 425. P. Je li nečistoća veliki grijeh?
      O. To je preteški grijeh i vrlo odvratan pred Bogom i ljudima, zato što snizuje čovjeka na razinu životinje, vuče ga u mnoge druge grijehe i poroke, te izaziva najstrašnije kazne na ovom i na drugom svijetu."

      I napokon ■ 430. koja se sigurno odnosi i na ples…
      "■ 430. P. Što moramo izbjegavati da bismo ostali čisti?
      O. Da bismo ostali čisti treba izbjegavati lijenost, loše društvo, čitanje sablažnjivih knjiga i časopisa, neumjerenost, gledanje nečednih slika, besramnih priredaba, opasnih razgovora i svih ostalih grešnih prigoda."

      Izbriši
    2. Problem je danas u tome što oni kojima je posao da točno pouče vjernike o opasnosti grijeha, ne rade svoj posao - bilo zato što ne znaju, bilo zato što ne žele.
      Evo jedan najbanalniji i najjednostavniji primjer. Znate onaj dječji vjerski časopis MAK? Tamo imate jednu rubriku koja se zove "Blaževa pošta", gdje se odgovara na razna pisma koja im šalju djeca.
      Koliko se ja sjećam iz davnih dana dok sam pratio taj časopis, jedno od najčešćih pitanja koja su im postavljala djeca bilo je: "Je li grijeh kad se dečko i cura ljube?"
      A ovi iz MAK-a nikada nisu odgovorili sa "da" ili "ne", nego su uvijek davali nekakve dvosmislene ili šaljive odgovore, koji zapravo ništa ne kažu… I pitanje je ostalo u zraku…
      Je li to bilo zato što ne znaju odgovor, ili samo ne žele reći?
      A trebali bi znati. Čak su i u Glasu Koncila još krajem 1960-ih pisali da je Crkva uvijek osuđivala "grešno ljubakanje".
      Zašto je onda problem to danas reći?

      Izbriši
  3. I tako, zbog (namjernog) razvodnjavanja Katoličke vjere i glavnih načela naše vjere (ovdje imajmo na umu protestantska načela o potpunoj nepotrebnosti kako ispovijedi tako i vršenja pokore), vjernike se sistematski odučavalo od onoga što je doista neophodno za izgradnju prave vjere, a time i udaljavalo od pravog puta koji vodi u svetost. Dok je upravo svetost onaj stvarni cilj kojemu svi moramo težiti.

    Evo ovdje vrijedi spomenuti i onaj (slučajno?) nepravilno prevedeni tekst Gospodinovih riječi, koje je sveti Luka apostol zapisao u knjizi Evanđelja našega Gospodina Isusa Krista:
    "Nipošto, kažem vam, nego ako pokoru ne budete vršili, svi ćete slično propasti!" ("Non, dico vobis : sed nisi poenitentiam habueritis, omnes similiter peribitis.") (Lk 13,3)

    Naš Gospodin ponavlja ove iste riječi i u 5. retku istog poglavlja. No moderniji prijevodi (osim Katančićeva) ovdje u oba retka govore o 'obraćenju' namjesto 'vršenju pokore'.
    Razmislimo li bolje uvidjet ćemo kako je vršenje pokore uvjetovano obraćenjem srca. Dok sama riječ, tj sam poziv na obraćenje ne uvjetuje vršenje pokore. Čak niti ne podrazumijeva, ako ga se izostavi jasno navesti. A gdje drugo je to veće nužde, nego li u Svetom Pismu.
    Povrh svega, to su riječi samoga nam Gospodina!

    Na koncu, što vrijedi samo obraćenje, ako se nećemo obraćati svakog dana iznova? Jer svakog dana upadamo u manje ili veće grijehe, što zbog slabosti tijela i duha, što zbog svijeta u kojem se nalazimo, što zbog zavodnikai njegovih napadaja.
    A upravo pokora je ta koja nam daje veliku, ogromnu snagu i jača nas u postojanosti i vjernosti, te je time pokora uz molitvu nerazdvojan i neizostavan način (kojeg trebamo vidjeti kao dar!) rasta i jačanja u vjeri i svetosti, a istovremeno izgradnja štita od mnogih napasti zbog kojih često im popuštajući, padamo na nižu razinu vjernosti i postojanosti.
    Molitva i pokora su dvije ruke, koje što su češće sklopljene, to su više djelotvorne!

    Jbd

    OdgovoriIzbriši
  4. A evo što kaže SV. VIANNEY O PLESU

    Svako malo netko me upita: “Kakva se šteta može dogoditi ako se netko zabavi nakratko? Ne činim zlo nikome; ne želim biti ni postati pobožan! Kad ne bih odlazio na plesove, živio bih na ovome svijetu poput nekog mrtvaca!”

    Moj dobri prijatelju, u krivu si. Ili ćeš biti pobožan, ili ćeš biti proklet. Što je pobožna osoba? Nije to ništa drugo doli osoba koja izvršava svoje dužnosti kao katolik. Ti tvrdiš kako neću postići ništa govoreći ti o plesovima i da se nećeš u njih upuštati ništa manje ili više. Opet si u krivu. Ignoriranjem ili preziranjem uputa svog pastira, zazivaš na sebe osudu Božju, a ja ću postići poprilično puno za izvršavanje svojih dužnosti. Na času moje smrti, Bog me neće pitati jesi li ispunjavao svoje dužnosti, već jesam li te poučio što moraš činiti da ih ispuniš. Ti također tvrdiš da također nikad neću slomiti tvoj otpor do razine da povjeruješ kako postoji opasnost u zabavljanju, makar nakratko. Ne želiš vjerovati da tu postoji opasnost? Pa, to je tvoja stvar. To ne bi trebalo iziritirati tvoga pastira u izvršavanju njegovih dužnosti. Ali ti ćeš reći da Božje zapovjedi ne zabranjuju ples, kao ni Sveto Pismo. Vjerojatno ih nisi proučio dovoljno detaljno. Prati me na trenutak, i vidjet ćeš kako nema Božje zapovjedi koju se plesom i zabavom ne krši, niti sakramenta koji se njima ne profanizira.

    Znaš kao i ja kako se u ovakve slučajeve razbibrige i divlje ekstravaganze ne upušta tokom običnih vremena, već nedjeljama i posnim danima. Što će onda mladić ili djevojka činiti kada odu na plesove? Kakvu će ljubav oni imati prema Bogu? Njihovi će umovi biti u potpunosti obuzeti sa pripremama da privuku ljude s kojima će se sretati. Pretpostavimo da se žele pomoliti, kako će to učiniti? Ta, samo Bog to zna. Uostalom, kolika se ljubav za Boga može gajiti od ljudi koji dišu i žive samo za ugode i stvorenja kojima su okruženi? Moraš priznati, nemoguće je ugoditi i Bogu i svijetu. Takvo što jednostavno ne ide.

    Bog zabranjuje psovke. Ali! Kakve svađe, kakve kletve i kakve hule se izriču kao posljedica ljubomore između mladih ljudi na takvim susretima? Zar niste često primijetili rasprave ili svađe tamo? Tko bi mogao nabrojati sve zločine koji su počinjeni na takvim dijaboličnim susretima?

    Nisu li upravo takvi susreti oni koji najnasilnije kušaju ljude protiv svete krijeposti čistoće? Gdje drugdje se osjetila tako snažno upravljaju prema ugodnim uzbuđenjima? Ako se približimo tome malo više, ne bismo li trebali skoro pa umrijeti od prestravljenja kada svjedočimo svim zločinima koji se tamo čine? Upravo tamo sam Đavao tako bijesno podgrijava vatru nečistoće u srcima mladih ljudi, kako bi ih udaljio od milosti krštenja. Ne pokorava li upravo tamo sam Pakao više duša nego bi mogao i poželjeti? Ako, unatoč nedostatku prilika i pomoći molitve, kršćanin ima poteškoća sa čuvanjem čistoće srca, na koji bi način mogao sačuvati tu vrlinu u središtu tolikih izvora koji su sposobni da ju unište.

    “Pogledaj”, govori Sveti Ivan Zlatousti, “na ovu svjetovnu i poletnu mladu ženu, ili čak na ovaj gorući trag dijabolične vatre koji, poradi njene ljepote i odjeće, pali u srcima mladića vatru pohote. Zar ih ne vidiš kako nastoje šarmirati jedni druge svim oblicima trikova i dosjetki? Broji, nesretni griješniče, ako možeš, broj loših i opasnih misli, svojih zlih želja i svojih griješnih djela. Zar ne čuješ tamo tolike zvukove koji gode tvojim ušima, koji pale i izgaraju srca, i od njih stvaraju vatre besramnosti?”
    . . .

    OdgovoriIzbriši
  5. . . .
    Zar tamo, moja draga braćo, ne piju dječaci i djevojčice sa samog izvora zločina, koji će, poput oluje ili rijeke koja navaljuje preko svog korita, razvaliti, uništiti i otrovati svu svoju okolinu? Samo idite, besramni očevi i majke, odite u Pakao gdje vas čeka samo bijes Božji, vas i sva vaša djela kojima ste pustili svoju djecu da tako riskiraju. Samo odite, neće puno trebati da vam se djeca pridruže, jer ste im učinili put očitim. Brojite godine koje su vaši dječaci i djevojčice potrošili, prije nego vam Sudac da račun za vaše živote, i otkriti ćete da je vaš pastir imao razlog za upozorenja na ova dijabolična djela.

    Ah, kažete, pretjeruješ, činiš stvar većom nego ona jest!

    Pretjerujem? U redu, onda. Slušajte. Jesu li Sveti Oci Crkve pretjerivali? Sveti Efrajim nam govori kako je ples uništenje djevojaka, sljepilo mladića, žalost anđela i užitak demona. Dragi Bože, zar itko može imati oči tako zasljepljene do te razine, da će pomisliti kako u takvim djelima zaista nema opasnosti, dok je to kroz svo vrijeme uže kojim Đavao povlači najviše duša u Pakao? … Izvolite, jadni roditelji, slijepi i izgubljeni, izvolite i prezrite ono što vam vaš pastir govori! Izvolite! Činite kao što ste do sad činili! Poslušajte sve i ne izvucite nikakvu korist! Nema štete u tome? Recite mi onda, čega ste se odrekli na dan krštenja? Pod kojim ste uvjetima kršteni? Zar to nije bilo pod uvjetom prisege pred licem Neba i zemlje, u prisutnosti Isusa Krista na oltaru, da ćete se odreći Sotone, i svih djela njegovih, i svega sjaja njegova, kroz puninu svog života – ili da ćete se, drugim riječima, odreči grijeha, ugoda i ispraznosti svijeta?

    Zar to nije bilo jer ste obećali da ćete slijediti korake raspetoga Boga? U tom slučaju, zar to nije istinsko kršenje obećanja danih na krštenju, kao i profaniziranje Sakramenta milosti? Zar to nije i profaniziranje Sakramenta Potvrde, kroz razmjenu Križa našega Gospodina Isusa Krista, kojeg ste naslijedili, za ispraznu haljinu, poradi posramljenja od toga Križa, koji je trebao biti vama na slavu i vašu sreću? . . .

    OdgovoriIzbriši
  6. Sveti Augustin nam govori da se oni koji odlaze na plesove i zabave uistinu odriču Isusa Krista kako bi se prepustili Đavlu. Kako li je strašna ta stvar! Potjerati Isusa Krista, nakon što smo ga primili u svoja srca! “Danas”, govori sveti Efrajim, “oni se sjedinjuju sa Isusom Kristom, a sutra sa Đavlom.” Koji je Juda ona osoba koja, nakon što primi Isusa Krista, odlazi prodati Ga Sotoni na takvim okupljanjima, gdje će se sjediniti sa svim što je najopakije! A kad je riječ o Sakramentu Pokore, kakve li su to suprotnosti u takvom životu! Kršćanin, koji bi nakon jednoga grijeha trebao provesti život u pokori, razmišlja samo o prepuštanju svjetovnim užitcima! Koliki brojni profaniziraju Sakrament Posljednjeg Pomazanja čineći neumjesne kretnje nogama, rukama, pa i cijelim tijelom koje će jednoga dana biti pomazano svetim uljem. Nije li i Sakrament Svetoga Reda uvrijeđen načinima na koji se instrukcije pastira shvaćaju? A tek kad dođemo do Sakramenta Ženidbe… Kakve se nečistoće promišljaju u takvim združenjima? Čini se da je sve prihvatljivo. Koliko slijep netko mora biti da pomisli kako u tome nema štete…

    Sabor u Aix la Chappeleu zabranjuje plesove, pa i na vjenčanjima. A sveti Karlo Boromejski, milanski nadbiskup, daje tri godine pokore bilo kome tko je plesao, a ako se tome vratio prijetila bi mu ekskomunikacija. Ako u tome nema štete, zar su Sveti Očevi i Crkva u krivu? Tko tvrdi da u tome nema štete? To može biti samo slobodoumnik, ili poletna i svjetovna djevojka koja pokušava umiriti i opravdati svoju savjest najbolje što može. No, postoje svećenici, kažete, koji ne govore o tome u ispovjedima. Ah! Ne znam postoje li svećenici koji su toliko slijepi, ali sam siguran da oni koji traže takve lagodne svećenike traže putovnicu koja će ih odvesti u Pakao. Što se mene tiče, kad bih ja otišao na plesne zabave, ne bih trebao tražiti odrješenje bez istinske namjere da se na njih ne vraćam.

    Poslušajte svetog Augustina i viditi ćete je li ples dobra stvar. On nam govori: “ples je uništenje duša, izvrnuće svih pristojnosti, sramni spektakl, javno priznanje zločina.” Sveti Efrajim ga naziva “uništenjem dobrih morala i njegovanjem prijestupa.” Sveti Ivan Zlatousti: “Škola javnog oskvrnuća nevinosti.” Tertulian: “Hram Venerin, dom besramnosti i utvrda svih korupcija.” “Eno djevojke koja pleše”, govori sveti Ambrozije, “ali ona je kćer preljubnice, jer kršćanska žena bi poučila svoju kćer čednosti, ispravnom osjećaju sramežljivosti, a ne plesu!”

    Doista! Koliko mnogo mladih ljudi ima koji otkako odlaze na plesove više ne prilaze Sakramentima, ili ako to čine samo ih profaniziraju! Koliko mnogo jadnih duša ima koji su u tome izgubili svoju pobožnost i svoju vjeru. Koliki mnogi nikad neće otvoriti svoje oči.
    JbD

    OdgovoriIzbriši