četvrtak, 28. prosinca 2017.

Kršćanski Jeruzalem


Ustoličenje latinskog patrijarha u Jeruzalemu 1908. god.


Nedavna odluka američkog predsjednika Trumpa da veleposlanstvo preseli iz Tel Aviva u Jeruzalem, potakla je nove rasprave o pitanju državno-pravnog statusa Jeruzalema.
Danas se borba oko prevlasti nad Jeruzalemom vodi između nevjernih Židova i muhamedanaca.

Gdje su kršćani u svemu tome? Mislim na prave kršćane, a ne na američke protestante poput Trumpa, koji su uvijek na židovskoj strani. Protestanti su židovske sluge. Primijetit ćete kod tih američkih protestanata: što su veći "fundamenalisti", to su veće židovske sluge. To je jedno od glavnih obilježja američkog cirkus-protestantizma.

Srećom, u Svetoj zemlji nema protestanata. Tamošnji kršćani drže jednaku distancu i prema muhamedancima i prema Židovima.

Nažalost, kršćani danas vrlo slabo stoje Jeruzalemu, i ne predstavljaju faktor koji bi mogao odlučivati o budućnosti grada. Ali, nije uvijek bilo tako.

Pogledamo li demografsku prošlost Jeruzalema u zadnjih sto godina, vidimo kako se neprekidno smanjuje broj kršćana, dok se istovremeno povećava i broj muhamedanaca i broj nevjernih Židova. 
Prije 100 godina, u Jeruzalemu je živjelo više kršćana nego muhamedanaca.
Prema popisu stanovništva iz 1922. bilo je 14 669 kršćana, a 13 413 muhamedanaca.
A danas u Jeruzalemu živi jedva 12 000 kršćana, dok je muhamedanaca preko 300 000.
Dakle, od 1922. broj kršćana je pao, dok se broj muhamedanaca povećao 23 puta!

Po mom skromnom mišljenju, problem je u tome što kršćani u Svetoj zemlji nemaju nikakve vanjske zaštitnike. Nema kršćanskih država koje bi štitile i promicale njihove interese, dok palestinski muhamedanci imaju podršku cijelog islamskog svijeta, a nevjerni Židovi uživaju podršku SAD-a.
Neću dalje o ovome, i molim vas da ne povlačite tu temu u komentarima.

Tema mog današnjeg posta su neka druga, svjetlija vremana - kad je Jeruzalem bio isključivo kršćanski grad. Govorim o vremenu prije muhamedansko-arapskih osvajanja iz 7. stoljeća, koja su islamizirala Bliski istok.

Vratit ćemo se u vrijeme kad je Sveta zemlja bila kršćanska, da vidimo kako je izgledao vjerski život tadašnjih kršćana - i što možemo naučiti od njih.

Od pobjede kršćanstva u Rimskom Carstvu za vrijeme cara Konstantina Velikog, pa sve do 637. godine (kad ga osvajaju muhamedanci) Jeruzalem je bio kršćanski grad.

Pogledat ćemo stoga neke kršćanske izvore iz 4. stoljeća, koji govore o svakodnevnom životu u tadašnjem kršćanskom Jeruzalemu.

Prvo trebamo istaknuti zasluge sv. Jelene (Helene), majke cara Konstantina. Ona je dala srušiti sve poganske hramove i idole u Jeruzalemu (koje su podigli Rimljani prije obraćenja na kršćanstvo), i nagovorila svog sina Konstantina da izgradi veličanstvene bazilike na svetim mjestima, kako u Jeruzalemu, tako i drugdje po Svetoj zemlji.


Kršćanski pisac Sulpicije Sever (363.-425.) kaže u svojoj Kronici (II. knj.):

"...hoc temporum tractu mirum est quantum invaluerit religio Christiana. Tum siquidem Hierosolyma horrens ruinis frequentissimis ac magnificentissimis ecclesiis adornata. Namque Helena, mater principis Constantini, quae Augusta cum filio conregnabat, cum Hierosolymam agnoscere concupisset, reperta ibi idola ac templa protrivit; mox usa regni viribus basilicas in loco Dominicae passionis et resurrectionis et ascensionis constituit."

("...protekom ovog vremena, čudesno je koliko je ojačala kršćanska vjera. Tada je, naime, Jeruzalem, koji je bio u ruševinama, ukrašen premnogim i veličanstvenim crkvama. Jer je Jelena, majka vladara Konstantina, koja je kao augusta vladala zajedno sa sinom, želeći upoznati Jeruzalem, uništila idole i hramove koje je tamo zatekla, te je ubrzo, koristeći se snagama vlasti, podignula bazilike na mjestima Gospodnje muke i uskrsnuća i uzašašća.")


Možda i najvažniji izvor iz tog vremena za poznavanje svakodnevnog života u kršćanskom Jeruzalemu je izvješće hodočasnice Egerije (Eterije), koja je posjetila Svetu zemlju oko 390. god. (Peregrinatio Aetheriae ili Itinerarium Egeriae).

Prema Egeriji, tadašnji su se kršćani brinuli da crkve budu vrlo bogato ukrašene, do te mjere da u crkvama: "osim zlata i dragulja, ništa drugo i ne vidiš ("extra aurum et gemmas, nihil aliud vides").





Pa, ako su se i obični vjernici toliko trudili oko lijepog uređenja crkava, logično je da su se vladari morali brinuti još više. 

Za uređenje crkava u Svetoj zemlji, a napose u Betlehemu i Jeruzalemu, najviše su se pobrinuli sam car Konstantin i sv. Jelena.


Tako Egerija, ne skrivajući svoju zadivljenost ukrasima jeruzalemskih crkava, piše:

"Nam quid dicam de ornatu fabricae ipsius, quam Constantinus sub praesentia matris suae, in quantum vires regni sui habuit, honoravit auro, musiuo et marmore pretioso, tam ecclesiam maiorem quam Anastasim uel ad Crucem uel cetera loca sancta in Ierusolima?"

("A što da kažem o uresu te građevine, koju je Konstantin u nazočnosti svoje majke, počastio svim snagama svoje vlasti: zlatom, slikama i dragocjenim mramorom; kako veliku crkvu, tako i hram Uskrsnuća, tako kod Križa, tako i ostala sveta mjesta u Jeruzalemu?")


Egerija vrlo detaljno opisuje svakodnevne obrede koji su se služili na svetim mjestima, osobito javno moljenje časoslova koje je predvodio sam biskup.
Razumije se, zbog dužine teksta, ne mogu ovdje prenijeti sve što je zabilježila ta hodočasnica. Ali evo jedan detalj da se vidi barem dio atmosfere, koja je vladala na svetim mjestima:

"Nam singulis diebus ante pullorum cantum aperiuntur omnia ostia Anastasis et descendent omnes monazontes et parthene, ut hic dicunt, et non solum hii, sed et laici praeter, viri aut mulieres, qui tamen volunt maturius vigilare. Et ex ea hora usque in luce dicuntur hymni et psalmi responduntur, similiter et antiphonae: et cata singulos hymnos fit oratio. Nam presbyteri bini vel terni, similiter et diacones, singulis diebus vices habent simul cum monazontes, qui cata singulos hymnos vel antiphonas orationes dicunt. Iam autem ubi coeperit lucescere, tunc incipiunt matutinos hymnos dicere. Ecce et supervenit episcopus cum clero et statim ingreditur intro spelunca et de intro cancellos primum dicet orationem pro omnibus... Item hora sexta denuo descendent omnes similiter ad Anastasim et dicuntur psalmi et antiphonae, donec commonetur episcopus; similiter descendet et non sedet, sed statim intrat intra cancellos intra Anastasim, id est intra speluncam, ubi et mature, et inde similiter primum facit orationem, sic benedicet fideles, et sic exiens de intro cancellos similiter ei ad manum acceditur. Ita ergo et hora nona fit sicuti et ad sexta."

("Naime, svakoga dana prije nego se oglase pjevci, otvaraju se sva vrata crkve Uskrsnuća [Anastasis] i silaze svi monazonti i partene, kako ih ovdje zovu, i ne samo oni, nego i laici osim njih, muškarci i žene koji žele ozbiljnije bdjeti. I od toga časa sve do zore, govore se himni i odgovaraju psalmi, a slično i antifone: i prema svakom himnu bude molitva. Naime, svećenici po dvojica ili trojica, a slično i đakoni, svakoga se dana izmijenjuju zajedno s monazontima, koji nakon svakoga himna ili antifone govore molitve. Kad već počinje svitati zora, tada počinju govoriti jutarnje himne. Evo, dolazi i biskup s klerom, i odmah ulazi u špilju, i iza rešetaka govori prvu molitvu za sve... Isto tako, šestog časa svi iznova silaze u Anastasis, i govore se psalmi i antifone, dok ne dade znak biskup, koji se opet spusti, i ne sjedi, već odmah ulazi iza rešetaka u Anastasis, to je unutar špilje, i odatle slično govori prvu molitvu, tako blagoslovi vjernike, i tada izlazeći iz prostora iza rešetaka, prilaze mu do ruku. Tako se dakle obavi i deveti čas, kako i šesti.")


Dalje Egerija opisuje vrlo složene i dugotrajne obrede, koji su trajali cijele dane. Ti su obredi zahtijevali velik trud - kako klerika, tako i običnih vjernika.

Egerija kaže da je sam biskup u svojim propovijedima bodrio vjernike da ustraju u tom svetom trudu, znajući da će zato primiti plaću na nebu:

"Postmodum autem alloquitur episcopus populum confortans eos, quoniam et tota nocte laboraverint et adhuc laboraturi sint ipsa die, ut non lassentur, sed habeant spem in Deo, qui eis pro eo labore maiorem mercedem redditurus sit. Et sic confortans eos, ut potest ipse, alloquens dicit eis: 'Ite interim nunc unusquisque ad domumcellas vestras, sedete vobis et modico, et ad horam prope secundam diei omnes parati estote hic, ut de ea hora usque ad sextam sanctum lignum crucis possitis videre ad salutem sibi unusquisque nostrum credens profuturum. De hora enim sexta denuo necesse habemus hic omnes convenire in isto loco, id est ante Crucem, ut lectionibus et orationibus usque ad noctem operam demus'."

("Nakon toga govori biskup narodu bodreći ih, jer su se cijelu noć trudili i još se imaju truditi toga dana, da ne klonu, već da imaju nadu u Boga, koji će im za taj trud dati veću plaću. I tako ih ohrabrujući, koliko je samo mogao, obraćajući im se, kazao je: 'Idite zasada svatko svojoj kući, odmorite se malo, a kad se približi druga ura dana, svi budite spremni ovdje, da od toga časa sve do šeste ure možete vidjeti sveto drvo križa za koje svatko od nas ima vjerovati da mu je na spasenje. O šestom naime času trebamo se opet svi okupiti na ovom mjestu, to jest ispred Križa, da se damo čitanjima i molitvama sve do noći.'")


Zatim Egerija opisuje javno štovanje relikvija Svetoga Križa. Kao što znate, sv. Jelena je pronašla Kristov Križ u Jeruzalemu. Po tome je zapravo najpoznatija u cijelom kršćanskom svijetu...






Dijelovi sv. Križa javno su se štovali u Jeruzalemu još od vremena kad je pronađen.
Egerija detaljno opisuje kako je to izgledalo. Za vrijeme čašćenja sv. Križa, đakoni su morali budno paziti da ne bi nitko rukama dodirnuo drvo Križa, jer je postojala opasnost da otrgnu i odnesu pojedine čestice. Vjernici su smjeli dodirnuti relikvije sv. Križa čelom i očima.

Egerija kaže da je štovanje sv. Križa nadgledao biskup:

"Et sic ponitur cathedra episcopo in Golgotha post Crucem, quae stat nunc; residet episcopus in cathedra; ponitur ante eum mensa sublinteata; stant in giro mensa diacones et affertur loculus argenteus deauratus, in quo est lignum sanctum crucis, aperitur et profertur, ponitur in mensa tam lignum crucis quam titulus... consuetudo est, ut unus et unus omnis populus veniens, tam fideles quam cathecumini, acclinantes se ad mensam osculentur sanctum lignum et pertranseant. Et quoniam nescio quando dicitur quidam fixisse morsum et furasse de sancto ligno, ideo nunc a diaconibus, qui in giro stant, sic custoditur, ne qui veniens audeat denuo sic facere. Ac sic ergo omnis populus transit unus et unus toti acclinantes se, primum de fronte, sic de oculis tangentes crucem et titulum, et sic osculantes crucem pertranseunt, manum autem nemo mittit ad tangendum.
.
("I tako se postavlja visoki stolac ["cathedra"] biskupu na Golgoti poslije Križa, koji stoji sada; sjedi biskup na stolcu, donosi se ispred njega stol prekriven platnom; oko stola stoje đakoni i donosi se srebrna pozlaćena posuda u kojoj je sveto drvo Križa. Otvara se i donosi, stavlja se na stol: kako drvo križa, tako i natpis... Običaj je da sav narod, dolazeći jedan po jedan, kako vjernici tako i katekumeni, prigibljući se nad stolom, poljube sveto drvo i prođu. I jer se priča da je netko, ne znam kada, odgrizao i ukrao dio svetoga drva, zato sada đakoni, koji stoje okolo, tako stražare da se nitko tko dolazi ne usudi takvo što opet učiniti. I tako, dakle, sav narod prolazi, jedan po jedan, svi se prigiblju: prvo čelom, a zatim očima dotičući Križ i natpis, i nakon što poljube Križ, prolaze dalje, a nitko ne pruža ruku kako bi ga dotaknuo.")


Hodočašće Egerije je također važno i zato što je to jedan od najstarijih izvora koji izričito koristi termin "missa" za nekrvnu žrtvu koju prinose kršćanski svećenici.
Egerija je obišla cijelu Svetu zemlju, te sve okolne krajeve - Siriju, Mezopotamiju, Egipat... I svugdje opisuje kako je tada cvjetao kršćanski život: posvuda su bili monasi, samostani, crkve.

Zapeo mi je za oko jedan detalj, gdje Egerija opisuje mjesto Sedimu, gdje je bila crkva sv. Melkisedeka. 
Ovdje Egeriji njeni vodiči kažu: "hic est locus, ubi obtulit Melchisedech hostias Deo puras, id est panes et vinum" ("ovo je mjesto gdje je Melkisedek prinio Bogu čiste žrtve, to jest kruh i vino").

Zar vas to ne podsjeća na one riječi iz Rimskog kanona: "et quod tibi obtulit summus sacerdos tuus Melchisedech, sanctum sacrificium, immaculatam hostiam"?

Cijeli taj pasus Egerije glasi ovako:

"Nam in ea valle vicus erat grandis, qui appellatur nunc Sedima... Ego autem cum viderem locum tam gratum, requisivi, quisnam locus esset ille tam amoenus. Tunc dictum est mihi: 'haec est civitas regis Melchisedech, quae dicta est ante Salem, unde nunc corrupto sermone Sedima appellatur ipse vicus. Nam in isto colliculo, qui est medio vico positus, in summitatem ipsius fabricam quam vides ecclesia est, quae ecclesia nunc appellatur Graeco sermone +OPU+ Melchisedech. Nam hic est locus, ubi optulit Melchisedech hostias Deo puras, id est panes et vinum, sicut scriptum est eum fecisse'. Statim ergo ut haec audivi, descendimus de animalibus, et ecce occurrere dignatus est sanctus presbyter ipsius loci et clerici; qui nos statim suscipientes duxerunt suso ad ecclesiam. Ubi cum venissemus, statim iuxta consuetudinem primum facta est oratio, deinde lectus est ipse locus de libro sancti Moysi, dictus est etiam psalmus unus competens loco ipsi, et denuo facta. Oratione descendimus. Cum ergo descendissemus, ait nobis ille sanctus presbyter iam senior et de scripturis bene instructus, id est qui ipsi loco praeerat ex monacho, cui presbytero et episcopi plurimi, quantum postmodum cognovimus, vitae ipsius testimonium grande ferebant, nam hoc de ipso dicebant, dignus qui praesit in hoc loco, ubi sanctus Melchisedech advenientem sanctum Abraham hostias Deo puras primus obtulit..."
.
("Naime, u toj je dolini bilo veliko mjesto, koje se sada noziva Sedima... A ja sam, kad sam vidjela tako dražesno mjesto, zapitala koje je to mjesto tako ugodno. Tada mi je rečeno: 'ovo je grad kralja Melkisedeka, koji se nekada zvao Šalem, zato se sada to mjesto iskrivljeno naziva Sedima. Na ovome, naime, brežuljku koji je u središtu mjesta, ova građevina koju vidiš na njegovom vrhu je crkva; ta se crkva danas naziva grčkim jezikom +OPU+ Melhisedek. Jer, ovo je mjesto gdje je Melkisedek prinio Bogu čiste žrtve, to jest, kruh i vino, kao što je pisano da je učinio.' Odmah kad sam to čula, sišli smo sa životinja, i eto, udostojao se doći nam ususret sveti svećenik toga mjesta i klerici; koji su nas odmah prihvatili i odveli gore prema crkvi. Kad smo ondje došli, odmah je prema običaju rečena molitva, a zatim je pročitano to mjesto u knjizi svetoga Mojsija, rečen je također jedan prikladan psalam za to mjesto, i onda smo nakon još jedne molitve otišli.
Kad smo se, dakle, spustili, rekao nam je onaj sveti svećenik, koji je bio već star i vrlo upućen u Pisma, i koji je od monaha postao nadglednik toga mjesta, a o kom svećeniku su i mnogi biskupi, kako smo kasnije saznali, dali divno svjedočanstvo. A govorili su o njemu da je dostojan predstojiti u onom mjestu, gdje je sveti Melkisedek, dok mu je prilazio sveti Abraham, prvi prikazao Bogu čiste žrtve...")


Moram također spomenuti običaje vezane uz post i nemrs tadašnjih kršćana u Svetoj zemlji.
Egerija ih opisuje ovim riječima:

"Ieiuniorum enim consuetudo hic talis est in quadragesimis, ut alii, quemadmodum manducauerint dominica die post missa, id est hora quinta aut sexta, iam non manducent per tota septimana nisi sabbato ueniente post missa Anastasis hi, qui faciunt ebdomadas. Sabbato autem quod manducauerint mane, iam nec sera manducant, sed ad aliam diem, id est dominica, prandent post missa ecclesiae hora quinta uel plus et postea iam non manducant nisi sabbato ueniente, sicut superius dixi. Consuetudo enim hic talis est, ut omnes, qui sunt, ut hic dicunt, aputactite, uiri uel feminae, non solum diebus quadragesimarum, sed et toto anno, qua manducant, semel in die manducant. Si qui autem sunt de ipsis aputactites, qui non possunt facere integras septimanas ieiuniorum, sicut superius diximus, in totis quadragesimis in medio quinta feria cenant. Qui autem nec hoc potest, biduanas facit per totas quadragesimas; qui autem nec ipsud, de sera ad seram manducant. Nemo autem exigit, quantum debeat facere, sed unusquisque ut potest id facit; nec ille laudatur, qui satis fecerit, nec ille uituperatur, qui minus. Talis est enim hic consuetudo. Esca autem eorum quadragesimarum diebus haec est, ut nec panem, qui delibari non potest, nec oleum gustent, nec aliquid, quod de arboribus est, sed tantum aqua et sorbitione modica de farina."

("Ovdje je običaj postova ovakav u korizmi: da jedni, nakon što su jeli u nedjelju poslije mise, to jest, pete ili šeste ure, više ne jedu kroz cijeli tjedan, osim u iduću subotu nakon mise u Anastasis: i to oni koji obdržavaju hebdomade. A u subotu koji su jeli ujutro, više ne jedu kasnije, nego idućega dana, to jest u nedjelju, doručkuju nakon mise u crkvi, u petoj uri ili kasnije, i nakon toga više ne jedu do iduće subote, kako sam prije rekla. Običaj je ovdje takav da svi koji su, kako ovdje kažu, aputaktite, muškarci ili žene, ne samo u dane korizme, već i cijele godine, kad jedu, jedu jednom u danu. A ako su neki među tim aputaktitima, koji ne mogu držati cijele tjedne posta, kako smo gore rekli, u cijeloj korizmi blaguju u sred četvrtka. A oni koji ni to ne mogu, drže dva dana posta [u tjednu] kroz cijelu korizmu; a koji ni to ne mogu, jedu od večeri do večeri. Nitko, naime, ne zahtijeva koliko tko treba postiti, već svatko koliko može, toliko i čini: niti se hvali onoga koji dosta posti, niti se kudi onoga koji manje posti. Takav je ovdje običaj. A hrana u te korizmene dane je ova: da niti kruh, koji se može birati, niti ulje ne kušaju, niti išta što je od ploda drveta, već samo voda i malo kaše od brašna.")


Na kraju, treba istaknuti da one crkve koje se danas nalaze na svetim mjestima u Jeruzalemu, kao spomenuta Bazilika svetoga groba, nisu one originalne koje je podigao car Konstantin. Te su crkve srušili muhamedanci. Crkve koje danas tamo vidimo plodovi su kasnijih obnova.

3 komentara:

  1. Rečeno je da se ne povlači ta tema, ali ipak evo pitanje: Koje bi bilo idealno rješenje za današnji status Jeruzalema?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Idealno rješenje?
      Idealno rješenje bi bilo da je cijela Sveta zemlja pod direktnom upravom Svete Stolice, a da nema ni židovske ni arapsko-muhamedanske države.
      No, danas je kasno za idealna rješenja. O tome se moglo razmišljati prije stotinjak godina, kad je raspadom Osmanskog Carstva prestala turska vlast na tim prostorima. No, Britanci koji su tada preuzeli vlast nad Palestinom, imali su druge zamisli. Oni su Balfourovom deklaracijom omogućili židovima masovno useljavanje na te prostore, čime su zakuhali sve ovo što se događa danas. Danas više nema puno prostora za dobra rješenja. Šteta...

      Sveta zemlja je mogla danas biti kršćanska, da su europske sile prije sto godina podržale tamošnje kršćane, ali one su umjesto toga radije podržale židovske aspiracije.
      Možemo to usporediti i sa onime što se dogodilo u Libanonu. Kako je ta nekad većinski kršćanska zemlja postala većinski-muhamedanska?

      Toliko o tome. Nemojmo više o toj temi.

      Izbriši
  2. Dojmljivi su ovi opisi vjerskog života starih kršćana. Oni su davali sve najbolje što su imali za vjersku službu. Cijelo svoje imanje za što ljepše uređenje crkava, svo svoje vrijeme i trud za što dostojnije služenje svetih misa i časoslova... Uz to, i česta bdijenja i postovi.

    I dok su stari kršćani davali svoj maksimum, današnji "kršćani" ne daju niti minimum.
    Kratak pogled u današnju, pokoncilsku vjersku praksu. Što vidimo? Modernisti ne daju niti minimum truda za dostojno vršenje obreda. Moderne crkve nemaju nikakve ukrase, već hladne bijele zidove kao protestantske dvorane, ili imaju neke apstraktne "ukrase" u nedostojnom modernističkom stilu. U njima se služi protestantizirani Novus Ordo, uz improvizacije, samovolju i nepoštivanje rubrika (koje u Novus Ordu ionako ne obvezuju). Redovito se propušta molitva čak i onog kratkog novog "časoslova". Post je gotovo i nestao, posti se jedva dva dana godišnje.
    Sve u svemu, minimalizam na svim razinama.

    OdgovoriIzbriši