ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova." (Mt 7, 18)


Kroz cijelu crkvenu povijest vjernost tradiciji je uvijek smatrana sigurnim pokazateljem pravovjerja. Svi su crkveni koncili (osim II. vatikanskog koncila) potvrđivali tradicionalni nauk, a osuđivali novotarije. Nije slučajno jedan od uobičajenih naziva za krivovjerce bio "novotari".
Ne može netko biti kršćanin, tko odbacuje crkvene tradicije.

Sjetimo se znamenite odredbe II. nicejskog koncila iz 787. god., koja glasi na grčkom:
Εἴ τις πᾶσαν Παράδοσιν Ἐκκλησιαστικήν ἔγγραφον, ἤ ἄγραφον ἀθετεῖ, ανάθεμα ἔστω.

Na latinskom:
Si quis omnem ecclesiasticam traditionem sive scriptam sive non scriptam reiicit, anathema sit.

U prijevodu na hrvatski:
"Ako netko odbacuje svu crkvenu tradiciju bilo pisanu bilo nepisanu, neka bude proklet."


Da budemo još jasniji, taj je koncil osudio sve one koji...
"...τους τολμώντες ετέρως φρονείν ή διδάσκειν, ή κατά τους εναγείς αιρετικούς τας εκκλησιαστικάς παραδόσεις αθετείν και καινοτομίαν τινά επινοείν..."

("...koji se usuđuju drugačije shvaćati ili naučavati, ili poput pokvarenih heretika odbacivati crkvene tradicije i kakvu novotariju smišljati...")


Po tome vidimo da su napadi modernističkih pseudoteologa na tradicionalno crkveno učiteljstvo, liturgiju i disciplinu - nešto posve antikršćansko. Besramnost s kojom se modernisti obrušavaju na tradicionalno učiteljstvo posebno dolazi do izražaja na području tzv. ekumenizma i "međureligijskog dijaloga".

Ogledan primjer te besramnosti je članak tada mladog Jurja Kolarića iz 1970. pod nazivom Ekumenizam danas, objavljen u listu Crkva u svijetu (2./1970., s. 171.-178.).

Kolarić je u tom članku nahvalio protestante kao utemeljitelje ekumenizma, a vrlo pohvalno govori i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenoj višedesetljetnoj suradnji s protestantima u ekumenskom pokretu.

I dok hvali krivovjerce i raskolnike, Kolarić napada Katoličku Crkvu i njena stoljetna nastojanja oko obraćenja otpadnika.
Pri tome, katolički prozelitizam naziva "atentatom na ekumenizam".

Izgleda da Kolariću strahovito smeta enciklika pape Pija XI. Mortalium animos, koja je osudila ekumenizam, i to u vremenu dok su se protestanti i istočni raskolnici već dobrano ekumenski "bratimili":
»U tom razdoblju ekumenskog djelovanja, koje je više od 40 godina nastojalo razne crkvene zajednice čitavog svijeta zbližiti i dovesti ih do međusobnog boljeg poznavanja, izbjegavala je Katolička Crkva suočenje s ekumenskim pitanjem. Ekumenska angažiranja pojedinih katoličkih teologa bila su praćena velikim nepovjerenjem. Enciklika Pija XI. Mortalium animos (6. 1.1928.) naziva ekumenski pokret "urota nekatolika, koja... teži za ujedinjenjem kršćanskih crkava", a ekumenski se sastanci nazivaju "šarenim". Katolici ne smiju ni pristajati ni sudjelovati u ekumenskim pothvatima, jer "ako bi to učinili, davali bi autoritet kojoj krivoj vjeri, sasvim stranoj od jedne Kristove Crkve. Zar ćemo mi dozvoliti - što bi bilo potpuno nepravo - da se istina, i to od Boga objavljena istina, ponizi do pogađanja?" (Katolički list 79, Zagreb 1928., br. 4, 38-39). Jedini put k jedinstvu crkve je da se "odmetnički sinovi" vrate k Apostolskoj Stolici, jer "ujedinjenje naime kršćana nije slobodno nikako drukčije unapređivati, nego unapređujući povratak odmetnika u jednu pravu Kristovu Crkvu, jer su se nekoć od nje u zao čas odmetnuli." (Katolički list, cit. mj. 40).
U komentaru enciklike, Matija Petlić piše u Katoličkom listu (79, 1928, br. 8, 93) o ekumenskom gibanju: "U tome pokretu leži veoma teška zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma... Za jedinstvo kršćana ne može se drukčije raditi, nego radeći na povratku svih odijeljenih u pravu Kristovu Crkvu, jer su oni nekoć od nje otpali." (Katolički list, cit. mj., 94).
God. 1948. i 1954. Sveta Stolica je zabranila da katolici kao promatrači učestvuju u radu ekumenskih konferencija u Amsterdamu i Evanstonu.«

Kolariću je također trn u oku nekadašnje "unijaćenje" istočnih kršćana. Ovo je njegova ocjena o grkokatolicima:
"Oni, koji su trebali postati pioniri ekumenizma kod nas, postali su zbog latinizacije i katoličkog prozelitizma - njegovi grobari. Nisu oni sami za to krivi. Postali su žrtva službenog katoličkog stava prema stvari ujedinjenja."

Na koga on ovdje konkretno misli, ostaje nepoznato... Možda na vladiku Janka Šimraka, zbog njegove nepopustljivost? Ili nekog drugoga? Nemam pojma... 


Od svega što je Kolarić napisao u tom tekstu, samo je u jednoj stvari u pravu, kad kaže:
"Općenito je poznato da smo mi Hrvati dobri presađivači tuđih ideja, a svoju neoriginalnost, servilnost i duhovnu inerciju rado prikrivamo plaštem poslušnosti i vjernosti višem autoritetu i onda kada to nije potrebno, pa se čak i time hvalimo i ponosimo." 

Ovdje je Kolarić zapravo savršeno opisao samoga sebe i ostale modernističke profesore na KBF-u, koji žele na naše tlo presaditi ideje kojekakvih Rahnera, Congara, Schönborna, Kaspera itd., itd. I sam taj ekumenizam je jedna strana ideja, koju u Hrvatsku uvoze modernisti.

Cjelokupno "ekumensko djelovanje" Jurja Kolarića kroz sve ove godine samo je simptom onoga što je tako točno opisao mons. Čedomil Čekada te iste 1970. godine, u tekstu pod nazivom "Ekumenizam i njegovo naličje":
"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."
(Č. Čekada, Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, s.149.-151.) 

Na kraju, dodao bih da "ekumenizam" nije ni mogao donijeti nikakvih drugih plodova osim onih koje ovdje vidimo. Nije moglo biti drugačije.
Ekumenizam je u korijenu jedan nekatolički pokret.
Podsjećam vas da je "ekumenski pokret" nastao u okviru protestantizma kao nastojanje za objedinjavanjem raznih protestantskih sekti. Loš korijen, loše stablo, loši plodovi.
"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova."
(Mt 7, 18)

1 komentar:

  1. Mislim da biskupi koji dopuštaju da modernizam hara sjemeništima i teološkim učilištima, režu granu na kojoj sjede - ili možda bolje rečeno: režu granu na kojoj njihovi vjernici sjede.

    Vjernicima su prijeko potrebni pravovjerni svećenici. Potrebni su za spasenje duša!

    A danas u previše slučajeva, pred vjernikom stoji "moderan svećenik" u civilnoj odjeći, koji propovijeda kojekakve sumnjive teze. Tako da se vjernici ponekad pitaju: "Što ovaj uopće vjeruje?"
    Kako da se vjernik ispovjedi takvom svećeniku?

    OdgovoriIzbriši