četvrtak, 30. studenoga 2017.

Nepregledno more opasnog materijala



Činjenica da je ljudska narav pokvarena istočnim grijehom očituje se posebno u tome što je čovjeku lako i privlačno činiti grijeh, a teško suzdržavati se od grijeha.
To je taj "fomes peccati" s kojim se čovjek mora boriti dok god je živ.

I zato je ključ borbe protiv grijeha - izbjegavanje grešnih prigoda.
Djelovanje Crkve na moralnom području kroz sva ova stoljeća sastojalo se poglavito u nastojanju eliminiranja grešnih prilika. Odatle inzistiranje na odvajanju dječaka i djevojčica u školi (borba protiv koedukacije), suzbijanje nemoralnog odijevanja, plesa, zabava itd. Ovdje govorimo o mjerama za suzbijanje bludnih grijeha.

Isto tako, Crkva je uspostavila cijeli jedan sustav za suzbijanje grijeha protiv katoličke vjere (to jest, grijeha protiv Prve Božje zapovijedi). Te mjere uključuju: Indeks zabranjenih knjiga, obvezno pregledavanje i cenzuru tiska, te obvezni imprimatur nadležne crkvene vlasti - koji je bio uvjet za izlazak bilo koje knjige vjerskog sadržaja.
Bio je to mehanizam koji je štitio vjernike od prodora krivovjerja.

Nažalost, cijeli je taj mehanizam razmontiran i ukinut u liberalnim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. Posljedice toga danas su više nego jasne: svijet je preplavilo ogromno nepregledno more "vjerske literature" sumnjivog, dvojbenog ili čak otvoreno krivovjernog sadržaja.

Ukidanje crkvenog nadzora nad tiskanjem knjiga teološke i vjerske tematike, opravdavalo se standardnim liberalnim parolama "demokracije" i "slobode".

Tu se nije vidjelo ili se nije htjelo vidjeti koliko je to zapravo opasna igra. Uvijek je opasno davati slobodu na onim područjima gdje bi neznanje, neiskustvo ili pak zloća protagonista mogla dovesti do nesagledivih posljedica.
I ovdje vrijedi ono što je biskup Mahnić svojedobno rekao o davanju sloboda nezrelom puku:
"Ništa nije opasnije, ništa ubitačnije, nego nezrelome puku dati političke i druge sloboštine. On će nalik na luđaka i druge i sebe upropastiti. Veoma nerazborito postupaju oni, koji bi htjeli puku bez razlike preko noći dati najšira politička i druga autonomna prava, a da ni najmanje ne pitaju kakvo je intelektualno i moralno stanje u kojem se nalazi puk. Mi si ne možemo zamisliti opasnije igre."

Tim više, modernistička kampanja za "demokratizaciju Crkve" je u stvari rat protiv vjere, jer vjera nije i ne može biti demokratska.Vjera se mora prihvatiti u cijelosti.

Zanimljivo je da su neki naši biskupi i nakon Drugoga vatikanskog koncila povremeno davali izjave protiv "demokratizacije Crkve". Tu mislim prvenstveno na splitskog nadbiskupa Franića u vrijeme njegove borbe protiv TDKS-a.

Nadbiskup Franić je u svojoj poruci za Novu godinu 1980. izjavio da bi neki (misleći na TDKS) htjeli Crkvu i njezin pastoralni i teološki rad reformirati tako da se sve to uklopi u "strukture socijalističke demokracije, a u nas posebno u strukture samoupravnog socijalističkog društva".
Usprotivio se demokratizaciji Crkve, ističući da je to (citiram):
"hereza i shizma naših dana, pogibeljnija za Crkvu nego što je bio u svoje vrijeme protestantizam, jer demokratizacija Crkve ukida ili bitno umanjuje transcedenciju cjelokupne vjersko-moralne nauke i vlasti u Crkvi."

Nedostatak ozbiljnog nadzora nad izdavaštvom vjerske literature dovodi do slučajeva kao što su modernističke izdavačke kuće poput "Kršćanske sadašnjosti", na čijim se policama nalazi barem polovica knjiga krivovjernog sadržaja. 

Još je kardinal Šeper u svom poznatom govoru na Radio Vatikanu 12. listopada 1977., kojim je osudio TDKS, konstatirao da mnoge publikacije "Kršćanske sadašnjosti" iznose stavove "koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta nauka i prakse Crkve" i istaknuo da je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje.

Kad smo već kod toga, naši biskupi su još tijekom 1970-ih znali ponekad zabraniti izdavanje krivovjernih publikacija.

Vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada je 1971. zabranio zbornik "Jukić", jer su u njemu izašli tekstovi fra Mile Babića, fra Grge Vilića i fra Rude Barišića, koje je Čekada proglasio krivima, uvredljivima i sablažnjivima, jer "iznose misli, teorije i teze koje nisu u skladu s crkvenim naukom, nego svojom konfuznošću, odsutnošću dogmatske preciznosti i modernističkim mentalitetom i mnogim pogrdama na adresu Crkve i njezine hijerarhije, vrijeđaju katoličku vjersku svijest".

Da navedem samo još jedan slučaj. Godine 1976. tada mladi fra Zvjezdan Linić dao je intervju modernističkom listu "Kana", u kojem je iznio niz krivovjernih stavova o sakramentu ispovijedi.
O tom slučaju se raspravljalo i na biskupskoj konferenciji, i zbog toga je čak otkazana katehetska ljetna škola za tu godinu.

Po tome vidimo da su naši tadašnji biskupi još imali svijest da je njihova dužnost da bdiju nad točnim naviještanjem crkvenog nauka.

Nakon što je otišla ta stara generacija biskupa, više nitko ne nadzire "vjerski tisak" - i tu se danas piše svašta. Ali stvarno, svašta!
Bojim se da novi biskupi (koji su školovani u modernom sustavu) nisu dovoljno teološki obrazovani da prepoznaju razliku između pravovjerja i krivovjerja. A i druge položaje, kojima bi u opisu posla trebao biti nadzor nad pravilnim naviještanjem vjere, prečesto zauzimaju osobe ne baš blistavih kvalifikacija.

Ili, da opet navedem jedno upozorenje biskupa Mahnića:
"Tko nije na čistu glede vjerskih pitanja, kako će druge voditi sigurnim i spasonosnim putem? Filozofski je aksiom: Nitko ne daje drugome, što sam nema."

Problem o kojem danas govorimo postaje sve gori i gori. Svake godine iziđe novi val krivovjernih knjiga. Već se nakupilo, kako sam rekao na početku, ogromno nepregledno more opasnog i štetnog materijala - koji se naivnim vjernicima nudi pod naslovom "vjerske" ili "duhovne" literature.

Dužnosti kanonika i prebendara - neprekidni božanski oficij u katedrali



Najpoznatiji kanonik u povijesti Zagrebačke nadbiskupije zasigurno je Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.). Njegova su djela nezaobilazan izvor za povijest Hrvatske u 18. stoljeću, a naročito za povijest zagrebačke crkve.

Obitelj Krčelić je inače podrijetlom iz Like i Krbave, odakle su zbog divljačkog turskog terora u 16. stoljeću izbjegli na sjever - u krajeve između rijeka Krapine i Sutle.
Krčelić je imao vrlo jaku svijest o svom podrijetlu, pa se uvijek potpisivao kao "Kercselich de Corbavia" ("Krčelić od Krbave").

Neću danas detaljno ulaziti u njegov život i djelovanje, nego ću se samo osvrnuti na neke važne podatke o dužnostima zagrebačkih kanonika i prebendara, iz njegove knjige De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares.





U poglavlju u kojem opisuje zagrebačku katedralu, daje nam detaljan opis kako funkcionira zagrebački kaptol: a napose prava i obveze kanonika i prebendara.

Krčelić kaže da zagrebački prebendari imaju sljedeće dužnosti (str. 412.):

"horas canonicas cum alumnis in cathedrali decantare, matutina sacrificia absolvere, et quidem Missam se Beata Virgine Maria cantatam, de sanctissima autem Cruce et de sancto rege Stephano lectam... Sacra item ferialia et certorum festorum. Ipsi ad aram majorem missas conventuales pro canonicis peragunt."

("pjevati kanonske časove s bogoslovima u katedrali, služiti jutarnje žrtve, i dakako pjevanu misu o Blaženoj Djevici Mariji, a čitanu o presvetom Križu i o svetom kralju Stjepanu... Također ferijalne službe i određenih svetkovina. Oni služe konventualne mise za kanonike na velikom žrtveniku.")


Čini se da Krčelić i sam termin "prebendar" izvodi iz tih njihovih dužnosti:

"In hac vero Zagrabiensi Basilica, ad laudem et honorem omnipotentis Dei cum continua sint in cantu divina officia, haec peragentes, praebendarii vocantur."

("U ovoj, naime, zagrebačkoj bazilici, kako je neprekidno pjevanje božanskog oficija na slavu i čast svemogućega Boga, oni koji to obavljaju, nazivaju se prebendari.")


Naglasak je ovdje na neprekidnom božanskom oficiju u zagrebačkoj katedrali, a to znači svaki dan - cijeli dan.
Krčelić to opisuje na str. 415., kao jedan neprekidan kor ("chorus perpetuus"):

"Chorus autem prope perpetuus est, nam mane intrant cum praebendariis alumni, incoantque a sacro cantato de Beata Virgine Maria, post hoc hora prima absolvitur. Haec maior est ac in Romano, praecipue diebus dominicis. Festisque diebus a Prima incoant, tum missa solemnis, concio. Ferialibus autem diebus post Primam, si sint anniversaria defunctorum, absolvuntur. Hora nona intrant alumni, praebendarii, absolvuntque Tertiam. Canonici quoque adveniunt estque sacrum conventuale, pro ratione festi, saepe cum processione post 'Asperges', intra vel extra ecclesiam. Post hanc sacrum cantatum, et hoc finito, absolvitur Sexta. Haec festivitatum solenniis, ultra horam undecimam aguntur. Hora iterum 2da, aut in aestate 3. intratur et decantata Nona, incoant Vesperae, secundum rubricas (haec in quadragesima post missam conventualem sunt). Tum si non sit festum solenne et occurrant Vesperae defunctorum, absolvantur. Post Completorium, cum antiphona conveniente Salve Regina. Incoat sequentis diei Matutinum cum Laudibus, quae majoribus festivitatibus ad horam sextam et ultra protrahuntur."

("Kor je, naime, gotovo neprekidan, jer ulaze ujutro s prebendarima bogoslovi, započinju od pjevane službe o Blaženoj Djevici Mariji, a poslije toga odsluži se prvi čas [prima]. Ova je veća nego u rimskom obredu, naročito nedjeljama. I svetkovine počinju od Prime, zatim svečana misa, pa propovijed. A ferijalnim danima nakon Prime, ako dođu godišnjice za pokojne, služe se. U devet sati ulaze bogoslovi i prebendari, i obave Terciju [treći čas]. Pristižu također i kanonici, i služi se konventualna misa, prema svetkovini, često s procesijom nakon 'Asperges', unutar ili izvan crkve. Nakon toga, pjevana misa, a poslije njenog završetka, obavlja se Seksta [šesti čas]. Ovo se na svečane blagdane čini iza jedanaest sati. Opet se ulazi u dva sata ili ljetom u tri, i nakon pjevanja None [deveti čas] započinju Vespere, prema rubrikama (one se u korizmi obavljaju nakon konventualne mise). Tada, ako nije svečani blagdan, i dospiju Vespere za pokojne, odsluže se. A nakon kompletorija, Salve Regina s pripadajućom antifonom. Zatim započinje Matutin sljedećega dana s Laudama, koji se na veće blagdane proteže do šest sati i više.")



Krčelić posebno opisuje službu Božju za Božić:

"In vigilia Nativitatis Domini, hora noctis undecima intratur, durantque caeremoniae et cantus, cum sacro ultra horam secundam. Sexta hora propter Primam intratur, duratque devotio cum concione ad octavam. A nona ultra horam undecimam, sacrum summum est. Ab hora prima, Vesperae Nativitatis, tum de sequenti, Completorium; alterius diei Matutinum. Quaevis haec cantu chorali et saepe cum organo."

("Na vigiliju Rođenja Gospodnjega, ulazi se u crkvu u jedanaest sati navečer, i traju ceremonije i pjevanje, sa žrtvom, do preko dva sata [ujutro]. U šest sati ulazi se zbog Prime, i traje pobožnost s propovijedi do osam sati. Od devet sati do jedanaest, služi se glavna žrtva. Od jedan sat [popodne], Vespere Porođenja, a nakon kompletorija slijedi Matutin idućega dana. Sve ovo s koralnim pjevanjem, i često uz pratnju orgulja.")



Kad ovo danas čitamo, pitamo se u čudu: Što se dogodilo sa zagrebačkom katedralom?
Danas je to jedan sasvim drugi svijet. Nije ostalo ništa od nekadašnje revnosti.

Nakon postkoncilske liturgijske reforme, zavladala je neopisiva lijenost i acedija.
Utihnule su stare molitve i himni, a nemar u liturgiji dosegao je vrhunac. Nemarnost je to koja dolazi iz samog relativističkog "opcionalističkog" karaktera "novog misala" i "novog časoslova". Pod egidom "uključivanja laika u liturgiju" sve je razvodnjeno, a klerici su prestali obavljati svoje dužnosti.

Danas zagrebačka katedrala u 90% vremena služi kao razgledavalište za turiste, koji se nerijetko ponašaju neprimjereno i sablažnjivo.
Nekadašnji dom molitve postao je kuća trgovačka.

Što danas rade kanonici? Što rade prebendari? Čime se ti ljudi bave?

Budući da ova nenormalna situacija traje već dugo, mnogi je uzimaju kao normalnu.
Zato trebamo stalno ponavljati: ovo nije normalno. Nije normalno da katedrala služi svemu, samo ne onom cilju radi kojeg je izgrađena.


utorak, 28. studenoga 2017.

Zagrebački brevijar




Kako je sve do 1794. Zagrebačka crkva imala svoj posebni obred mise, tako je imala i svoj vlastiti časoslov. Sačuvan je veći broj zagrebačkih rukopisnih brevijara iz 13., 14. i 15. stoljeća. Nakon pojave tiska, Zagrebačka crkva daje tiskati svoj brevijar (prvo u Veneciji, zatim u Beču). Zagrebački brevijar je tiskan ukupno tri puta: 1484., 1505. i 1688. god.

Zadnjih godinu dana uporno sam tražio ono prvo tiskano izdanje iz 1484. god., jer me zanimalo kako su tamo opisani životi sv. Ladislava Kralja i sv. Emerika u čitanjima II. nokturna.

Nedavno sam napokon uspio pronaći taj brevijar u mađarskoj državnoj knjižnici.
Ovom prilikom moram zahvaliti Mađarima - jer su skenirali, digitalizirali i objavili na stranicama svojih knjižnica praktički sve sačuvane srednjovjekovne knjige koje posjeduju.
I naše bi biskupije trebale napokon digitalizirati svoje stare liturgijske knjige da postanu dostupne široj javnosti. Siguran sam da bi mnogi htjeli vidjeti npr. Splitski evanđelistar iz 8. stoljeća, šibenski Liber sequentiarum iz 11. st., ili npr. bribirski franjevački brevijar iz 1304. god. itd., itd.


No, vratimo se na našu današnju temu.
Naš je zagrebački brevijar, kao što sam rekao, tisakan 1484. god. To znamo po napomeni na zadnjoj stranici kojom završava brevijar:

"Explicit breviarium secundum usum ecclesiae Zagrabiensis, magna cum diligentia revisum et fideli studio emendatum per venerabilem dominum Blasium, decretorum doctorem, archidiaconum de Kemleck et canonicum ecclesiae Zagrabiensis. Impressum Venetiis... Anno salutiferae incarnationis M.CCCC.LXXXIIII..."

("Završava brevijar prema običaju Zagrebačke crkve, pregledan s velikom pomnjom i vjernom pažnjom od gospodina Blaža, doktora dekreta, arhiđakona kalničkoga i kanonika crkve zagrebačke. Tiskano u Veneciji... Godine spasonosnog Utjelovljenja M.CCCC.LXXXIIII...")






Recimo prvo nešto o oficiju sv. Ladislava, zbog kojeg nam je posebno zanimljiv ovaj brevijar.
Začudio sam se da čitanja za blagdan sv. Ladislava skoro uopće ne spominju njegove vojne uspjehe, ni njegove političke poteze, čak niti njegove obiteljske prilike.
U čitanjima se praktički jedino govori o njegovom unutarnjem vjerskom životu: o njegovim pokorama, molitvama, bdijenjima i odricanju od svih užitaka ovoga svijeta.


Tako se već u prvom čitanju kaže:

"Erat namque fidei catholicae cultor eximius: et pura semper mentis devotione Christo servire studuit. Illustratus enim Spiritus Sancti gratia arridentis sibi atque blandientis mundi gloriam caducam reputans et transitoriam: esuriit et sitivit iustitiam ut ad aeternam felix perveniret patriam."

("Bio je naime izuzetan štovatelj katoličke vjere; i uvijek je nastojao služiti Kristu sa čistom pobožnošću duše. Prosvjetljen milošću Duha Svetoga, smatrao je propadljivom i prolaznom slavu ovoga svijeta koji mu je pljeskao i laskao; a on je gladovao i žeđao za pravdom, da sretan dospije u vječnu domovinu.")


Slično je i u drugom čitanju:

"Quamvis enim sibi mundus fores alluderet: in eius tamen corde iam aruerat, cuius ipse concupiscentiis crucifixus fuerit. In suo itaque corpore vivens: iam non ipse, sed in ipso Christus; fidem rectam veram catholicam in Christo fundatam tota mente fideliter amplectendo tenuit."

("Iako mu je svijet izvana laskao: u njegovom je srcu već ishlapio, jer je prema njegovim požudama bio raspet. I tako živeći u svom smrtnom tijelu: nije živio on, već u njemu Krist; držao je svom dušom pravu istinitu katoličku vjeru koja je utemeljena na Kristu Isusu.")


U 5. čitanju piše da je sv. Ladislav činio pokoru za cijeli svoj narod, "plakao za grijehe puka":

"Hic beatus rex non quae sua, sed quae Iesu Christi sunt quaerebat... Ieiuniis denique orationibus instebat: peccata populi plangebat: et in ara cordis semetipsum Deo hostiam vivam offerebat."

("Ovaj blaženi kralj nije tražio svoje, nego ono što je Isusa Krista... Postojano je nastojao u postovima i molitvama, oplakivao je grijehe puka: i na žrtveniku svoga srca samoga sebe prinosio Bogu kao živu žrtvu.")



"De sancto Ladislao rege Hungariae, confessore" - početak oficija o sv. Ladislavu


I u oficiju sv. Emerika slavi se pokornički život, odricanje od ovoga svijeta i prezir ovozemaljskih ispraznosti. Ovdje moram napomenuti da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama, sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae" ("knez Slavonije"). Kako je do toga došlo, objašnjavao sam prije godinu dana, pa ne trebam ponavljati.


U prvom čitanju oficija za blagdan sv. Emerika piše da je taj sveti mladić svake noći bdio, moleći psalme:

"Beatus Emericus, dux Slavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae, modico contentus sopore per singulas noctes cunctos se in lecto collocantibus, et ut regiam decet sobolem duobus candelabris ante lucentibus in psalmis Deo decantandis vigilabat: et uniuscuiusque psalmi fine veniam delictorum cum cordis contritione a Deo postulabat."

("Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana prvoga kralja Ugarske, zadovoljan s malo sna, svake je noći, dok su svi drugi spavali, bdio u pjevanju psalama Bogu pred dva svijećnjaka, kako dolikuje kraljevskom porodu, i na kraju svakog psalma sa skrušenošću srca molio oproštenje od Boga.")






Koliko sam vidio i kod drugih svetaca, zagrebački brevijar ističe poglavito njihovu pokoru i odricanje od ovozemaljskih udobnosti i užitaka. To se svakako smatra jednim od glavnih kriterija svetosti.

U ono su vrijeme katolici vrlo često razmišljali o ozbiljnim riječima Svetoga pisma:
- "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve." (1 Iv 2, 15)
- "Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće biti prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4) 
- "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)
- "Naša je domovina na nebesima..." (Fil 3, 20)
- "jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Heb 13, 14)
- "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12)

Ovo uvijek trebate imati na umu, ako želite shvatiti tradicionalni časoslov, pa tako i zagrebački brevijar. Jer ljudi koji su vezani za ovozemaljsko ("amatores mundi" - "ljubitelji svijeta") ne razumiju i ne mogu razumjeti klerike i redovnike svih prošlih stoljeća, koji su cijeli dan, od jutra do mraka, gotovo neprekidno molili časoslov.


Što se tiče strukture zagrebačkog časoslova, mogu reći da je vrlo slična tradicionalnom rimskom časoslovu. Opazit ćete u njemu sve one iste molitve i himne kao u rimskom brevijaru. Dakako, zagrebački brevijar sadrži i posebne himne i molitve posvećene svojim svecima zaštitnicima: sv. Ladislavu, sv. Stjepanu i sv. Emeriku, i još neke druge.

Ipak, ima i nekih značajnijih razlika između zagrebačkog i rimskog brevijara.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje se tradicionalno moli u prvom času (prima) - po rimskom se brevijaru moli nedjeljom (kad je tako propisno), dok se po zagrebačkom brevijaru moli i tijekom tjedna, u ferijalnom oficiju.

Zagrebački brevijar naziva Atanazijevo vjerovanje: "Fides Athanasii episcopi" ("Vjera Atanazija biskupa"). I doista, to je prava vjera - i važnost te vjere najbolje izražavaju prve riječi toga simbola:

 "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")






Rubrike zagrebačkog brevijara često donose razne vjerske pouke, objašnjenja o nastanku nekih blagdana, kao i o svrsi i cilju pojedinih molitava (vrlo slično je bilo i u rubrikama zagrebačkog misala).

Na primjer, na početku oficija za pokojne, stoji između ostaloga i ova pouka:

"Oratione etenim sicut et eleemosyna ac ieiunio mortuis subvenimus. Quo respectu officium mortuorum per Ecclesiam institutum est... Imitat autem ipsum officium triduanam Christi sepulturam: et illius sequitur vestigia, quia sicut in illo triduo: ita et in hoc officio omnia cantica laudis sicut 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' et similia. Sed loco 'Tu autem' dicitur 'Beati mortui', loco 'Gloria Patri' dicitur 'Requiem aeternam', loco 'Deo gratias' dicitur 'Requiescant in pace', ut inferius suis in locis apparebit."

("Molitvom naime, kao i milostinjom i postom, pomažemo mrtvima. Iz tog je razloga Crkva ustanovila oficij za mrtve... A taj oficij nalikuje trodnevnom Kristovom ukopu, i slijedi njegove tragove, jer kao i u tom trodnevlju, tako se i u ovom oficiju izostavljaju svi usklici hvale, kao 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' i slično. Već se umjesto 'Tu autem' kaže 'Beati mortui', umjesto 'Gloria Patri' kaže se 'Requiem aeternam', umjesto 'Deo gratias' kaže se 'Requiescant in pace', kao što će niže biti navedeno na tim mjestima.")






Nakon oficija za pokojne dolazi oficij Blažene Djevice Marije. Ta dva oficija na neki način povezuje pouka iz rubrike koja napominje da se prelazi na drugi oficij nakon što je prvi dovršen:
"Completo officio defunctorum quos nostris precibus ut de poena purgatorii liberentur conamur continue adiuvare"
("Dovršivši oficij za pokojne kojima našim molitvama uvijek nastojimo pomoći da se oslobode od kazne čistilišta").





Prelazimo sad na pokorničke psalme. U zagrebačkom brevijaru dolaze u jednom pasusu pod naslovom "Incipit ordo recitandi septem psalmos poenitentiales" ("Počinje red recitiranja sedam pokorničkih psalama").

Ovdje nam zagrebački brevijar daje svoju možda i najljepšu pouku:

"omni cum devotione orat et orare debet psalmos poenitentiales exemplo David, qui eos in spiritu humilitatis corde contrito orabat assidue pro adulterio cum Betsabee et homicidio in Uriam perpetrato: et misericordiam Domini consecutus est. Sunt autem septem psalmi poenitentiales, ut ostendant per septiformam Spiritus Sancti gratiam posse deleri quicquid in septenario huius vitae committimus... Hi psalmi a lachrymis et amaritudine penitudinis incipiunt et in certitudine veniae terminantur. Quam veniam ut pro delictis nostris obtinere possumus, cum omni devotione oremus: et cum lachrymis psalmos poenitentiae recitemus cum David hoc ordine..."

("sa svom pobožnošću moli [Crkva] i treba moliti pokorničke psalme, po primjeru Davida koji ih je molio u duhu poniznosti, srca skrušena, zbog preljuba s Batšebom i ubojstva Urije: i postigao je milosrđe Gospodnje. A sedam je tih psalama, da pokažu da se preko sedmerostruke milosti Duha Svetoga može otpustiti što smo god počinili tijekom sedmodnevlja ovoga života... Ovi psalmi počinju od suza i gorčine pokornika, a završavaju u sigurnosti oproštenja. A kako bismo postigli to oproštenje za naše prijestupe, molimo sa svom pobožnošću i sa suzama pokorničke psalme zajedno s Davidom po ovom redu..." [slijedi red pokorničkih psalama])







I za kraj, evo u zagrebačkom brevijaru i Litanija svih svetih, koje su inače najstarije od svih litanija - javljaju se u časoslovu od pamtivijeka.






ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova." (Mt 7, 18)


Kroz cijelu crkvenu povijest vjernost tradiciji je uvijek smatrana sigurnim pokazateljem pravovjerja. Svi su crkveni koncili (osim II. vatikanskog koncila) potvrđivali tradicionalni nauk, a osuđivali novotarije. Nije slučajno jedan od uobičajenih naziva za krivovjerce bio "novotari".
Ne može netko biti kršćanin, tko odbacuje crkvene tradicije.

Sjetimo se znamenite odredbe II. nicejskog koncila iz 787. god., koja glasi na grčkom:
Εἴ τις πᾶσαν Παράδοσιν Ἐκκλησιαστικήν ἔγγραφον, ἤ ἄγραφον ἀθετεῖ, ανάθεμα ἔστω.

Na latinskom:
Si quis omnem ecclesiasticam traditionem sive scriptam sive non scriptam reiicit, anathema sit.

U prijevodu na hrvatski:
"Ako netko odbacuje svu crkvenu tradiciju bilo pisanu bilo nepisanu, neka bude proklet."


Da budemo još jasniji, taj je koncil osudio sve one koji...
"...τους τολμώντες ετέρως φρονείν ή διδάσκειν, ή κατά τους εναγείς αιρετικούς τας εκκλησιαστικάς παραδόσεις αθετείν και καινοτομίαν τινά επινοείν..."

("...koji se usuđuju drugačije shvaćati ili naučavati, ili poput pokvarenih heretika odbacivati crkvene tradicije i kakvu novotariju smišljati...")


Po tome vidimo da su napadi modernističkih pseudoteologa na tradicionalno crkveno učiteljstvo, liturgiju i disciplinu - nešto posve antikršćansko. Besramnost s kojom se modernisti obrušavaju na tradicionalno učiteljstvo posebno dolazi do izražaja na području tzv. ekumenizma i "međureligijskog dijaloga".

Ogledan primjer te besramnosti je članak tada mladog Jurja Kolarića iz 1970. pod nazivom Ekumenizam danas, objavljen u listu Crkva u svijetu (2./1970., s. 171.-178.).

Kolarić je u tom članku nahvalio protestante kao utemeljitelje ekumenizma, a vrlo pohvalno govori i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenoj višedesetljetnoj suradnji s protestantima u ekumenskom pokretu.

I dok hvali krivovjerce i raskolnike, Kolarić napada Katoličku Crkvu i njena stoljetna nastojanja oko obraćenja otpadnika.
Pri tome, katolički prozelitizam naziva "atentatom na ekumenizam".

Izgleda da Kolariću strahovito smeta enciklika pape Pija XI. Mortalium animos, koja je osudila ekumenizam, i to u vremenu dok su se protestanti i istočni raskolnici već dobrano ekumenski "bratimili":
»U tom razdoblju ekumenskog djelovanja, koje je više od 40 godina nastojalo razne crkvene zajednice čitavog svijeta zbližiti i dovesti ih do međusobnog boljeg poznavanja, izbjegavala je Katolička Crkva suočenje s ekumenskim pitanjem. Ekumenska angažiranja pojedinih katoličkih teologa bila su praćena velikim nepovjerenjem. Enciklika Pija XI. Mortalium animos (6. 1.1928.) naziva ekumenski pokret "urota nekatolika, koja... teži za ujedinjenjem kršćanskih crkava", a ekumenski se sastanci nazivaju "šarenim". Katolici ne smiju ni pristajati ni sudjelovati u ekumenskim pothvatima, jer "ako bi to učinili, davali bi autoritet kojoj krivoj vjeri, sasvim stranoj od jedne Kristove Crkve. Zar ćemo mi dozvoliti - što bi bilo potpuno nepravo - da se istina, i to od Boga objavljena istina, ponizi do pogađanja?" (Katolički list 79, Zagreb 1928., br. 4, 38-39). Jedini put k jedinstvu crkve je da se "odmetnički sinovi" vrate k Apostolskoj Stolici, jer "ujedinjenje naime kršćana nije slobodno nikako drukčije unapređivati, nego unapređujući povratak odmetnika u jednu pravu Kristovu Crkvu, jer su se nekoć od nje u zao čas odmetnuli." (Katolički list, cit. mj. 40).
U komentaru enciklike, Matija Petlić piše u Katoličkom listu (79, 1928, br. 8, 93) o ekumenskom gibanju: "U tome pokretu leži veoma teška zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma... Za jedinstvo kršćana ne može se drukčije raditi, nego radeći na povratku svih odijeljenih u pravu Kristovu Crkvu, jer su oni nekoć od nje otpali." (Katolički list, cit. mj., 94).
God. 1948. i 1954. Sveta Stolica je zabranila da katolici kao promatrači učestvuju u radu ekumenskih konferencija u Amsterdamu i Evanstonu.«

Kolariću je također trn u oku nekadašnje "unijaćenje" istočnih kršćana. Ovo je njegova ocjena o grkokatolicima:
"Oni, koji su trebali postati pioniri ekumenizma kod nas, postali su zbog latinizacije i katoličkog prozelitizma - njegovi grobari. Nisu oni sami za to krivi. Postali su žrtva službenog katoličkog stava prema stvari ujedinjenja."

Na koga on ovdje konkretno misli, ostaje nepoznato... Možda na vladiku Janka Šimraka, zbog njegove nepopustljivost? Ili nekog drugoga? Nemam pojma... 


Od svega što je Kolarić napisao u tom tekstu, samo je u jednoj stvari u pravu, kad kaže:
"Općenito je poznato da smo mi Hrvati dobri presađivači tuđih ideja, a svoju neoriginalnost, servilnost i duhovnu inerciju rado prikrivamo plaštem poslušnosti i vjernosti višem autoritetu i onda kada to nije potrebno, pa se čak i time hvalimo i ponosimo." 

Ovdje je Kolarić zapravo savršeno opisao samoga sebe i ostale modernističke profesore na KBF-u, koji žele na naše tlo presaditi ideje kojekakvih Rahnera, Congara, Schönborna, Kaspera itd., itd. I sam taj ekumenizam je jedna strana ideja, koju u Hrvatsku uvoze modernisti.

Cjelokupno "ekumensko djelovanje" Jurja Kolarića kroz sve ove godine samo je simptom onoga što je tako točno opisao mons. Čedomil Čekada te iste 1970. godine, u tekstu pod nazivom "Ekumenizam i njegovo naličje":
"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."
(Č. Čekada, Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, s.149.-151.) 

Na kraju, dodao bih da "ekumenizam" nije ni mogao donijeti nikakvih drugih plodova osim onih koje ovdje vidimo. Nije moglo biti drugačije.
Ekumenizam je u korijenu jedan nekatolički pokret.
Podsjećam vas da je "ekumenski pokret" nastao u okviru protestantizma kao nastojanje za objedinjavanjem raznih protestantskih sekti. Loš korijen, loše stablo, loši plodovi.
"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova."
(Mt 7, 18)

subota, 25. studenoga 2017.

Uzaludan trud fra Jure Radića i "prava misa Drugoga vatikanskog koncila"

Fra Jure Radić


Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj izdala je 1967. mali "Misal za sve dane u godini". Urednik je fra Jure Radić (dugogodišnji profesor liturgike na Visokoj bogosloviji u Makarskoj), a u izradi su na ovaj ili onaj način sudjelovali gotovo svi glavni hrvatski liturgičari onoga vremena. Uložen je silno velik trud, potrošeno mnogo vremena i novca.
Fra Jure Radić se sav dao na posao da taj mali misal bude što dotjeraniji i da obuhvati svaki dan u liturgijskoj godini.

Je li sav taj trud bio uzaludan? - s obzirom da je samo dvije godine poslije uveden "Novus Ordo" s potpuno drugačijim redom mise, novim kalendarom, netradicionalnim molitvama i lekcionarom (izrazito netradicionalana podjela čitanja na godine A, B i C).

Vjernici tek što su primili Radićev misal u ruke, već su se morali navikavati na jedan sasvim drukčiji obred.

No, činjenica da su fra Jure i njegovi suradnici uložili toliki trud u pripremi ovog (još uvijek) tradicionalnog misala, pokazuje da oni još 1967. nisu znali da će ubrzo - 1969. - biti uveden "Novus Ordo".  Evidentno je da to nije znao nitko u Hrvatskoj - jer da su znali, ne bi uložili toliko truda i vremena u pripremi jednog priručnika za tradicionalnu misu.






Iako je ovdje u suštini riječ o tradicionalnom obredu mise, on već sadrži one promjene koje su pokrenute koncilskim dokumentom Sacrosanctum Concilium (iz prosinca 1963.) i kasnijim odredbama.

To su sljedeće promjene:
- ukinuto je moljenje psalma Judica me Deus na početku mise
- ukinut drugi Confiteor (prije pričesti)
- proširen prostor za narodni jezik u liturgiji
- uveden je naziv "služba riječi" za prvi dio mise, umjesto "misa katekumena"
- određeno je da narod moli zajedno sa svećenikom Vjerovanje, Oče naš i Jaganjče Božji
- umjesto "Ite missa est", uveden je otpust "Idite u miru"
- ukinuto čitanje zadnjeg evanđelja
- povećane mogućnosti za koncelebraciju

Uvedena je također i molitva vjernika, ali to nije bila onakva "molitva vjernika" kao u Novus Ordu (gdje vlada potpuna anarhija i svatko dodaje što god želi), već su to bili zazivi iz tradicionalnih Litanija svih svetih. To i jest bila ona izvorna, prava, molitva vjernika u starokršćansko doba.

Dodano je i pjevanje nekih psalama za vrijeme mise (ako je zgodno). Već se tu polako počinje nazirati onaj "opcionalizam" (koji je u "Novus Ordu" praktički glavno obilježje).

Sve je ostalo u misi bilo tradicionalno (prema Misalu iz 1962.).
Neki danas kažu da je to bila "prava misa Drugog vatikanskog koncila" kako ju je zamislio Sacrosanctum Concilium, a ne "Novus Ordo" iz 1969. , koji je, po njihovom mišljenju, uveden nevezano ili čak suprotno koncilskim odredbama.


Pa, pogledajmo onda kako je izgledala misa koja se služila od vremena II. vatikanskog koncila do neposredno prije uvođenja "Novus Orda".


















Neću stavljati sva predslovlja, ovo stavljam radi primjera...




Kanon Mise...




















Potom Radićev misal donosi i red mise na latinskom...






Misni obrasci za nedjelje i blagdane su u cijelosti bili tradicionalni.

Evo, na primjer, za XXIII. nedjelju po Duhovima. Obratite pozornost na pouke iznad misnog obrasca. Još uvijek sadrže onu izvornu katoličku ozbiljnost.





Upravo te kratke pouke iznad misnih obrazaca otkrivaju da nitko te 1967. godine nije očekivao neku novu revolucionarnu liturgijsku reformu.
U pouci o blagdanu Krista Kralja ističe se da se uvijek slavi prije Svih svetih (u zadnju nedjelju listopada). Dokaz da još 1967. nisu znali da će samo dvije godine kasnije biti uveden novi kalendar i raspored blagdana.






I svetački blagdani svi još uvijek imaju tradicionalne obrasce. Evo, na primjer, za blagdan sv. Ignacija Lojole (31. srpnja)...





Mise za pokojne su kod Radića još uvijek u cijelosti tradicionalne.









četvrtak, 23. studenoga 2017.

Nekoliko misli o papinoj svjetovnoj vlasti




Papa osim duhovne vlasti ima i svjetovnu vlast. I danas pape obnašaju svjetovnu vlast - ako ništa drugo, a ono barem kao poglavari vatikanske države.
U ovom tekstu pogledat ćemo jedan drugi aspekt papine vlasti: njegovu vlast  nad narodima i državama.

Pravu kršćansku poziciju o tom pitanju najbolje je i najtočnije izrazio veliki franjevački učitelj, sv. Bonaventura u djelu De ecclesiastica hierarchia (p. II., cap. 1.):

"...sicut spiritus dignitate et officio praecellit corpus, sic potestas spiritualis dignior est quam saecularis, et ideo bene sortitur nomen dominationis. Unde regalis potestas subiacet potestati et auctoritati spirituali, sicut in prima canonica Petri dicitur: 'Vos estis gens sancta, regale sacerdotium' (I. Petr. 2, 9). Nam temporale regnum velut quoddam adiectum subiacet sacerdotio in Novo testamento, sed in Veteri testamento sacerdotium subfuit regno; unde dicitur in Exodo: 'Elegi vos in populum peculiarem, in sacerdotale regnum' (Exod. 19, 6) ubi regnum ponitur substantive, sed sacerdotium adiective, et ideo reges tunc poterant amovere ab officio summos sacerdotes, sicut Salomon amovit Abiathar (III. Reg. 2, 27). Iam vero possunt sacerdotes et pontifices ex causa amovere reges et deponere imperatores, sicut saepius accidit et visum est, quando scilicet eorum malitia hoc exigit et reipublicae necessitas sic requirit. Summus vero Pontifex, penes quem prima in terris residet auctoritas, non a rege, non a principe saeculari, non ab homine iudicatur; sed solius Dei iudicio reservatur. 'Spiritualis' enim 'homo iudicat omnia, et a nemine ', nisi a solo Deo, 'iudicatur' (I. Cor. 2, 15)."

("...kao što duh po dostojanstvu i službi nadilazi tijelo, tako je i duhovna vlast dostojnija od svjetovne, i zato joj dobro pristaje naziv gospodstvo. Stoga se kraljevska vlast podlaže duhovnoj vlasti i autoritetu, kao što se kaže u prvoj kanonskoj Petrovoj poslanici: 'Vi ste sveti narod, kraljevsko svećenstvo' (1 Pt 2, 9). Naime, vremenito [zemaljsko] kraljevstvo se kao neki pridjev podlaže svećenstvu u Novom zavjetu, dok je u Starom zavjetu svećenstvo bilo podloženo kraljevstvu; zato se kaže u Knjizi izlaska: 'Izabrao sam vas za baštinjeni narod, za svećeničko kraljevstvo' (Izl 19, 6), gdje se kraljevstvo stavlja kao imenica, a svećeništvo kao pridjev, i zato su tada kraljevi mogli maknuti velike svećenike iz službe, kao što je Salomon smijenio Ebjatara (3 Kr 2, 27). 
A sada svećenici mogu iz važnog razloga smijeniti kraljeve i svrgnuti careve, kao što je često viđeno i događalo se, kada naime tako traži njihova zloća i potreba države. A vrhovni prvosvećenik, kome pripada prva vlast na zemlji, ne može biti suđen ni od kralja, ni od svjetovnog poglavara, niti od ijednog čovjeka, već je ostavljen jedino Božjem sudu. Jer: 'duhovni čovjek sudi sve, a njega nitko ne sudi' (1 Kor 2, 15), osim samoga Boga.")


To ste mogli vidjeti na djelu u nekadašnjoj kršćanskoj Europi, kad su pape znali svrgnuti pojedine kraljeve, ako bi ovi činili nešto protiv Crkve. Kojom metodom? - primjerice, da ih izopće iz Crkve i time razriješe njihove podanike prisege vjernosti, ili tako da podrže neke njihove konkurente koji bi bili lojalniji Crkvi (recimo, kao kad danas na izborima svećenici podrže nekog konzervativnog kandidata).

Kad su u 16. stoljeću, protestantski otpadnici krenuli u svoj mrziteljski pohod protiv svega što je kršćansko i katoličko, stali su osporavati ne samo papinu duhovnu vlast, već i njegovu svjetovnu vlast. Oko toga se razvio jedan od najžešćih prijepora između katoličkih teologa i protestantskih heretika onoga vremena.


Sv. Robert Bellarmin smatra da je hereza negirati papinu svjetovnu vlast. Tako opisuje protestantsku poziciju o tom pitanju, u I. tomu Kontroverzija - De Summo Pontifce, lib. V., cap. 1.:

"non tam sententia, quam haeresis, in altero extremo posita, duo docet. Primo, pontificem ut pontificem, et ex iure divino, nullam habere temporalem potestatem, nec posse ullo modo imperare principibus saecularibus, nedum eos regnis et principatu privare, etiamsi illi privari alioqui mereantur. Secundo docet, non licuisse pontifici, aliisque episcopis accipere temporale dominium, quod nunc habent in quasdam urbes et provincias... Prohibet enim ius divinum uni homini gladium spiritualem et temporalem simul commiti. Ita docent haeretici omnes huius temporis, ac praecipue Calvinus"

("ne toliko stajalište, koliko krivovjerje, postavljeno u drugoj krajnosti, naučava dvoje. Prvo, da prvosvećenik kao prvosvećenik, i po božanskom pravu, nema nikakvu vremenitu vlast, niti da može na bilo koji način zapovijedati svjetovnim vladarima, niti ih lišiti kraljevstva i poglavarstva, čak i ako inače zaslužuju da ih se liši. Drugo, uči da nije bilo dozvoljeno prvosvećeniku i drugim biskupima primiti vremenito poglavarstvo, koje sada imaju u nekim gradovima i pokrajinama... Zabranjuje, naime, božansko pravo jednom čovjeku istovremeno povjeriti duhovni i vremeniti mač. Tako naučavaju svi heretici ovoga vremena, a naročito Calvin")


No, protestantskim krivovjercima stajale su na putu nepobitne povjesne činjenice. Činjenica da su pape doista puno puta kroz povijest znali lišiti pojedine svjetovne vladare njihove vlasti, i što je još važnije - prenositi carstva s jednog naroda na drugi (kad je to bilo potrebno za zaštitu Crkve).

Ovdje je nezaobilazno pitanje o prijenosu Rimskog Carstva.
Kada je 800. god. papa Leon III. okrunio Karla Velikog za rimskog cara, je li on tim činom prenio Rimsko Carstvo na Franke?
Potom, kada je 962. god. papa Ivan XII. okrunio Otona I. (iz saske kraljevske kuće) za cara, je li tim činom papa dalje prenio Carstvo sa Franaka na Saksonce?
Pitanje je to o korijenima one političke cjeline koja je nosila naziv Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda.

To je i važno teološko pitanje, jer dokazuje da papa može, u određenim okolnostima, prenositi carstva i kraljevstva, sa jednog vladara na drugog, sa jednog naroda na drugi. 

Teološka prepirka o tom pitanju dosegla je vrhunac sredinom 16. stoljeća.

Sa protestantske strane, javio se buntovni istarski otpadnik Matija Vlačić Ilirik sa svojim spisom "De translatione Imperii Romani ad Germanos" ("O prelasku Rimskog Carstva na Germane") iz 1566. god., u kojem negira da je papa autor prelaska Carstva.


Sa katoličke strane, odgovorio mu je sv. Robert Bellarmin ovim djelom
"De translatione Imperii Romani a Graecis ad Francos adversus Matthiam Flaccium Illyricum" ("O prijenosu Rimskog Carstva sa Grka na Franke, protiv Matije Vlačića Ilirika"), koje je tiskano kao dodatak njegovom djelu "De Summo Pontifice"... LINK.





Krenimo od početka...
Zapadno Rimsko Carstvo je palo 476. god., pod naletima germanskih plemena, koja su još desetljećima prije toga, uslijed prvog vala seobe naroda, naselila ogromne dijelove Carstva. Konačni udarac zadao je germanski vođa Odoakar koji je svrgnuo posljednjeg cara Romula Augustula, i sebe proglasio kraljem Germana u Italiji.
Cijelo to vrijeme na istoku je i dalje postojalo Istočno Rimsko Carstvo (Bizant), koje se uspješno odupiralo germanskim napadima. Bizant je za vrijeme cara Justinijana I. (527.-565. god.) toliko ojačao da je odlučio obnoviti Carstvo u nekadašnjim granicama. Justinijan je pokrenuo niz uspješnih ratnih pohoda protiv Germana, i uspio je zavladati Italijom i nekim drugim područjima na Zapadu.
Međutim, u 7. stoljeću gotovo cijelu Italiju osvajaju Langobardi. Pape su se onda okrenuli Francima, tražeći pomoć protiv Langobarda. Franački vladari su se tim pozivima, uglavnom, odazivali.
Napokon, papa Leon III. je u Rimu 800. god. okrunio Karla Velikog za cara, i tako prenio Carstvo sa Grka (tj. Bizanta) na Franke. 


Što se dalje događalo?
Sv. Robert Bellarmin (lib. II, cap. I.) izlaže cijelo rodoslovlje Karolinga, od Karla Velikog nadalje, pokazujući da je svakog cara iz te loze okrunio papa. Kad je ta loza izumrla, papa Ivan XII. je prenio carsku titulu na sasku vladarsku kuću, okrunivši Otona I. 962. godine.

Ovdje, dakle, vidimo dva navrata u kojima je papa prenio Carstvo sa jednog naroda na drugi.

Cijelu je tu istinu M. Vlačić-Ilirik pokušavao dovesti u pitanje, izmišljajući nevjerojatna objašnjenja za prelazak Carstva na Germane. Pa tako, na primjer, na jednom mjestu tvrdi da je Carstvo prešlo na Germane kad je Odoakar zavladao Italijom (iako Odoakar sebe nikada nije nazvao carem!) ili čak da je posljednji zapadnorimski car Romul Augustul "mirno predao" carsku titulu Odoakru!!??

Dakle, Vlačić-Ilirik je iznosio čiste gluposti, koje nikakvu podlogu nemaju u povjesnim činjenicama.
Bellarmin je razbio sve njegove laži, navodeći obilnu povjesnu dokumentaciju - prije svega, službene isprave samih franačkih i njemačkih vladara, ali i istaknutih pisaca iz tih vremena, teologa, kanonista itd., koji svi jednoglasno potvrđuju da je upravo papa bio taj, koji je svojom vlašću, prenio Carstvo na Germane.



Istinu o prijenosu Carstva, možemo skratiti u dvije rečenice kojima je sv. Robert Bellarmin započeo 12. poglavlje, 1. knjige, De translatione Imperii:

"Demonstravimus hactenus, Carolum Magnum, quem Imperatorem Romanorum fuisse nemo negat, eiusmodi Imperium nullo alio titulo adeptum, nisi Pontificis Maximi auctoritate. Nunc quoniam Illyricus inter alia argumenta, quibus efficere nititur, Imperium non pervenisse ad Carolum Magnum pontificia auctoritate, etiam illud affert, quod Romanus Pontifex non habeat ius imperia transferendi; nos contra, Deo adiuvante, ad demonstrandum aggrediemur, posse Romanum Pontificem, si causa postulit, id facere, non quidem regia, aut imperatoria, sed apostolica, id est, summa atque eminentissima ecclesiastica potestate."

("Već smo pokazali, da Karlo Veliki, za kojega nitko ne negira da je bio rimski car, nije stekao to Carstvo nijednim drugim naslovom, osim autoritetom rimskoga prvosvećenika. A sada, jer [Vlačić] Ilirik, između drugih argumenata, kojima nastoji pokazati da Carstvo nije došlo na Karla Velikoga autoritetom prvosvećenika, tvrdi također da rimski prvosvećenik nema pravo prenositi carstva; a mi ćemo naprotiv, uz Božju pomoć, pokazati da rimski prvosvećenik može, ako tako traži potreba, to učiniti, ali ne kraljevskom ili carskom, već apostolskom, to jest, vrhovnom i najvišom crkvenom vlašću.")



I druga, jednako važna, rečenica (koja je objašnjenje prve):

"Pendet autem tota haec res ex duabus sententiis: altera, Romanum Pontificem totius Ecclesiae, id est omnium Christianorum patrem et pastorem esse, altera, summum Ecclesiae totius pastorem, ita non modo privatis hominibus, sed etiam regibus et imperatoribus christianis praeesse, ut si causa Christi et Ecclesiae id exigat, possit eos regnis atque imperiis exuere, eaque regna et imperia ab aliis ad alios transferre. Nemo est enim, qui non intelligat, si hae duae sententiae verae sint, continuo illud etiam effici, ut Romanus Pontifex certis de causis Imperia transferre possit."

("Cijela ova stvar ovisi o dvije postavke: jedna, da je rimski prvosvećenik otac i pastir svih kršćana, i druga, da kao vrhovni pastir cijele Crkve, ne predstoji samo privatnim osobama, već i kršćanskim kraljevima i carevima, i da ih može, ako razlog Kristove [vjere] i Crkve to traži,
lišiti kraljevstva i carstva, i ta kraljevstva i carstva od jednih prenijeti drugima. Nema nikoga tko ne razumije, da, ako su ove dvije postavke točne, od toga proizlazi, da rimski prvosvećenik iz određenih razloga može prenositi carstva.")


Iz naše današnje perspektive, postavlja se pitanje: Zašto pape već dugo vremena nisu koristili svoju vlast nad državnim poglavarima kako bi obranili katoličku vjeru od njenih neprijatelja?
Odgovor na to pitanje je jednostavan: Jer više nemaju efikasnih sredstava prisile prema svjetovnim vladarima.
Duhovni mač koji je u papinoj ruci u post-prosvjetiteljskom sekulariziranom društvu ne ostavlja više onakav dojam na ljude (da se tako izrazim) kao u vrijeme kad je Europa bila kršćanska.

Da to shvatimo, evo jedan primjer...
Kad je 1076.,  papa sv. Grgur VII izopćio cara Henrika IV., ovaj se toliko ponizio da je tri dana čekao pred papinim dvorom u Canossi, samo kako bi se ukinulo izopćenje. Po tome vidimo koliko je to tada značilo.
Osamsto godina poslije, 1870. talijanska vojska ulazi u Rim i dokida Papinsku Državu, i blaženi Pio IX. izopćuje talijanskog kralja Viktora Emanuela II. - ali ovaj uopće ne reagira, ravnodušan je prema tome: nije ga briga.
Ili na primjer, kad je papa Pio VII izopćio Napoleona, ovaj je samo postao još bahatiji i bezobzirniji nego prije.

Ovi primjeri pokazuju velike promjene koje su proizveli "prosvjetiteljstvo" i Francuska revolucija: novi tip "slobodoumnog čovjeka" koji se ne boji duhovnih kazni.

Ako imate vladare koji su samo nominalno kršćani, i koji zapravo uopće ne brinu o spasenju svojih duša, što onda u toj situaciji može učiniti papa?
Kojim sredstvima da ih prisili na poslušnost?

Isti je problem i sa liberalnim klericima.
Na to su se žalili i sami pape! Pio IX se čudio kako to da se pripadnici zabranjenog talijanskog udruženja "slobodoumnih svećenika" ne boje ni suspenzija ni izopćenja.
A sv. Pio X. se zagražao nad okorjelošću modernista, koje nisu mogle obratiti ni blage opomene ni najstrože kazne.

Iz svega ovoga vidimo, da je danas Crkvi više nego ikada prije potreban, osim duhovnog mača, i materijalni svjetovni mač. Budući da se današnji ljudi ne boje duhovnih kazni, preostaju još samo fizičke kazne. To je jedino čega se oni boje: sirova fizička sila.