subota, 21. listopada 2017.

Extra Ecclesiam nulla salus - Tako glasi dogma protiv koje se podižu svi neprijatelji Crkve




U travnju 1857. god., Zagrebačka nadbiskupija je objavila jedno priopćenje na latinskom jeziku pod nazivom Extra Ecclesiam catholicam nulla salus (Izvan Katoličke Crkve nema spasenja). Tiskano je u četiri nastavka Zagrebačkog katoličkog lista, od 4. do 25. travnja 1857.

Neću dublje ulaziti u njegov sadržaj; navest ću samo neke njegove dijelove koji su posebno vrijedni naše pažnje. Ovdje mislim prije svega na dijelove koji govore o borbi neprijatelja Crkve protiv vjerske dogme da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Naime, širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije (1789.) dalo je poticaj otvorenom napadu liberalnih intelektualaca na dogmu Extra Ecclesiam nulla salus. Taj je napad trajao kroz cijelo 19. stoljeće, a zatim se u obliku teološkog modernizma i neomodernizma nastavio nesmanjenom žestinom sve do danas.
Liberalni su filozofi u toj dogmi vidjeli izvor katoličke netolerancije i prepreku prema stvaranju utopijskog društva slobode, jednakosti i bratstva.

Počinjem sa samim početkom teksta (objavljenim u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. travnja 1857.). Odmah ispod naslova Extra Ecclesiam catholicam nulla salus, dolaze ove rečenice:

"Ita sonat dogma, quod tempore nostro sicut tuba hostilis omnes Ecclesiae adversarios excitat et unit, atque ad pertinacissimum certamen armat. Ad ejus solam mentionem et ii, qui nil minus, quam religionem curare solent, adtendunt, ardent, quasi aris ipsorum et focis ruina minaretur. Ad ejus tenuissimam suspicionem et hi, quos secus nulla fidei tela pungere valent, de gravi vulneratione cordis queruntur. - Ea quidem Ecclesiae invitabilis sors est, ut opprobrii et ignominiae Christi socia, signum sit, cui contradicetur (Luc. 2, 34); at tamen impugnatio recte hujus dogmatis tali ac tanto studio et ira suscepta et continuata, nonnisi ex singulari morbo aevi nostri explicari posse videtur."

("Tako glasi dogma, koja u naše vrijeme kao bojna trublja podiže i ujedinjuje sve neprijatelje Crkve, i naoružava ih za najuporniju borbu. Na sam njezin spomen čak i oni koji inače ne mare za vjeru, napinju se, izgaraju, kao da prijeti uništenje njihovim žrtvenicima i domovima. Na njenu najmanju slutnju i oni, koje inače ne diraju nikakve opomene vjere, ponašaju se kao da im je teško ranjeno srce. - No, to je neizbježna sudbina Crkve, da kao družica uvreda i pogrda koje se nanose Kristu, bude 'znak kojemu se protive' (Lk 2, 34); ali izgleda da se ne može ispravno objasniti borba protiv te dogme koja se vodi s tolikom i takvom pristranošću i srdžbom, ako ne iz osobite bolesti našega doba.")


Odmah nakon toga, naglašava se da se korijeni liberalizma nalaze u protestantskoj pobuni u 16. stoljeću ("reformacija" = deformacija):

"Cum post magnum saeculi XVI. ab Ecclesiae portu discessum novatores, fracto auctoritatis gubernaculo, vela darent ventis subjective licentiae, et scripturarum lectione, solius rationis lumine nixa, procellas errorum in dies saeviores concitarent, nec haberent unitatis ancoram fessi: a pharo revelationis desperantes navem avertunt, atque alii, ad syrtes naturalismi ac rationalismi appulsi, Christum amittunt, alii ad scopulos atheismi et materialismi dejecti, Deum abjiciunt, alii denique, ad voragines pantheismi abrepti..."

("Kad su nakon velikog otpada od luke Crkve u XVI. stoljeću novotari, odbacivši vodstvo autoriteta, dali jedra vjetrovima subjektivne samovolje, i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma, izazvali su danomice sve veći vihor zabluda, i jer nisu imali sidro jedinstva, očajavajući okrenuli su svoj brod od objave, pa su jedni pristali na greben naturalizma i racionalizma, ostavivši Krista, drugi su bačeni na hridi ateizma i materijalizma, odbacili Boga, treći su pak uvučeni u vir panteizma...")


Potom se ističe da ima i ljudi, koji su formalno "katolici", a drže ista liberalna protukatolička načela kao i nekatolici, te se čak ujedinjuju s njima, da zajedničkim snagama ruše katoličku vjeru:

"Etiam inter eos, qui Ecclesiae corpori manserint juncti, nunquam deerant, qui spiritu Ecclesiae destituti, in suo sensu carnali abundantes, nimis libenter illos auscultarent, et quod ore profiteri timebant, corde tamen probatum tenerent. Post tantum vero novatorum in religione ac fide naufragium aut in utriusque pereundum erat contemptu, ut v.g. Brunoni Bauer et Ludovico Feuerbach cum sociis accidit; aut ad ultimam fracte navis confugiendum trabem: ad indifferentismum, quo religiones omnes et sectae aeque verae, bonae et hominibus salutares declarantur."

("Također i među onima koji su ostali povezani s tijelom Crkve, nikada nije nedostajalo takvih koji su odstupivši od duha Crkve, a obilujući u svom tjelesnom mišljenju, prerado slušali [novotare], i ono što su se bojali izreći ustima, držali su dokazanim u srcu. Nakon takvog brodoloma novotara u vjeri i religiji, završili su u preziru prema obojemu, kako se dogodilo Bruni Baueru i Ludwigu Feuerbachu s njihovim suradnicima, ili bijegom na posljednju gredu srušenog broda: na indiferentizam, koji proglašava sve religije i sekte jednako istinitima, dobrima i čovjeku spasonosnima.")


U trećem nastavku teksta (ZKL, 18. travnja 1857.) detaljno se iznose argumenti u prilog dogme Extra Ecclesiam nulla salus.
Prije svega, pozivanjem na sveto evanđelje:

"Dogma nostrum e claris Christi ipsius et Apostolorum verbis colligitur. 'Si Ecclesiam non audierit, sit tibi sicut ethnicus et publicanus' (Math. 18, 17); 'qui vos audit me audit, qui vos spernit me spernit, qui autem me spernit, spernit eum qui misit me' (Luc. 10, 16); 'qui non crediderit, condemnabitur' (Marc. 16, 16), 'qui non crediderit, jam judicatus est' (Joan. 3, 18)..."

("Naša dogma se razumije iz jasnih riječi samoga Krista i apostola. 'Ako Crkvu ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik' (Mt 18, 17); 'tko vas [apostole] sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko mene prezire, prezire onoga koji me je poslao' (Lk 10, 16); 'tko ne uzvjeruje, osudit će se' (Mk 16, 16); 'tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18)...")


Također se navode definicije te dogme od općih crkvenih koncila: IV. lateranskog koncila i Firentinskog koncila:

"Ecclesia... determinate et solenniter saepius hoc dogma declaravit. Ita in Concilio Lat. IV. (decr. de fide) definivit: 'Una est fidelium universalis Ecclesia, extra quam nullus omnino salvatur'. Et in Conc. Florent.: 'Sacrosancta Romana Ecclesia firmiter credit, nullos extra Ecclesiam catholicam exeuntes, nec paganos nec Judeos, nec haereticos, nec schismaticos aeternae vitae fieri posse participes, sed in ignem aeternum ituros, nisi ante finem vitae eidem fuerint aggregati; tantumque valere ecclesiastici corporis unitatem, ut nemo, quantascunque eleemosynas fecerit, possit salvari, nisi in catholicae Ecclesiae gremio et unitate permanserit.' Nemo qui ingenuam hanc et liberam Ecclesiae vocem auribus pacatae mentis exceperit, eam intolerantiae insimulabit. Qui carnem tantum et sanguinem consulit, durum ejus sermonem putabit; qui rationem et fidem sequitur, serium quidem, sed verum inveniet."

("Crkva je... često odlučno i svečano deklarirala ovu dogmu. Tako je na IV. lateranskom koncilu (dekret o vjeri) definirala: 'Jedna je sveopća Crkva vjernika, izvan koje se baš nitko ne spašava.' I na Firentinskom koncilu: 'Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da nitko izvan Katoličke Crkve - ni pogani, ni židovi, ni heretici, niti raskolnici - ne mogu biti dionici vječnog života, već da idu u oganj vječni, osim ako joj ne budu pridruženi prije kraja života; i toliko vrijedi jedinstvo crkvenog tijela, da se nitko, bez obzira kolike milostinje dijelio, ne može spasiti, ako ne ostane u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.' 
Nitko tko pažljivo posluša ovaj velikodušni i otvoreni glas Crkve, neće joj pripisati netoleranciju. Oni koji slušaju samo glas puti i krvi, smatrat će njen govor tvrdim; no, onaj koji slijedi razum i vjeru, naći će da je taj govor doduše ozbiljan, ali istinit.")


Ovo je, dakle, odgovor liberalima koji su optuživali Crkvu za netoleranciju. Crkva ne može promijeniti svoj stoljetni nauk kako bi ugodila nekakvim novopečenim liberalima i pobornicima Francuske revolucije.
Kroz cijeli tekst proteže se misao da se Crkvu ne može optužiti za netoleranciju prema ljudima koji se bez svoje krivnje nalaze u krivim ili lažnim religijama. To je možda i središnja misao, i glavni razlog zašto je Zagrebačka nadbiskupija uopće izdala ovaj dokument.

Crkva je otvorena! Ona moli i radi da se svi ljudi obrate, da odbace lažne nauke i da se pridruže njoj: pravoj Crkvi. Šelje misionare diljem svijeta, gradi hramove u svim zemljama.

Posebno je zanimljivo da se u tekstu kao glavni argument u prilog tolerantnosti Katoličke Crkve navodi sveopća molitva na Veliki petak, gdje se moli za obraćenje heretika, raskolnika i židova. Upravo ta molitva pokazuje otvorenost Crkve, "koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći"
U tom dijelu teksta, Zagrebačka nadbiskupija uputila je poziv liberalnim sumnjivcima da dođu u crkvu na Veliki petak i poslušaju sveopću molitvu:

"Hoc postulant, velint nolint, ii qui Ecclesiam solam salvificam esse negant, sive indifferentismo faveant, qui omnes religiones aeque salutares depraedicat, sive male intellectum tolerantiae patrocinium affectent. Hi forte minus malo, quam importuno studio benignitatis acti, tantum acquiescant. Veniant ad templa catholica, quam late patet orbis, invenienda; auscultent feria 6. in parasceve universali Ecclesiae, quid millenis et millenis sacerdotum vocibus haereticis, quid schismaticis, quid paganis, quin imo Judaeis Sponsi occisoribus precetur. 'Oremus', suspirat pietate materna: 'oremus et pro haereticis et schismaticis, ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam revocare dignetur.' 'Oremus', ingeminat, 'et pro perfidis Judaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum, ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.' 'Oremus et pro paganis, ut Deus omnipotens auferat iniquitatem a cordibus eorum; ut relictis idolis suis, convertantur ad Deum vivum et verum, et unicum Filium ejus Jesum Christum Deum et Dominum nostrum'.
Ubi hac in voce Ecclesiae, quae die mortis dilectissimi Sponsi manus extendit ad populum non credentem et contradicentem sibi, omnes pari affectu constringit et venire nolentem luget ruinam, vel levis intolerantiae suspicio?"

("To traže, htjeli nehtjeli, oni koji niječu da je samo Crkva spasonosna, bilo da su skloni indiferentizmu koji propovijeda da su sve religije jednako spasonosne, bilo da postupaju iz krivog razumijevanja tolerancije. Ovi koji možda ne toliko zlobno, koliko vođeni nespretnim shvaćanjima dobrohotnosti, neka se umire. Neka dođu u katoličke hramove širom cijeloga svijeta; neka poslušaju što se na Veliki petak u sveopćoj Crkvi, iz glasova tisuća i tisuća svećenika moli za heretike, što za raskolnike, što za pogane, što čak i za Židove, ubojice Zaručnika. 'Molimo', uziše majčinskom blagošću, 'molimo i za heretike i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda, i udostoji se ponovno ih pozvati u svetu majku Katoličku Crkvu'. 'Molimo', uzdiše, 'i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srdaca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.' 'Molimo i za pogane, da svemogući Bog makne zloću iz njihovih srdaca, da se, napustivši svoje idole, obrate Bogu živomu i pravomu, i njegovom jedinom Sinu Isusu Kristu, Bogu i Gospodinu našemu.'
Gdje je u ovom glasu Crkve, koja na dan smrti ljubljenoga Zaručnika pruža ruke narodu koji ne vjeruje i koji joj se protivi, i koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći, ma i najmanja sumnja za netoleranciju?")  


Dakle, u Zagrebačkoj nadbiskupiji u ono su se vrijeme te molitve na Veliki petak smatrale vrhunskim primjerom katoličke tolerancije.
Zar nije onda paradoksalno da su nakon Drugoga vatikanskog koncila te molitve proglašene "izrazom krajnje netolerancije"? - i kao takve maknute iz novog obreda za Veliki petak. - Uostalom, kao što je iz "nove liturgije" uklonjeno i sve drugo što bi na bilo koji način moglo smetati inovjercima. 
Valjda su modernisti računali da bez promijenjene politički korektne liturgije, ne bi mogli krenuti u ostvarenje svog ekumensko-međureligijskog sna...


Sva sreća da kardinal Haulik i svi ostali koji su djelovali pri vrhu Zagrebačke nadbiskupije nisu ni slutili što će se dogoditi stotinjak godina nakon njihove smrti.
Ostaje nam njihova pisana ostavština, koja i danas djeluje kao snažno upozorenje i svjedok vremena kad su se crkveni prelati još uvijek žestoko borili protiv liberalizma. Ovdje istaknuto mjesto zauzima i dokument o kojem smo danas govorili.

Evo cijeli tekst: Extra Ecclesiam catholicam nulla salus.


Broj komentara: 11:

  1. Politička korektnost i strah od toga "što će svijet reći?", "što će nevjernici reći?" - toliko se uvukla u srž pokoncilskog razmišljanja, da je čak i Benedikt XVI u motupropriju "Summorum pontificum" izričito odredio da se tradicionalni obred ne smije služiti u vazmenom trodnevlju!
    Da ne bi netko slučajno na Veliki petak prema tradicionalnom obredu molio za obraćenje krivovjeraca i židova.
    Svi se sjećamo kako su svjetski mediji reagirali na objavu motuproprija "Summorum pontificum" 2007. Gotovo sve vijesti su se odnosile na pitanje hoće li se vratiti stare "antisemitske" molitve za Veliki petak. Sjećate li se one histerije u židovskim krugovima?
    Očito ni Benedikt XVI nije mogao podnijeti pritisak.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ček... zar ne drže na Velom Ižu tradicionalni obred Velikog petka? Znači li to da imaju i staru sveopću molitvu?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne! Cijela ta "glagoljaška tradicija" na Velom Ižu svodi se samo na pjevanje nekih starih pjesama. I to je sve!
      Tamošnjim svećenicima ne pada na pamet da služe prema predkoncilskom Vajsovom misalu.
      Stari misali stoje u župnom uredu samo kao ukras.

      Izbriši
    2. Nevjerojatno je koliko je Veli Iž netko uspio nametnuti kao neko leglo tradicije a zapravo je posljednje leglo komunista na Zadarskom području

      Izbriši
  3. "i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma"
    Pa ipak Luther je naučavao da je grijeh utvrđivati i podupirati Vjeru razumnim postupkom, odnosno promatrajući stvoreni svijet.
    Crkveni reacio i racionalizam je uvijek bio Skolasticizam odnosno TOMIZAM.

    Dotična dijalektika da se Vjera protivi razumu proizlazi iz 'prosvjetiteljske' propagande ali iz reakcije Crkvenih autoriteta koji su ušli u dvoboj dozvoljavajući neprijatelju da upravlja terminima. Ti neprijalji bi sastavili enciklopediju punu ranih navoda i klasifikacija, bilo točnih, bilo pukih nagađanja i falsifikacija, i to je trebao biti 'dokaz' da je Crkva nerazumna. Slično bi dekonstruirali i prepisali povijest.

    Neprijatelji nisu razumni već su očito libertinci i subjektivisti kao Descartes što se uklapa u Lutherovu revoluciju (to znači ne postoji ni objektivno tumačenje Pisma). Kulminacija tih procesa je tehnokratska novosvjetska distopija, primjenjena tehnologija čovjeku kao jedini objekt koji je moguće spoznati i ufanje u nju za 'spas' čovječanstva dok je okultna, spritistička strana tog sistema šamanizam, glorifikacija crnih plemena i promicanje njihovog načina života, štovanje božice zemlje i slično.

    Crkva je ne samo razumna, u Njoj se nalazi sva mudrost i razum potreban čovjeku da uredi svoj život po zakonitostima postojanja, da bude u njem blagoslovljen i da bude sretan u sljedećem.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Krivo ste shvatili te riječi, koje ste izvukli iz konteksta.
      Pogledajte kako glasi cijeli taj dio rečenice:
      "Kad su nakon velikog otpada od luke Crkve u 16. stoljeću novotari, odbacivši vodstvo autoriteta, dali jedra vjetrovima subjektivne samovolje, i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma..."

      Bit je u ove dvije stvari: "odbacivši vodstvo autoriteta" i "subjektivna samovolja".
      Želi se reći da su protestanti doživjeli brodolom u vjeri jer su tumačili Bibliju po svom subjektivnom mišljenju, a suprotno smislu kojega se uvijek držala Crkva.

      Ta gore citirana rečenica je zapravo samo parafraza onoga što je Tridentski koncil izrekao o tumačenju Svetoga pisma (na IV. sjednici):

      "ut nemo suae prudentiae innixus, in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae Christianae pertinentium, sacram scripturam ad suos sensus contorquens, contra eum sensum quem tenuit et tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sanctarum, aut etiam contra unanimem consensum Patrum, ipsam Scripturam sacram interpretari audeat"

      ("da se nitko ne usudi tumačiti Sveto pismo upirući se u vlastitu razboritost, u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, izokrećući smisao Svetoga pisma protivno onom smislu kojega se držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma, ili također protivno jednoglasnom mišljenju otaca")

      Izbriši
  4. "Novus ordo" je politički korektan. Time smo sve rekli.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ne samo da je Novus ordo sam po sebi liberalan i politički korektan, već ga i pojedine biskupske konferencije nastoje učiniti još liberalnijim i politički korektnijim, npr. kad dopuštaju da se "pro multis" prevodi pogrešno kao "za sve ljude".
    No, u cijeloj ovoj priči su najgori "neokonzervativci", koji konzerviraju taj liberalizam i modernizam. Oni su ti koji produžuju trajanje ove agonije!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pišete ako Vas dobro razumijem da samo pojedine biskupske konferencije dopuštaju da se pro multis prevodi za sve. Molim Vas da me uputite koje su to koje to ne dopuštaju odnosno gdje je pravilno pro multis prevedeno za mnoge? Bb!

      Izbriši
    2. Za mnoge [M] ili za sve [S]

      Albanski: për të gjithë njerëzit [S]
      Češki: za všechny [S]
      Engleski: for many [M-novo]
      Finski: (joka teidän ja) monien [M]
      Francuski: pour la multitude [M*]
      Grčki: πολλων [M]
      Hrvatski: za sve ljude [S]
      Latinski: pro multis [M]
      Litavski: (už jus ir) visus [S]
      Mađarski: sokakért [M]
      Nizozemski: en alle mensen [S]
      Norveški: (for dere og de) mange [M]
      Njemački: für alle [S]
      Poljski: za wielu [M]
      Portugalski: por todos [S]
      Rumunjski: pentru mulţi [M]
      Slovenski: za vse [S]
      Španjolski: por muchos [M-novo]
      Švedski: för de många [M]
      Talijanski: per tutti [S]

      Izbriši
    3. Francuzi svakako te, prema nekim izvorima Nizozemci (za potonje ne znam je li još na snazi). Doduše, u oba slučaja uz određeni član, koji ne postoji u latinskom ni u slavenskim jezicima, ali postoji u grčkom. A u grčkom originalu nema određenog člana. Prisustvo određenog člana može mnoge ili imenicu mnoštvo predstaviti kao Mnoštvo tj. totalitet, cjelinu, čovječanstvo odnosno sve ljude.

      Izbriši