O strašnim posljedicama istočnog grijeha možemo čitati već na prvim stranicama Svetoga pisma (Post 3, 16-24). O posljedicama istočnoga grijeha govori se i na mnogim mjestima u Novom zavjetu.
Sv. Pavao kaže da smo "po naravi djeca gnjeva" (Ef 2, 3).
Čovjek se naime, kako kaže sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 4.):
"nascitur 'natura filius irae' (Ephes. 2, 3) quia privatus est rectitudine divinae iustitiae, propter cuius absentiam incurrit, quantum ad animam: infirmitatem, ignorantiam, malitiam et concupiscentiam; quantum vero ad corpus: poenalitates, labores, dolores, defectus, morbos multiplices..."
("rađa se 'po naravi dijete gnjeva' (Ef 2, 3) jer je lišen ispravnosti božanske pravde, zbog kojeg lišenja ga pogađaju, što se tiče duše: slabost, neznanje, zloća i požuda; a što se tiče tijela: kazne, muke, bolovi, klonulost, mnogobrojne bolesti...")
Dakle, uz vječnu osudu, istočni grijeh uzrokuje u čovjeku i čitav niz drugih negativnih posljedica već na ovom svijetu..
Sv. Antun Padovanski kaže da su iz neposluha Adama i Eve izašli nečisti potoci koji nam potamnjuju i pomračuju razum, zbog kojih čovjek sam od sebe ne može ispravno gledati na stvari (serm 27. in Psalmos):
"de ea exierunt duo rivi turbantes et fere excaecantes oculos homini interioris. Rivi sunt: concupiscentia et imaginatio mundalium. De iniquitate primorum parentum processerunt duo torrentes conturbantes lumen nostrae rationis"
("iz njega [istočnog grijeha] su izašla dva potoka koji poremećuju i gotovo osljepljuju čovjekove unutarnje oči. Potoci su: požuda i maštanje o svjetovnome. Od opačine prvih roditelja izašle su dvije bujice koje poremećuju svjetlo našega razuma")
Ili, kako kaže Katekizam sv. Roberta Bellarmina:
"Est igitur peccatum originale inimicitia cum Deo, divinaequae gratiae privatio, qua cum privatione nos nascimur. Ex qua ignorantia procedit, item mala inclinatio, difficultas faciendi boni, faciendi mali facilitas..."
("Istočni grijeh je, dakle, neprijateljstvo s Bogom i lišenje božanske milosti, sa kojim lišenjem se mi rađamo. Iz kojega proizlazi neznanje, isto tako i zlo nagnuće, teškoća u činjenju dobra, a lakoća u činjenju zla...")
To je ono što svakodnevno gledamo u ljudskom društvu: čovjek se opire svemu što je dobro, a teži prema svemu što je zlo. Zla su nagnuća čovjeku urođena. Zato je đavlu tako lako manipulirati ljudima i navesti ih na grijeh.
Čovjeku je potrebno uložiti puno veći trud da učini nešto dobro, nego da učini nešto zlo. Dapače, sasvim mu je lako i ugodno činiti zlo, zbog njegove pokvarene naravi.
Zbog svega toga, nema ništa opasnije nego dati čovjeku slobodu da radi što želi, govori što želi, piše što želi itd.
Gledajući tu žalosnu realnost, nameće nam se samo jedan zaključak: Potrebna su čvrsta pravila da obuzdaju ljudsku zloću.
Juraj Križanić je upravo zbog toga pisao da je monarhija najbolji oblik vladavine; jer daje najmanje mogućnosti ljudima za činjenje zla. I baš zbog toga kaže da zli ljudi odbacuju monarhiju, jer žele slobodu da čine grijeh.
Ovako piše Križanić u svojoj Politici:
"Sicut haeretici calumniantur legem Dei, et conclamant eam esse nimis duram et hominibus impossibilem, quod idem est ac si apertius dicerent esse tirannicam; ita etiam homines propter corruptam naturam suam (cum sit per peccatum corrupta, et impatiens imperii facta) gaudent effreni licentia peccandi et monarchiam calumniose appellant tiranniam."
("Kao što heretici pogrđuju zakon Božji i uzvikuju da je previše strog i nemoguć ljudima, što je isto kao da otvoreno kažu da je tiranski; tako i ljudi zbog svoje pokvarene naravi (jer je pokvarena po grijehu i učinjena nestrpljivom prema vlasti) raduju se dopuštenju da neobuzdano griješe, i monarhiju uvredljivo nazivaju tiranijom.")
Križanić nadalje kaže da bi svaki pravi kršćanin trebao priželjkivati da živi pod strogom vlašću, koja zabranjuje i kažnjava opačine:
"...quilibet homo prudens et qui desiderat salutem animae consequi, deberet sibi optare potius sub severo, quam sub licentioso regimine vivere. Si enim voluptates creant animae perditionem, et si in licentioso regimine maior est occasio voluptatum, quam in severo: certe vir prudens, et qui aeternam vitam pluris aestimat quam praesentem, potius optabit vivere in severo regimine, ubi securior expeditiorque est via ad salutem. Ac proinde, si omnes subditi nostri essent sapientes, neque ipsi sibi optarent, neque nos deberemus concedere, ullas novas libertates, sed regimen potius nostrum ita constituere, ut essent aptissimum pmnibus ad agendam salutarem poenitentiam: de qua Salvator ait: 'Nisi poenitentiam egeritis, omnes simul peribitis.' (Luc. 13, 3)
Omnes igitur christiani deberent gaudere de severo regimine: eo quod magis est conforme legi Christi, et perducit ad salutem."
("...svaki razborit čovjek i koji želi postići spasenje svoje duše, treba sebi priželjkivati da radije živi pod strogom nego pod popustljivom vlašću. Ako naime požude uzrokuju propast duše, i ako je pod popustljivom vlašću veća prilika za požude, nego pod strogom vlašću: zasigurno će se pametan čovjek, i kojemu je važniji vječni život od sadašnjeg, radije odlučiti da živi pod strogom vlašću, gdje je sigurniji i pogodniji put do spasenja. I zato, da su svi naši podanici mudri, niti bi oni sebi tražili, niti bismo mi trebali dozvoliti, bilo kakve nove slobode; nego radije ustrojimo tako našu vlast da bude svima najpogodnija za vršenje spasonosne pokore, o kojoj Spasitelj kaže: 'Ako ne budete vršili pokoru, svi ćete zajedno propasti.' (Lk 13, 3)
Svi se, dakle, kršćani trebaju radovati strogoj vlasti: jer je više usklađena sa zakonom Kristovim i vodi do spasenja.")
O odnosu ljudske naravi i državne vlasti izjasnila se i Sveta Stolica. Ovdje trebamo prije svega istaknuti encikliku pape Leona XIII. Humanum genus (1884.).
U toj su enciklici osuđeni naturalizam i masonerija.
Naturalizam je naziv kojim su označavana učenja koja negiraju istočni grijeh i tvrde da ljudska narav nije pokvarena, tj. da se čovjek "rađa dobar". Iz toga se onda izvodi da čovjek mora imati "slobodu" i ne smije biti "sputavan" zabranama i zapovijedima. Riječ je zapravo o sekularnom humanizmu. Masonerija je bila nositelj takvog svjetonazora.
Crkva osuđuje takave ideje i uči nas da se čovjek doista rađa sa istočnim grijehom. Istočni grijeh je potamnio ljudski um, oslabio mu volju, zamračio oči... Ako se čovjeka pusti da ide kamo hoće, on će lutati krivim stazama. Čovjeku je potrebna Crkva da ga pouči pravom putu i pravoj vjeri, i da ga svetim krštenjem očisti od istočnoga grijeha, te pouči kako da se bori protiv tijela, svijeta i vraga, i osvoji vječni život.
Kaže papa Leon XIII. u spomenutoj enciklici:
"...quoniam est homini natura primi labe peccati inquinata et ob hanc causam multo ad vitia quam ad virtutes propensior, hoc omnino ad honestatem requiritur, cohibere motus animi turbidos et appetitus obedientes rationi. In quo certamine despicientes saepissime adhibenda est rerum humanarum, maximique exhauriendi labores et molestiae, quo suum semper teneat ratio victrix principatum. Verum naturalistae et massones, nulla adhibita iis rebus fide quas Deo auctore cognovimus, parentem generis humani negant deliquisse: proptereaque liberum arbitrium nihil viribus attenuatum et inclinatum putant."
("...jer je ljudska narav okaljana ljagom prvog grijeha i zbog tog razloga puno više sklona opačinama nego vrlinama; zato je za čestitost izrazito potrebno suzbiti uzburkana nagnuća i požude učiniti poslušnima razumu. U toj je borbi često potreban prezir ljudskih stvari i primjena najvećih napora i muka, kako bi razum kao pobjednik zadržao poglavarstvo [nad požudama]. No, naturalisti i masoni ništa ne vjerujući u te stvari, koje znamo po Božjoj objavi, negiraju da je praroditelj ljudskog roda [Adam] sagriješio: i zato smatraju da slobodan izbor nije nimalo u snagama oslabljen i iskrivljen.")
Budući da naturalisti negiraju istočni grijeh (i njegove posljedice) i tvrde da je čovjek već po svojoj naravi dobar, iz toga izvode zaključak da mu ne treba Crkva kao voditeljica i učiteljica. Po takvom shvaćanju, ljudskom izboru se ne smiju stavljati nikakva ograničenja, te je čovjek slobodan da misli, govori i radi što želi. To je filozofski temelj liberalne države.
Katolička Crkva je uvijek stajala kao prepreka ostvarenju tih liberalnih snova. Zato su sve revolucije u zadnjih 200 godina bile usmjerene protiv Crkve.
Zaključujem ovaj tekst s Leonom XIII:
"Quoniam autem munus est Ecclesiae Catholicae singulare sibique unice proprium doctrinas divinitus acceptas auctoritatemque magisterii cum ceteris ad salutem caelestibus adiumentis plene complecti et incorrupta integritate tueri, idcirco in ipsam maxima est inimicorum iracundia impetusque conversus."
("Jer je naime posebna zadaća Katoličke Crkve i jedino njoj vlastita, da nauk primljen od Boga i autoritet učiteljstva, sa ostalim nebeskim sredstvima za spasenje, posve prigrli i čuva u nepokvarenoj cjelovitosti; zbog toga su na nju okrenuta najveća srdžba i navale neprijatelja.")
Nema komentara:
Objavi komentar