nedjelja, 30. travnja 2017.

Reci to danas!

Mons. Viktor Burić


Gledam poruke hrvatskih biskupa za korizmu 1943. god. (kako ih navodi mons. Janko Penić u svojim Sabranim djelima, str. 258.-264.).
Kao što znate, 1943. je bila teška ratna godina. Naši biskupi (Garić, Akšamović, Srebrnić, Burić) su svi redom u korizmenim poslanicama isticali da je rat (i sva stradanja): pravedna Božja kazna za grijehe čovječanstva.
Kad to danas čitamo, prođe nam kroz glavu pomisao: "E, ovo se nijedan današnji biskup ne bi usudio reći."

Da navedem samo opis poruke tadašnjeg senjskog biskupa Viktora Burića:
"Senjski biskup dr Viktor Burić dao je svojoj poslanici naslov: Božja Providnost. Kad je protumačio pojam providnosti Božje i naveo raznovrsne nevolje i bijede, koje pritištu čovječanstvo, odmah spominje i uzrok svemu tomu: sve zlo dolazi od grijeha. Sad biskup postavlja retorsko pitanje: Zar bi Bog bio zaista Bog, kad bi sve ove grijehe, što ih ljudi čine i njima teško vrijeđaju Boga, ostavljao nekažnjene? Ako se već na zemlji kroji pravda i ako najblaži čovjek drži nužnim da se kazne kradljivci i ubojice, varalice i razbojnici, zar ćemo naizmjerno pravednomu i svetomu Bogu zanijekati pravo da kažnjava teške uvrede, koje mu se dan na dan nanose?
Postavimo ruku na srce i priznajmo: grešnici smo pred Bogom i On nas zasluženo kažnjava. No, kazna Božja ima svrhu ne samo da se povrijeđenom Božjem Veličanstvu dade zadovoljština, nego da se po njoj i ljudi  k Njemu obrate i poprave."

Dakle, ako čovjek želi izbjeći Božje kazne, potrebno je:
1) obratiti se i popraviti (prestati griješiti)
2) pokorničkim djelima dati naknadu za sve uvrede koje su prethodno učinjene grijesima



Kad smo već kod biskupa Burića, ostala nam je jedna lijepa fotografija gdje on služi sv. misu u župnoj crkvi na Zametu (1962. god.):



četvrtak, 27. travnja 2017.

Oficij sv. Dujma

Svaka biskupija ima svoje svece zaštitnike i svece koje štuje s osobitim žarom i pobožnošću. Zato su  nekada gotovo sve biskupije imale dodatke tradicionalnom misalu i brevijaru, u kojima se nalaze te posebne službe.
Naime, kad je sv. Pio V. unificirao zapadni obred, pojavilo se pitanje: što će biti sa blagdanima onih svetaca koji se štuju u pojedinim biskupijama, a kojih nema u općem rimskom kalendaru?
To je riješeno jednostavno tako da je Sveta Stolica odobravala za pojedine biskupije njihove vlastite svetačke službe, koje su tiskane kao dodaci Rimskom misalu i Rimskom brevijaru.

Splitska nadbiskupija je tako imala posebnu misu i oficij za blagdan sv. Dujma. Obrazac za misu sam stavio prošli put, a sad par riječi o oficiju u časoslovu...
Dvije stvari na koje trebamo posebno obratiti pozornost su himni u čast sv. Dujmu (koji imaju korijen u radu Adama Parižanina u 11. stoljeću) te na čitanja iz II. nokturna, koja govore o životu sv. Dujma.


Evo čitanja iz II. nokturna... Vrlo su zanimljiva jer otkrivaju mnogo o širenju vjere na ovim prostorima još u antička vremena.


IV. ČITANJE

"Domnius ex Theodosio homine Syro et Mygdonia Graeca, nobilissimis ac ditissimis, sed adhuc gentilibus, optime tamen ad virtutem propensis ortus parentibus, puer vix septennis cum utroque parente, qui ad praedicationem Petri apostolorum principis Antiochiae Christi Domini fidem susceperant, baptizatus est; statimque coepit Apostoli domum quotidianis obsequiis frequentare, atque in dies magis penes tantum magistrum in eo et erga Petrum dilectio et erga Deum fervens amor ac proinde terrenarum rerum contemptus succrescebat. Nec multo post penitus adhaesit Petro, simul cum sanctissimis viris Pancratio et Apollinare."

("Dujam je potekao od roditelja Teodozija čovjeka Sirca i Migdonije Grkinje, vrlo plemenitih i bogatih, ali tada još pogana, no, veoma naklonjenih vrlinama; kad je dječak bio jedva sedmogodišnjak, s oba je roditelja na propovijed Petra, prvaka apostola, u Antiohiji primio vjeru Krista Gospodina, kršten je; i odmah je stao svakodnevno posjećivati kuću Apostola, i tijekom vremena je sve više pokraj takvoga učitelja rasla u njemu - i ljubav prema Petru i goruća ljubav prema Bogu, i odatle je rastao prezir prema zemaljskim stvarima. Nije prošlo mnogo vremena, i on se u potpunosti pridružio Petru, zajedno sa presvetim muževima Pankracijom i Apolinarom.")


V. ČITANJE

"Petrum, Antiochia relicta, Romam proficiscentem simul cum Pancratio et Apollinare secutus est Domnius. Cumque de fide Christi propaganda, ut ei munus erat, sollicitus esset Petrus, ut Pancratium iam in Siciliam, Apollinarem vero Ravennam direxisset, concredita ipsis solvendi atque ligandi potestate, Domnium in Dalmatiam trans Adriaticum mare navigare iubet, ut ibi Christi fidem disseminaret. Paruit iussis; recto primum Salonas appulit, quae erat tunc maxima et locupletissima totius Dalmatiae metropolis. In eam ingressus Domnius brevi tempore multos ab idolorum vano cultu revocatos ad Christi fidem convertit et baptizavit: philosophum quemdam Pyrgum nomine confutavit atque Deus per manus sancti viri ad solam nominis Iesu invocationem, plurimorum languentium aegritudines propulit."

("Petra, kad je napustio Antiohiju i pošao u Rim, slijedio je Dujam zajedno s Pankracijem i Apolinarom. Kako se Petar brinuo oko proširenja vjere Kristove, kao što mu je bila dužnost, i uputio je Pankracija na Siciliju, a Apolinara u Ravenu, davši im vlast da odriješuju i svezuju; Dujmu je naredio da preplovi Jadransko more u Dalmaciju, da ondje raširi vjeru Kristovu. Poslušao je naredbe; prvom prilikom pošao ravno za Salonu, koja je tada bila najveća i najbogatija metropola čitave Dalmacije. Ušavši u nju Dujam, u kratkom je vremenu mnoge, odvrativši ih od ispraznog štovanja idola, obratio na vjeru Kristovu i pokrstio. Nekog je filozofa, imenom Pigra, posramio. I Bog je po rukama svetoga čovjeka, na sam priziv imena Isusova, istjerao bolesti iz mnogih nemoćnika.")


VI. ČITANJE

"Aucto credentium numero, placuit omnibus ecclesiam sub invocatione sanctissimae Dei Genetricis Mariae construere, in qua ministros plures ordinavit, per quos brevi tempore tota fere provincia Christo nomen dedit: quam ecclesiam praesul sanctus satis longo tempore gubernavit. Cumque iam coelo maturus esset, idolorum sacerdotes in ipsum concitarunt iram Maurilii praefecti urbis, in cuius conspectu cum intrepidus Christum verum Deum praedicasset, et mortuum etiam ad vitam precibus revocasset, fuissetque occasio ut quadraginta quinque martyres ante ipsum coronarentur: ipse quoque, datis fortiter cervicibus, praefecti iussu obtruncatus est nonis Maii extra civitatem, ubi etiam a Christianis sepultus est. Non multo post intra urbem collocatus; ac demum, urbe ipsa Salonarum a barbaris dissipata, Spalatum translatus, honorifice colitur."

("Kad se povećao broj vjernika, svidjelo se svima da sagrade crkvu s naslovom presvete Bogorodice Marije, u kojoj je [sv. Dujam] zaredio mnoge službenike, po kojima se u kratko vrijeme gotovo cijela provincija obratila Kristu: i kojom je crkvom sveti poglavar dosta dugo vremena upravljao. Kad je već bio zreo za raj, poganski su svećenici potaknuli srdžbu Maurilija, gradskoga prefekta, pred čijim je pogledom nepokolebljiv propovijedao Krista pravoga Boga, i također mrtvaca molitvama prizvao u život, i bila je povod da je četrdeset i pet mučenika okrunjeno pred njim: a njemu samom, nakon što je neustrašivo ispružio vrat, po prefektovoj je naredbi odrubljena glava, devetoga svibnja, izvan grada, gdje je također i pokopan od kršćana. Nemalo poslije, premješten je u grad; i naposljetku, nakon što je sam grad Salona opustošen od barbara, prenesen je u Split, gdje se časno štuje.")




Trebamo naglasiti da je oficij sv. Dujma bio obvezan i u drugim dalmatinskim biskupijama, a ne samo u splitskoj.
Evo, npr., kako to izgleda u Proprium sanctorum Šibenske biskupije, 1860., str. 65.-69.






 





srijeda, 26. travnja 2017.

Misa za blagdan sv. Dujma

Glavni oltar u splitskoj katedrali (1947. god.)


Nijedan se blagdan u prošlosti Splita i Dalmacije nije slavio s takvim sjajem i pompom kao blagdan sv. Dujma (7. svibnja).
Dalmatinske biskupije imaju prastari obrazac mise i oficija u časoslovu za taj blagdan.
Stavljam danas pred vas obrazac tradicionalne mise za blagdan sv. Dujma, a u idućem ću postu staviti oficij iz časoslova (koji su svi dalmatinski svećenici i redovnici morali moliti na taj dan).


MISSA PROPRIA PRO FESTO SANCTI DOMNII EPISCOPI ET MARTYRIS

Introitus

Gaudeamus omnes in Domino diem festum celebrantes sub honore beati Domnii martyris, de cuius passione gaudent angeli et collaudant Filium Dei. Alleluia. Alleluia. Exultate iusti in Domino, rectos decet collaudatio.
Gloria Patri...
Gaudeamus...

(Radujmo se svi u Gospodinu slaveći blagdan u čast blaženoga Dujma mučenika, o čijem se mučeništvu raduju anđeli i zajedno slave Sina Božjega. Aleluja. Aleluja. 
Kličite pravednici u Gospodinu, pravednima dolikuje pohvala.
Slava Ocu...
Radujmo se...)


Oratio

Omnipotens sempiterne Deus, Ecclesiae tuae votis propitius aspira, ut beati Domnii ponificis et martyris tui precibus adiuvemur, cuius natalitia celebramus. Per Dominum...

(Svemogući vječni Bože, želje svoje Crkve milostivo podupri, da nam pomognu molitve blaženoga Dujma prvosvećenika i mučenika tvoga, čiji nebeski rođendan slavimo. Po Gospodinu...)



Epistola - Poslanica (Mudr 5, 1-5)

Stabunt iusti in magna constantia adversus eos qui se angustiaverunt, et qui abstulerunt labores eorum. Videntes turbabuntur timore horribili, et mirabuntur in subitatione insperatae salutis; dicentes intra se, poenitentiam agentes, et prae angustia spiritus gementes: Hi sunt quos habuimus aliquando in derisum, et in similitudinem improperii. Nos insensati, vitam illorum aestimabamus insaniam, et finem illorum sine honore. Ecce, quomodo computati sunt inter filios Dei, et inter sanctos sors illorum est. 

(Stajat će pravednici u velikoj ustrajnosti nasuprot onima koji ih tlačiše i koji prezirahu muke njihove. Gledajući ih, uzdrhtat će od silna straha, zapanjeni njihovim iznenadnim spasenjem; govoreći među sobom, puni kajanja, i uzdišući u tjeskobi svoga duha: 'To su oni kojima smo se nekoć podsmijevali i koji su nam bili za porugu. Mi, bezumnici, smatrali smo njegov život ludošću i svršetak njihov nečasnim. Eto, kako su se ubrojili među sinove Božje, i među svecima je njihov udio.')



Graduale

Beatus Domnius Petri Apostoli discipulus, ab ipso Salonas missus, primus nobis Christum evangelizavit et viam salutis ostendit. Hodie beatus Domnius migravit ad Dominum, dupliciaque ab ipso accepit et pontificalis dignitatis coelestem stolam et immarcescibilem coronam gloriosi martyrii. Alleluia. Alleluia.
Ave beate Domni, unica spes gentis tuae. Ave pontifex et apostole credulitatis nostrae. Ave speculum sanctitatis et iustitiae. Per te Christo credimus. Per te in Christo salvemur. Ora pro populo, interveni pro clero, ut nullus de tuis praeda fiat hostis. Alleluia.
Posuisti, Domine, super caput eius coronam de lapide pretioso. Alleluia.

(Blaženi Dujam, učenik Petra Apostola, od njega poslan u Solin, prvi nam je navijestio Krista i pokazao put spasenja. Danas je blaženi Dujam prešao Gospodinu, i od njega je primio dvostruku čast: i nebesku halju prvosvećeničkog dostojanstva i nepropadljivu krunu slavnoga mučeništva. Aleluja. Aleluja.
Zdravo blaženi Dujme, jedina nado naroda tvoga. Zdravo, prvosvećeniče i apostole našega uzvjerovanja. Zdravo, ogledalo svetosti i pravednosti. Po tebi smo povjerovali Kristu. Po tebi se u Kristu spašavamo. Moli za narod, posreduj za kler: da nijedan od tvojih ne postane plijen neprijatelju. Aleluja.
Postavio si, Gospodine, na glavu njegovu krunu od dragoga kamena. Aleluja.)



Evangelium - Evanđelje (Lk 10, 1-9)

In illo tempore designavit Dominus et alios septuaginta duos: et misit illos binos ante faciem suam in omnem civitatem et locum, quo erat ipse venturus. Et dicebat illis: Messis quidem multa, operarii autem pauci. Rogate ergo Dominum messis, ut mittat operarios in messem suam. Ite: ecce, ego mitto vos sicut agnos inter lupos. Nolite portare sacculum neque peram neque calceamenta; et neminem per viam salutaveritis. In quamcumque domum intraveritis, primum dicite: Pax huic domui: et si ibi fuerit fílius pacis, requiescet super illum pax vestra: sin autem, ad vos revertetur. In eadem autem domo manete, edentes et bibentes quæ apud illos sunt: dignus est enim operarius mercede sua. Nolite transire de domo in domum. Et in quamcumque civitatem intraveritis, et susceperint vos, manducate quae apponuntur vobis: et curate infirmos, qui in illa sunt, et dicite illis: Appropinquavit in vos regnum Dei.

(U ono vrijeme odredi Gospodin i drugu sedamdeset i dvojicu i posla ih dva po dva u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite: Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' ")

Credo (moli se Vjerovanje)


Offertorium

Ave beate Domni, unica spes Spalati. Ave gemma fidei nostrae. Ave lumen Dalmatiae. Ora pro nobis Christum omni tempore. Alleluia.

(Zdravo blaženi Dujme, jedina nado Splita. Zdravo, biseru naše vjere. Zdravo, svjetlo Dalmacije. Moli za nas Krista u svako vrijeme. Aleluja.)


Secreta

Hostias tibi, quaesumus Domine, beati Domnii pontificis et martyris tui dicatas meritis benignus assume et ad perpetuum nobis tribue provenire subsidium. Per Dominum...

(Žrtve tebi, molimo Gospodine, predane zaslugama blaženoga Dujma prvosvećenika i mučenika tvoga, primi i podaj da nam koriste kao pomoć.)


Communio

Te summe praesul poscimus, corde, ore et vocibus, ut nos venturo Judici commendes prece supplici. Alleluia.

(Tebe vrhovni poglavare molimo, srcem, ustima i glasovima; da nas poniznom molitvom preporučiš Sucu koji dolazi. Aleluja.)


Postcommunio

Beati Domnii pontificis et martyris tui, Domine, precibus confidentes, praesta quaesumus, ut per ea quae sumpsimus, aeterna remedia sentiamus. Per Dominum nostrum...

(Pouzdajući se u molitve blaženoga Dujma prvosvećenika i mučenika tvoga, Gospodine, podaj molimo, da po onome što smo primili, osjetimo vječni lijek. Po Gospodinu našemu...)


utorak, 25. travnja 2017.

Slabosti ljudske naravi i državna vlast

O strašnim posljedicama istočnog grijeha možemo čitati već na prvim stranicama Svetoga pisma (Post 3, 16-24). O posljedicama istočnoga grijeha govori se i na mnogim mjestima u Novom zavjetu.
Sv. Pavao kaže da smo "po naravi djeca gnjeva" (Ef 2, 3).

Čovjek se naime, kako kaže sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 4.):
"nascitur 'natura filius irae' (Ephes. 2, 3) quia privatus est rectitudine divinae iustitiae, propter cuius absentiam incurrit, quantum ad animam: infirmitatem, ignorantiam, malitiam et concupiscentiam; quantum vero ad corpus: poenalitates, labores, dolores, defectus, morbos multiplices..."
("rađa se 'po naravi dijete gnjeva' (Ef 2, 3) jer je lišen ispravnosti božanske pravde, zbog kojeg lišenja ga pogađaju, što se tiče duše: slabost, neznanje, zloća i požuda; a što se tiče tijela: kazne, muke, bolovi, klonulost, mnogobrojne bolesti...")

Dakle, uz vječnu osudu, istočni grijeh uzrokuje u čovjeku i čitav niz drugih negativnih posljedica već na ovom svijetu..
Sv. Antun Padovanski kaže da su iz neposluha Adama i Eve izašli nečisti potoci koji nam potamnjuju i pomračuju razum, zbog kojih čovjek sam od sebe ne može ispravno gledati na stvari (serm 27. in Psalmos):

"de ea exierunt duo rivi turbantes et fere excaecantes oculos homini interioris. Rivi sunt: concupiscentia et imaginatio mundalium. De iniquitate primorum parentum processerunt duo torrentes conturbantes lumen nostrae rationis"

("iz njega [istočnog grijeha] su izašla dva potoka koji poremećuju i gotovo osljepljuju čovjekove unutarnje oči. Potoci su: požuda i maštanje o svjetovnome. Od opačine prvih roditelja izašle su dvije bujice koje poremećuju svjetlo našega razuma")


Ili, kako kaže Katekizam sv. Roberta Bellarmina:

"Est igitur peccatum originale inimicitia cum Deo, divinaequae gratiae privatio, qua cum privatione nos nascimur. Ex qua ignorantia procedit, item mala inclinatio, difficultas faciendi boni, faciendi mali facilitas..."

("Istočni grijeh je, dakle, neprijateljstvo s Bogom i lišenje božanske milosti, sa kojim lišenjem se mi rađamo. Iz kojega proizlazi neznanje, isto tako i zlo nagnuće, teškoća u činjenju dobra, a lakoća u činjenju zla...")


To je ono što svakodnevno  gledamo u ljudskom društvu: čovjek se opire svemu što je dobro, a teži prema svemu što je zlo. Zla su nagnuća čovjeku urođena. Zato je đavlu tako lako manipulirati ljudima i navesti ih na grijeh.
Čovjeku je potrebno uložiti puno veći trud da učini nešto dobro, nego da učini nešto zlo. Dapače, sasvim mu je lako i ugodno činiti zlo, zbog njegove pokvarene naravi.
Zbog svega toga, nema ništa opasnije nego dati čovjeku slobodu da radi što želi, govori što želi, piše što želi itd.
Gledajući tu žalosnu realnost, nameće nam se samo jedan zaključak: Potrebna su čvrsta pravila da obuzdaju ljudsku zloću.

Juraj Križanić je upravo zbog toga pisao da je monarhija najbolji oblik vladavine; jer daje najmanje mogućnosti ljudima za činjenje zla. I baš zbog toga kaže da zli ljudi odbacuju monarhiju, jer žele slobodu da čine grijeh.

Ovako piše Križanić u svojoj Politici:

"Sicut haeretici calumniantur legem Dei, et conclamant eam esse nimis duram et hominibus impossibilem, quod idem est ac si apertius dicerent esse tirannicam; ita etiam homines propter corruptam naturam suam (cum sit per peccatum corrupta, et impatiens imperii facta) gaudent effreni licentia peccandi et monarchiam calumniose appellant tiranniam."

("Kao što heretici pogrđuju zakon Božji i uzvikuju da je previše strog i nemoguć ljudima, što je isto kao da otvoreno kažu da je tiranski; tako i ljudi zbog svoje pokvarene naravi (jer je pokvarena po grijehu i učinjena nestrpljivom prema vlasti) raduju se dopuštenju da neobuzdano griješe, i monarhiju uvredljivo nazivaju tiranijom.")


Križanić nadalje kaže da bi svaki pravi kršćanin trebao priželjkivati da živi pod strogom vlašću, koja zabranjuje i kažnjava opačine:

"...quilibet homo prudens et qui desiderat salutem animae consequi, deberet sibi optare potius sub severo, quam sub licentioso regimine vivere. Si enim voluptates creant animae perditionem, et si in licentioso regimine maior est occasio voluptatum, quam in severo: certe vir prudens, et qui aeternam vitam pluris aestimat quam praesentem, potius optabit vivere in severo regimine, ubi securior expeditiorque est via ad salutem. Ac proinde, si omnes subditi nostri essent sapientes, neque ipsi sibi optarent, neque nos deberemus concedere, ullas novas libertates, sed regimen potius nostrum ita constituere, ut essent aptissimum pmnibus ad agendam salutarem poenitentiam: de qua Salvator ait: 'Nisi poenitentiam egeritis, omnes simul peribitis.' (Luc. 13, 3)
Omnes igitur christiani deberent gaudere de severo regimine: eo quod magis est conforme legi Christi, et perducit ad salutem."

("...svaki razborit čovjek i koji želi postići spasenje svoje duše, treba sebi priželjkivati da radije živi pod strogom nego pod popustljivom vlašću. Ako naime požude uzrokuju propast duše, i ako je pod popustljivom vlašću veća prilika za požude, nego pod strogom vlašću: zasigurno će se pametan čovjek, i kojemu je važniji vječni život od sadašnjeg, radije odlučiti da živi pod strogom vlašću, gdje je sigurniji i pogodniji put do spasenja. I zato, da su svi naši podanici mudri, niti bi oni sebi tražili, niti bismo mi trebali dozvoliti, bilo kakve nove slobode; nego radije ustrojimo tako našu vlast da bude svima najpogodnija za vršenje spasonosne pokore, o kojoj Spasitelj kaže: 'Ako ne budete vršili pokoru, svi ćete zajedno propasti.' (Lk 13, 3)
Svi se, dakle, kršćani trebaju radovati strogoj vlasti: jer je više usklađena sa zakonom Kristovim i vodi do spasenja.")


O odnosu ljudske naravi i državne vlasti izjasnila se i Sveta Stolica. Ovdje trebamo prije svega istaknuti encikliku pape Leona XIII. Humanum genus (1884.).
U toj su enciklici osuđeni naturalizam i masonerija.

Naturalizam je naziv kojim su označavana učenja koja negiraju istočni grijeh i tvrde da ljudska narav nije pokvarena, tj. da se čovjek "rađa dobar". Iz toga se onda izvodi da čovjek mora imati "slobodu" i ne smije biti "sputavan" zabranama i zapovijedima. Riječ je zapravo o sekularnom humanizmu. Masonerija je bila nositelj takvog svjetonazora.
Crkva osuđuje takave ideje i uči nas da se čovjek doista rađa sa istočnim grijehom. Istočni grijeh je potamnio ljudski um, oslabio mu volju, zamračio oči... Ako se čovjeka pusti da ide kamo hoće, on će lutati krivim stazama. Čovjeku je potrebna Crkva da ga pouči pravom putu i pravoj vjeri, i da ga svetim krštenjem očisti od istočnoga grijeha, te pouči kako da se bori protiv tijela, svijeta i vraga, i osvoji vječni život.


Kaže papa Leon XIII. u spomenutoj enciklici:

"...quoniam est homini natura primi labe peccati inquinata et ob hanc causam multo ad vitia quam ad virtutes propensior, hoc omnino ad honestatem requiritur, cohibere motus animi turbidos et appetitus obedientes rationi. In quo certamine despicientes saepissime adhibenda est rerum humanarum, maximique exhauriendi labores et molestiae, quo suum semper teneat ratio victrix principatum. Verum naturalistae et massones, nulla adhibita iis rebus fide quas Deo auctore cognovimus, parentem generis humani negant deliquisse: proptereaque liberum arbitrium nihil viribus attenuatum et inclinatum putant."

("...jer je ljudska narav okaljana ljagom prvog grijeha i zbog tog razloga puno više sklona opačinama nego vrlinama; zato je za čestitost izrazito potrebno suzbiti uzburkana nagnuća i požude učiniti poslušnima razumu. U toj je borbi često potreban prezir ljudskih stvari i primjena najvećih napora i muka, kako bi razum kao pobjednik zadržao poglavarstvo [nad požudama]. No, naturalisti i masoni ništa ne vjerujući u te stvari, koje znamo po Božjoj objavi, negiraju da je praroditelj ljudskog roda [Adam] sagriješio: i zato smatraju da slobodan izbor nije nimalo u snagama oslabljen i iskrivljen.")


Budući da naturalisti negiraju istočni grijeh (i njegove posljedice) i tvrde da je čovjek već po svojoj naravi dobar, iz toga izvode zaključak da mu ne treba Crkva kao voditeljica i učiteljica. Po takvom shvaćanju, ljudskom izboru se ne smiju stavljati nikakva ograničenja, te je čovjek slobodan da misli, govori i radi što želi. To je filozofski temelj liberalne države.

Katolička Crkva je uvijek stajala kao prepreka ostvarenju tih liberalnih snova. Zato su sve revolucije u zadnjih 200 godina bile usmjerene protiv Crkve.
Zaključujem ovaj tekst s Leonom XIII:

"Quoniam autem munus est Ecclesiae Catholicae singulare sibique unice proprium doctrinas divinitus acceptas auctoritatemque magisterii cum ceteris ad salutem caelestibus adiumentis plene complecti et incorrupta integritate tueri, idcirco in ipsam maxima est inimicorum iracundia impetusque conversus."

("Jer je naime posebna zadaća Katoličke Crkve i jedino njoj vlastita, da nauk primljen od Boga i autoritet učiteljstva, sa ostalim nebeskim sredstvima za spasenje, posve prigrli i čuva u nepokvarenoj cjelovitosti; zbog toga su na nju okrenuta najveća srdžba i navale neprijatelja.")  
  

ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Za zagrebačke bogoslove može se mirne duše reći da poznaju rubrike i da ih točno vrše

Mons. Josip Salač upućuje jednog mladomisnika (1963. god.)


Čitam ovih dana Sabrana djela mons. Janka Penića.
Penić je bio rektor zagrebačkog bogoslovnog sjemeništa punih 18 godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih.
Na kraju knjige (str. 453.-460.) opisuje svoja iskustva kao rektora sjemeništa. Govori dosta detaljno i o tadašnjim istaknutim osobama u vodstvu sjemeništa.

Penić kaže da je zagrebačko sjemenište bilo nadaleko poznato po tome što je mlade svećenike odgajalo da se strogo i točno drže rubrika.
Ističe da je za to bio posebno zaslužan mons. Josip Salač (budući pomoćni biskup zagrebački) - str. 457.:
"Posebno su ga veselili sveti obredi. Za rubrike, upute ili propise za obavljanje obreda, imao je naročitu volju i sposobnosti, pa je i na bogoslove djelovao da su pazili na rubrike. Za svećenike, koji završavaju bogoslovski odgoj u Zagrebačkom sjemeništu, može se mirne duše reći da poznaju rubrike i da ih točno vrše."

To se, dakako, odnosi na vrijeme prije uvođenja novog obreda mise. Znakovito je da je 1969. (kad je uveden Novus Ordo) rektorom postao Ivan Golub, koji se baš trudio da uništi sve što je "staro" (i unese što više šagijevskog modernizma u sjemenište).
Tako da ni od stare reputacije "rubrikama vjernog sjemeništa" danas nije ostalo ništa.

No, vratimo se malo Josipu Salaču. Penić kaže da je on ozbiljno promatrao bogoslove i da se nije ustručavao reći bogoslovu da napusti sjemenište, ako bi opazio da nema sposobnosti da bude svećenik:
"Kao duhovnik je bio realan. Računao je s ljudima kakvi jesu. Kad je komu od bogoslova savjetovao da ostavi sjemenište, bogoslovi bi ga poslušali i nije bilo prigovora njegovim sudovima."

E takva razboritost bi nam i danas trebala...



nedjelja, 23. travnja 2017.

Preporod Portugala nakon Fatime

Početkom 20. stoljeća, obrazovane slojeve društva u Portugala zahvatio je liberalni duh, slično kao i drugdje na Zapadu.
1910. god. srušena je monarhija i proglašena republika. Ubrzo je nastupila nasilna sekularizacija, zatvaranje samostana, istjerivanje crkvenih redova. Izgledalo je kao da će se u Portugalu ponoviti francuski slučaj: potpuna dekristijanizacija države i javnog života. No, onda se dogodila - Fatima!

Nakon fatimskih događaja 1917., povijest Portugala krenula je u sasvim drugačijem smjeru od onoga koji su zamišljali liberali i sekularisti. Portugalsko je društvo ponovno postalo izrazito religiozno, a utjecaj Crkve je ojačao. Sve se to odrazilo na političke promjene u zemlji koje su kulminirale uvođenjem "Nove države" 1933., kojoj je na čelu bio António de Oliveira Salazar sve do 1968. god.

Glas o preporodu Portugala proširio se po cijeloj Europi.
Stigao je, dakako, i do Hrvatske.
U časopisu Život, koji su izdavali zagrebački isusovci, nailazimo na dva članka iz 1934. o Fatimi i preporodu Portugala. Autor je Ivan Petar Bock, isusovac njemačkog podrijetla koji je djelovao u Bosni (umro je u Sarajevu 17. lipnja 1944.).

Tekstove imate ovdje:
Duhovni preporod Portugalske po Fatimskoj Gospi
Portugalski narod, hijerarhija i Fatima

Članci su opširni, i nema smisla da ih ovdje prenosim cijele (koga zanima može ih sam pogledati). Navest ću ovdje samo one dijelove koji govore o promjenama portugalskog društva i države.


Iz prvog članka...













Iz drugog članka, o napadima slobodnozidarskih sektaša na Fatimu...













Dodajem još i naslovni tekst iz tjednika Obitelj od 16. rujna 1938., koji govori o obnovi katoličke države u Portugalu...



četvrtak, 13. travnja 2017.

Pijevo društvo i borba za medije

Sv. Pio X. je upozoravao da ćemo uzalud graditi crkve i škole, ako su novine u bezvjerskim rukama. Što je sveti papa tada govorio o novinama, možemo danas reći i za sve ostale vrste medija (TV, radio, internet-portali itd.).
Uzalud gradimo crkve, ako je medijima dopušteno da protuvjerskim i/ili nećudorednim sadržajem truju i ubijaju duše.
Treba jasno reći jednu stvar: Crkva je uvijek bila protiv "slobode govora".
Ne možemo priznati slobodu neprijateljima vjere da u medijskom prostoru šire nečistoću i opačine. Mi odlučno odbijamo takvo "ljudsko pravo".
Što mislite zašto je Crkva imala Indeks zabranjenih knjiga? Zašto se Crkva zalagala za cenzuru tiska? Upravo zato da obrani malene i nevine duše od otrova nećudorednog tiska.

Tko ima medije, taj ima i "javno mnijenje".

U Zagrebu je 1908., na poticaj biskupa Antuna Mahnića, osnovano Pijevo društvo za promicanje dobrog, katoličkog, tiska među Hrvatima.


Evo vijest o osnivanju Pijevog društva u listu Naša Gospa Lurdska (travanj 1908., br. 4.)






O tisku kao suvremenom oružju u borbi za vjeru (N. G. L., kolovoz 1908., br. 8.).






Jedna važna napomena o liberalnom tisku (N. G. L., srpanj 1908., br. 7.)...






Molitva sv. Pavlu za uništenje zlog tiska (koja je, kasnije, redovito uvrštavana u pučke molitvenike - sve do 1970-ih).





Mediji svih vrsta su novo oružje, koje i katolički borci trebaju koristiti...
(N. G. L., kolovoz 1909., br. 8.)






Upozorenje "vjernicima" koji kupuju i čitaju liberalni tisak...
(N. G. L., svibanj 1909., br. 5.)






O ovom je pitanju često pisao i sam biskup Antun Mahnić... Pa, evo što Mahnić kaže o dužnosti katoličkih laika u borbi za medije (Knjiga života, str. 227.):





Pijevo društvo je nastavilo rad kroz iduća desetljeća.
Evo članak koji je izašao u tjedniku Obitelj (1. veljače 1938., br. 5.) u povodu 30-godišnjice Pijevog društva.





Koji je papa toliko ljubljen kao Pio X.?

U dostupnim brojevima Naše Gospe Lurdske iz 1908. i 1909. često se spominje tadašnjeg papu - sv. Pija X.
Pa, evo, da skupimo sve te članke na jedno mjesto... Iz kojih vidimo koliko su Hrvati voljeli sv. Pija X.



N. G. L., 8. studenoga 1908., br. 11.





N. G. L., lipanj 1908., br. 6. - Kako sv. Pio X. tješi francuske biskupe koji su se našli pod udarom tadašnje francuske liberalno-socijalističke vlade (koja je proglasila odvajanje Crkve i države, oduzela Crkvi škole, zabranila i protjerala neke redove itd.).





N. G. L., srpanj 1908., br. 7.





Uredništvo Naše Gospe Lurdske je bilo posebno ponosno što je sv. Pio X. osobno blagoslovio taj list.
Evo vijesti o blagoslovu... (N. G. L., veljača 1909., br. 2.)






Zaključujem s vješću o biskupskom jubileju sv. Pija X.
(N. G. L., 1909., br. 10.)



srijeda, 12. travnja 2017.

Bernardin Škrivanić - apostol Gospe Lurdske

Bernardin Škrivanić (1855.-1932.)

Nitko nije toliko učinio za proširenje pobožnosti prema Gospi Lurdskoj među Hrvatima kao kapucin Bernardin Škrivanić. Organizirao je 16 hrvatskih narodnih hodočašća u Lurd.
Pokrenuo je 1908. list Naša Gospa Lurdska, u kojem su iz broja u broj temeljito opisivana Lurdska ukazanja, kao i brojna ozdravljenja koja su se diljem svijeta događala po zagovoru Gospe Lurdske. U listu se može pratiti kako se u Hrvatskoj širila pobožnost prema Gospi Lurdskoj.

Brojeve Naše Gospe Lurdske iz 1908. i 1909. možete vidjeti ovdje.

Evo uvoda iz 1. broja, u kojem se objašnjava svrha pokretanja lista...








Otac Bernardin je uložio veliki trud za izgradnju nove kapucinske crkve u Rijeci posvećene Majci Božjoj. Sam tijek izgradnje možete pratiti u listu...




Ovdje je dolazila do izražaja i kapucinska revnost oko pomoći dušama u čistilištu. Podsjećam da su onaj Molitvenik za duše u čistilištu izdali upravo rječki kapucini.

Mnogo nam govori uvodnik N. G. L. iz veljače 1909.:






Spomenuo sam da je o. Bernardin organizirao 16 hrvatskih hodočašća u Lurd.
U brojevima N. G. L. koji su dostupni, možemo pratiti tijek prvog hodočašća (1908.), koje su vodili krčki biskup Antun Mahnić i pomoćni biskup splitski Juraj Carić.

Najava hodočašća...





Dolazak hrvatskih hodočasnika u Lurd (14. kolovoza 1908.) - N. G. L., rujan 1908., br. 9.






Na blagdan Velike Gospe, pomoćni biskup Carić je služio sv. misu pred Lurdskom spiljom...




Ovo je to srce koje su predali hrvatski hodočasnici...
Gore piše: Natio Croatica - 1858.- Antemurale Christianitatis - 1908.




 16. kolovoza 1908. - misa biskupa Mahnića u Lurdskoj bazilici







!7. kolovoza - križni put





Odlazak iz Lurda; Hrvati su pozdravili Francuze povikom: "Živjela katolička Francuska!"




Kako su Francuzi ocijenili hrvatsko hodočašće...







Kao plod širenja pobožnosti prema Gospi Lurdskoj, diljem Hrvatske su počele nicati replike lurdske spilje i oltari u čast Majke Božje Lurdske.
List je, dakako, pratio taj razvoj i objavio mnoge slike tih žrtvenika...

Evo par primjera:


U Blatu na Korčuli...




U Gružu...




U Veloj Luci...




Društvo djevojaka za naknadnu sv. pričest...




A u blizini Makarske...





I za kraj: jedan poučan događaj iz Rijeke...
(N. G. L., svibanj 1908., br. 5.):