četvrtak, 2. ožujka 2017.

Tantum valent, quantum sonant

Staro pravilo o oprostima, ili bolje reći o učinku i vrijednosti oprosta, kaže: tantum valent, quantum sonant (toliko vrijede, koliko glase).
Dakle, ako npr. oprost glasi na 100 dana, on vrijedi kao 100 dana stroge pokore iz prvih kršćanskih vremena.

Izreka "tantum valent, quantum sonant" potječe od skolastičkih teologa. 
Sv. Toma Akvinski se (u Summa theologica, IIIs, q. 25., a. 2.) bavi pitanjem: "Utrum indulgentiae tantum valeant, quantum pronuntiantur?"
I na kraju zaključuje: "indulgentiae simpliciter tantum valent, quantum pronuntiantur".

No, sv. Toma upozorava pape da ne budu predarežljivi u davanju velikih oprosta za lagana djela, jer bi time mogli ljude odvartiti od činjenja pokore za svoje grijehe.
Sv. Toma čak kaže da bi papa počinio grijeh ako bi dijelio prevelike oproste za prelagana djela:

"...in arbitrio dantis indulgentiam est taxare, quantum per indulgentiam de poena remittitur. Si tamen inordinate remittat, ita quod homines quasi pro nihilo ab operibus poenitentiae revocentur, peccat faciens tales indulgentias"

("...u izboru je onoga koji daje oproste da odredi koliko će se po oprostu otpustiti od vremenite kazne. No, ako neumjereno otpušta, tako da se ljudi kao za ništa odvraćaju od pokorničkih djela, griješi onaj koji daje takve oproste")


Takva neumjerenost bila bi grijeh na strani pape, ali i tako dan oprost vrijedi točno onako kako glasi, prema pravilu: "tantum valent, quantum sonant".

Možda i zbog ovog upozorenja sv. Tome, pape su tijekom stoljeća često naglašavali u svojim bulama o oprostima da im nikako nije namjera da dijeljenjem oprosta olabave pokoru vjernika, već upravo suprotno: oprosti trebaju potaknuti ljude da i sami čine pokoru i djela zadovoljštine.

Ovdje treba spomenuti što Katekizam sv. Pija X. (■ 802.) kaže o cilju davanja oprosta:
"■ 802. P. Što Crkva želi postići davanjem oprosta?
O. Davanjem oprosta Crkva želi pomoći našoj nesposobnosti da bismo na ovom svijetu izvršili svu vremenitu kaznu, pa nam daje da preko pobožnih djela i milosrdne kršćanske ljubavi postignemo ono što se u prvim stoljećima kršćanstva dobivalo strogo prema zakonima o pokori."

Već u idućoj točki, Katekizam sv. Pija X. potvrđuje pravilo "tantum valent, quantum sonant":
"■ 803. P. Što označuje oprost od četrdeset ili sto dana, ili pak od sedam godina i slično?
O. Oprostom od četrdeset ili sto dana ili pak od sedam godina i slično, označuje se otpuštanje toliko vremenite kazne, koliko bi se učinilo s četrdeset ili sto dana ili pak sedam godina pokore, kakvu je u staro doba određivala Crkva."

Kao što znate, u pokoncilskoj reformi oprosta (1967.) napušteno je staro načelo "tantum valent, quantum sonant" za djelomične oproste. 
U postkoncilskim molitvenicima najčešće uopće nisu niti naznačeni djelomični oprosti... A ako kojim slučajem jesu (u skladu s novim naukom) ne spominju se dani, mjeseci ili godine na koje su nekada glasili djelomični oprosti. Tako su se vjernici prvi put u povijesti našli u situaciji da ne znaju koliki je učinak kojeg djelomičnog oprosta. 
I za najteže i za najlakše djelo, samo piše "partialis indulgentia" ("djelomični oprost"), ako i to...

Kakav je efekt ovakva promjena imala na vjernike?
Tko zna što su si mislili mladi vjernici, koji su još 1966. učili na vjeronauku stari nauk?




Tako su učila hrvatska djeca na vjeronauku neposredno prije reforme. I sad zamislite da im odjednom netko dođe i kaže: "To više ne vrijedi. Oprosti su reformirani."

Razumijete li da se tako postkoncilskim reformama relativizirao vjerski nauk?
Zapanjujuće je s kakvom su lakoćom i brzinom ukidana pravila koja su vrijedila stotinama godina. Što su drugo takve promjene mogle proizvesti, nego osjećaj kao da je sve u vjeri relativno i podložno promjenama?

Bilo kako bilo, rezultat reforme oprosta jest to da se u praksi više uopće ne spominju djelomični oprosti. Kao da ih više nema.
Kad se danas govori o oprostima, onda je to gotovo isključivo o potpunim oprostima. I to na neki način... kao da je lako dobiti potpuni oprost.

Mislim da bi ljudi puno više cijenili djelomične oproste, kad bi znali kako je zapravo teško dobiti potpuni oprost.
Naime, jedan od glavnih uvjeta za dobivanje potpunog oprosta jest da čovjek ne smije biti vezan ni uz koji grijeh, čak niti uz laki grijeh. Taj uvjet je ostao i nakon reforme iz 1967. god.
I u sadašnjem Enchiridion indulgentiarum jasno piše da je za dobivanje potpunog oprosta potrebno imati: "omnimodam exclusionem affectus erga quodcumque peccatum, etiam veniale" ("potpuno isključenje navezanosti prema bilo kojem grijehu, također i lakom").

I sad ja vas pitam: Koliko ima ljudi na svijetu koji ispunjavaju ovaj uvjet?
Teško je reći...
I u najstrožim samostanima možete naći ljudi koji su navezani na neke lake grijehe... A da ne govorimo o ljudima koji žive o svijetu.

Ovdje je možda glavni problem što novo-vjernici koji su prošli kroz modernističku školu razvodnjavanja, ne razlikuju teške i lake grijehe. Ili kako bih ja rekao: mnogi danas teške grijehe smatraju lakim grijesima, dok lake grijehe uopće ne smatraju grijesima.

Pa evo zato jedan primjer: laki grijeh je npr. brbljavost, blebetanje bezveze... čemu su osobito sklone žene. I sad ako se takva osoba nema namjeru odreći svoje navezanosti na brbljavost, može li ona dobiti potpuni oprost?

S druge strane, kod djelomičnih oprosta nema ovog uvjeta o isključenju navezanosti na lake grijehe.
Da bi čovjek dobio djelomični oprost dovoljno je da bude "corde saltem contritus" ("barem skrušena srca") - dakle, da se barem kaje za grijehe (na manjoj razini nego kod potpunog oprosta).

Za razliku od potpunog oprosta, dobiti djelomični oprost je prilično jednostavno. Pogledajte samo sve strelovite molitvice u starim (predkoncilskim) molitvenicima.
Zar nije, stoga, krajnje vrijeme da se opet počne propovijedati o djelomičnim oprostima?

No, pritom nemojmo zaboraviti da bi čovjek uvijek trebao nastojati biti vere poenitens.
O toj temi pogledaj: Tko je "vere poenitens"?



Broj komentara: 5:

  1. Nekome bi možda moglo biti teže shvatiti kako jedna strelovita molitva vrijedi kao 100 dana pokore?
    Ili kako neko lagano djelo određeno za potpuni oprost može vrijediti kao onoliko pokore koliko bi nekome bilo potrebno da se riješi sve vremenite kazne koja mu je ostala nakon ispovijedi grijeha?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kod oprosta se umjesto zadovoljština koje bi čovjek sam trebao dati za svoje dugove (kaznama, pokorama itd.) primijenjuje preobolje zadovoljština iz duhovne riznice Crkve. Tako se iz riznice Crkve nadomješta ona naknada koju čovjek duguje za grijeh.
      Upravo po tome vidimo da oprosti nisu samo obično otpuštanje kanonskih kazni, već i primjena zasluga i zadovoljština Krista i svetaca.

      Izbriši
  2. Ono iz Katekizma sv. Pija X. o cilju davanja oprosta: "...daje da preko pobožnih djela i milosrdne kršćanske ljubavi postignemo ono što se u prvim stoljećima kršćanstva dobivalo strogo prema zakonima o pokori."

    Koji su to zakoni o pokori?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Odredbe o pokori (pokorničke kanone) donosili su već i prvi koncili.
      Odredbe su kasnije skupljane u zbirke - penitencijale. Pisao sam o penitencijalu sv. Bede Časnog u drugom dijelu ovog teksta.
      A što se tiče naših krajeva, pogledaj post: Pokore starih Zagrepčana.

      Izbriši
    2. Inače, i u obredima Crkve ostali su neki tragovi nekadašnje prakse javne pokore. Na primjer, pepeljenje na Čistu srijedu.

      U staro je doba (još u prvim stoljećima Crkve) bio običaj da se ljudi ispovijede na početku korizme; svećenici bi im odredili pokoru (svakome prema njegovim grijesima) koju bi onda ovi vršili kroz cijelu četrdesetnicu. I tijekom cijelog tog razdoblja nisu smjeli pristupiti sv. pričesti (iako su bili ispovjeđeni). Tek na Veliki četvrtak biskup bi vršio svečani obred rekoncilijacije i pokornici bi pristupali svetoj pričesti.
      Od toga je ostao običaj da papa svečano daje blagoslov s potpunim oprostom na Veliki četvrtak (posljednji put 1870. god.).

      A sam obred pepeljenja na Čistu srijedu je ostatak nekadašnje ekspulzije pokornika iz crkve, koja se vršila posipanjem glava pepelom uz riječi osude iz rajskog vrta: "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti."

      Izbriši