srijeda, 8. veljače 2017.

Tko starim putem hodi, ne zahodi

Naši su stari svećenici glagoljaši imaju izreku: "Tko starim putem hodi, ne zahodi."
Tko hoda starim putem, taj ne luta. Taj zna točno gdje se nalazi i kamo ide.
Nasuprot tome, oni koji lutaju "novim" i nepoznatim stazama, poput modernista, niti znaju gdje se nalaze, niti kamo idu.

Ako želiš biti siguran da ideš pravim putem, kreni stazom kojom su išli tvoji preci.  
"Ne pomiči stare međe, koje su postavili oci tvoji." (Izr 22, 28)

Svećenici glagoljaši su uvijek imali izražen smisao za lijepo uređenje oltara.
Pogledajmo malo kako su izgledali oltari u nekim našim glagoljaškim župama, u vrijeme dok su se tamo služile glagoljaške mise....



Oltar u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Sali, Dugi otok)







Župna crkva u Velom Ižu




sv. misa u Velom Ižu (1965.)




Oltar u crkvi Gospe Karmelske u Savaru



Glavni oltar u crkvi sv. Ante Padovanskoga u Velom ratu





A sad par riječi o liturgijskim knjigama koje i danas možete naći u pojedinim glagoljaškim župama.
Osim Vajsovog misala iz 1927., najčešće se pojavljuju: Levakovićev misal iz 1631., Karamanov misal iz 1741., te razna izdanja Parčićevog misala.

Sve su to prijevodi Misala Pija V. (tridentskog misala) na crkvenoslavenski jezik. Međutim, između njih postoje znatne jezične razlike. Naime, crkvenoslavenski jezik nije "stabilan jezik", već ga je svaki slavenski narod prilagođavao svojim jezičnim normama - odatle razne redakcije crkvenoslavenskog jezika - bugarska, hrvatska, ruska, srpska...

S Levakovićevim misalom počinje uvođenje elemenata istočne redakcije u naše glagoljaške knjige. Levaković je inače blisko surađivao s ukrajinskim grkokatoličkim biskupom Metodijem Terleckim. Pod njegovim je utjecajem počeo unositi u glagoljaške liturgijske knjige pojedine elemente iz istočne varijante crkvenoslavenskog jezika. Unatoč tome, jezik Levakovićeva misala još uvijek spada u hrvatsku redakciju crkvenoslavenskog jezika.

Imate ga danas i na internetu... Levakovićev misal (1631.)





Po istom jezičnom predlošku i Brevijar iz 1688.




Sasvim je druga priča Karamanov misal iz 1741. god.
Matej Karaman je bio zadarski nadbiskup 1745.-1771. 
Još kao mladi svećenik djelovao je neko vrijeme u Rusiji. Bio je gorljiv promicatelj unije, i odlično je poznavao istočnu tradiciju. Karaman je smatrao da je jezik rusinskih liturgijskih knjiga najtočniji (najbliži izvornom staroslavenskom jeziku), pa ga je odlučio uvesti u naše glagoljaške knjige. I tako će u idućih sto godina naši svećenici glagoljaši čitati misu na istočnoj varijanti crkvenoslavenskog jezika.

Ovdje imate Karamanov misal






Ubrzo nakon izlaska Karamanovog misala, pojavile su se želje u glagoljaškom svećenstvu za povratak na staru, hrvatsku, redakciju crkvenoslavenskog jezika. To je ostvareno krajem 19. stoljeća, velikim trudom A. Parčića, kojem je papa Leon XIII. povjerio uređenje glagoljskih crkvenih knjiga. 

Parčić je uklonio iz misala sve ruske riječi, i potrudio se da jezik misala bude u skladu sa najstarijim sačuvanim hrvatskim glagoljskim knjigama. Parčićev je misal objavljen 1893. god.
Njega je kao podlogu uzeo i Vajs u izdanju Misala iz 1927. god.


P. S.
Glagoljaška misa prema Vajsovom misalu...



Broj komentara: 19:

  1. Nažalost, danas stari glagoljaški misali služe samo za pokazivanje. Učitelji vode djecu na izlete u samostane trećoredaca, i tamo im samo pokazuju glagoljaške misale... Kakvu korist imaju djeca od toga da vide glagoljski misal, ako nikada nisu vidjela glagoljašku misu?

    OdgovoriIzbriši
  2. Kako da čovjek pokrene glagoljašku misu u svojoj župi?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Glagoljašku misu treba vratiti prvenstveno u one župe koje imaju takvu tradiciju (prije svega, one na Kvarneru i srednjodalmatinskim otocima).
      Ne bi imalo nikakvog smisla uvoditi glagoljašku misu tamo gdje je nikada nije bilo, npr. u Zagorje ili Slavoniju.
      Uvijek treba gledati lokalnu tradiciju. Tamo gdje je tradicija liturgije na latinskom, treba i ostati na latinskom. A gdje je tradicija liturgije na crkvenoslavenskom, treba biti na crkvenoslavenskom.
      Uvijek treba gledati prastaru tradiciju svake pojedine župe... "kako je to uvijek bilo".

      Izbriši
  3. Da, u pitanjima liturgijskog jezika, uvijek treba slijediti staru lokalnu praksu. To bi trebala biti norma i u izgovaranju latinskog jezika. Kad svećenici kod nas služe tradicionalnu misu na latinskom, onda trebaju izgovarati latinski po našem tradicionalnom (srednjoeuropskom) izgovoru, na koji smo navikli.
    Nije dobro kad pojedini svećenici uvode talijanski izgovor, koji se nikada nije koristio u našim krajevima. Trebalo bi upozoriti strane svećenike kad dolaze kod nas služiti misu, da trebaju izgovarati latinski prema našem tradicionalnom-srednjoeuropskom izgovoru.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Do prije par desetljeća, "talijanskog izgovora" nije bilo nigdje izvan Italije. Danas se podosta proširio: jednim dijelom zbog svećenika koji su išli na studij u Italiju, ali još više zbog prekida tradicije 1969. god.
      Naime, dok je bila stara misa, mladi svećenici su učili latinski od starijih svećenika - i tako se tradicionalni izgovor prenosio s naraštaja na naraštaj. Kako je to prekinuto uvođenjem Novus orda 1969., došla je nova generacija mladih svećenika koji nemaju osjećaj kako se kod nas izgovarao latinski.
      Pretpostavljam da se isto dogodilo i drugdje po Europi.

      Izbriši
    2. Mislim da se tako prije i znanje crkvenoslavenskog jezika prenosilo s jedne generacije svećenika glagoljaša na drugu. To je bilo još značajnije nego kod latinskog, jer se latinski učio u školama, a crkvenoslavenski nije. Crkvenoslavenski se održavao samom tradicijom.

      Izbriši
    3. Pa, održavao se i latinski u nekim krajevima.
      Na primjer, kod bosanskih franjevaca. Stoljećima su živjeli pod turskom vlašću, izolirani od zapadnog svijeta. Većinom nisu imali ni neke posebne škole. A ipak su revno svakodnevno služili sv. mise i molili časoslov na latinskom. Učili su latinski upravo tako što su stariji fratri učili mlađe: znanje latinskog se prenosilo s naraštaja na naraštaj.

      Izbriši
  4. Murus, napisali ste:
    "Parčić je uklonio iz misala sve ruske riječi..."

    Nije baš točno. Nisu ruske riječi prodrle u glagoljske knjige, nego je norma crkvenoslavenskog istočne redakcije silovito utjecala na našu (nenormiranu) redakciju. Zato se ispravno govori o istočnoslavenizaciji, a ne rusifikaciji naših knjiga.

    F

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Karaman i njegovi prethodnici su pokušali izjednačiti crkveni jezik istočne i zapadne (slavenske) liturgije. Zato su uveli jezik iz istočnih (ruskih, rusinskih, ukrajinskih) liturgijskih knjiga u naše glagoljaške knjige.
      Tu se ne radi samo o pitanjima gramatike, već i o samim riječima, izrazima, terminima...

      Oni su doista maknuli hrvatske riječi (tj. riječi tipične za hrvatsku redakciju) iz glagoljskih knjiga i zamijenili ih ruskima.
      Pogledaj što Terlecki piše u uvodu Brevijara iz 1688..
      On doslovno kaže da su uredili brevijar "explosis nonnullis vulgaris sermonis Dalmatici vocabulis" ("izbacivši nemalo izraza pučkog dalmatinskog jezika").

      Parčić je učinio suprotno: izbacio izraze iz ruske redakcije, i vratio izraze hrvatske tradicije.
      Tako da Parčićev misal (i Vajsov kao njegov nasljednik) jezično odgovara starim glagoljskim liturgijskim knjigama, iz vremena prije "rusifikacije".

      Izbriši
    2. Slažemo se! Ranije sam samo htio napomenuti da, kad se kaže "ruske riječi", netko bi mogao pogrešno zaključiti da se radi o govornom ruskom, što nije točno.
      F

      Izbriši
  5. Čuo sam se drži glagoljaška misa u sv. Petru u Šumi (središnja Istra). Nemam informaciju da li je pokrenuta iz želje za očuvanjem Vjere i Tradicije ili samo kao izložbeni primjerak republikanskog konzervativizma.

    Inače, nije li 'staroslavensko' bogoslužje trebalo biti samo prijelazni oblik prema potpunoj transformaciji u latinsko? Takav slučaj nije iznimka Rim je i u drugim misionarskim krajevima dozvoljavao privremeno korištenje vulgarnog jezika. Zvuči kao Rimski détente na istoku koji se produžio u nedogled. Nije li na sličan način Vatikan podržavao stvaranje 'novog' Hrvatskog jezika koji bi po nekoj logici omogućio obraćenje Srba? Na kraju su pravoslavci samo prozvali Hrvate pokatoličenim Srbima i ostalo je krvava povijest.

    SRMM

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pitanje:
      "Inače, nije li 'staroslavensko' bogoslužje trebalo biti samo prijelazni oblik prema potpunoj transformaciji u latinsko?"

      Možda za Čehe i Moravce, ali za Hrvate ne.
      I to zato što su Hrvati prvo imali liturgiju na latinskom, a tek kasnije dobili i liturgiju na crkvenoslavenskom.

      Naime, sv. Ćiril i Metod su počeli svoju misiju u Velikomoravskoj kneževini 863. god. Negdje oko tog vremena su i preveli liturgijske knjige na slavenski jezik.

      A Hrvati su još davno prije tog vremena bili kršćani i imali su liturgiju na latinskom jeziku.

      Koji su dokazi za to?
      Evo tri dokaza:
      1. car Konstantin VII. Porfirogenet u "De administrando imperio" piše da su Hrvate pokrstili svećenici iz Rima u vrijeme bizantskog cara Heraklija (koji je vladao 610.-641.)
      2. Višeslavova krstionica iz 8. st., koja ima natpis na latinskom
      3. Trpimirova darovnica iz 852. god., u kojoj knez Trpimir, između ostalog, kaže da je osnovao (benediktinski) samostan zajedno "sa svim svojim županima" ("meis cum omnibus zuppanis"). To je bilo punih 10 godina prije nego što su sv. Ćiril. i Metod krenuli u svoju misiju.

      Dakle, Hrvati su prvo imali liturgiju na latinskom, a crkvenoslavensku liturgiju su tek kasnije proširili Metodovi učenici.
      Umjesto prijelaza sa slavenskog na latinski, prije bi se kod našeg svećenstva moglo govoriti o prijelazu sa latinskog na slavensku liturgiju.
      A opet... oba jezika su se kod nas koristila u liturgiji preko 1000 godina.

      Izbriši
    2. SRMM, napisali ste:
      "Takav slučaj nije iznimka Rim je i u drugim misionarskim krajevima dozvoljavao privremeno korištenje vulgarnog jezika."

      Važno je napomenuti da crkvenoslavenski nije vulgarni jezik, nego liturgijski i književni jezik. On je od početka koegzistirao uz vulgarni, govorni (staro)hrvatski jezik.

      F

      Izbriši
  6. Kod nas u slovenski Istri bila je glagoljaska misa sluzena po vecini slovenackih zupa do 1880 a onda presli su na latinski. Skoro sve glagoljaske misale su fasisti u dvadesetim godinama spalili. Ostalo jih vrlo malo. U zupama se sluzile i latinske mise ako je bilo treba zbog malega stevila glagoljasa dobiti slovenacke svecenike iz Kranjske ili Stajerske koji su zavrsili studije u Ljublani naprimer. Pozdrav u Kristu.

    OdgovoriIzbriši
  7. Danas ima i pseudo-glagoljaša. Onih koji služe novu misu na staroslavenskom. Možemo ih usporediti s onima koji služe novu misu na latinskom.
    To djeluje neautentično. Sam jezik ne može učiniti novu misu "tradicionalnom". Problem je u novom obredu koji je totalno netradicionalan i protestantiziran.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sigurno da je neautentično. Zanimljivo, Tandarić u svom crkvenoslavenskom latiničnom Novus Ordo misalu, točno prevodi "pro multis" (za mnogije). Bar nešto...
      F

      Izbriši
  8. Zanimljivo je da kod nas svi, od najviših do najnižih u crkvenoj hijerarhiji, stalno ističu svoje domoljublje - a ne žele dozvoliti pravu glagoljašku misu (po predkoncilskom misalu).
    Zašto? To je neshvatljivo...
    Svi se slažemo da su glagoljica i glagoljaštvo - jedan od simbola hrvatstva. Prepoznatljivi i važan element hrvatske kulture i crkvene tradicije.
    Čovjek bi očekivao da će naši domoljubni biskupi i svećenici upravo poticati glagoljašku liturgiju.
    A događa se upravo suprotno. Glagoljaška je liturgija zaboravljena. A sve zato što utjecajni modernisti na svaki način marginaliziraju tradicionalni obred mise.



    OdgovoriIzbriši
  9. Ohrabruje to što je prošlog rujna služena ova glagoljaška misa na videu. To je dokaz da se ipak može. Treba samo malo volje i ljubavi prema hrvatskoj tradiciji.
    Ne vidim što bi recimo sprječavalo konventualce ili trećoredce da služe tradicionalnu misu po Vajsovom misalu?

    OdgovoriIzbriši
  10. Razmišljao sam baš, da bi se na dan hrvatskih mučenika trebala u crkvi hrvatskih mučenika na Udbini služiti glagoljaška misa. Ipak su hrvatski vojnici koji su poginuli na Krbavskom polju 1493. bili iz "glagoljaških krajeva". A Krbavsku bitku najviše poznajemo po zapisu popa Martinca (svećenika glagoljaša).

    OdgovoriIzbriši