ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Obnoviti kršćanski život znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje

Sv. Misa u župi sv. Jakova (Prelog, Međimurje), 1956. god.


Bl. Ivan Merz je jednom zapisao: "A obnoviti kršćanski život, znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje." Drugim riječima, obnoviti kršćanski život, znači obnoviti Tradiciju.

Ivan je to pokazao vlastitim primjerom. Ne samo time što su na njegovu inicijativu izdani liturgijski molitvenici za laike (za praćenje tradicionalne mise) ili time što su njegovim poticajem neke crkve vratile gregorijansko pjevanje (koje su bile zapustile), nego i time što je tražio od svećenika da se strogo drže rubrika.

Evo jedan primjer iz 1923., kad je javno kritizirao kršenje rubrika u zagrebačkoj katedrali (izvor na stranici postulature):
Kritizirajući izvođenje lamentacija u zagrebačkoj katedrali kada su priređivači ispuštali neke tekstove da bi dali više mjesta umjetničkom izvođenju drugih liturgijskih tekstova Velikoga tjedna, Merz ovako piše u Narodnoj politici:
"Čudno je da oni (priređivači) ne znaju da Crkva zabranjuje ispuštanje i preskakanje liturgijskih tekstova. Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."
(Ivan MERZ, «Domaće vijesti», Narodna politika, Zagreb, 6/1923., br.75)

Zar ovo nisu proročke riječi, koje odlično opisuju i one koji su nakon II. vatikanskog koncila "reformirali liturgiju"?
To vrijedi ponoviti još jednom:
"Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."

Dakle, ako je Crkva "kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije", onda to moramo činiti i mi. 
Imali smo mi nekada i biskupe koji su budno pazili na čistoću obreda. 
Nije slučajno, da ovdje u prvom redu treba spomenutii bliskog prijatelja bl. Ivana Merza: šibenskog  biskupa Jerolima Miletu - Naš biskup koji pazi na čistoću obreda.


No, da uključimo i drugog našeg velikog blaženika...
Bl. Alojzije Stepinac, osim što može biti uzor svakom svećeniku u služenju sv. mise, može naučiti i svakog običnog vjernika kako pravilno i plodonosno slušati misu. 

Pogledaj dobro ovu sliku... Pronađi bl. Alojzija Stepinca, i dobro promotri cijeli njegov stav...



Broj komentara: 6:

  1. Vjernici koji idu na tradicionalnu misu, i prate misu iz starih molitvenika ili malih misalića, puno bolje razumiju misu, nego oni koji idu na "novus ordo".
    Iako je u "novus ordu" sve na narodnom jeziku, čovjek svejedno ništa ne razumije, jer nikada ne zna što može očekivati od novo-svećenika kojima su ruke slobodne za svakovrsne improvizacije.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ako nisu razumjeli Misu na latinskom, zašto ju onda nisu cijelu preveli, nego su je skratili za više od pola. Znači da nisu razumjeli Misu uopće, niti ju razumiju.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  3. Bugnini je jako dobro razumio misu, ali je promijenio cijeli obred kako bi ga prilagodio željama svojih protestantskih prijatelja.
    Dakle, tu se ne radi o nekakvim spontanim promjenama.
    On je radio svjesno i promišljeno! Sa izričitom namjerom da iz obreda mise makne sve ono što je "neprihvatljivo" protestantima.
    Tu čak pitanje jezika i nije toliko bitno.
    Bez obzira da li se novi obred ("novus ordo") služi na latinskom ili na narodnom jeziku - uvijek je jednako protestantiziran.

    OdgovoriIzbriši
  4. Nema nam druge, nego vratiti se starom i jedinom obredu: tradicionalnom obredu mise.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Teško ćemo se vratiti, ako ne činimo više napora da to i omogućimo. Jer neće ništa samo od sebe.
      Stoga počnimo sa vikanjem po krovovima. Pišimo pametna i vjerodostojna pisma, privatno ali otvoreno i javno, peticije, ... svim svećenicima, biskupima, kardinalima,... svima. Tražimo. Zahtijevajmo.
      I nastojmo dijeliti našu vjeru, znanje, važne i vrijedne spoznaje drugima, znanima i neznanima. Privatno i javno. Jer upravo na to mi svi i jesmo pozvani. Kako će inače mnogi spoznati ono što mnogi još niti ne slute? I kako će oni koji nešto i slute razumjeti ako ne dobiju pomoć od onih koji više znaju i poimaju? Dijelimo i ukazujmo i drugima na ovaj i ovakve blogove i portale, kojih iako malo, Bogu hvala ipak ima. I zahvaljujmo Gospodinu za sve one koji se nesebično trude i uporno rade u Njegovu vinogradu.
      Preporučimo ih u svojim svakodnevnim molitvama Gospodinu Bogu i Majci Božjoj, te njihovim i svojim zaštitnicima na Nebu.
      JbD

      Izbriši
  5. Velika je kušnja biti smeten izložen nagloj fizičkoj izolaciji koja se događa u slušanju Tradicionalne Mise, vrlo bolnoj modernom čovjeku naviklom na podražaje, gdje se udiže đavolska prašina sebeljublja zbog želje da budemo viđeni i uvaženi, da dobijemo kakvu naravnu utjehu. Ali ako je žarka želja Božja da budemo prisutni i ako imamo živu vjeru da se zaista klanjamo Božanskom Čovještvu Otkupitelja onda je to dovoljno.
    Tradicionalna misa uči sinove Crkve krepostima, ali posebno poniznosti i krotosti. Dvije vrline koje Bogočovjek pripisuje svome Presvetome Srcu.
    Poniznost, zato jer svećenik za njega prinosi kult i žrtvu koju je uistinu po pravdi osobno dužan Bogu ali nije u stanju sam izvršiti.
    Krotost, zato jer Misa ne traži ništa od njega, već samo da drži svoj mir. Pa su zahvale, pobožnosti, prošnje i meditacije koje svaki vjernik nosi svome Bogu jednako intrikatne i brojne kao i pahuljice snijega zimi. Ta dispozicija za primanje milosti je obilježje otajstvene djevice, Crkve, Zaručnice Božje. Za Crkvu ne kažemo da je 'Otac Crkva' nego 'Majka Crkva' a prema klericima se vjerni sin odnosi zaštitnički kao prema svojoj majci brinući se o vremenitim potrebama svećenika i bogoslužja a bio je u povijesti spreman i umrijeti pod oružjem za slobodu i uzvišenje Majke Crkve. Zauzvrat, Crkva obećava da će ga zagovarati u Dan Suda što osliakva moć i zagovor Majke Božje. Zločin i nepravda porezne, prirezne, doprinosne, trošarinske i parafiskalne presije sekularne socijalističke države jest da nasilno reže sinove Crkve od vrline slobodne, samovoljne i značajne osobne žrtve za Crkvu koja bi joj omogućila društvenu uzvišenost, karitativni rad i obraćenje duša.
    http://www.quovadiscroatia.com/financiranje-crkve-iz-proracuna/
    Zato je zločin koji su počinili izdajice klerici–udruženjaši TDKS-a tako ogavan, prijezira vrijedan i za svaku javnu osudu. Nepravda suradnje koncilaša s pluralističkom sekularnom državom traje do danas. Stoga ne treba nikoga čuditi da vjernici nisu spremni ruku dati u vatru za tu prijetvorničku maćehu ili da idu na Novu Misu samo iz nacionalnog običaja i društvenog konzervativizma.

    BVMopn

    OdgovoriIzbriši