petak, 27. siječnja 2017.

Acedia



Jedan od sedam glavnih grijeha nosi naziv "acedia". To se kod nas obično prevodi kao "lijenost". No, definitivno bi trebalo pronaći neku drugu riječ za taj termin.
Naime, ovdje se ne radi o bilo kakvoj lijenosti, već o duhovnoj lijenosti: o nemarnom odnosu prema molitvi, liturgiji, vjerskim dužnostima itd. Govorimo o stanju čovjeka koji bi sve prije radio nego molio, sve mu je važnije od duhovnih stvari; briga za propadljivo tijelo mu je važnija od brige za besmrtnu dušu. Vjerske dužnosti obavlja nerado i preko volje. Rastužuje ga i iritira svaki iole veći napor na vjerskom području. To je acedia!


Ovako taj grijeh opisuje sv. Petar Kanizije u Summa doctrinae christianae:

"Acedia est remissi animi languor ad bene operandum; praesertim vero tristitia est de re spirituali. Quae has gignit filias: malitiam, rancorem, pusillanimitatem, desperationem, torporem circa praecepta necessaria, mentisque circa res illicitas evagationem.
Huic peccato sunt obnoxii homines otiosi, inertes et quos tepidos Scriptura vocat, ac omnes demum qui tempus hoc gratiae diemque salutis rebus ac studiis vanis transigunt. Finis autem huius peccati est quem docet in Evangelio Christus: 'Omnis arbor quae non facit fructum bonum excidetur et in ignem mittetur.' (Matth. 7, 19). Tum alibi: 'Inutilem servum eiicite in tenebras exteriores.' (Matth. 25, 30) "

("Acedia je mlitavost trome volje u činjenju dobra; a naročito je to tuga oko duhovnih stvari. Koja rađa ove kćeri: zlobu, nemarnost, malodušnost, očaj, nebrigu oko važnih odredaba i lutanje misli prema nedopuštenim stvarima.
Ovome su grijehu podložni besposleni ljudi, tromi i koje sv. Pismo naziva mlakima, i napokon svi oni koji ovo vrijeme milosti i dan spasenja trate u ispraznim stvarima i brigama. Kraj kojemu vodi ovaj grijeh je onaj koji otkriva Krist u evanđelju: 'Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca.' (Mt 7, 19). I na drugom mjestu: 'Beskorisnoga slugu izbacite van u tamu.' (Mt 25, 30) ")


Strašno je i kad se običan laik nalazi u tom grijehu, ali kad su u tome svećenici i redovnici - onda je to stvarno apsolutna katastrofa! Danas je to već prava pošast.

Nažalost, mnogi ljudi nisu ni sami svjesni koliko su mlaki. Nalaze svakakva opravdanja za svoju nemarnost prema vjerskim dužnostima. Neki čak kažu da ih crkveni propisi ne obvezuju: da su to samo nebitne formalnosti i sl. Pojavio se i nemali broj svećenika koji (čak i namjerno!) krše sve moguće rubrike u misalu, svećeničko odijelo im je mrsko, uopće ne mole časoslov... I uz sve to, sami sebe proglašavaju i dobrima i "revnima" (!?).

Nasuprot tome, sve velike svece naše Crkve odlikovalo je nastojanje da svoje dužnosti izvrše što točnije i što pobožnije. Pa opet, nikome od njih nije padalo na pamet da sebe proglasi "revnim", "pobožnim"... Već su govorili: "Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!" (Lk 17, 10)

Imamo primjer sv. Benedikta, koji je zadao smjer razvoju redovništva na Zapadu. On je utvrdio staro načelo da se svaki tjedan mora izmoliti svih 150 psalama - načelo koje je slijedio tradicionalni časoslov.
Sv. Benedikt je to izričito propisao u pravilu svoga reda (Regula sancti Benedicti, c. 18.):

"...id adtendat, ut omni hebdomada psalterium ex integro numero centum quinquaginta psalmorum psallantur"
("...neka na to pazi, da se svaki tjedan psalterij u cijelom broju od sto pedeset psalama otpjeva")

Sv. Benedikt je čak smatrao da je to malo. Da je to zapravo minimum minimuma koji je svaki redovnik dužan. Benedikt ističe da su kršćani prijašnjih generacija običavali u samo jednom danu izmoliti svih 150 psalama. Prema tome, 150 psalama na tjedan je lagan teret i slatki jaram. 
Nastavlja sv. Benedikt:

"Quia nimis inertem devotionis suae servitium ostendunt monachi qui minus a psalterio cum canticis consuetudinariis per septimanae circulum psallunt, dum quando legamus sanctos patres nostros uno die hoc strenue implesse, quod nos tepidi utinam septimana integra persolvamus."

("Jer suviše mlitavu službu svoje devocije pokazuju redovnici koji manje od toga mole iz psalterija s običajnim pjesmama tijekom tjednoga kruga; kad čitamo da su naši sveti oci u jednom danu to odlučno izvršili, što mi mlaki jedva u cijelom tjednu ispunimo.")


Što da onda kažemo o poskoncilskom "novom" časoslovu?
Razmišljanje o tom pitanju nužno povlači za sobom i pitanje o odnosu cijele liturgijske reforme i acedije.


Je li acedija uzrok liturgijske reforme?

Pa... sigurno nije glavni uzrok. Nema nikakve sumnje da je glavni uzrok liturgijske reforme iz 1960-ih  ipak "ekumenske prirode", čitaj: nastojanje da se katolička liturgija učini što sličnijom protestantskoj pseudoliturgiji. To su otvoreno priznali i sami autori liturgijske reforme.

Uz taj glavni razlog, postoji i čitav niz drugih uzroka, bez kojih se reforma ne može potpuno razumjeti. Među njima je i acedija koja je zavladala u znatnom dijelu svećenstva tijekom 1960-ih. Da se izrazim sasvim otvoreno: Nije im se više dalo moliti "duge molitve", pa su jednostavno skratili (osakatili?) sve molitve u misi i časoslovu. Radi se o čistoj lijenosti i mlakosti. Acedija u punom smislu riječi!

Pa, iako acedija nije glavni uzrok liturgijske reforme, ona je zasigurno glavni razlog zašto je reforma bila tako široko prihvaćena u svećenstvu. Po liniji manjeg otpora, uzeli su ono što je lakše, ne gledajući kakve će to imati dugoročne posljedice.

O atmosferi mlakosti koja je vladala u vremenu oko II. vatikanskog koncila pisao je mons. Čedomil Čekada. On je u jednom svom tekstu ustvrdio da su mnogi tadašnji svećenici s pljeskom pozdravljali svaku abrevijaciju (skraćivanje) časoslova i obreda mise.
O temi acedije u svećenstvu opširno je pisao i u članku iz kobne 1969. godine 
- "Orate fratres".


ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

(Ne)vjera i ispovijed

Schönborn-Kasperov "Katekizam za mlade" - dio o ispovijedi


Razvodnjavanje vjerske pouke ima izravne negativne posljedice na spasenje duša.  Danas se u sklopu vjeronauka često miješaju vjerske istine sa modernističkim lažima, npr. preko "katekizma za mlade" Youcata, napisanog po mjeri starih heretika Schönborna i Kaspera. Rezultat takvog "vjeronauka" su zbunjeni mladi ljudi, kod kojih nikada ne možete biti sigurni što oni ustvari vjeruju ili ne vjeruju.

Uz youcat-vjernike, danas možete uočiti i tzv. Hoolywood-vjernike: one koji praktički ništa ne znaju o vjeri, osim onoga što su vidjeli na holivudskim filmovima "biblijske tematike" (nerijetko od protestantskih i/ili židovskih redatelja).

Sve to stvara ogromne probleme na mnogim područjima, a posebno u ispovijedi.
Naime, svećenik ne može dati odrješenje čovjeku koji ne poznaju osnovne istine katoličke vjere.

To su isticali svi veliki ispovjednici.

Na primjer, sv. Alfonz Liguori (Praxis confessarii, t. 22.):

"Interroget poenitentem an mysteria fidei calleat; nam, si quatuor mysteriorum principalium ignorantia teneatur, nempe Deum esse, remuneratorem esse boni et mali, mysteria Sanctissimae Trinitatis et incarnationis et mortis Jesu Christi, erit absolutionis incapax, iuxta propositionem 64. proscriptam ab Innocentio XI. Item si sciat symbolum fidei, praecepta decalogi, sacramenta etc. - saltem in substantia."

("Neka pita pokornika zna li otajstva vjere; jer ako ga drži neznanje o četiri poglavita otajstva, naime da Bog postoji, da je nagraditelj ["uzvratitelj"-"remunerator"] dobra i zla, otajstva Presvetog Trojstva i utjelovljenja i smrti Isusa Krista; bit će nesposoban za odrješenje, prema 64. propoziciji propisanoj od Inocenta XI. Također, zna li vjerovanje, zapovijedi dekaloga, sakramente itd. - barem u suštini.")


Ili da se poslužimo riječima sv. Leonarda iz Porto Maurizija (De administratione poenitentiae, 1769., str. 76.):
"Imprudentia confessariorum improvide indisciplinatos absolventium immensum affert miseris animabus detrimentum..."
("Nerazboritost ispovjednika, koji neoprezno odrješuju neuke, nanosi neizmjernu štetu jadnim dušama...")

Kako bi doskočio tom problemu, sv. Leonard je običavao pokornike na kraju ispovijedi potaknuti na čin vjere, ufanja i ljubavi. Ovako bi ih potaknuo na čin vjere (ibid., str. 174.-175.):

"...corde et ore repete quae tibi suggeram: 'Credo mi Deus, quia tu Veritas infallibilis id revelasti Ecclesiae sanctae, quod sis unus Deus, solus in tribus personis aequalibus, quae nominantur Pater, Filius et Spiritus Sanctus. Credo quod Filius factus sit homo, mortuus pro nobis fuerit in cruce, resurrexerit et ascendit in coelum, unde venturus est ad judicandum omnes, ut det bonis paradisum sanctum et malis aeternas inferni poenas. Credis toto corde haec mysteria?"

("...srcem i ustima ponavljaj, što ti govorim: 'Vjerujem moj Bože, da si ti, nepogrešiva Istina, ovo objavio svetoj Crkvi: da si jedan Bog, jedini, u tri jednake osobe koje se zovu Otac, Sin i Duh Sveti. Vjerujem da je Sin postao čovjekom, umro za nas na križu, uskrsnuo i uzašao na nebesa, odatle će doći kako bi sudio svima: da dade dobrima sveti raj, a zlima vječne kazne pakla. Vjeruješ li čitavim srcem ova otajstva?")


Još sto godina prije sv. Alfonza i sv. Leonarda, o ovoj je tematici pisao Ludovik Bail. On je ovako govorio ispovjedanju neukih (u De triplici examine, Pariz, 1668.,p.II., s.136.):

"...quando hominis rudis excipitur confessio, qui probabiliter apparet ignarus articulorum fidei, interrogandum esse de praecipuis articulis fidei, saltem quoad eorum substantiam... Ratio est, quia requiritur fides explicita praecipuorum articulorum fidei, iuxta illud d. Athanasii: 'Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem'; ubi verbum 'tenere' idem significat ac scire vel cognoscere."

("...kad se sluša ispovijed neukog čovjeka, za koga je vjerojatno da ne zna članke vjere, treba ga pitati o poglavitim člancima vjere, barem što se tiče njihove suštine... Razlog je to što je potrebna eksplicitna vjera poglavitih članaka vjere, prema onoj sv. Atanazija: 'Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru'; gdje riječ 'držati' znači isto što znati ili poznavati.")


Bilo bi dobro da se Atanazijevo vjerovanje uči na vjeronauku. Tada biste mogli biti 100% sigurni da su djeca (vjerski) spremna za primanje sakramenata (ispovijedi, pričesti, potvrde).

Nažalost, modernisti su učinili sve u svojoj moći da uklone Atanazijevo vjerovanje iz vjerskog života katolika. Upravo je u tome jedan od glavnih nedostataka postkoncilskog "novog" časoslova - to što se u njemu nikada ne moli Atanazijevo vjerovanje.
O toj temi pogledaj post: Sv. Bonaventura o rasporedu vjerovanja u liturgiji.


subota, 21. siječnja 2017.

Privilegirani oltari

Glavni oltar u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu (primjer privilegiranog oltara)


Klasična definicija privilegiranog oltara glasi ovako (F. Bordoni, De legatis, 1688., s.89.):

"Altare privilegiatum est illud in quo papa concedit indulgentiam plenariam pro mortuis liberandis per modum suffragii mediante celebratione missae in eiusdem altari."

("Privilegirani oltar je onaj u kojem je papa podijelio potpuni oprost za oslobođenje pokojnih "per modum suffragii" posredstvom služenja mise na tom oltaru.")


Običaj dodjele oltarima ovog privilegija je vrlo star.
Poznato je da je još sveti papa Grgur Veliki dodijelio takav privilegij glavnom oltaru u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Rimu.

To je potvrdio papa Urban VIII. u buli "Omnium saluti" (1631.), koja kaže:

"Volentes igitur ecclesiam sanctorum Cosmae et Damiani de Urbe, domus fratrum Tertii ordinis s. Francisci, et in ea situm altare maius, quod olim a s. Gregorio papa simili privilegio, ut infra, decoratum fuisse... ut quandocumque sacerdos aliquis saecularis sive cuiusvis ordinis regularis, missam defunctorum pro anima cuiuscumque fidelis, quae Deo in charitate coniuncta ab hac luce migraverit, ad praedictum altare celebrabit, anima ipsa de thesauro Ecclesiae per modum suffragii indulgentiam consequatur, ita ut eiusdem Domini nostri Jesu Christi et Beatissimae Virginis Mariae, sanctorumque omnium meritis sibi suffragantibus a purgatorii poenis liberetur..."

("Želeći dakle da crkva svetih Kuzme i Damjana u Gradu, dom braće Trećeg reda sv. Franje, i u njoj smješteni veliki oltar, koji je nekada od sv. Grgura pape bio sličnim privilegijem, kako dolje, urešen... da kad god bilo koji svećenik, bilo svjetovni bilo redovnički kojeg god reda, na rečenom oltaru služi misu za pokojne: za dušu bilo kojeg pokojnika, koja je prešla sa ovog svijeta ujedinjena u ljubavi s Bogom, ta duša dobiva iz riznice Crkve "per modum suffragii" oprost, tako da se zaslugama istoga Gospodina našega Isusa Krista i Preblažene Djevice Marije i svih svetih, oslobodi od kazni čistilišta...")


Kao i po cijelom katoličkom svijetu, pape su stoljećima dijelili privilegije i oltarima u Hrvatskoj.
Da navedem samo jedan primjer, koji mi je baš sad pri ruci...


Zlarinski primjer



Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na otoku Zlarinu (Šibenska biskupija) ima šest oltara. Među njima je i oltar Gospe od krunice i sv. Fortunata koji je 1779. g. podigla obitelj Makale. Iste je te godine papa Pio VI., na zamolbu kanonika Stjepana Makale i njegovog brata Ante, podijelio tom oltaru svakodnevni privilegij, zauvijek.

Kaže nam regest te odluke (prema A. Prinzivalli, Resolutiones seu decreta authentica, 1862., str. 128.-129.):

"Sanctissimus dominus noster Pius PP. VI attentis expositis et eiusdem Antonii Makale precibus benigne annuens clementer concessit praefatum altare privilegiatum quotidianum, ita ut omnes et singulae Missae, quae a quocumque sacerdote saeculari vel regulari pro animabus fidelium in purgatorio detentis, in eodem altare singulis anni diebus celebrabuntur, animae huiusmodi pro quibus celebratae fuerint, de thesauro Ecclesiae per modum suffragii plenariam indulgentiam consequantur."

("Presveti naš gospodin Pio PP. VI pozorno čuvši izloženo i blagohotno pristavši na molbe istoga Ante Makale, milostivo je dodijelio da rečeni oltar bude svakodnevno privilegiran, tako da sve i svaka misa, koje budu od bilo kojega svećenika - svjetovnog ili redovničkog - za duše vjernika koje se nalaze u čistilištu, na tom oltaru svaki dan celebrirane, te duše za koje budu celebrirane, primit će iz riznice Crkve "per modum suffragii" potpuni oprost.")


To je primjer oltara koji je privilegiran za svaki dan, za svaku misu koja se na njemu služi i za bilo koju dušu u čistilištu za koju se sveta žrtva prikazuje. No, ima i privilegiranih oltara koji imaju znatno uže povlastice... A nerijetko u istoj crkvi možemo naići na oltare koji su privilegirani na različite načine.
To ćemo pokazati na sljedećem primjeru...



Više privilegiranih oltara u jednoj crkvi



Ovdje vidimo glavni oltar u franjevačkoj crkvi sv. Marije u Klanjcu, koji je privilegiran za svaki dan i za svaku dušu u čistilištu za koju se misa prikazuje. No, u toj crkvi imamo i primjer jednog uže povlaštenog oltara.

Pobočni oltar sv. Antuna Padovanskog je privilegiran samo za pokojne članove bratovštine sv. Antuna Padovanskog, i to samo ako se na njemu služi misa u ponedjeljak. Tako je to bilo par stotina godina, što možemo vidjeti iz opisa franjevačkog samostana u Klanjcu, koji je napisao fra Vigilius Greiderer (Germania Franciscana, tom. I., 1777., str. 129.):
"Confraternitas s. Antonii Patavini, an. 1664. erecta, pro cuius alumnis ara eiusdem divi fer. 2. privilegiata est"
("Bratovština sv. Antuna Padovanskog, g. 1664. podignuta, za čije je članove žrtvenik istoga sveca ponedjeljkom privilegiran)




Povlastica može biti vezana i uz osobu samoga svećenika, pa valja i o tome napisati par riječi...


Osobne povlastice

Zakonik kanonskog prava iz 1917. sadrži odredbe o privilegiranim oltarima u poglavlju o oprostima (can. 917.-918.). Treba istaknuti can. 917., koji određuje da na Dušni dan (2. studenoga) sve mise imaju privilegij kao da se služe na privilegiranom oltaru. Nadalje, kad se obavlja 40-satna pobožnost, svi su oltari u dotičnoj crkvi privilegirani.

Prema can. 239. i 349., svi su kardinali i biskupi imali osobno pravo privilegiranog oltara, na kojem god oltaru služili misu.

Postojalo je više načina na koji je običan svećenik mogao dobiti osobnu povlasticu privilegiranog oltara. Na primjer, ako postane član franjevačkog Trećeg reda (svjetovnog). Baš iz tog razloga su se mnogi svjetovni svećenici pridružili Trećem redu.

Pogledajmo što kaže Katekizam Trećeg reda sv. Franje (II. izd., Zagreb, 1925., str. 62.):




I za kraj, jedna napomena...
Uobičajeno se tijekom svih proteklih stoljeća isticalo da je za dobivanje oprosta privilegiranog oltara potrebno na njemu služiti misu de requiem; to jest, tradicionalnu misu za pokojne. Izuzeci od tog pravila odnosili su se na nedjelje i blagdane, kad rubrike ne dopuštaju requiem-mise. Tijekom vremena došlo je do određenog popuštanja u pravilima, ali se i dalje preporučivalo da to bude misa de requiem, kad god to rubrike dopuštaju.

Ovdje treba imati u vidu da nisu svi oltari privilegirani na isti način. Kao što smo vidjeli na primjeru crkve u Klanjcu, gdje je glavni oltar privilegiran za svaki dan, a oltar sv. Antuna samo ponedjeljkom, i to samo za određene pokojnike. Isto tako, neki su oltari dobili povlasticu za sve mise koje se na njima služe, dok je kod drugih privilegij izričito vezan uz mise de requiem.
U svakom slučaju, najsigurnije je služiti na privilegiranom oltaru (tradicionalnu) misu za pokojne.



subota, 14. siječnja 2017.

Fra Karlo Nola - Gregorijanske mise

Fra Karlo Nola (1894.-1973.) preko pola stoljeća je obnašao najviše dužnosti u franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Bio je gvardijan u Omišu, Zaostrogu, Imotskom i Splitu, zatim provincijal 1949.-1955. Istaknuti profesor i duhovni pisac.

Ovo je njegov članak o gregorijanskim misama, objavljen u studenom 1965. u Bogoslovskoj smotri.