srijeda, 28. prosinca 2016.

Želio je da se strogo obdržava jednolikost u svemu



Grad Vukovar je dao hrvatskom narodu jednog velikog franjevca - fra Josipa Jankovića.
Janković je rođen u Vukovaru negdje početkom 18. stoljeća. Obukao je franjevačko odijelo u Baču 1724. godine. Studirao je u Rimu, i kasnije predavao teologiju i filozofiju u Budimu i svom rodnom Vukovaru.
Bio je provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene 1751.-1754.
Izmolio je od pape Benedikta XIV. tijelo sv. Bone mučenika za vukovarski samostan. Tijelo sv. Bone svečano je uneseno i stavljeno na štovanje u crkvu sv. Filipa i Jakova, 24. lipnja 1754. godine. 

Fra Josip je umro u Rimu, 25. ožujka 1757. 
O njegovoj smrti imamo sljedeću vijest u starom Dijariju franjevačkog samostana u Osijeku (10. travnja 1757.):

"...accepimus litteras, queis significabatur obitus ARP Josephi Jankovich, qui 25. Martis diem suum clausit, sepultusque est in ecclesia conventus Aracoelitani in capella, quae dicitur Sancta. Hic scientia, prudentia atque admirabili sua dexteritate optime gubernavit hanc provinciam, uniformitatem in omnibus signanter in habitu, conventu et coeremoniis strictissime observari voluit, in cujus effectum de mandato ejusdem in lucem prodiit 'Compendium sacrarum coeremoniarum'. Hic pariter adhuc ut lector generalis Budae, comissarius generalis fuit in Provincia s. Ladislai in Croatia et Sanctissimi Redemptoris in Dalmatia: quo tempore in lucem dedit librum, cui titulus 'Promptuarium commissarii visitatoris'."

("...primili smo pisma, kojima se naznačuje preminuće v.p.o. Josipa Jankovića, koji je 25. ožujka dovršio svoje dane, i pokopan je u crkvi konventa Aracelitanskog [Bazilika sv. Marije od nebeskog oltara] u kapeli koja se zove Sveta. On je znanjem, mudrošću i zadivljujućom svojom okretnošću izvrsno vodio ovu provinciju; želio je da se strogo obdržava jednolikost u svemu, poglavito u habitu, skupštini i obredima, u tom je cilju po njegovom nalogu na svjetlo izišao 'Compendium sacrarum coeremoniarum'. On je isto tako još kao generalni lektor u Budimu, bio generalni poslanik u Provinciji sv. Ladislava u Hrvatskoj i Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji; u koje vrijeme je objavio knjigu, kojoj je naslov 'Promptuarium commissarii visitatoris'.")



Ovo zadnje djelo koje se spominje - Promptuarium commissarii visitatoris - danas je dostupno na Google Books (link).





Fra Josip Janković u tom djelu piše kao vizitator u dalmatinskoj Provinciji Presvetog Otkupitelja. Janković daje pregled svega što bi vizitator trebao ispitati u jednoj provinciji. Na gotovo svakoj stranici dolazi do izražaja njegova revnost.

Janković inzistira i zahtijeva od sve braće da se u svemu strogo drže Pravila sv. Franje. A to znači beskompromisno obdržavati siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Siromaštvo ne smije biti samo deklarativno, nego stvarno. Prema izreci sv. Bonaventure: "non sit pauper, nisi paupertatis sentiat incommoda" ("nije siromašan, ako ne osjeća neugodnosti siromaštva"). Te su neugodnosti i neprilike: oskudica, glad, hladnoća, neimaština itd.

Čistoća se pak održava izbjegavanjem grešnih prilika. A to je u redovničkom jeziku uvijek značilo: izbjegavanje bilo kakvog kontakta sa ženama, bilo kakvih nepotrebnih razgovora s njima... jer svaki kontakt može biti potencijalna grešna prigoda.
Koliki su samo pali, jer nisu izbjegavali te početne zamke?
Koliki su otpali jer nisu znali odmah okrenuti glavu od žene?
Tko bi mogao izbrojati tu čitavu vojsku propalih redovnika, koji su pali baš na toj kušnji?

Janković piše (na str. 34.) da se redovnici koji ulaze u nepotrebne kontakte sa ženama, stavljaju u veliku opasnost:

"periculo evidentissimo Deum summum bonum offendendi, suamque effigiem angelicam in diabolicam mutandi, infamiam, non solum supra se ipsos, verum supra pauperculam nostram religionem trahendi se exponunt!"

("najočitijoj opasnosti da uvrijede Boga, najveće dobro, i da svoju anđeosku sliku pretvore u đavolsku, izlažu se [opasnosti] da navuku sramotu ne samo na sebe, već i na naš siromašni red!")


Nažalost, vi danas možete vidjeti na facebooku kako neki redovnici objavljuju svoje slike u ženskom društvu, pa čak i u zagrljaju istih... To je školski primjer javne sablazni.

Janković ima jedno poglavlje o sablazni (str. 37.-38.), gdje odmah na početku stoji i objašnjenje o grozoti sablazni:

"ut ipsemet in sacris litteris exclamare est auditus: 'Veh homini illi, per quem scandalum venit' (Matth. 18, 7). Cum scandalum juxta Alphonsum Tostatum in hunc Matthaei locum: non solum sit ruina aeternae salutis sui, verum et proximi: Est enim factum vel verbum minus caute dictum quod cadit in alicujus subversionem; id est, quod dat alicui occasionem ruinae spiritualis."

("kao što sam uzvikuje u svetim pismima: 'Jao onome čovjeku po kome dolazi sablazan' (Mt 18, 7). Jer je sablazan, prema Alfonzu Tostatu, na ovom mjestu u Mateju, ne samo uništenje svoga vlastitoga vječnog spasenja, već i bližnjega. To je naime čin ili riječ neoprezno izrečena koja izaziva nečije rušenje, to jest, koja daje nekome prigodu duhovnog pada.")


Janković ima i poglavlje o časoslovu, koji je možda i najvažnija obveza redovnika.
Teško je danas o tome govoriti, jer je nakon II. vatikanskog koncila uveden jedan znatno skraćen i razvodnjen časoslov (koji je još k tome i loše preveden na hrvatski). Tako da, nažalost, redovnici koji koriste taj novi časoslov ne mogu reći ono što je govorio Janković: "Quod nostri antenati exequuti sunt, et nunc exequuntur."
Mogu samo pozvati sve redovnike da se vrate starom predkoncilskom časoslovu.


Za kraj, jedan poticaj za sve.
Fra Josip Janković je na kraju svog pisma redovnicima provincije Presvetog Otkupitelja, 19. ožujka 1742., napisao:

"Insuper omnes in Domino quantum possumus toto cordis affectu... hortamur: ut in orationibus tum publicis tum privatis, exaltationis sanctae Matris Ecclesiae, concordiae christianorum principum, extirpationis haeresum, superiorum nostrorum majorum, nec non benigni successus nostrae canonicae visitationis incessanter memores existant."

("Povrh svega, sve u Gospodinu potičemo koliko možemo većom težnjom srca... da se u molitvama kako javnima tako i privatnima neprestano prisjećaju uzvišenja svete Majke Crkve, sloge kršćanskih vladara, iskorijenja krivovjerja, naših viših poglavara i sretnog uspjeha naše kanonske vizitacije.")


To su one stalne molitvene nakane, koje se uvijek ponavljaju u starim katoličkim knjigama. A one su, podsjećam, bile potrebne i za dobivanje potpunog oprosta.
Pogledaj post: Molitva na nakanu pape.



4 komentara:

  1. Kažete:
    "Teško je danas o tome govoriti, jer je nakon II. vatikanskog koncila uveden jedan znatno skraćen i razvodnjen časoslov (koji je još k tome i loše preveden na hrvatski)."

    Pa to je ostvarenje sna za sve mlake i lijene redovnike. Zašto mislite da bi se bilo koji od njih vratio "teškom" starom časoslovu?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mlaki i lijeni se sigurno neće vratiti.
      No, vratit će se oni kojima je stalo do spasenja duša, pa makar ih bilo samo 5 posto.

      Izbriši
    2. ako sol obljutavi...

      Izbriši
  2. Gornji komentar je ustvrdio da su neki ljudi oduševljeni razvodnjavanjem.
    A ja pitam: Kako itko može biti sretan zbog razvodnjavanja liturgije, obreda, discipline...?
    Valjda i sam zdravi razum govori da razvodnjavanje nikako ne može pomoći u spasenju duša... Može samo odmoći.

    OdgovoriIzbriši