subota, 17. prosinca 2016.

Poslušnost obvezuje samo u onome što nije grijeh

Ljudi danas žive brzo, pa zato često i razmišljaju brzopleto. Kad danas čovjek (sa barem nekakvom vjerskom naobrazbom) pomisli na evanđeoske savjete, samo mu brzo prođu mislima riječi: "siromaštvo, čistoća, poslušnost".
I tu se često zaboravlja na one druge izraze koji se vežu uz te riječi.

Ako pogledate što stari katekizmi kažu o evanđeoskim savjetima, primijetit ćete da se uz one tri ključne riječi nalaze još neke, koje im pobliže određuju sadržaj.

Evo što kaže Katekizam sv. Pija X. (514.):
"Evanđeoski savjeti su dragovoljno siromaštvo, doživotna čistoća i poslušnost u svemu što nije grijeh."

To je već nešto znatno drugačije od samih riječi: "siromaštvo, čistoća, poslušnost".
Ovdje se ne radi o apsolutnoj poslušnosti, nego o "poslušnosti u svemu što nije grijeh".

Takve izraze ćete redovito vidjeti u starim katekizmima.

Evo, npr., glagoljski katekizam fra Rafaela Levakovića iz 1628. (Nauk karstjansk kratki), ovako nabraja evanđeoske savjete:

            "Ka su ta svitovanja?
             a) uboštvo dobrovoljno
             b) čistoća vikovnja i udiljna
             v) posluh u svakoj stvari, ka ni grih"


U originalu to ovako izgleda...




Da navedem još jedan primjer...
Sjećate li se dok sam prije pola godine govorio o fra Augustinu Miletiću?
Ovako njegov katekizam nabraja evanđeoske savjete (str. 48.):





Dakle, vidimo da su prošli katolički naraštaji izričito učili da posluh obvezuje samo u onome što nije grijeh.
Posluh koji dugujemo crkvenim poglavarima nije neograničen i bezuvjetan.
Ako oni nama nalože nešto što je protiv Božjih zapovijedi, mi ih ne smijemo poslušati.

Sv. Toma Akvinski to jasno i izričito kaže (Summa theologica, II-II, q. 104., a. 5.):
"dicitur: 'Obedire oportet Deo magis quam hominibus' (Act. 5, 29). Sed quandoque praecepta praelatorum sunt contra Deum: ergo non in omnibus praelatis est obediendum."
("kaže se: 'Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima' (Dj 5, 29). Ali ponekad su naredbe prelata protiv Boga: stoga, ne treba u svemu slušati prelate.")


Čak i sv. Franjo, koji je jedan od najvećih uzora poslušnosti, poručuje svim vjernicima (Epistola II. ad universos Christi fideles, cap. VIII.):
"nullus tenetur ad obedientiam in eo, ubi committitur delictum vel peccatum"
("nitko nije dužan na poslušnost u onome gdje bi se počinio prijestup ili grijeh").


Štoviše, Pravilo sv. Franje izričito traži od poglavara da braći ne nalažu ništa što bi bilo protiv njihove duše (Regula, cap. 10.):

"Fratres qui sunt ministri et servi aliorum fratrum, visitent et moneant fratres suos, et humiliter et charitative corrigant eos, non praecipientes eis aliquid quod sit contra animam suam et Regulam nostram."

("Braća koja su poglavari i sluge druge braće, neka posjećuju i opominju svoju braću, i ponizno i s ljubavlju ih ispravljaju, ne nalažući im ništa što bi moglo biti protiv njihove duše i našega Pravila.")


Iz svega vidimo da poslušnost doista obvezuje samo u onome što nije grijeh.
Ako bi ti bilo koji autoritet naložio nešto što jest grijeh, ti ga nisi dužan poslušati. Ili bolje rečeno, ne smiješ ga poslušati.

Na primjer, ako ti autoritet naredi da sudjeluješ u nekakvoj "međureligijskoj molitvi", ti to ne smiješ poslušati. "Međureligijski obredi" su uvijek bili kvalificirani kao teški grijeh protiv katoličke vjere.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. je u can. 1258. izričito zabranjivao vjernicima sudjelovanje u nekatoličkim obredima, a u can. 2316. određivao da oni koji sudjeluju u takvim obredima, automatski padaju pod sumnju za krivovjerje.

Znam, znam... sad će se netko javiti pozvajući se na "moderne reforme" i reći da je sve to ukinuto, da to više ne vrijedi, da su sve te zabrane "srušene" i sl.

Ja pitam takve: Tko to ima vlast da proglasi zlo dobrim, a dobro zlim?
Tko ima ovlasti da proglasi grijeh vrlinom, a vrlinu grijehom?
Tko si uzima za pravo da ruši stoljetni nauk Crkve?

Ovdje mogu samo ponoviti riječi sv. Tome Akvinskog (Summ.theol., III, q. 74., a.2.,2):

"ministris Ecclesiae non est a Christo data potestas ad ea quae pertinent ad irrisionem fidei et sacramentorum eius, secundum illud: 'Secundum potestatem quam dedit nobis Deus in aedificationem et non in destructionem' (2. Cor. 10, 8)."

("službenicima Crkve nije od Krista dana vlast za ono što bi spadalo u pogrđivanje vjere i njenih sakramenata, prema onoj: 'Vlašću koju nam je Bog dao za izgrađivanje, a ne za rušenje' (2 Kor 10, 8).")


4 komentara:

  1. Da , da i nezovite nikog ocem na zemlji , jer jedan je Otac vas , Otac na nebu , Otac koji sam vas stvorio , ja sam vas utvrdio . I jos , ne primajte nikakve strane nauke . Dakle samo slusat treba Rijec po kojoj je sve postalo i nastalo , rijec istinitu , rijec koja zivot daje Rijec sto je ni bure ni oluje nesmiju otpuhnut , ni udaljiti ne mogu . Dakle mrzit nam je grijeh , zaliti slabe i nepostojane , moliti za njih . Ljubav u srcu cuvat , niposto ne dopustit da utihne , da Ljubav je Bog i ljubav neka u svakom srcu caruje , ljubav je vez s Bogom , tko ljubi s Bogom ostaje , ni smrt je nemoze izbrisat , jer Ljubav Bozija Vjecna je !

    OdgovoriIzbriši
  2. Mislim da je jedan od uzroka velike krize to što dobri katolici nisu znali reći NE lošim prelatima.
    Iako je pitanje kako uopće može stado spriječiti svog pastira da učini zlo.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bilo je u prošlosti takvih primjera.
      Sjetimo se kako su Splićani početkom 17. stoljeća rekli "ne" svom krivovjernom biskupu Markantunu de Dominisu i spriječili ga od uvođenja protestantskih hereza.
      Pogledaj post: Otpor krivovjernom biskupu - slučaj nadbiskupa Markantuna de Dominisa .

      Izbriši
  3. Sve i da nema i da nije bilo nikada nigdje i nikakva primjera, pravi Katolik ne smije i ne može nikako šutjeti niti prihvatiti (šutke) bilo što što po Božjoj svetoj volji, a kamoli ono što je protivno Njegovoj svetoj volji.
    Ne govori li nam kanon 212 jasno:
    -"Christ's faithful have the right, and, indeed, sometimes the duty, according to their knowledge, competence, and dignity, to manifest to Sacred Shepherds their judgement about those things which pertain to the good of the Church".
    Dakle, ono što Katolici nikako ne trebaju činiti, jeste šutjeti, jer Crkva koja šuti je prestrašena, strašljiva Crkva.
    Stoga svima onima, a posebno prelatima, koji se kriju iza šutnje pravdajući sebe nekakvom 'taktikom', ili tješeći sebe kako 'nije sada još to vrijeme govora nastupilo...' - POZIV da preispitaju motiv svoje šutnje i pri tome ne zaborave poslušati glas svoje savjesti koju nesumnjivo posjeduju, jer im je usađena u samo dno njihova srce, a koja ih poziva da brane VJERU KRISTOVU koju primiše, ne po zasluzi nego po samoj milosti Onoga koji ih je iz neizmjerne ljubavi i stvorio i otkupio.

    Šutnja može biti i dobra i korisna, ali kad predugo traje, ona lako može preći u kukavičluk!
    JbD

    OdgovoriIzbriši