petak, 30. prosinca 2016.

Rubrike misala kao izvor vjerske pouke

Rubrike crkvenih knjiga obično govore o onome što treba učiniti, reći, izmoliti..., ali ne i zašto to treba učiniti/reći/izmoliti.
U prošlosti je bilo malo drugačije. Ako malo pogledate predtridentinske misale, primijetit ćete da rubrike nerijetko sadrže i kratke pouke o smislu i svrsi pojedinih liturgijskih radnji.

U Misalu zagrebačke crkve iz 1511. (koji sam spominjao prošli tjedan), u rubrikama imate čitave male rasprave, citate sv. Tome Akvinskoga, bl. Dunsa Scota i dr.
Možete naći i odredbe o pokorama koje su morali izvršiti svećenici, ako bi počinili neku pogrešku u služenju sv. mise.

Taj zagrebački misal je 60-ak godina stariji od Misala sv. Pija V.
Njegov sadržaj dobrim dijelom potječe od liturgijskih pravila koja je u zagrebačku crkvu uveo biskup bl. Augustin Kažotić početkom 14. stoljeća. A koristio se u zagrebačkoj katedrali sve do 1794. godine.

Stavljam ovdje neke od zanimljivih (i korisnih) pouka iz rubrika zagrebačkog misala.

Počinjemo s osnovama...
Prvo i osnovno što ćete naći u svakom starom misalu je stroga odredba da svećenik smije služiti misu samo u stanju posta...

"Primo, Missa debet celebrari a sacerdote ieiuno, et ita ieiuno quod a medio noctis nihil sumpserit quantuncunque modicum, etiam de quacunque re ut medicina."

("Prvo, misu treba celebrirati svećenik natašte, i tako natašte da od ponoći ništa nije uzeo, bez obzira kako malo, također ni od bilo koje stvari poput lijeka.")


"Primo, Missa debet celebrari a sacerdote ieiuno..."


U vezi toga dolazi zanimljivo objašnjenje za slučaj ako bi se svećeniku dogodilo da ujutro pere usta i slučajno proguta kapljicu vode...

"Item si presbyter in mane lavando os casualiter deglutiat guttam aquae, nec fecerit ex proposito potest celebrare, quia ea quae propter bonum et licitum facimus, si in eis aliquid praeter voluntatem acciderit, nobis non imputatur. (XXIII., q. V., cap.lo de accidendis). Deus enim amplius respicit ad cogitationes et spontaneas voluntates quam ad actus quod per simplicitatem aut necessitatem fiunt: adhiberi tamen debet diligentia."

("Isto tako, ako prezbiter ujutro dok pere usta slučajno proguta kapljicu vode, a nije to učinio s namjerom, može celebrirati, jer ono što činimo zbog dobroga i dopuštenoga, ako se u tome dogodi nešto mimo naše volje, neće nam se imputirati (XXIII., q.V., cap.lo de accidendis). Bog naime više gleda na misli i spontane volje nego na čine koji se događaju slučajnošću ili nužnošću; ali treba biti oprezan.")


Vidimo da je tim objašnjenjima bila svrha da umire osjetljivu savjest koja karakterizira svakog dobrog svećenika, ako bi im došao koji skrupul ovoga tipa.

Imali su osjetljivu savjest, jer se doista nastojalo da svećenik koji namjerava služiti misu, bude što čišći dušom i tijelom.
Poticalo se svećenike i da se ispovijede prije služenja mise...

"Quamvis quilibet Christi fidelis omni tempore et hora, quam cito se recognoverit alicuius criminis macula infectum, debet recurrere contritus ad confessorem si salutis suae imemor non existit. Hoc tamen praecipue debet meditari ac opera adimplere sacerdos sacrificium Domino oblaturus."

("Iako svaki Kristov vjernik u svako vrijeme i čas, čim se nađe zaraženim ljagom bilo kojeg zločina, treba skrušen požuriti ispovjedniku, ako nije zaboravio na svoje spasenje. Ali na to treba naročiti misliti i djelom izvršiti svećenik koji namjerava primijeti žrtvu Gospodinu.")


Poticaj za ispovijed


A sad evo jedan primjer kako se u rubrikama zagrebačkog misala navodi mišljenje sv. Tome Akvinskog (u ovom slučaju iz Summa theologica, III, q. 83., a. 6., ad 4um):

"Si autem non advertit aquam in calice loco vini, nisi posteaquam sumpserit, tunc secundum intentionem sancti Thomae parte tertia, quaestione LXXXIII., alia hostia et aliud vinum sumendum est et consecrandum. Alii autem tenent, quod propter scandalum nihil est reiterandum et maxime cum non sit ieiunus."

("A ako naime nije primijetio da je voda u kaležu na mjestu vina, osim tek nakon uzimanja, tada prema mišljenju svetoga Tome, u trećem dijelu, u pitanju LXXXIII., treba uzeti drugu hostiju i drugo vino i posvetiti. No, drugi drže da zbog sablazni ništa ne treba ponovno činiti i najviše zato što nije natašte.")





Treba naglasiti da se stari zagrebački obred nije previše razlikovao od rimskog obreda. Razlike su uglavnom u rasporedu nekih molitava i nekih drugih liturgijskih čina.
Tako, na primjer, u zagrebačkom obredu svećenik moli psalam "Judica me Deus" dok se približava oltaru; hodajući od sakristije prema oltaru.

Svećenik je imao mogućnost da odmah na početku mise ulije vino i vodu u kalež (slično kao u dominikanskom obredu). Rubrika ovako propisuje:

"Antequam sacerdos incipiat introitum missae si ei placuerit mittat vinum et aquam in calicem vel id facere poterit imediate ante evangelium, aut tempore hyemali et frigoris imediate post offertorium semper dicendo ut sequitur..."

("Prije nego što svećenik započne introit mise, ako mu odgovara neka ulije vino i vodu u kalež ili to može učiniti neposredno prije evanđelja, ili za vrijeme zime i hladnoće, neposredno poslije prikazanja, uvijek govoreći kako slijedi... [slijede propisane molitve]...")


Dakako, Zagreb je imao i svoj posebni Confiteor. Ovako glasi Confiteor zagrebačkog misala:

"Confiteor Deo omnipotenti et beatae Mariae Virgini et beatis apostolis Petro et Paulo et omnibus sanctis et vobis fratribus quia ego peccator peccavi nimis contra legem Dei mei: cogitatione, locutione, delectatione, consensu, visu, risu, verbo, tactu, opere et omissione, mea culpa. Ideo precor beatam Virginem Mariam, beatos apostolos Petrum et Paulum et omnes sanctos et vos fratres orare Deum pro me peccatore."

("Ispovijedam se Bogu svemogućemu i blaženoj Mariji Djevici i blaženim apostolima Petru i Pavlu i svima svetima i vama braćo, da sam ja grešnik sagriješio mnogo protiv zakona Boga moga: mišlju, govorom, uživanjem, pristankom, pogledom, smijehom, riječju, dodirom, djelom i propustom, moj grijeh. Stoga molim blaženu Djevicu Mariju, blažene apostole Petra i Pavla i sve svete i vas braćo, da se molite Bogu za mene grešnika.")


Zagrebački Confiteor



Kanon mise je, naravno, isti kao na cijelom Zapadu...

Te igitur...



Posebno je zanimljivo da se u zagrebačkom misalu izričito u rubrikama spominje termin transsupstancijacija.

Iznad riječi pretvorbe nalazi se napomena:
"Verbis sequentibus panis transsubstanciatur in Corpus Christi verum"
("Sljedećim riječima kruh se transupstancira u pravo Tijelo Kristovo")





"Verbis subsequentibus vinum transsubstantiatur in Sanguinem Christi verum"
("Riječima koje slijede vino se transupstancira u pravu Krv Kristovu")





Ono što je mene osobno najviše impresioniralo u zagrebačkom misalu su mise za pokojne.
Naime, mise za pokojne se u tom misalu doslovno nazivaju: "Missae pro liberatione a poena purgatorii" ("Mise za oslobođenje od kazne čistilišta").

Taj naziv dolazi kod gotovo svake molitve za pokojne i svakog obrasca mise za pokojne.
Misa za pokojne roditelje se naziva: "Missa pro liberatione de poena purgatorii animarum parentum" ("Misa za oslobođenje od kazne čistilišta duša roditelja").







"Pro liberatione a poena purgatorii animarum fratrum, sororum, familiarium, et benefactorum"
("Za oslobođenje od kazne čistilišta duša braće, sestara, rođaka i dobročinitelja")




Za kraj, dok čitamo zagrebački misal, trebamo imati na umu da u njemu dolazi do izražaja revnost bl. Augustina Kažotića. On je uredio liturgijske knjige zagrebačke crkve i zacrtao smjer koji je stoljećima slijedila Zagrebačka biskupija.
Čitajući stari zagrebački misal, mi zapravo upoznajemo bl. Augustina Kažotića.




srijeda, 28. prosinca 2016.

Želio je da se strogo obdržava jednolikost u svemu



Grad Vukovar je dao hrvatskom narodu jednog velikog franjevca - fra Josipa Jankovića.
Janković je rođen u Vukovaru negdje početkom 18. stoljeća. Obukao je franjevačko odijelo u Baču 1724. godine. Studirao je u Rimu, i kasnije predavao teologiju i filozofiju u Budimu i svom rodnom Vukovaru.
Bio je provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene 1751.-1754.
Izmolio je od pape Benedikta XIV. tijelo sv. Bone mučenika za vukovarski samostan. Tijelo sv. Bone svečano je uneseno i stavljeno na štovanje u crkvu sv. Filipa i Jakova, 24. lipnja 1754. godine. 

Fra Josip je umro u Rimu, 25. ožujka 1757. 
O njegovoj smrti imamo sljedeću vijest u starom Dijariju franjevačkog samostana u Osijeku (10. travnja 1757.):

"...accepimus litteras, queis significabatur obitus ARP Josephi Jankovich, qui 25. Martis diem suum clausit, sepultusque est in ecclesia conventus Aracoelitani in capella, quae dicitur Sancta. Hic scientia, prudentia atque admirabili sua dexteritate optime gubernavit hanc provinciam, uniformitatem in omnibus signanter in habitu, conventu et coeremoniis strictissime observari voluit, in cujus effectum de mandato ejusdem in lucem prodiit 'Compendium sacrarum coeremoniarum'. Hic pariter adhuc ut lector generalis Budae, comissarius generalis fuit in Provincia s. Ladislai in Croatia et Sanctissimi Redemptoris in Dalmatia: quo tempore in lucem dedit librum, cui titulus 'Promptuarium commissarii visitatoris'."

("...primili smo pisma, kojima se naznačuje preminuće v.p.o. Josipa Jankovića, koji je 25. ožujka dovršio svoje dane, i pokopan je u crkvi konventa Aracelitanskog [Bazilika sv. Marije od nebeskog oltara] u kapeli koja se zove Sveta. On je znanjem, mudrošću i zadivljujućom svojom okretnošću izvrsno vodio ovu provinciju; želio je da se strogo obdržava jednolikost u svemu, poglavito u habitu, skupštini i obredima, u tom je cilju po njegovom nalogu na svjetlo izišao 'Compendium sacrarum coeremoniarum'. On je isto tako još kao generalni lektor u Budimu, bio generalni poslanik u Provinciji sv. Ladislava u Hrvatskoj i Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji; u koje vrijeme je objavio knjigu, kojoj je naslov 'Promptuarium commissarii visitatoris'.")



Ovo zadnje djelo koje se spominje - Promptuarium commissarii visitatoris - danas je dostupno na Google Books (link).





Fra Josip Janković u tom djelu piše kao vizitator u dalmatinskoj Provinciji Presvetog Otkupitelja. Janković daje pregled svega što bi vizitator trebao ispitati u jednoj provinciji. Na gotovo svakoj stranici dolazi do izražaja njegova revnost.

Janković inzistira i zahtijeva od sve braće da se u svemu strogo drže Pravila sv. Franje. A to znači beskompromisno obdržavati siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Siromaštvo ne smije biti samo deklarativno, nego stvarno. Prema izreci sv. Bonaventure: "non sit pauper, nisi paupertatis sentiat incommoda" ("nije siromašan, ako ne osjeća neugodnosti siromaštva"). Te su neugodnosti i neprilike: oskudica, glad, hladnoća, neimaština itd.

Čistoća se pak održava izbjegavanjem grešnih prilika. A to je u redovničkom jeziku uvijek značilo: izbjegavanje bilo kakvog kontakta sa ženama, bilo kakvih nepotrebnih razgovora s njima... jer svaki kontakt može biti potencijalna grešna prigoda.
Koliki su samo pali, jer nisu izbjegavali te početne zamke?
Koliki su otpali jer nisu znali odmah okrenuti glavu od žene?
Tko bi mogao izbrojati tu čitavu vojsku propalih redovnika, koji su pali baš na toj kušnji?

Janković piše (na str. 34.) da se redovnici koji ulaze u nepotrebne kontakte sa ženama, stavljaju u veliku opasnost:

"periculo evidentissimo Deum summum bonum offendendi, suamque effigiem angelicam in diabolicam mutandi, infamiam, non solum supra se ipsos, verum supra pauperculam nostram religionem trahendi se exponunt!"

("najočitijoj opasnosti da uvrijede Boga, najveće dobro, i da svoju anđeosku sliku pretvore u đavolsku, izlažu se [opasnosti] da navuku sramotu ne samo na sebe, već i na naš siromašni red!")


Nažalost, vi danas možete vidjeti na facebooku kako neki redovnici objavljuju svoje slike u ženskom društvu, pa čak i u zagrljaju istih... To je školski primjer javne sablazni.

Janković ima jedno poglavlje o sablazni (str. 37.-38.), gdje odmah na početku stoji i objašnjenje o grozoti sablazni:

"ut ipsemet in sacris litteris exclamare est auditus: 'Veh homini illi, per quem scandalum venit' (Matth. 18, 7). Cum scandalum juxta Alphonsum Tostatum in hunc Matthaei locum: non solum sit ruina aeternae salutis sui, verum et proximi: Est enim factum vel verbum minus caute dictum quod cadit in alicujus subversionem; id est, quod dat alicui occasionem ruinae spiritualis."

("kao što sam uzvikuje u svetim pismima: 'Jao onome čovjeku po kome dolazi sablazan' (Mt 18, 7). Jer je sablazan, prema Alfonzu Tostatu, na ovom mjestu u Mateju, ne samo uništenje svoga vlastitoga vječnog spasenja, već i bližnjega. To je naime čin ili riječ neoprezno izrečena koja izaziva nečije rušenje, to jest, koja daje nekome prigodu duhovnog pada.")


Janković ima i poglavlje o časoslovu, koji je možda i najvažnija obveza redovnika.
Teško je danas o tome govoriti, jer je nakon II. vatikanskog koncila uveden jedan znatno skraćen i razvodnjen časoslov (koji je još k tome i loše preveden na hrvatski). Tako da, nažalost, redovnici koji koriste taj novi časoslov ne mogu reći ono što je govorio Janković: "Quod nostri antenati exequuti sunt, et nunc exequuntur."
Mogu samo pozvati sve redovnike da se vrate starom predkoncilskom časoslovu.


Za kraj, jedan poticaj za sve.
Fra Josip Janković je na kraju svog pisma redovnicima provincije Presvetog Otkupitelja, 19. ožujka 1742., napisao:

"Insuper omnes in Domino quantum possumus toto cordis affectu... hortamur: ut in orationibus tum publicis tum privatis, exaltationis sanctae Matris Ecclesiae, concordiae christianorum principum, extirpationis haeresum, superiorum nostrorum majorum, nec non benigni successus nostrae canonicae visitationis incessanter memores existant."

("Povrh svega, sve u Gospodinu potičemo koliko možemo većom težnjom srca... da se u molitvama kako javnima tako i privatnima neprestano prisjećaju uzvišenja svete Majke Crkve, sloge kršćanskih vladara, iskorijenja krivovjerja, naših viših poglavara i sretnog uspjeha naše kanonske vizitacije.")


To su one stalne molitvene nakane, koje se uvijek ponavljaju u starim katoličkim knjigama. A one su, podsjećam, bile potrebne i za dobivanje potpunog oprosta.
Pogledaj post: Molitva na nakanu pape.



petak, 23. prosinca 2016.

O borbi protiv neprijatelja prema Tridentskom katekizmu




Od svih katoličkih katekizama najveći je autoritet uvijek imao Katekizam Tridentskog koncila (napisan 1566. g.), poznat još pod nazivima Rimski katekizam, Katekizam Pija V. ili jednostavno Tridentski katekizam.

Taj se katekizam u pravilu nije prevodio na narodne jezike, jer nije bio namijenjen direktno puku, već svećenicima, i to svećenicima kojima je povjerena briga za duše. Od njih se očekivalo da propovijedaju puku prema tom katekizmu, na što su uvijek iznova upozoravali pape, osobito Klement XIII. i Pio IX.

Dakle, nauk tog katekizma je ipak dolazio do puka - ali posredno; preko svećenika. Župnici su se na propovijedima morali držati katekizma (a ne kao danas kad mnogi propovijedaju što god im padne na pamet).
Tako je katekizam osiguravao jedinstvo u propovijedanju katoličke istine, isto kako je Misal Pija V. osiguravao jedinstvo (zapadne) liturgije.

Ovom prilikom želim skrenuti vašu pozornost na pouke Tridentskog katekizma o borbi protiv neprijatelja.
Naši neprijatelji su: svijet, tijelo (put) i đavao.

O borbi protiv đavla raspravlja se u poglavlju katekizma koje govori o šestoj molbi Očenaša ("ne uvedi nas u napast"). Ono se sastoji od 20 pitanja, koja govore o napastima. Posebna se pozornost daje zamkama koje đavao postavlja ljudima, kako bi ih naveo na grijeh i odvukao u pakao.

Rado bih ovdje stavio svih 20 pitanja, ali to bi bio preveliki pothvat. No, zato stavljam ona pitanja i odgovore koji mi se čine posebno važnima. Izdvojio sam 4., 5., 10., 15. i 18. pitanje.


4. Quot quantisque tentationum periculis hominum vita sit exposita?
Quare proponat fideli populo parochus praelia et pericula, in quibus assidue versamur, dum anima est in hoc mortali corpore, quos undique caro, mundus et satanas oppugnant. Quid ira, quid cupiditas in nobis possit, quotusquisque est, qui magno suo malo non experiri cogatur? Quis non his lacessitur stimulis? Quis non sentit aculeos? Quis subiectis non uritur ardentibus facibus? 
Et quidem tam varii sunt ictus, tam diversae petitiones, ut difficilimum sit gravem aliquam plagam non accipere. Et praeter hoc inimicos qui habitant et vivunt nobiscum, sunt praeterea illi hostes acerrimi, de quibus scriptum est: 'Non est nobis colluctatio adversus carnem et sanguinem; sed adversus principes, et potestates, adversus mundi rectores tenebrarum harum, contra spiritualia nequitiae in caelestibus.' (Ephes. 6, 12)

PRIJEVOD:
"4. Kolikim i kakvim opasnostima od napasti je izložen čovjekov život?
Zato neka župnik izloži vjernom puku o borbama i opasnostima, u kojima se neprestano nalazimo, dok je duša u ovom smrtnom tijelu, koju sa svih strana napadaju put, svijet i sotona. Što srdžba, što požuda u nama može napraviti: koliko ih je koji nisu prisiljeni iskusiti svoje veliko zlo? Koga ne probadaju te bodlje? Tko ne osjeća te žalce? Tko ne izgara od podmetnute goruće žeravice? 
A tako su raznovrsni udarci, tako raznolike navale, da je teško ne zadobiti neku tešku ranu! A osim toga, neprijatelji koji borave i stanuju s nama su uz to oni najgori protivnici o kojima je pisano: 'Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava i vlasti, protiv upravljača ovoga svijeta tmina, protiv duhova opakosti po nebesima.' (Ef 6, 12)."



5. Quam graves sint daemonum in nos insultus ex sententia divi Pauli exponitur.
Accedunt enim ad intimas pugnas externi impetus et impressiones daemonum, qui et aperte nos petunt, et per cuniculos influunt in animas nostras, vix ut ab illis cavere possimus. Illos et 'principes' appellat Apostolus propter naturae excellentiam, nam natura hominibus, et ceteris, quae sub sensum cadunt, creatis rebus antecellunt; et 'potestates' vocat, quod non solum naturae vi, sed et potestate etiam superant; et 'rectores' nominat mundi 'tenebrarum': non enim clarum et illustrem mundum regunt, id est bonos et pios, sed obscurum et calliginosum, nempe eos, qui flagitiosae et facinorosae vitae sordibus ac tenebris obcaecati, duce tenebrarum diabolo delectantur. Nuncupat etiam daemones 'spiritualia nequitiae': est enim et carnis et spiritus nequitia.
Carnalis quae dicitur nequitia, incendit appetitum ad libidines et voluptates, quae percipiuntur sensibus. Spiritualia nequitiae sunt mala studia et pravae cupiditates, quae ad superiorem pertinent animae partem; quae tanto peiores sunt quam reliquae, quanto mens ipsa, et ratio altior est atque prestantior.
Quae satanae nequitia, quia maxime spectat illuc, ut caelesti nos hereditate privet; propterea dixit Apostolus, 'in caelestibus' (Ephes. 6, 12). Ex quo licet intelligere, magnas esse hostium vires, invictum animum, immane in nos et infinitum odium, bellum etiam perpetuum eos gerere nobiscum, ut nulla pax esse cum illis, nullae induciae fieri possint.

PRIJEVOD:
"5. Kako su teški napadi demona na nas objašnjava se iz izreke svetoga Pavla.
Pristižu naime na unutarnje borbe vanjski napadi i navale demona, koji nas i otvoreno napadaju, i iz rovova navaljuju na naše duše; jedva da se možemo od njih čuvati. Njih i 'vrhovnicima' naziva Apostol zbog uzvišenosti naravi, jer po svojoj naravi pretežu nad ljudima i ostalim stvorenim stvarima što se opažaju osjetilima; i zove ih 'vlastima' jer ih ne samo snagom naravi već i vlašću nadilaze; i 'upravljačima' ih zove svijeta 'tmina': jer oni ne vladaju svjetlim i bjelodanim svijetom, to jest dobrima i pobožnima, nego tamnim i mračnim, naime onima koji zasljepljeni prljavštinama i tminama grešnoga i sramotnoga života, uživaju u đavlu vođi tmina. 
Naziva također demone 'duhovima opakosti': a tu je opakost i tijela i duha. Ono što se naziva tjelesnom opakošću, zapaljuje žudnju za pohotama i nasladama koje se primaju osjetilima. Duhovne opačine su zle težnje i pokvarene požude, koje spadaju u gornji dio duše, koje su toliko gore od drugih, koliko je sam um i razum viši i odličniji.
A ta sotonina opakost, jer je najviše usmjerena na to da nas liši nebeske baštine, zato kaže Apostol 'po nebesima' (Ef 6, 12). Iz čega se može zaključiti da su velike snage neprijatelja, neslomljiva volja, divljačka i beskrajna mržnja prema nama; i stalni rat vode protiv nas, da ne može biti nikakvog mira s njima, ne mogu biti nikakva primirja."



10. Quo modo daemon homines tentet?
In malam partem tentantur homines, cum ad peccatum aut exitium impelluntur; quod proprium diaboli officium est. In enim eo animo tentat homines, ut decipiat, agatque praecipites: quamobrem 'tentator' in divinis literis appellatur (Matth. 4, 3). In iis vero tentationibus modo intimos nobis admovens stimulos, animae affectiones et commotiones adhibet administratas; modo nos exagitans extrinsecus, externis rebus utitur, vel prosperis ad efferendos, vel ad frangendos adversis: nonnunquam habet emissarios et excursores, perditos homines, in primisque haereticos, qui sedentes in 'cathedra pestilentiae' (Psal. 1, 1) malarum doctrinarum mortifera semina dispergunt, ut illos, qui nullum delectum aut discrimen habent virtutis et vitiorum, homines per se proclives ad malum, nutantes ac praecipitantes impellat.

PRIJEVOD:
"10. Na koji način demon napastuje ljude?
Na zlu stranu su napastovani ljudi, kad su gonjeni na grijeh ili opačinu, što je vlastita služba demona. U toj namjeri napastuje ljude da ih prevari i upropasti; zbog čega se naziva 'napasnikom' u svetim pismima (Mt 4, 3). A u tim napastima, sad pokrećući unutarnje ponuke koristi postavljene naklonosti i nepostojanosti duše, sad nas pak uznemiruje izvana koristeći se vanjskim stvarima, bilo uspjesima kako bi nas uzoholio, bilo protivštinama kako bi nas slomio; a nerijetko ima emisare i uhode, opake ljude, prije svega heretike koji sjedeći na 'katedri propasti' ('cathedra pestilentiae' - Psal. 1, 1) rasijavaju smrtonosno sjemenje zlih nauka, da one koji ne znaju razliku i razmak između vrlina i opačina, ljude koji su po sebi skloni na zlo, koji se naginju i ruše, strmoglavi."



15. Quo modo a Deo in nostris tentationibus opem implorare debemus?
Quare et generatim Dei opem implorare debemus in omnibus tentationibus, et nominatim, cum a singulis affligimur, ad precationem consurgere oportet. Quod a Davide factum legimus pene in unoquoque tentationum genere; nam in mendacio sic precabatur: 'Ne auferas de ore meo verbum veritatis usquequaque' (Psal. 118, 43).
In avaritia in hunc modum: 'Inclina cor meum in testimonia tua, et non in avaritiam.' (Psal. 118, 36).
In rebus vero inanibus huius vitae et illecebris cupiditatum, hac prece utebatur: 'Averte oculos meos ne videant vanitatem.' (Psal. 118, 37)
Ergo postulamus, ne morem geramus cupiditatibus, neve defatigemur in tentationibus sustinendis (Hebr. 12, 3), ne declinemus de via Domini (Deut. 31, 29), ut tam in rebus incommodis, quam in prosperis, aequitatem animi, constantiamque servemus, et nullam nostri partem Deus sua tutela vacuam reliquat. Petimus denique 'ut satanam conteret sub pedibus nostris' (Rom. 16, 20)."

PRIJEVOD:
"15. Na koji način trebamo od Boga moliti pomoć u našim napastima?
Po čemu i općenito trebamo moliti Božju pomoć u svim napastima; i izričito kad smo napadnuti od pojedinih napasti, treba ustati na molitvu. Što je David učinio, čitamo, u gotovo svakoj vrsti napasti; naime u laži je ovako molio: 'Ne oduzimaj iz mojih usta riječ istine uvijek i posvuda.' (Psal. 118, 43)
U lakomosti na ovaj način: 'Prikloni moje srce na tvoja svjedočanstva, a ne na lakomost.' (Psal. 118, 36)
A u ispraznim stvarima ovoga svijeta i dražilima požuda, koristio je ovu molitvu: 'Odvrati moje oči da ne vide ispraznost.' (Psal. 118, 37)
Stoga molimo, da ne zatežemo u požudama i da se ne premorimo u podnošenju napasti (Heb 12, 3), da ne skrenemo s puta Gospodnjeg (Pnz 31, 29), da kako u neprilikama tako i u probitcima, jednakom voljom i postojanošću služimo, i Bog nas ni u čemu neće ostaviti bez zaštite. Molimo dakle 'da sotonu satre pod našim nogama' (Rim 16, 20)."



18. Quo modo diabolus a nobis superari possit?
Vincitur autem satanas non otio, somno, vino, commesatione, libidine; sed oratione, labore, vigilia, abstinentia, continentia, castitate. 'Vigilate et orate', inquit ut iam diximus, 'ut non intertis in tentationem' (Matth. 26, 41). Qui iis armis ad illam pugnam utuntur, in fugam convertunt adversarios: qui enim resistunt diabolo, is fugiet ab eis. In his tamen sanctorum hominum victoriis, quas diximus, nemo sibi placeat, nemo se efferat insolentius, ut se suis viribus hostiles daemonum tentationes impetusque sustinere posse confidat: non est hoc naturae nostrae, non humanae imbecillitatis, sed solius divinae potestatis.

PRIJEVOD:
"18. Na koji način možemo nadvladati đavla?
Pobjeđuje se naime sotonu ne besposlicom, snom, vinom, prežderavanjem, požudom; nego molitvom, radom, bdijenjem, uzdržljivošću, trijeznošću, čednošću. 'Bdijte i molite', kaže kako smo rekli, 'da ne padnete u napast' (Mt 26, 41). Koji se ovim oružjem koriste u toj borbi, tjeraju u bijeg protivnike: koji se naime odupru đavlu, on bježi od njih. 
Ali u tim pobjedama svetih ljudi koje smo spomenuli, neka nitko sebi ne ugađa, neka se nitko ne uznese oholo, da se pouzda da svojim snagama može izdržati napasti i navale demona: nije to do naše naravi, nije do ljudske slabosti, već jedino do Božje moći."



srijeda, 21. prosinca 2016.

Zagrebačka nadbiskupija i ugarski kraljevi



Svaka naša biskupija ima zasebnu povijest, a u neku ruku i zasebnu tradiciju. Jedna od posebnosti Zagrebačke nadbiskupije jest što se u njoj štuju trojica mađarskih kraljeva: sv. Ladislav (utemeljitelj Zagrebačke biskupije), sv. Stjepan (kome je posvećena zagrebačka katedrala) i sv. Emerik (u narodu poznat kao sv. Mirko).

Ova slika koju gore vidite, nalazi se na početku Misala zagrebačke crkve iz 1511., koji inače predstavlja vrhunac "zagrebačkog obreda" i koji se koristio u zagrebačkoj katedrali sve do 1794. god.

Na slici vidimo Majku Božju na prijestolju, kako je krune anđeli; na podnožju piše:
"S. Maria patrona regni Hungariae" ("sv. Marija zaštitnica kraljevine Ugarske"). Na lijevoj strani su sv. Stjepan i sv. Emerik, a na desnoj sv. Ladislav.
Zanimljivo je da sv. Emerik drži mač na kojem piše: "S. Emericus dux Sclavoniae" ("Sv. Emerik knez Slavonije"). Odmah ću reći da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae". No, o tome više kasnije...

Prema starim Statutima zagrebačkog kaptola, u katedrali su se svake srijede služile mise o sv. Stjepanu, a svakog četvrtka o sv. Ladislavu. U zagrebačkim brevijarima, svako je tromjesečje imalo poseban oficij o ovim svetim kraljevima.

Zagrebačka je crkva i u litanije svih svetih uključila ova tri sveca.
Evo iz svečanih litanija koje su se pjevale na Veliku subotu:

          "Sancte rex Stephane, ora pro nobis.
           Sancte Emerice, ora pro nobis.
           Sancte Ladislai, ora pro nobis."





I nakon što je u zagrebačku katedralu uveden rimski (tridentski) obred 1794. god., zadržani su posebni obrasci službi za blagdane sv. Stjepana, sv. Ladislava i sv. Emerika.

Štovanje svetih kraljeva nije jenjavalo, što se vidi i po uresima zagrebačke katedrale...


Sv. Stjepan i sv. Ladislav između Krista Učitelja


Vidimo da ti sveci zaslužuju da ih pobliže upoznamo. Odlučio sam zato napisati par riječi o svakome od njih.
Počinjemo sa sv. Ladislavom...




Sv. Ladislav - "naš kralj a Tvoj ispovjednik"



Sv. Ladislav je utemeljitelj Zagrebačke biskupije. On je za Zagreb otprilike ono što je sv. Dujam za Split.

Kako je došlo do osnivanja Zagrebačke biskupije?
Sv. Ladisav je bio mađarski kralj 1077.-1095., njegova sestra Jelena bila je žena hrvatskog kralja Zvonimira. Ladislav je, dakle, bio Zvonimirov šurjak. Kao takav, smatrao je sebe Zvonimirovim nasljednikom i legitimnim pretendentom na hrvatsku krunu. Zauzeo je prostor između Drave i Save, i tu 1094. osnovao Zagrebačku biskupiju.

Ali, da ne bi ispalo da pričam napamet, evo što srednjovjekovni izvori kažu o tome...

Počet ćemo s Tomom Arhiđakonom, koji u svom djelu Historia Salonitana (cap. XVII.) piše da je Ladislava u Hrvatsku pozvao neki velikaš iz Slavonije:

"Eo namque tempore rex Suinimirus mortis debitum solvit, nullumque suae posteritatis heredem reliquit. Sic ergo tota regalis sanguinis deficiente prosapia, non fuit ulterius, qui in Regno Chroatorum rite succedere debuisset. Cepit itaque inter omnes regni proceres magna discordia suboriri, et cum divisim modo hic, modo ille, regnandi ambitione sibi terrae dominium vendicaret, innumerabiles rapinae, praedationes, caedes, et omnium facinorum seminaria emerserunt, alter enim alterum insequi, invadere, trucidare quotidie non cessabat. Verum his temporibus extitit quidam ex magnatibus Sclavoniae, qui cum a suis esset contribulibus multis lacessitus iniiuriis multisque damnis attritus, non sperans aliter se posse tantis resistere malis in Ungariam profectus est. Tunc ad regem Vladislavum ingressus eum aloqui cepit, persuadens ei, ut ad capiendum Chroatiae Regnum, et suo dominatui subiugandum exiret, dans ei plenam fiduciam id facile posse complere, cum Regnum illud vacuum et sine tutela regalis providentiae remansisset."

("U ono je naime vrijeme kralj Zvonimir platio dug smrti, i nikoga od svoga potomstva nije ostavio za nasljednika. Tako je dakle utrnula cijela kraljevska loza, nije bilo nikoga tko bi ga u Kraljevstvu Hrvata trebao po pravilima naslijediti. Počela je tako nicati velika nesloga među velikašima kraljevstva, i kako su odvojeno, sad ovaj sad onaj, željom za vladanjem sebi prisvajali vlast nad zemljom, izbile su nebrojene otimačine, krađe, ubojstva i sjemenje svih zločina; jedan drugoga nije prestajao svakodnevno proganjati, napadati, ubijati. A bio je u to vrijeme jedan od velikaša Slavonije koji, kako je bio od svojih suplemenika satrt mnogim udarcima i mnogim štetama, ne nadajući se da bi se na drugi način mogao oduprijeti tolikim zlima, pošao je u Ugarsku. Tada je ušao kralju Ladislavu i počeo s njime pregovarati, uvjeravajući ga da krene na zauzeće Kraljevine Hrvatske i podloži je svojoj vlasti, dajući mu puno uvjerenje da to lako može postići, jer je to Kraljevstvo ostalo upražnjeno i bez zaštite kraljevske providnosti.")


Nakon toga se, prema Tomi Arhiđakonu, dogodilo ovo:

"His ergo Vladislavus rex inductus consiliis, absque mora, coadunato exercitu copioso, venit et occupavit totam terram a Dravo fluvio usque ad alpes, quae dicuntur ferreae, nullo obice resistente. Post haec transivit alpes, et caepit impugnare munitiones et castra, multaque praelia committere cum gentibus Chroatiae. Sed cum alter alteri non ferret auxilium, essentque divisi ab invicem, facilem victoriam rex potuit obtinere; nec tamen usque ad maritimas regiones pervenit, sed audiens quod quaedam gens sui regni fines intraverat, in Ungariam repedavit."

("Potaknut dakle tim savjetima, kralj Ladislav je bez odgađanja, okupivši veliku vojsku, došao i zauzeo cijelu zemlju od rijeke Drave sve do planina, koje se zovu željezne, bez ikakvog otpora. Nakon toga je prešao planine i počeo napadati tvrđave i utvrde, i mnoge bojeve voditi s hrvatskim plemenima. Ali kako jedan drugome nije pružao pomoć i bili su odvojeni jedan od drugoga, kralj je mogao dobiti laku pobjedu, ali nije dospio do primorskih pokrajina, već se čuvši da je neki narod prešao granice njegova kraljevstva, vratio u Ugarsku.")


Naposljetku, Toma Arhiđakon dodaje i ovo:
"Fuit autem rex iste non solum armis strenuus, sed religione et sanctitate insignis."
("Bio je taj kralj ne samo snažan na oružju, već i vjerom i svetošću istaknut.")


Srednjovjekovni mađarski pisci daju malo drugačiji opis tih događaja. Oni su više isticali da je Ladislav, kao šurjak kralja Zvonimira, imao pravo na hrvatsku krunu.
Pa tako piše kroničar Ivan Turčanski (Chronica Hungarorum, cap. 56.):

"Cum enim rex Zolomerus sine liberis decesisset, uxor eius, soror regis Ladislai, ab inimicis viri sui multis iniiuriis praegravata, auxilium fratris sui, regis Ladislai, in nomine Iesu Christi imploravit. Cuius iniurias rex graviter vindicavit et Croatiam atque Dalmatiam integraliter sibi restituit, quam postea praedicta regna suo subdidit dominio. Quod tamen rex non fecit propter cupiditatem, sed quia secundum regalem iustitiam sibi competebat haereditas, quoniam rex Zolomerus in primo gradu affinitatis eidem attinebat et haeredem non habuit."

("Kad je naime kralj Zvonimir preminuo bez djece, njegova je žena, sestra kralja Ladislava, opterećena mnogim nepravdama od neprijatelja svoga muža, prizvala u ime Isusa Krista, pomoć svoga brata Ladislava. Njene je rane kralj strogo osvetio i u potpunosti sebi prisvojio Hrvatsku i Dalmaciju, koja je poslije spomenuta kraljevstva podložio svojoj vlasti. Ali to kralj nije učinio zbog pohlepe, nego zato što je prema kraljevskoj pravdi njemu pripadalo nasljedstvo, jer mu je kralj Zvonimir bio u prvom stupnju svojte i nije imao nasljednika.")


A sad dolazimo do onoga što je najvažnije - osnivanje Zagrebačke biskupije.

Najstariji dokument u kojem se spominje Zagrebačka biskupija je tzv. Felicijanova isprava iz 1134. god.
U njoj se navodi:

"Rex Ladisclauus... zagrabiensem constituit episcopatum, videlicet ut quos error idolatriae a Dei cultura extraneos fecerat, episcopalis cura ad viam veritatis reduceret. Ad instruendam ergo huius plebis ignorantiam quemdam boemicum venerabilis vitae virum, nomine Duch, idoneaum repperit, quem ecclesiae pastorem per suum capellanum Fancicam delegavit..."

("Kralj Ladislav... je uspostavio zagrebačku biskupiju, da naime one koje je zabluda idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga, biskupska briga vrati na put istine. Da pouči dakle neznanje ovoga puka, našao je prigodnim jednoga Čeha časnoga života, po imenu Duh, koga je po svom kapelanu Fanciki postavio za pastira crkve...")

Felicijanova isprava (1134. god.)


A sad je vrijeme da pogledamo kako su sami stari Zagrepčani gledali na sve ovo. Vrijeme je da pogledamo pisane izvore zagrebačke crkve.

Na početku Statuta zagrebačkog kaptola iz 1334. god., Ivan arhiđakon gorički napisao je kratku kroniku ugarskih kraljeva i zagrebačkih biskupa.

Ovako on piše o počecima Zagrebačke biskupije:

"Ante omnia autem est nota dignum, quod ecclesiae zagrabiensis kathedralis est fundator rex Hungariae sanctissimus Ladizlaus, cuius festum colitur quinto kalendas julii et eius obitus recolitur anno dominicae incarnationis M. nonagesimo quinto, quarto kalendas augusti, feria prima. Tempore autem eius regiminis notabilius in aliqua parte Sclavoniae et in aliqua totaliter cepit vigere nomen Christi. Ipse etiam zagrabiensem ecclesiam  in honore sanctissimi regis Stephani fundaverat, et multis possessionibus, iuribus et prerogatis dotaverat..."

("Prije svega je vrijedno spomena, da je utemeljitelj katedralne crkve zagrebačke kralj Ugarske presveti Ladislav, čiji se blagdan slavi petoga dana mjeseca srpnja, i njegovo se preminuće dogodilo godine Gospodnjeg utjelovljenja M. [tisuću] devedeset pete, četvrtoga dana mjeseca kolovoza, u nedjelju. U vrijeme njegova vladanja je istaknutije u jednom dijelu Slavonije i u jednom potpuno počelo jačati ime Kristovo. On je također utemeljio zagrebačku crkvu u čast presvetoga kralja Stjepana, i mnogim ju je posjedima, pravima i dobrima nadario...")


Kao što sam već napomenuo, u zagrebačkoj katedrali je svaki četvrtak bio posvećen štovanju svetoga kralja Ladislava.
U zagrebačkom misalu iz 1511. nalazi se nekoliko obrazaca mise sv. Ladislava. Imamo i posebnu sekvencu (posljednicu) za njegov blagdan.

U svim molitvama se sv. Ladislava naziva: "rex noster et confessor tuus" ("naš kralj i tvoj [Božji] ispovjednik").

 



Oltar sv. Ladislava u zagrebačkoj katedrali...

 




A ovo je oficij sv. Ladislava Kralja koji su sve do novijeg vremena, morali moliti klerici Zagrebačke nadbiskupije na njegov blagdan, 27. lipnja.

(J. Haulik, Officia varia sanctorum, Zagreb, 1858., str. 369.-371.)







Zanimljivo je da se u IV. čitanju kaže:
"Dalmatiam et Croatiam regno Hungariae adjunxit, volente id sorore ipsius..."
("Dalmaciju i Hrvatsku je pridružio kraljevini Ugarskoj, po želji svoje sestre...")


Prelazimo sad na kralja Stjepana, kome je posvećena zagrebačka katedrala.



Sv. Stjepan - zaštitnik svete Crkve



Sv. Ladislav je zagrebačku katedralu posvetio sv. Stjepanu.
Sv. Stjepan je bio prvi mađarski kralj (997.-1038.). Dovršio je proces pokrštavanja Mađara, iskorijenio je ostatke poganstva; pod njegovom se zaštitom Crkva proširila i učvrstila u Mađarskoj. Sv. Stjepan je postao uzorom kršćanskog vladara.

U tradicionalnom rimskom obredu, njegov se blagdan slavi 2. rujna. Tada nas Crkva poziva da slijedimo stope sv. Stjepana, kako se moli u popričesnoj molitvi:

"Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut beati Stephani confessoris tui fidem congrua devotione sectemur; qui pro eiusdem fidei dilatatione, de terreno regno ad coelestis regni gloriam meruit pervenire. Per Dominum..."

("Podaj, molimo, svemogući Bože da prikladnom odanošću slijedimo vjeru blaženoga Stjepana ispovjednika tvoga, koji je za proširenje iste vjere, zaslužio iz zemaljskog kraljevstva doći do slave nebeskog kraljevstva. Po Gospodinu...")


Sv. Stjepan se u širenju katoličke vjere nije samo služio svojom vlašću, već i upornim i dugotrajnim molitvama.
U rimskom brevijaru se na njegov blagdan u V. čitanju kaže:
"Humilimis interim precibus in cinere et cilicio Deum deprecans, ut universum Hungariae regnum, antequam e vita migraret, catholicum videre mereretur."
("Poniznim je međutim molitvama u pepelu i kostrijeti molio Boga da cijelu kraljevinu Ugarsku, prije nego što pređe iz života, zasluži vidjeti katoličkom.")


U starom zagrebačkom obredu bilo je više blagdana posvećenih sv. Stjepanu Kralju. Osim što se u katedrali svake srijede služila misa o sv. Stjepanu, na poseban način se slavio blagdan našašća desne ruke Stjepana kralja (30. svibnja) i blagdan njegovog prelaska u vječni život (20. kolovoza).


Kip sv. Stjepana na kapelici sv. Križa


Kao što je već spomenuto, zagrebački misal iz 1511. ima posebne sekvence (posljednice) za blagdane sv. Stjepana, sv. Ladislava i sv. Emerika.

Ovo je sekvenca sv. Stjepana...



A sada nekoliko riječi o sinu sv. Stjepana: o sv. Emeriku....



Sv. Emerik (Mirko)



Sv. Emerik, u našem narodu poznatiji kao sv. Mirko, bio je sin sv. Stjepana. Mladić istaknut svetim životom umro je u 24 godini.

Zanimljivo je da stare zagrebačke liturgijske knjige sv. Emeriku pripisuju titulu "dux Slavoniae".

Naime, u Zagrebačkoj biskupiji je stoljećima postojalo mišljenje da je sv. Emerik bio oženjen za kćer hrvatskog kralja i da je odatle nosio naslov "kneza Slavonije".
Takva mišljenja su iznijela i dva istaknuta zagrebačka kanonika: Juraj Ratkaj (1612.-1666.) i Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.).


Juraj Ratkaj piše u svojoj knjizi Memoria regum et banorum (Beč, 1652., str. 50.):

"Hic princeps in omnibus sane laudandus, naturae fortunaeque bonis aeque insignis, sed praecipue in Deum observantia atque cultu, publiceque pacis amantissimus, cuius virtutum  famam cum divus Stephanus Pannoniorum rex inaudivisset et ut preterea Bulgarorum atque Sclavorum animos ob Cheanum interfectum, vastatamque Bulgariam concitatos sedaret, filiam Crescimiri in connubium Emerico filio postulavit, unde postea divus Emericus ducis Sclavoniae titulo decoratus est."

("Ovaj vladar [Krešimir] u svemu zaista vrijedan hvale, jednako istaknut vrlinama ćudi i sreće, ali osobito pobožnošću i štovanjem Boga, ljubitelj javnog mira; kad je sveti Stjepan, kralj Panonaca, čuo glas o njegovim vrlinama, i da osim toga umiri zabrinutost Bugara i Slavena zbog ubojstva Cheana i opustošene Bugarske, zamolio je kćer Krešimirovu za ženidbu svoga sina Emerika, odatle je poslije sveti Emerik ukrašen naslovom kneza Slavonije.")


A ovako piše B. A. Krčelić (De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares, str.103.-104):

"S. Emericum ducem Sclavoniae fuisse, firmare aliunde nequimus, quam ex breviario vetusto Ecclesiae Zagrabiensis, ubi die 2da Septembris est officium solenne depositionis s. Emerici ducis', notatque rubrica, ad mox dictam diem 'de sancto Emerico confessore duce Sclavoniae'... Die autem quinta Novembris habet: 'De sancto Emerico duce Sclavoniae'. Ad vesperas antiphona sequens est: 'Laetare Pannonia, mater et nutricia, cole cum laetitia tuae prolis gaudia. Gaude et Sclavonia de tui ducis gloria'... Lectio primi nocturni incoat: 'Beatus Emericus dux Sclavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae'... In Missali aeque, s. Emericum ducem Sclavoniae fuisse rubrica exprimit: 'In festo b. Emerici ducis Sclavoniae introitus'."

("Da je sv. Emerik bio knez Slavonije ne možemo potvrditi niotkuda, osim iz staroga brevijara zagrebačke crkve, gdje je dana 2ga rujna 'officium solenne depositionis s. Emerici ducis', i rubrika ističe na rečeni dan 'o svetom Emeriku ispovjedniku knezu Slavonije'... A dan peti rujna ima: 'O svetom Emeriku knezu Slavonije'. U večernjoj je sljedeća antifona: 'Veseli se Panonijo, majko i hraniteljice, štuj s radošću veselje svog potomstva. Raduj se i Slavonijo zbog slave tvoga kneza'... Čitanje prvog nokturna počinje: 'Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana, prvoga kralja Ugarske'... U Misalu jednako rubrika kaže da je sv. Emerik bio knez Slavonije: 'In festo b. Emerici ducis Sclavoniae introitus'.")


Krčelić donosi i fragment iz (danas izgubljene) kronike Ivana arhiđakona goričkog (str. 101.-102.) u kojem se navodi da je sv. Emerik umro prije nego se oženio kćerkom hrvatskog kralja Krešimira III.
Inače, o tom fragmentu i danas traju rasprave među povjesničarima.

No, nas katolike bi više trebalo zanimati jedno drugo pitanje...




Je li Zagrebačka nadbiskupija zaboravila svoje svece zaštitnike?

Sad dolazimo do onog pitanja koje me i potaknulo da napišem ovaj tekst. Naime, lako je uočiti da se ova tri sveca danas u Zagrebačkoj nadbiskupiji ne štuju ni približno onoliko kao nekada.

Čak štoviše, kladim se da većina današnjih Zagrepčana uopće ne zna da je zagrebačka katedrala posvećena sv. Stjepanu Kralju. To je kao da Split zaboravi sv. Dujma ili kao da Padova zaboravi sv. Antuna.

Zašto je do toga došlo?
Nemojmo imati nikakve iluzije. Postoje dvije skupine kojima odgovara marginalizacija ovih svetaca.
S jedne strane, novopečeni kvazi-domoljubi kojima sad odjednom smeta čašćenje "mađarskih svetaca". S druge strane, modernisti kojima najviše smeta to što je ovdje riječ o katoličkim kraljevima, koji su oličenje katoličkog monarhizma i katoličke države - nasuprot "vjerskoj slobodi".

Ovo drugo je možda i glavni razlog. Jer... kako bi netko mogao propovijedati "vjersku slobodu", a istovremeno slaviti sv. Stjepana koji je iskorijenio nekršćanske religije u Mađarskoj?

Pozivam dobronamjerne svećenike Zagrebačke nadbiskupije da ne upadaju u modernističke zamke, i da se vrate iskrenom štovanju svetaca-zaštitnika nadbiskupije.

Treba častiti te svece onako kako su se uvijek častili - od kad je kralj Ladislav utemeljio biskupiju.

Ugledajte se na primjer svih prošlih naraštaja...



Primjer kardinala Jurja Haulika



Iako su mnogi poznati zagrebački biskupi osobito štovali sv. Stjepana i sv. Ladislava, izdvajam ovdje primjer kardinala Jurja Haulika, jer je u njegovo vrijeme zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije.

Kad bi barem svaki zagrebački nadbiskup rekao ono što je kardinal Haulik izrekao u propovijedi na svojoj prvoj pontifikalnoj misi u zagrebačkoj katedrali (7. siječnja 1838.):

"Introibo nunc ad altare Dei, et sacrificabo Domino hostiam laudis, qui, ut mirabilem faceret gratiam suam, in eam munera sua contulit, in quo meritorum suffragia non invenit. Invocata intercessione beatissimae Dei Genitricis, Virginis Mariae, sanctorum item regum Stephani et Ladislai, dioecesis huius tutelarium..."

("Uzaći ću sada k oltaru Božjem, i žrtvovat ću Bogu žrtvu hvale, koji, da čudesnom pokaže svoju milost, daje svoje darove onome u kome ne nailazi na pomoć zasluga. Prizvavši zagovor preblažene Bogorodice, Djevice Marije, isto tako i svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, zaštitnika ove biskupije...")

IZVOR:
J. Haulik, Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, tom. I., 1850., str. 81.



subota, 17. prosinca 2016.

Poslušnost obvezuje samo u onome što nije grijeh

Ljudi danas žive brzo, pa zato često i razmišljaju brzopleto. Kad danas čovjek (sa barem nekakvom vjerskom naobrazbom) pomisli na evanđeoske savjete, samo mu brzo prođu mislima riječi: "siromaštvo, čistoća, poslušnost".
I tu se često zaboravlja na one druge izraze koji se vežu uz te riječi.

Ako pogledate što stari katekizmi kažu o evanđeoskim savjetima, primijetit ćete da se uz one tri ključne riječi nalaze još neke, koje im pobliže određuju sadržaj.

Evo što kaže Katekizam sv. Pija X. (514.):
"Evanđeoski savjeti su dragovoljno siromaštvo, doživotna čistoća i poslušnost u svemu što nije grijeh."

To je već nešto znatno drugačije od samih riječi: "siromaštvo, čistoća, poslušnost".
Ovdje se ne radi o apsolutnoj poslušnosti, nego o "poslušnosti u svemu što nije grijeh".

Takve izraze ćete redovito vidjeti u starim katekizmima.

Evo, npr., glagoljski katekizam fra Rafaela Levakovića iz 1628. (Nauk karstjansk kratki), ovako nabraja evanđeoske savjete:

            "Ka su ta svitovanja?
             a) uboštvo dobrovoljno
             b) čistoća vikovnja i udiljna
             v) posluh u svakoj stvari, ka ni grih"


U originalu to ovako izgleda...




Da navedem još jedan primjer...
Sjećate li se dok sam prije pola godine govorio o fra Augustinu Miletiću?
Ovako njegov katekizam nabraja evanđeoske savjete (str. 48.):





Dakle, vidimo da su prošli katolički naraštaji izričito učili da posluh obvezuje samo u onome što nije grijeh.
Posluh koji dugujemo crkvenim poglavarima nije neograničen i bezuvjetan.
Ako oni nama nalože nešto što je protiv Božjih zapovijedi, mi ih ne smijemo poslušati.

Sv. Toma Akvinski to jasno i izričito kaže (Summa theologica, II-II, q. 104., a. 5.):
"dicitur: 'Obedire oportet Deo magis quam hominibus' (Act. 5, 29). Sed quandoque praecepta praelatorum sunt contra Deum: ergo non in omnibus praelatis est obediendum."
("kaže se: 'Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima' (Dj 5, 29). Ali ponekad su naredbe prelata protiv Boga: stoga, ne treba u svemu slušati prelate.")


Čak i sv. Franjo, koji je jedan od najvećih uzora poslušnosti, poručuje svim vjernicima (Epistola II. ad universos Christi fideles, cap. VIII.):
"nullus tenetur ad obedientiam in eo, ubi committitur delictum vel peccatum"
("nitko nije dužan na poslušnost u onome gdje bi se počinio prijestup ili grijeh").


Štoviše, Pravilo sv. Franje izričito traži od poglavara da braći ne nalažu ništa što bi bilo protiv njihove duše (Regula, cap. 10.):

"Fratres qui sunt ministri et servi aliorum fratrum, visitent et moneant fratres suos, et humiliter et charitative corrigant eos, non praecipientes eis aliquid quod sit contra animam suam et Regulam nostram."

("Braća koja su poglavari i sluge druge braće, neka posjećuju i opominju svoju braću, i ponizno i s ljubavlju ih ispravljaju, ne nalažući im ništa što bi moglo biti protiv njihove duše i našega Pravila.")


Iz svega vidimo da poslušnost doista obvezuje samo u onome što nije grijeh.
Ako bi ti bilo koji autoritet naložio nešto što jest grijeh, ti ga nisi dužan poslušati. Ili bolje rečeno, ne smiješ ga poslušati.

Na primjer, ako ti autoritet naredi da sudjeluješ u nekakvoj "međureligijskoj molitvi", ti to ne smiješ poslušati. "Međureligijski obredi" su uvijek bili kvalificirani kao teški grijeh protiv katoličke vjere.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. je u can. 1258. izričito zabranjivao vjernicima sudjelovanje u nekatoličkim obredima, a u can. 2316. određivao da oni koji sudjeluju u takvim obredima, automatski padaju pod sumnju za krivovjerje.

Znam, znam... sad će se netko javiti pozvajući se na "moderne reforme" i reći da je sve to ukinuto, da to više ne vrijedi, da su sve te zabrane "srušene" i sl.

Ja pitam takve: Tko to ima vlast da proglasi zlo dobrim, a dobro zlim?
Tko ima ovlasti da proglasi grijeh vrlinom, a vrlinu grijehom?
Tko si uzima za pravo da ruši stoljetni nauk Crkve?

Ovdje mogu samo ponoviti riječi sv. Tome Akvinskog (Summ.theol., III, q. 74., a.2.,2):

"ministris Ecclesiae non est a Christo data potestas ad ea quae pertinent ad irrisionem fidei et sacramentorum eius, secundum illud: 'Secundum potestatem quam dedit nobis Deus in aedificationem et non in destructionem' (2. Cor. 10, 8)."

("službenicima Crkve nije od Krista dana vlast za ono što bi spadalo u pogrđivanje vjere i njenih sakramenata, prema onoj: 'Vlašću koju nam je Bog dao za izgrađivanje, a ne za rušenje' (2 Kor 10, 8).")


petak, 16. prosinca 2016.

Nevjernike je pozivao na vjeru, a grešnike na pokoru

Kip bl. Augustina Kažotića na pročelju crkve sv. Martina u Zagrebu


Bl. Augustin Kažotić je bio zagrebački biskup (1303.-1322.) i biskup Lucere u Italiji (1322.-1323.). Kako je on veoma zaslužan za obje biskupije, nakon njegove smrti nastale su dvije verzije oficija za njegov spomendan.

Prvu verziju, koja potječe još iz 14. stoljeća, koristi Crkva u Luceri.
Drugu verziju iz 17. stoljeća, koristila je zagrebačka crkva, i to sve do liturgijskih reformi iz 20. stoljeća.

Biskup Martin Borković (1667.-1687.) odredio je da se u cijeloj Zagrebačkoj biskupiji
3. kolovoza slavi kao spomendan bl. Augustina Kažotića, sa posebnom misom i oficijem u časoslovu.

Stavljam ovdje čitanja iz II. nokturna, koja govore o životu bl. Augustina.
Obratite pozornost koliko se naglašava misionarski žar bl. Augustina Kažotića, koji nije mirovao dok nije sve muhamedance u Luceri obratio na katoličku vjeru.


IV. ČITANJE
"Augustinus Traguriae in Dalmatia, sub Spalatensi Archiepiscopatu, parentibus nobilitate ac orthodoxae fidei pietate illustribus, natus est. Adolescens, ut totum se Deo manciparet, saeculari patrimonio dimisso, sacrae praedicatorum familiae nomen dedit, ibique in sectandis sancti Dominici, quem sibi patrem elegerat, vestigiis adeo incubuit, ut adhuc juvenis tanquam regularis observantiae exemplar omnibus proponeretur. Exacto tyrocinio Parisios, una cum fratre Jacobo Ursini studiorum causa missus, sanctum Thomam Aquinatem magistrum habuit: sub quo mirum est, quantum in scientia, pietate, ceterisque virtutibus profecerit."

PRIJEVOD:
"Augustin je rođen u Trogiru u Dalmaciji, pod Splitskom nadbiskupijom, roditeljima istaknutima plemstvom i pobožnošću prave vjere. Mladić, kako bi se potpuno predao Bogu, odbacivši svjetovnu imovinu, pridružio se svetoj obitelji propovjednika, i ondje se toliko predao slijeđenju stopa svetoga Dominika, koga je sebi izabrao za oca, da je već kao mladić svima istican kao primjer redovničke stege. Obavivši novaštvo, poslan je u Pariz, zajedno s bratom Jakovom Ursinijem, na studije; imao je Tomu Akvinskoga za učitelja: pod kojim, čudesno je koliko je u znanju, pobožnosti i drugim vrlinama napredovao."


V. ČITANJE
"In patriam reversus superiorum jussu, praedicationi verbi Divini addictus est, maxime interim salutis animarum studio inardescens, nihil unquam omisit, quo infideles ad fidem, peccatores ad poenitentiam revocaret. In oratione assiduus, cui incumbens plures noctes ducebat insomnes, illud sancti doctoris Augustini frequenter usurpabat: 'recte novit vivere, qui recte novit orare'. Ne vero sub modio virtutum ejus lucerna delitesceret, a Benedicto Undecimo ad Zagrabiensem episcopatum promotus fuit. Quo in munere humilitatis, poenitentiae, misericordiae erga pauperes laude, et praecipue indefessus in custodiendo grege sibi comisso, laboribus adeo enituit; ut Robertus rex Neapolis, audita ejus fama, summis precibus a Joanne Vigesimo secundo impetravit, pastorem illum praefici Ecclesiae Lucerinae, ut eam a Saracenorum erroribus, quibus infecta fuerat, expurgaret."

PRIJEVOD:
"Vrativši se u domovinu po odredbi poglavara, dao se na propovijedanje riječi Božje, najviše je međutim izgarao trudom oko spasenja duša; ništa nije nikada propustio da pozove nevjernike na vjeru, a grešnike na pokoru. U molitvi postojan, kojoj predan mnoge je noći proveo bez sna, onu izreku svetoga učitelja Augustina često je uzimao: 'recte novit vivere, qui recte novit orare'. Ali da ne bi njegova svjetiljka bila skrivena pod posudom vrlina, od Benedikta Jedanaestog je promaknut na zagrebačko biskupstvo. U kojoj se službi toliko isticao poniznošću, strpljivošću, milosrđem prema siromasima, i osobito neumoran u čuvanju stada koje mu je povjereno; da je Robert kralj Napulja, čuvši glas o njemu, ustrajnim zamolbama izmolio Ivana Dvadesetdrugoga da se taj pastir postavi u Lucersku Crkvu, da ju očisti od saracenskih zabluda, kojima je bila zaražena."


VI. ČITANJE
"Ad Lucernam Ecclesiam profectus, novae sponsae suae maculas a Saracenorum labe expurgaturus, mirum quas aerumnas, quos labores perpessus sit: donec orationis fervore, praedicationis efficacia, morum sanctitate, universum ovile suum catholicum videre meruit. Utque illud a quolibet futuro inquinamento servaret immune, Deiparae Virginis potenti patrocinio submisit totam Dioecesim, ac praecipue urbem Lucerinam, quam mutato nomine, civitatem sanctae Mariae appellari voluit: qua nomenclatura nostris etiam temporibus dicta civitas decoratur. Tandem meritis plenus, et miraculorum fama illustris, animam reddidit Creatori die tertia Augusti circa annum salutis 1323., aetatis vero suae 70; cujus corpus in ecclesia quam suo ordini aedificaverat, honorifice conditum, tot prodigiis a Deo insignitum ferunt: ut paucis post ejus obitum annis Carolus dux Calabriae supplices dederit litteras Joanni Vigesimo Secundo pontifici maximo, ut Augustinum beatorum fastis adscribere dignaretur. Clemens vero undecimus, ut in toto ejus ordine cum officio et missa de communi unius confessoris pontificis, benigne concessit."

PRIJEVOD:
"Pošavši u Lucersku Crkvu da očisti mrlje svoje nove zaručnice od saracenske propasti, čudesno je kolike je jade, kolike muke, prošao; dok nije gorljivošću molitve, učinkovitošću propovijedanja i svetošću ponašanja, zaslužio da vidi cijelo svoje stado katoličkim. I da ga sačuva od svake buduće nečistoće, podložio je cijelu biskupiju moćnoj zaštiti Bogorodice Djevice, a naročito grad Luceru, koji je promijenivši ime, želio nazvati gradom svete Marije; kojim se nazivom i u naše vrijeme rečeni grad ponosi. Napokon, pun zasluga, slavan glasom o čudima, dušu je vratio Stvoritelju, trećeg dana kolovoza oko godine spasenja 1323., a svoga vijeka 70; njegovo je tijelo s počastima sahranjeno u crkvi koju je izgradio svom redu, [i] kažu da je toliko slavno znamenjima od Boga, da je par godina nakon njegove smrti Karlo knez Kalabrije dao zamolbena pisma Ivanu Dvadesetdrugom, vrhovnom svećeniku, da se udostoji Augustina upisati u popis blaženika. A Klement Jedanaesti je blagohotno dopustio da se u cijelom njegovom redu slavi s oficijem i misom 'de communi unius confessoris pontificis'."


___________________

Oficij  bl. Augustina Kažotića, kao i sve posebne oficije Zagrebačke crkve, možete vidjeti u dodatku časoslovu koji je po odredbi nadbiskupa Jurja Haulika proglašen za cijelu Zagrebačku nadbiskupiju:

J. Haulik, Officia varia sanctorum, Zagreb, 1858. god.

Augustinov se nalazi na str. 197.-199.











srijeda, 14. prosinca 2016.

Bellarmin o Lutherovom uništenju europskog jedinstva



Sv. Robert Bellarmin je na početku IV. toma svog najvećeg djela De controversiis stavio jedan svoj govor u kojem je opisao sva zla i nesreće koje je donijela Lutherova "reformacija" (deformacija).

Jedno od tih zala je uništenje vjerskog jedinstva Europe. Naime, prije Deformacije, cijela je zapadna Europa bila katolička. Svi su bili katolici - od Sicilije do Norveške, od Lisabona do Varšave.
Unatoč svim nedostacima toga vremena, barem je postojalo jedinstvo vjere na cijelom tom prostoru. To europsko vjersko jedinstvo je uništila Lutherova deformacija.

Vidjet ćemo kako to objašnjava Bellarmin, ali prvo jedna napomena.
Katolički teolozi onoga vremena većinom su smatrali da je Luther ona pala zvijezda o kojoj govori knjiga Otkrivenja:
"Peti anđeo zatrubi. I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani su joj ključi zjala Bezdanova. Ona otvori zjalo Bezdanovo i vinu se iz zjala dim kao dim iz peći goleme te pomrča sunce i zrak od dima iz zjala."
(Otk 9, 1-2)

Kao i drugi katolički pisci, i Bellarmin je bio uvjeren da je protestantizam ono veliko zlo koje najavljuje peta trublja u 9. poglavlju Otkrivenja.

Ovako kaže Bellarmin u spomenutom govoru:

"Lutherus abyssi clave infernalem puteum aperiret ac tetros inde errores, antiquarum haeresum colluviem, dogmata perniciosa, tartareaque deduceret. Atque hoc est quod sequitur in Apocalypsi: 'Et aperuit puteum abyssi et ascendit fumus putei sicut fumus fornacis magnae et obscuratus est sol et aer de fumo putei.' (Apoc. 9, 2)
Fumum istum, qui Lutheri casum consecutus est, plane est caecus et stupidus, qui non sentit. Antequam enim stella ista laberetur e coelo, totus ferme Occidens, vel potius Latina Ecclesia universa, uno Boemiae angulo excepto, ejusdem fidei et religionis erat, et quocumque aliquis iret fratres suos continuo agnoscebat. Siquidem omnes versabantur in lumine. Una erat omnium fides, eadem praedicatio, iidem ritus sacramentorum, eodem jejuniorum festorumque observatio. Non erat altare contra altare, nec domus contra domum, sed ubique ad unum atque idem sacrificium a sacerdotum Principe colligebamur, atque in unum ovile ab uno pastore congregabamur... At posteaquam stellae hujus fulgor in tenebras est plangenda conversione mutatus et abyssi clave puteum tenebrarum aperuit: tantus est fumus haeresum, schismatum, sectarum exortus, ut jam nec eadem provincia, nec in eadem civitate, vel domo, unus alium internoscat."

PRIJEVOD:
"Luther je ključevima bezdana otvorio pakleno zjalo i odatle izveo grozne zablude, smjesu starih krivovjerja, pogubne i tartarske dogme. I to je ono što slijedi u Otkrivenju: 'I otvori zjalo bezdana i vinu se iz zjala dim kao dim iz peći goleme te pomrča sunce i zrak od dima iz zjala.' (Otk 9, 2)
Taj dim koji je pratio Lutherov pad; tko ga ne osjeća je posve slijep i glup. Jer prije nego što je ta zvijezda pala s neba, gotovo je cijeli Zapad ["totus ferme Occidens"] ili bolje cjelokupna Latinska Crkva, s izuzetkom jednog ugla Češke, bio iste vjere i religije, i gdje god je netko pošao, svugdje je nailazio na svoju braću. Doista, svi su hodili u svjetlu. Svima je bila jedna vjera, isto propovijedanje, isti obred sakramenata, isto obdržavanje postova i svetkovina. Nije bio oltar protiv oltara, niti kuća protiv kuće, već smo se svugdje okupljali na jednu i istu žrtvu Poglavara svećenika, i skupljali u jedan ovčinjak od jednog pastira... A nakon što se sjaj te zvijezde, žalosnim preokretom, pretvorio u tamu i ključevima bezdana otvorio zjalo tmina, izašao je toliki dim hereza, raskola, sekti, da više ni u istoj pokrajini, niti u istom gradu ili kući, jedan čovjek drugoga ne prepoznaje."


ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Jedini kriterij podjele

Ovo je prvi dio članka mons. Čedomila Čekade "Nova granična linija" iz 1970. god.
(Č. Čekada, Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, 1970., str. 188.-189.)




petak, 9. prosinca 2016.

Još malo o prozelitizmu franjevaca u Slavoniji



Najveći poticaj za katoličke misije i prozelitizam uvijek je bila dogma "Extra Ecclesiam nulla salus". Spoznaja da se nitko ne može spasiti izvan Crkve, poticala je dobre ljude da učine sve u svojoj moći da obrate inovjerce na jedinu pravu vjeru.

Ta svijest je uvijek bila živa kod slavonskih franjevaca.
Kako kaže čuveni fra Ivan Velikanović (Uputjenja katoličanska, Osijek, 1787., str. 244.):
"Izvan Cerkve nejma spasenja. Gubi se i gine tko god izvan Cerkve umira; kakogod u vrime potopa, u vodu utopljeni poginuli su, koji god su izvan korablje bili." 

Na ovom blogu su dosada objavljena četiri posta o prozelitizmu franjevaca u našoj zemlji:
- Prozelitizam franjevaca u Slavoniji 1696.-1822.
- Da nije bilo franjevaca...
- Prozelitizam naših franjevaca u 17. i 18. stoljeću
Prozelitizam kapucina u Osijeku 

I još uvijek ova tema nije ni približno iscrpljena.
Kad god uzmete u ruke stare kronike naših franjevačkih samostana, uvijek ćete naići na obilje vijesti o obraćenjima inovjeraca.

U onom broju Starina (1915., knj. 35.) u kojem je objavljen dijarij osječkih kapucina (o kojem sam govorio prošli put), objavljen je i dnevnik osječkih franjevaca opservanata.
Dnevnik nosi naziv: Diarium sive prothocolum venerabilis conventus s. Crucis Essekini.

Za razliku od kapucina, franjevci opservanti su većinom bili Hrvati. Uvijek ih je bilo mnogo. Tijekom 18. stoljeća, u osječkom je samostanu redovito bilo preko 50 fratara.

U ono vrijeme su franjevci još uvijek živjeli od prosjačenja. Nisu imali ništa, osim brevijara, i zato se ničega nisu bojali - jer ništa nisu mogli izgubiti. Takvi redovnici su idealni za misionare.

U dijariju se navode mnogi slučajevi obraćenja. Prenosim neke od njih...


10. listopada 1750. - obraćenje dvojice muhamedanaca

"Baptizavit  et ad fidem nostram orthodoxam duxit R. P. guardianus Ambrosius a Brodio unum natum Turcam Jussuf Adumam in ecclesia nostra solemniter; patrini fuere: ill. dom. Joannes Fredericus Heiss collonellus..., secundus vero Fridericus Rammer vicecollonellus et plotzmajor.
Eodem die et supra Joannes a Pastrovich objuravit sectam et fidem Mahometicam, in qua a juventute fuit, licet alius a catholicis parentibus progenitus et rite baptizatus. Fuit autem in objuratione testis dom. Andreas Jankovich mercator Essekiensis. Objuratio facta est in ecclesia."

("Krstio je i priveo našoj pravoj vjeri p. o. gvardijan Ambrozije iz Broda jednog rođenog Turčina, Jusufa Aduma, svečano u našoj crkvi; kumovi su bili: pres. gosp. Joannes Friedrich Heiss, pukovnik..., a drugi Friedrich Rammer potpukovnik i plotzmajor.
Istoga dana se Ivan iz Paštrovića odrekao sekte i vjere muhamedanske, u kojoj je bio od mladosti, iako je inače potekao od katoličkih roditelja i valjano kršten. A u odricanju je bio svjedok g. Andrija Janković, osječki trgovac. Odricanje je obavljeno u crkvi.")


15. ožujka 1783. - obraćenje sedmeročlane turske obitelji iz Bosne

"Una familia Turcarum ex septem personis, patre, matre, 4 filiis, uno ex his uxorato, Brodium ad lemochonium pro fide orthodoxa suscipienda transiit..."

("Jedna turska obitelj od sedam osoba, oca, majke, 4 sina, od kojih je jedan oženjen, prešla je u Brod kako bi primila pravu vjeru...")


15. listopada 1750. - obraćenje Josipa Kovačevića, istočnog raskolnika iz Dalmacije

"Inter missarum solemnia fidem romano-catholicam in manibus RP. Bernardino ab Essek publice et solemniter professus est et suam sectam schismaticam abnegavit Josephus Kovacsevich, Dalmata oriundus milesque gregarius 9. regiminis Muroliani, coram domino Francisco Stipanovich ejusdem conthorali Catharina ex arce adstantibus etiam pluribus prioribus et fratribus ex ordine Seraphico."

("Unutar svečanosti mise, vjeru rimokatoličku u ruke p. o. Bernardina iz Osijeka, javno je i svečano priznao i svoju raskolničku sektu zanijekao Josip Kovačević, podrijetlom Dalmatinac, i običan vojnik 9. murolijanske regimente, pred gospodinom Franjom Stipanovićem i njegovom suprugom Katarinom, prisutnih iz utvrde, i također mnogih priora i braće iz serafskog reda.")


16. travnja 1752. - obraćenje luterana Friedricha Adama Siberssa

"Sectam suam Lutheranicam abnegavit ac fidem orthodoxam suscepit et professionem fidei emisit in manibus vicarii Medardi Psorer coram testibus duobus Wenceslao Weber et Georgio Planer ex arce, Fredericus Adamus Siberss miles..."

("Svoju luteransku sektu je zanijekao i prihvatio pravu vjeru, i dao ispovijest vjere u ruke vikara Medarda Psorera, pred dvojicom svjedoka, Vjenceslavom Weberom i Georgom Planerom iz tvrđave, vojnik Friedrich Adam Siberss...")


23. travnja 1752. - obraćenje još jednog vojnika - Johannesa Folkmanna

"Sectam suam Lutheranicam abnegavit ac fidem orthodoxam suscepit nec non professionem fidei emisit in manibus vicarii Medardi a Sopronio coram duobus testibus: Wenceslao Weber et Carolo Kreutzfellder ex arce - Johannes Folkmann ex Döring miles regiminis Kollenfradtiani."

("Svoju luteransku sektu je zanijekao i prihvatio pravu vjeru, i dao ispovijest vjere u ruke vikara Medarda iz Soprona pred dvojicom svjedoka: Vjenceslavom Weberom i Karlom Kreutzfellderom iz tvrđave - Johannes Folkman iz Döringa, vojnik kollenfradtianske regimente.")


28. listopada 1753. - obraćenje Andrije Schmiera

"In festo s. Simonis et Judae Apostolorum, Lutheranicam sectam abnegavit et fidei professionem emisit, in praesentia RP. Joachimi Rutsch - Andreas Schmier, natus Wittenbergensis, cujus testes erant: d. Petrus Heuber faber et d. Laurentius Schmidt pistor, ambo cives hujus fortalitii Essekiensis."

("Na svečanosti sv. Šimuna i Jude Apostola, zanijekao je luteransku sektu i dao ispovijest vjere, u nazočnosti p. o. Joakima Rutscha - Andrija Schmier, rođen u Wittenbergu, čiji su svjedoci bili: g. Petar Hueber, kovač, i g. Lovro Schmidt, mlinar, obojica građani ove tvrđave osječke.") 


17. ožujka 1754. - obraćenje jednog kalvinista
"Convertit ad romanam orthodoxam fidem Thadaeus Kökeli... Sopronii natum, abnegando sectam Calvinicam."
("Obratio se na rimsku pravilnu vjeru Tadej Kökeli... rođen u Sopronu, niječući kalvinsku sektu.")


12. travnja 1754. - na Veliki četvrtak - obraćenje kalvinista Hermana Kraffta

"In coena Domini, abnegans Calvinicam sectam Hermanus Krafft ex inclyti regiminis Badensi emisit solemnem professionem fidei in manibus p. Joachimi Ruscht praesentibus testibus ill. dominis Frederico Heyss collonello fortalitii et Carolo Pökh locumtenenti ejusdem regiminis."

("Na večeri Gospodnjoj, niječući kalvinsku sektu Herman Krafft, iz slavne badenske regimente, dao je svečanu ispovijest vjere u ruke p. Joakima Ruschta, pred svjedocima presv. gospodinom Friedrichom Heyssom, pukovnikom tvrđave, i Karlom Pökhom obnašateljem dužnosti u istoj regimenti.")


31. travnja 1762. -  obraćenje jednog Srbina

"Nicolaus Nestich Sarvassiensis, abjurato schismate, in manibus Caspari Andelsperger... fidem romano-catholicam in nostra ecclesia professus fuit. Testibus Bartholomaeo Hecker et Michaele Posavac..."

("Nikola Nestić iz Sarvaša, odrekavši se raskola, u ruke Gašpara Andelspergera... ispovijedio je rimokatoličku vjeru u našoj crkvi. Pred svjedocima Bartolomejem Heckerom i Mihaelom Posavcem...")


24. prosinca 1768. - obraćenje mađarskog kalvinista 

"Objurata haeresi Calvina, Joannes Löre Pestiensis in batallionis Ferdinandaee miles, professionem deposuit. Testes: Jacobus Pinterovich et Bernardinus Moslovich ex inferiori civitate cives."

("Odrekavši se kalvinskog krivovjerja, Joannes Löre iz Pešte, vojnik ferdinandskog bataljuna, položio je ispovijest vjere. Svjedoci: Jakov Pinterović i Bernardin Moslović, građani iz donjeg grada.")


11. kolovoza 1782. - obraćenje još jednog mađarskog kalvinista

"Csepini, Stephanus Isaak, Calvinista Mohacsino oriundus, in manibus p. Ladislai Jesik, ejurata secta calviniana, nostrae Ecclesiae ingremiatus est."

("U Čepinu, Stjepan Isaak, kalvinist podrijetlom iz Mohača, u ruke p. Ladislava Jesika, odrekavši se kalvinske sekte, pridružen je našoj Crkvi.")


24. travnja 1770. - obraćenje jedne Srpkinje iz Borova

"Anna Riscich ex Borovo, nupta, schismate objurato, fidem nostram catholicam in ecclesia nostra professa fuit. Testibus Corparo Franck et Elia Petrovich civibus inferioris suburbii Essekinensis."

("Ana Rišić iz Borova, udana, odrekavši se raskola, ispovijedila je našu katoličku vjeru u našoj crkvi. Pred svjedocima Korparom Franckom i Ilijom Petrovićem, građanima donjeg predgrađa osječkoga.")


Izgleda da su u akciji obraćenja istočnih raskolnika, franjevci ponekad surađivali s grkokatoličkim biskupima, koji su, razumije se, bili najviše zainteresirani za obraćenje "nesjedinjenih".
Dijarij nam donosi jednu vijest iz listopada 1776. god. o posjetu vladike Bazilija Božičkovića, koji je u franjevačkoj crkvi u Somboru obratio raskolničku obitelj Damjanović i primio ih u Katoličku Crkvu.

Ovako kaže taj zapis (31. listopada 1776.):

"...guardianus et lectores generales hora 8. mat. adiverunt veneraturi illustrissimum dominum Basilium Boxichkovich, episcopum Svidnicensem graeci ritus catholicorum, in domo Junkovichiana in inferiori suburbio interea commemorantem. Hic circa medium hujus mensis accepit possessum dominii Ssid et Berkasovo sibi ab aula augusta recenter collati. Inde ivit ad possessiones unitorum Kuczora in Bacska, ubi ecclesiarum pariter possessum accepit. Denique divertit Zomborinum, ubi in ecclesia nostra ad professionem fidei admisit familiam d. Damianovich, primi ibidem, potentissimi et doctissimi mercatoris inter schismaticos."

("...gvardijan i generalni lektori, u 8 uri ujutro, pošli su u susret presvjetlom gospodinu Baziliju Božičkoviću, svidničkom biskupu katolika grčkog obreda, koji je tada boravio u kući Junkovića u donjem predgrađu. On je oko sredine ovoga mjeseca primio posjed u Šidu i Berkasovu koji su mu nedavno dodijeljeni od uzvišenog dvora. Odande je pošao na posjed sjedinjenih Kucura u Bačkoj, gdje je također primio posjed crkava. Od tamo je krenuo u Sombor, gdje je u našoj crkvi primio na ispovijest vjere obitelj g. Damjanovića, u tom mjestu prvog, najmoćnijeg i najučenijeg trgovca među raskolnicima.")