petak, 30. rujna 2016.

Prijelazno razdoblje 1965.-1969.

Razdoblje od završetka II. vatikanskog koncila (1965.) pa do uvođenja novog obreda mise (1969.) možemo gledati kao prijelazno razdoblje, u kojem se miješalo "staro" i "novo".
Bilo je to zbunjujuće vrijeme naglih reformi, kad nitko više nije znao koju će novu promjenu donijeti sutrašnji dan.

U tom se razdoblju služila djelomično reformirana liturgija. To je u osnovi bila stara tridentinska misa, ali su iz nje malo-pomalo uklanjani pojedini dijelovi obreda.
Prvo je ukinut drugi Confiteor (prije pričesti), zatim su ukinuli psalam "Judica me Deus" na početku mise, pa su onda ukinuli staru formulu dijeljenja pričesti, i tako su nastavili rezati dio po dio stare liturgije... sve dok 1969. nije uveden potpuno novi, drugačiji, obred mise.

U međuvremenu, liturgijski jezici (latinski i crkvenoslavenski) sve su više ustupali mjesto narodnom jeziku.
Po mom mišljenju, najgore je to što je ukinut pretpričesni post. Sveden je na samo sat vremena. To zapravo nije nikakav post. Ako netko ništa ne pojede sat vremena, ne može se reći da on posti - to je prektratko vrijeme!

Budući da je koncilska konstitucija o liturgiji, Sacrosanctum concilium, napisana dvosmisleno (jer je nastala kao kompromis između novotara i konzervativaca), svatko ju je u praksi tumačio kako je želio.

Neki su svećenici odmah okrenuli oltar prema puku i nastojali na svoju ruku uvesti što više promjena.
I danas možete naći u nekim župnim uredima primjerke starog misala u kojima su pojedini dijelovi precrtani (kako su već dijelovi stare mise uklanjani) ili su neke stvari ručno nadopisane.

S druge strane, bilo je i svećenika koji su nastavili služiti potpuno tradicionalnu misu, bez ikakvih promjena.

Što se tiče Crkve u Hrvatskoj i BiH, možemo konstatirati da je ovdje, kao u jednoj dosta konzervativnoj sredini, situacija bila daleko bolja nego na Zapadu.
Iako su i kod nas uvođene promjene, nije bilo nedostojnih i svetogrdnih liturgijskih eksperimenata (kao u nekim zapadnim zemljama) - barem ih nije bilo prije 1969. god.

Dok god je ona stara generacija biskupa bila živa, liturgija je bila na nekoj razini.


Ovako je izgledala puka o misi u udžbeniku za vjeronauk iz 1965. god.
(N. Kolarek, Srednji kršćanski nauk, 1965., str. 60.-63.)









Usput, podsjećam na stav za primanje sv. pričesti.






Polu-novi obred koji se služio 1965.-1969., može se vidjeti na ovoj snimci proslave blagdana sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju 1969. god.


četvrtak, 29. rujna 2016.

Konzervativni udar na Glas Koncila 1971. - dvije verzije priče

Od samih svojih početaka, Glas Koncila je, svojim lijevo-liberalnim stajalištima, iritirao konzervativne katolike.
Promicanje svih mogućih novotarija, veličanje "progresivnih teologa", rušenje i osporavanje crkvene tradicije u svakom pogledu - bilo je i ostalo vrhovno pravilo Glasa Koncila.
Konzervativni katolici su ispočetka tiho izražavali svoje nezadovoljstvo, prosvjednim pismima uredništvu i apeliranjem na "više instance". No, kad se vidjelo da se tako ništa ne može postići, krenulo se u otvoreni napad.

Tu "ofenzivu konzervativaca" (kako bi rekao Bajsić) predvodila su braća Čekada.
Mons. Čedomil Čekada je 1971. objavio knjižicu Proigrana šansa - fenomen Glasa Koncila, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i da piše suprotno crkvenom nauku. Čedomila je podržao njegov brat, vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada, koji je predložio poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, tj. zabranu njihovih izdanja.

Kasnije se doznalo da je i kardinal Šeper još krajem 1960-ih često privatno izražavao ogorčenje nad pisanjem Glasa Koncila i pojedinih publikacija Kršćanske sadašnjosti. Čak je razmišljao o otkazivanju svoje pretplate na Glas Koncila.

Posljedica svega je bila da je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila, Vladimir Pavlinić, dobio nogu. To je nekako smirilo tenzije.
No, nažalost, Glas Koncila je i dalje nastavio pisati u modernističkom duhu. Tako je ostalo sve do danas, što ne ublažava čak ni njegova novija "domoljubna" fasada (naglo usvojena početkom 1990-ih).

Vladimir Pavlinić, danas 87-godišnji starac, prošlog je srpnja dao intervju Express.hr-u, u kojem je, između ostalog, iznio i svoje viđenje udara iz 1971.

Ovo su zadnja dva pitanja i odgovori tog razgovora:
"Express: Široj javnosti slabo je znano kakvi su sve obračuni postojali u samoj Crkvi tih godina... 

 - Moje ‘kormilarenje’ Glasa Koncila išlo je u znaku obnove ili osuvremenjivanja prema smjernicama Koncila. To je bila linija vodećeg teološkog kruga Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda, Fućak i drugi, koji se organizacijski okupljao u Kršćanskoj sadašnjosti. Epiteti napredan, pogotovu liberalan, pa novotar ili reformator bili su u Crkvi tada pogrdni i nitko se njima nije prsio. Ali su nam ih sve upornije lijepili i optuživali nas za rušenje Crkve konzervativni krugovi – i ne samo klerički, nego upravo s otrovnom virulencijom dotad paralizirani laici iz predratnih katoličkih organizacija. Otvoreni protuudar na naše djelovanje dogodio se objavom knjižice ‘Proigrana šansa. Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata’, od doajena predratnog katoličkog novinarstva i znamenitog polemičara dr. Čedomila Čekade. Knjižica je lansirana istodobno s Titovim udarom na reformske hrvatske političare u Karađorđevu. Doživjeli smo to kao naše crkveno Karađorđevo. Oblikom i formulacijama spis je bio ordinarna optužnica, u efektu konzervativni manifest, koji je obilježio obrat u gibanju naše skupine za pokoncilsku obnovu u Hrvatskoj. Sarajevski nadbiskup, Čedomilov brat Smiljan, predlagao je da se poduzmu represivne mjere protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, da se zabrani raspačavanje njihovih izdanja. Protukoncilske snage su se počele konsolidirati, krila su dobili i stari bojovni katolički laici. 

Express: Kako ste uspjeli izbjeći teže sankcije ili, čak, udaljavanje iz lista? 

 - Nasreću da je na vrhu Crkve u Hrvatskoj tada stajao nadbiskup Kuharić, čovjek staložen i pravdoljubiv. On je na opetovane dopise konzervativnih grupica i pojedinaca s traženjem sankcija protiv nas odgovarao tihim solidariziranjem s nama, iako se nije u svemu slagao s našim radom. Jednostavno nam je prosljeđivao ta pisma s potpisima uglednika. 
Na Čekadinu optužnicu odgovorili smo u novinama kolektivno i odlučno jasno. Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma. Onaj koji je bio najoštriji u svojem komentaru te izazvao nov prosvjed jednoga laičkog kruga kod nadbiskupa, Živko Kustić, počeo se poslije pomalo omekšavati. 
U tome ozračju ja sam kao urednik trajao još nepunu godinu. Nije bilo nikakva otkaza. Znak za kraj moje karijere zazvonio je državni tužilac – zapljenom jubilarnog broja Glasa Koncila od 22. listopada 1972. Po zakonu o štampi treća zapljena publikacije povlačila je za sobom krivično gonjenje odgovornog urednika, a ta zabrana bila je po redu treća. Nakon iskustva triju zatvora, počevši od svoje 17. godine, nekako nisam više imao ambicije da to iskustvo još obogaćujem. Privremeno sam se sklonio u inozemstvo, a to je postalo trajno. U inkriminiranom broju bila je objavljena vijest sa slikom o mojem primanju kipića kardinala Stepinca iz ruku kardinala Kuharića kao priznanje uredništvu za plodan desetogodišnji rad. U pukom spomenu Stepinčeva imena čuvari poretka vidjeli su prijetnju državnoj sigurnosti. Pao sam na pravovjernosti protivničkoga tabora."

To je Pavlinićeva verzija priče.
Znatno drugačije glasi verzija koju iznosi dr. Miroslav Akmadža u knjizi Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980. (Zagreb, 2013., str. 344.-345.).
Po dokumentima koje navodi dr. Akmadža, vidimo da je "napad konzervativaca" na Glas koncila počeo još 1969. godine.
Akmadža priopćava sadržaj pisma kardinala Šepera od 28. srpnja 1969., u kojem se Šeper žali da je Glas koncila skrenuo previše ulijevo. Šeperu je posebno smetalo to što je Glas Koncila uporno glorificirao liberalne i modernističke teologe sa Zapada, poput belgijskog kardinala Suenensa.
Ovako kaže dr. Akmadža:
"Pisanje pojedinih izdanja Kršćanske sadašnjosti sve je češće izazivalo kritike pojedinih crkvenih krugova, ali i samih biskupa. Sve su češće bile kritike pojedinih crkvenih krugova i na pisanje Glasa Koncila, koje je opisivano kao proliberalno i ljevičarsko, zbog utjecaja članova uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti.
Takvom uređivačkom politikom bio je razočaran i kardinal Šeper, koji je u svezi s tim 28. srpnja 1969. poslao pismo biskupu Kuhariću, koji je bio i odgovorni urednik Glasa Koncila. Šeper u pismu ističe da je pisanjem Glasa Koncila uznemiren, kao i mnogi drugi, među kojima i svećenici i biskupi, koji mu se sve češće žale. Ustvrdio je kako ima dojam, da Glas Koncila skreće ulijevo i sve više piše senzacionalistički, te dodaje: "Oni će dakako reći da moraju objektivno informirati svoje čitaoce. Ali oni imaju i odgojnu ulogu, pa bi morali, kod različitih vijesti, iznijeti i svoj ispravni stav. A toga je malo." Upozorio je kako se zaboravlja, da je izdavač lista Nadbiskupski duhovni stol i da je odgovorni urednik biskup, što novinarima ne daje pravo za ljevičarske senzacije iz katoličkog svijeta.
Ustvrdio je da nije vidio ni jedan članak, koji prigovara pojedinim teolozima na zapadu, koji unose nered i smutnju, kao ni jedan članak, koji spominje pozitivnu struju, koja se bori protiv takvoga nereda. Prigovorio je i zbog tiskanja brošure s intervjuom kardinala Lea Jozefa Suenensa, zbog čega je poslao pismo i uredniku Pavliniću, kojem, kao i njegovim savjetnicima, nije bitno što misli njihov nadbiskup.
Na to pismo dobio je Pavlinićev odgovor u vidu otvorenog pisma, a Glas Koncila nastavlja posvećivati veliku pozornost Suenensu, s puno hvalospjeva.
No Šeper upozorava "ali neka Pavlinić & Co. ne misle da je Papa s takvim sredstvima presije od strane jednog kardinala oduševljen".
Šeper je bio toliko razočaran, da je pomišljao na otkazivanje daljnje svoje pretplate na Glas Koncila. Postavio si je i pitanje može li Glas Koncila u takvom stanju više izlaziti kao list Nadbiskupskog duhovnog stola, i može li Kuharić više biti odgovorni urednik, te misleći na članove uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti, dodaje "oni su svjesni da nešto znače, da stvaraju javno mnijenje, pa ih nije briga za drugo". Zatim je predvidio: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji. Nešto slično kao nekadašnji seniorat."
Šeperovim kritikama pridružio se i ugledni katolički novinar Čedomil Čekada u knjižici Proigrana šansa tiskanoj 1971. u Đakovu, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i ne radi po uputama crkvenog učiteljstva.
Uredništvo Glasa Koncila navedene je kritike nazvalo "inkvizitorskom optužnicom", koja je strašna i ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma.
Čedomila Čekadu podržao je njegov brat, sarajevski nadbiskup Smiljan, koji je predlagao poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i "Kršćanske sadašnjosti", tj. zabrane rasturanja njihovih izdanja.
Za razliku od Šepera i braće Čekada, državne vlasti su bile sve zadovoljnije pisanjem Glasa Koncila, te se u izvješću o njihovom pisanju tijekom 1968. i 1969. godine zaključuje, da se "zapaža jedna pozitivna evolucija".
I Biskupska konferencija je morala poduzimati mjere protiv takvoga pisanja, te je 21. travnja 1972. ocijenila, da je dvobroj 19-20 revije Svesci donio zbirku članaka od kojih neki teško vrijeđaju katolički nauk. Zbog tih članaka biskupi su zatražili od svećenika, da navedeni dvobroj revije Svesci ne raspačavaju.
Kada je 1973. Šeperu produžen mandat na dužnosti predstojnika Zbora za nauk vjere, izjavio je jugoslavenskom veleposlanstvu pri Sv. Stolici kako je zadovoljan s tim priznanjem, tim više što se neki crkveni krugovi u zemlji prema njemu nekorektno ponašaju. Spomenuo je Glas Koncila, koji je pisao kako će biti smijenjen, a u istom su smislu pisali AKSA i slovenska Družina. Šeper je posebice bio ogorčen na AKSU.
Izvršni komitet CK SKH utvrdio je na sjednici 15. prosinca 1970., da je Kršćanska sadašnjost važno uporište reformističkog krila u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Istaknuo je da su sukobi reformista i tradicionalista u Katoličkoj crkvi poprimili šire razmjere, s prijetnjom da prijeđu granice snošljivosti, koje može podnijeti tradicionalna crkvena vlast."

Iz gore spomenutog Šeperovog pisma, treba istaknuti njegove proročke riječi kojima upozorava Kuharića na moderniste okupljene u Kršćanskoj sadašnjosti: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji".
To se, nažalost, ostvarilo.
Oni su zavladali KBF-om, tako da su mogli prenositi svoje ideje na mlađe. Nitko im ništa nije mogao, čak ni kad su kao osnivači i članovi TDKS-a, pali pod osudu Svete Stolice (izjava Quidam episcopi, 1982. god.).
Pogledajte tko danas vodi glavnu riječ u Zagrebačkoj nadbiskupiji: sve sami teološki nasljednici modernističkog trija Šagi-Bajsić-Turčinović (ljudi kao Matulić, Šaško, Crnčević, Zečević itd., itd.).


srijeda, 28. rujna 2016.

Kontinuitet nauka

Postoji li kontinuitet crkvenog nauka od vremena prije i poslije "reformskih zahvata" iz zadnjih 50-tak godina?
Mislim ovdje na praktični nauk: dakle, na nauk koji se u praksi prenosi vjernicima.
To se može testirati na cijelom nizu različitih pitanja.
Mi ćemo danas odabrati kao temu: četiri grijeha koji vapiju u nebo.
Pa neka svatko od vas razmisli što su ga o tome naučili na vjeronauku, i to usporedi s onim što o toj temi kažu stari katolički katekizmi.
Da vam olakšam posao, stavio sam ovdje pouku o tom pitanju iz najstarijih pučkih katekizama (katekizam sv. Roberta Bellarmina i katekizam sv. Petra Kanizija - 16. st.), te iz tri stara hrvatska katekizma - tako da budu obuhvaćena i 18., 19. i 20. st. 




Katekizam sv. Roberta Bellarmina (izvorno napisan 1597. god)


PRIJEVOD:
O grijesima koji vapiju u nebo
D. Koliko je i koji su grijesi koji vapiju u nebo?
M. Ima ih četiri, i to: a) namjerno ubojstvo; b) puteni grijeh protiv naravi, koji se obično naziva sodomski; c) tlačenje siromaha i posebno siročadi i udovica; d) uskraćivanje dužne plaće radnicima.

D. Zašto se kaže da vapiju u nebo?
M. Zato što je toliko očita nepravda tih grijeha, da se ni na koji način ne može pokriti ni sakriti.






Mali katolički katekizam sv. Petra Kanizija (Parvus catechismus catholicorum)


PRIJEVOD:
Za koje se grijehe kaže da vapiju u nebo?
- Koji su po sebi izrazito odvratni i očito krše prava ljudske ljubavi; zato se očituje da vapiju za osvetom, i često se na strašan način od Boga kažnjavaju već u ovom životu.

Koliko je grijeha koji vapiju u nebo?
- Ova četiri: namjerno ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje siromaha, udovica i siročadi, i naposljetku plaća uskraćena radnicima. 





Fra Toma Babić - Cvit razlika mirisa duhovnoga (originalno tiskano 1726.)





Katekizam fra Augustina Miletića (originalno izdan 1818. god.)



četvrtak, 22. rujna 2016.

Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu

Komunisti nikada nisu krili zadovoljstvo razvojem događaja na Drugom vatikanskom koncilu. To pogotovo vrijedi za komuniste u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslavija je bila jedina od komunističkih država istočne Europe, koja je imala predstavnike na završnim svečanostima Drugoga vatikanskog koncila.
Poslanstvo SFRJ, koje su činili Ivo Vejvoda (veleposlanik SFRJ u Italiji) i državni podsekretar Petar Ivičević, bila je nazočna 7. prosinca 1965. zadnjoj javnoj sjednici Koncila, prijemu kod pape Pavla VI. i kod državnog tajnika Cicognanija, te 8. prosinca na svečanoj sjednici zaključivanja Koncila.

Što su komunisti vidjeli u Drugom vatikanskom koncilu, saznat ćemo iz njihovih vlastitih riječi.
Izdvajam izjave trojice istaknutih hrvatskih komunista: Vladimira Bakarića, Mike Tripala i Jakova Blaževića. Iako su ovi ljudi pripadali različitim frakcijama u Partiji, svi su bili (kao uvjereni komunisti) neprijatelji Crkve.

Pogledajmo, dakle, zašto su ti neprijatelji Crkve pozitivno gledali na "koncilska zbivanja".



VLADIMIR BAKARIĆ


 Vladimir Bakarić je bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj za vrijeme komunističke diktature, sve do svoje smrti 1983. Sudjelovao je dakako i u progonu Crkve, od 1945. nadalje.

Pa ipak, i on se ugodno iznenadio kad je vidio kojim je smjerom krenuo Drugi vatikanski koncil i "postkoncilska obnova".
Bakarić je izazvao prilično veliku buru u javnosti svojom izjavom 15. kolovoza 1978., koju su prenijeli i državni mediji i Glas koncila:
"Mi smo stvorili dobre odnose s papom Pavlom VI. Što nas je vezalo?
On je bio borac za mir, on je bio borac za koegzistenciju, i to kako među velikim silama tako i u religiji, među različitim vjerama.
Zatim, uspostavljao je normalne odnose sa socijalističkim zemljama. U tim svjetskim razmjerima, promijenio je politiku jednog od svojih prethodnika, Pija XII., koji je bio antikomunist i protagonist hladnog rata.
S Ivanom XXIII., Katolička crkva je napustila hladnoratovsku politiku, što se ne bi moglo reći i za većinu biskupa u Hrvatskoj. Zbog toga mi smo kao komunisti, imali bolje veze s papom Pavlom VI., nego što su ih imali neki naši biskupi, bili smo mu bliži.
To nam je davalo mogućnost da postavimo jasnije i pitanje našeg odnosa prema Katoličkoj crkvi kod nas, to jest da zahtijevamo od tih biskupa da se drže barem linije pape Pavla VI., a ne one Stepinčeve, i da u tom slučaju možemo s njima surađivati na svim točkama na kojima smo surađivali s pokojnim papom.
Oni nas optužuju da smo borbeni ateisti koji se bore protiv vjere - ovo je značilo ne; mi nismo borci protiv vjere, za suradnju smo, ali uz ove i ove uslove.
I kad bi mene netko pitao kako ide suradnja, kad bi me to pitao papa ili njegov izaslanik, ja bih rekao: ide slabo, ide slabo zato što se naši biskupi ne drže baš uvijek vaše linije."

Redovito ćete vidjeti u izjavama komunista kako hvale Koncil, jer je napustio antikomunistički stav Pija XII. (i svih prethodnih papa).
Postoji mišljenje da je komunistički režim upravo zato i dozvolio hrvatskim biskupima da sudjeluju na Koncilu, jer je dobio informaciju da će Koncil zauzeti pomirljiv stav prema komunizmu.
Inače, prije tog vremena nijedan hrvatski biskup nije uopće mogao dobiti putovnicu!




MIKO TRIPALO

Tripalo na ugodnom druženju sa Savkom i Titom 1968. god.

Tripalo je, kao što znate, pao u Titovu nemilost nakon Karađorđeva (1971.).
Međutim, to je za ovu temu nebitno. Mi ćemo se ovdje usredotočiti na jedan njegov govor iz 1965., kad je još bio žestoki titoist.
Tripalo je kao sekretar Gradskog komiteta SK Zagreb, u govoru 9. veljače 1965., rekao ovo:
"Nama je u interesu da razbijemo današnju priličnu homogenost rukovodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja čak ima vrlo reakcionarnu ulogu u okviru cjelokupne međunarodne Katoličke crkve, što se vidjelo po stavu naših biskupa na Koncilu. Ne treba prema tome administrativnim, divljačkim i nepolitičkim mjerama u našoj zemlji da pružamo hranu takvim najreakcionarnijim tendencijama u okviru katoličkog klera, ne samo u našoj zemlji.
Znamo da reforme Katoličke crkve nisu, razumije se, na komunističkoj liniji. To je svima jasno. Te reforme imaju za cilj prilagođavanje Katoličke crkve savremenom razvitku društva. One nemaju za cilj da unište crkvu, nego da joj produže vijek. Ali postoji u svakom slučaju naš interes da se takva evolucija odvija ne samo u Katoličkoj crkvi, nego i u drugim crkvama."

Dakle, jedan komunist u govoru pred drugim komunistima kaže: "postoji naš interes da se takva evolucija odvija u Katoličkoj crkvi". Znamo svi o kojoj evoluciji on ovdje govori: o modernističkoj "evoluciji nauka", o razvodnjavanju nauka, koje bi učinilo Crkvu bezopasnom za komunistički režim (ali i za svaki drugi protuvjerski režim).




JAKOV BLAŽEVIĆ


Od svih hrvatskih komunista, možda je najzanimljivije mišljenje Jakova Blaževića o Drugom vatikanskom koncilu, s obzirom da je on bio glavni tužitelj u procesu protiv bl.Alojzija Stepinca.

Blažević je 1986. napisao predgovor za II. (beogradsko) izdanje zloglasne knjige Viktora Novaka "Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", u kojem je, između ostalog, napisao ovo:
"U međuvremenu razdoblje vojujuće crkve završava otprilike sa smrću Stepinca. Već 1960. godine Predstavkom SIV-u biskupi Jugoslavije prihvaćaju društveni sistem i pravni poredak SFRJ kao okvir u kojem će djelovati crkva.
Politika pape Pia XII počinje odzvanjati u prazno. Na razvalinama kolonijalizma, pregaženim 50-godišnjim naporima da se zaustave pokreti masa, ideološki možda nepročišćeni i politički šaroliki, ali usmjereni na revolucionarni preobražaj kapitalizma, na činjenici da politički, društveni i ekonomski ravoj afirmira socijalizam kao svjetski proces, pojavi masovne sekularizacije u svim društvima - konačno prevladavaju shvaćanja da vrijeme gazi i udaljava crkvu u izolaciju i da ona mora izaći iz zatočeništva ideologije davno pokojnog Leona XIII i njegove enciklike "Rerum novarum" (1891.) socijalno-političke doktrine očuvanja kapitalizma i zaoštravanja prema marksizmu.
Ivan XXIII Roncalli i Pavao VI Montini pape su ažurnog velikog prilagođavanja - dovođenja crkve u sklad sa vremenom, u povjesnu primjerenost.
Enciklike "Pacem in terris" i "Populorum progressio" i ostale silne pisanije koncila koji se protegao na četiri godine (1962-1965) grčeviti su pokušaji aggiornamenta: ekumenizma, priznavanja prava radničke klase, zalaganje za socijalnu pravdu i napuštanje antisocijalizma, dijaloga različitih ideoloških pozicija, napuštanje klerikalizma, zalaganja za novi ekonomski poredak u svijetu, za mir, nuklearno razoružanje i gašenje ratnih žarišta, za jačanje UN i uspjeh KEBS-a.
Na toj platformi, Sveta Stolica mogla je normalizirati odnose sa socijalističkim zemljama.
Iz zatvorenosti i izolacije kreće se prema postupnoj normalizaciji odnosa. Jedan od prvih bilateralnih akata koji je Vatikan nakon koncila zaključio sa nekom državom je "Protokol" potpisan u Beogradu 25. juna 1966.
Prvi puta zaključuje Vatikan sporazum o pravnom položaju katoličkih vjernika u jednoj samoupravnoj socijalističkoj zemlji, o međusobnim obavezama i pravima, koji je "stavio u stranu" famozni Konkordat oko kojeg je za vrijeme stare Jugoslavije bilo toliko peripetija.
Sveta je Stolica priznala Ustav, zakonodavstvo, socijalistički poredak, što znači da se saglasila sa slobodnim prostorom za isključivo vjersko djelovanje i sa odustajanjem od upotrebe crkvenih funkcija i vjerskih osjećaja u političke svrhe.
Duh Protokola je smrt klerikalizma.
Protokolom su državno pravno utvrđeni odnosi socijalističke Jugoslavije i Vatikana kao i preuzimanje međusobnih obaveza u ponašanju jedne i druge strane.
Vrhunac trenda dobrih odnosa bio je susret Tita i Pavla VI 29. marta 1971. godine u Vatikanu, kad Papa potvrđuje svoj pozitivni stav prema našoj socijalističkoj, samoupravnoj, nezavisnoj i nesvrstanoj poziciji i izražava da visoko cijeni ugled, autoritet i povijesnu ulogu Tita.
Sve to otvara široke perspektive za djelovanje Katoličke crkve u našem socijalističkom društvu.
Ali vrag ne miruje...
Tradicionalne snage otpora, netolerancije i mržnje su žilave. Kompromisi s njima dovode do dominacije praznog verbalizma različitih interpretacija i krize realizacije obnoviteljstva.
Umjesto "krasnog sunčanog dana za povijest Crkve" nakon koncila došli su "dani oblaka, oluje, sumnji, traženja i nesigurnosti" kako to reče Pavle VI.
Otpora je bilo još za života Ivana XXIII, ali se oni ofanzivnije manifestiraju za Pavla VI. Ova dvojica Papa "popuštaju bezbožnom komunizmu" i organizirane snage mračne klerikalističke tradicije, snage socijalno-ekonomske doktrine pupčane vezanosti crkve uz kapitalizam - dižu glavu.
Kakav je realan odnos snaga lako je zaključiti iz zadnjeg izbora Pape. Vojtila, papa Ivan Pavle II bliži je papama od Leona XIII do Pia XII, nego ovima čija je imena uzeo. S njime je rimska Katolička crkva ponovno u kandžama politike stege i vlasti.
Na sceni je katolička ljevica koncilskih lojalista i desnica "apokaliptički uplašena komunizmom".
U Katoličkoj crkvi kod nas koja dugo vremena nosi naziv "Crkva šutnje" javljaju se tzv. "slučajevi", jer hijerarhija očigledno ne trpi dijalog. Politička suština sukoba je u alternativi: koncilsko otvaranje prema socijalizmu ili pretkoncilski anti-socijalizam."  

Evo... ovako je Stepinčev tužitelj vidio postkoncilsku situaciju.
Vidimo, uglavnom, isto mišljenje kao kod Bakarića i Tripala. Hvaljenje "koncilskog otvaranja", a napadanje "tradicionalnih snaga otpora i netolerancije".
To je zapravo zapanjujuće slično stavu modernista u crkvenoj hijerarhiji.

Nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853.

Kod naših modernih pseudoteologa postoji tendencija stalnog veličanja pojedinih liberalnih prelata iz prošlosti, npr. Strossmayera i njegovog već poslovičnog suprotstavljanja bl. papi Piju IX. Dok se istovremeno prešućuju svi oni dosljedno-pravovjerni i tradicionalni prelati, koji su živjeli i djelovali u to vrijeme, kao što je bio naš kardinal Juraj Haulik.
Prešućuju se i svi drugi hrabri biskupi koji su zajedno s papom Pijom IX. vojevali protiv ovoga svijeta, protiv liberalizma; i zbog toga trpjeli progone, zatvaranja, konfiskaciju imovine i egzile.

Jučer sam spomenuo primjer španjolskog biskupa Josipa Caixal i Estradé, a danas navodim još jednog heroja iz tog vremena - kolumbijskog biskupa Manuela Joséa Mosquera.

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853. god., bio je simbol borbe protiv sekularizma i liberalizma u Južnoj Americi.

U ono su vrijeme Kolumbija i Panama činile jednu državu, koja se zvala Republika Nova Granada. Kao i drugdje po svijetu, i tamo su liberalne snage postepeno preuzimale vlast.
Tadašnji se liberalizam inspirirao na dva izvora - na idejama Francuske revolucije (1789.) i na načelima Ustava SAD-a iz 1787. god. U Južnoj Americi čak i više na principima američkog ustava. 
Naime, američki ustav je prvi ustav koji propisuje odvajanje Crkve i države, potpunu vjersku slobodu i apsolutnu slobodu govora.  Južnoamerički i europski liberali to su željeli prekopirati u svoje zemlje. 
Tu pojavu će kasnije papa Leon XIII. nazvati herezom amerikanizma.


Nadbiskup Mosquera našao se u teškoj borbi s liberalnim vlastima Republike, kad su ove donijele novi ustav koji je bio kopija američkog ustava (uvedena je vjerska sloboda i sloboda govora i tiska).

Kao u sličnim situacijama u drugim državama, i taj je ustav osudio papa Pio IX., koji kaže (Acerbissimum vobiscum, 27. rujna 1852.):

"Neque silentio praetereundum, per novam illius reipublicae constitutionem postremis hisce temporibus sancitam inter alia ius quoque liberae institutionis defendi et omnimodam omnibus tribui libertatem, ut quisque suas cogitationes ac monstrosa quaeque opinionum portenta typis quoque in vulgus edere et privatim publiceque quemlibet cultum profiteri valeat. Videtis profecto, venerabiles fratres, quam teterrimum ac sacrilegum bellum Catholicae Ecclesiae a Neogranatensis Reipublicae moderatoribus sit indictum, et quae quantaeque iniuriae, eiusque sacris iuribus, pastoribus, ministris ac supremae nostrae et sanctae huius sedis auctoritati fuerint illatae."

("I ne možemo prešutjeti, da je novim ustavom te republike, u ovo zadnje vrijeme, uvedeno, između ostalog, pravo slobodne uredbe, koje brani i svima daje potpunu slobodu da bilo tko svoje misli i čudovišna mišljenja izdaje tiskom u puk, i da privatno i javno svatko može ispovijedati bilo koju vjeru. Vidite zaista, poštovana braćo, kako je grozan i svetogrdan rat nametnut Katoličkoj Crkvi od upravitelja Republike Nove Granade, i koje i kolike se uvrede nanose njoj i njezinim svetim pravima, pastirima, upraviteljima i vrhovnoj našoj i svetoj vlasti ove [Svete] Stolice.")



Na istom mjestu, bl. Pio IX. hvali čvrsto i nepokolebljivo držanje nadbiskupa Mosquere:

"Atque in primis venerabilis frater Emanuel Iosephus de Monsquera, vigilantissimus sanctae fidei de Bogota archiepiscopus gravioribus fuit angustiis et laboribus exagitatus eam scilicet ob causam quod praestantissimus ille antistes singulari pietate, doctrina, prudentia, consilio praecellens, et apostolico zelo plane incensus... contra illas impias leges sapienter fortiterque protestari... et pravis impiorum hominum consiliis invicte resistere ac Dei et Ecclesiae causam strenue propugnare nunquam intermisit."

("I među prvima, poštovani brat Manuel Jose de Monsquera, najbudniji nadbiskup svete vjere od Bogote, bio je izložen teškim preprekama i mukama, naime zato što je taj istaknuti poglavar, koji se odlikuje osobitom pobožnošću, učenošću, razboritošću, i potpuno zapaljen apostolskim žarom... prosvjedovao mudro i čvrsto protiv tih opakih zakona... i nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi, i nikada nije propustio da se postojano bori za pravo Boga i Crkve.")



Ovdje bl. Pio IX. pod "pokvarenim prijedlozima opakih ljudi" misli na vjersku slobodu i slobodu tiska.
Ne trebamo to skrivati. Crkva se zalagala za to da katolička vjera bude jedina vjera u državi, a da tisak bude pod kontrolom cenzure.
Da! Cenzura u tisku! (a ne da se svatko ima "slobodu" da napiše bilo koju gnjusobu koja mu padne na pamet).

Za to se zalagao i nadbiskup Mosquera. 
Zbog toga je trpio progone, i na kraju bio prisiljen napustiti svoju zemlju.

U istoj su borbi protiv liberalizma nevjerojatne žrtve podnijeli i toliki drugi biskupi i svećenici, ali i katolički državnici, kao Gabriel García Moreno.


utorak, 20. rujna 2016.

Vademecum pobožnog svećenika


Španjolski biskup Josip Caixal i Estradé (1803.–1879.) bio je bliski suradnik i prijatelj bl. pape Pija IX.

Po svom političkom uvjerenju, pripadao je monarhističkoj i antidemokratskoj desnici. I to upravo onoj najdesnijoj struji španjolskih monarhista - karlistima.

Nikada i nigdje nije prihvaćao ma i najmanji kompromis s liberalizmom.
Dobro je znao da je ključ borbe protiv liberalnih zabluda (koje je osudio bl. Pio IX. u Syllabus errorum), da katolička strana nikada ne da mjesta za širenje otrovnog liberalnog utjecaja.

Za ostvarenje tog cilja potrebno je prije svega dobro i pravovjerno svećenstvo.
Zato je biskup sastavio molitvenik na latinskom pod nazivom Veni-mecum pii sacerdotis (Barcelona, 1856.) - danas svima dostupan na internetu.
To je istovremeno i molitvenik i priručnik (gotovo katekizam) za mladomisnike i buduće svećenike.

U predgovoru, biskup otkriva razloge za njegovo pisanje:
"Desiderabatur a nostris liber, in quo omnia quae ad plenam augustissimi missae sacrificii cognitionem, ad illudque rite ac salubriter celebrandum sacerdotibus necessaria sunt..."
("Priželjkivana je od naših [svećenika] knjiga, u kojoj će biti sve što je potrebno svećenicima za pravo spoznanje najuzvišenije misne žrtve, i za njeno pravilno i spasonosno celebriranje...")

A sve to zato što: "Ecclesia Catholica Sacrificio altaris augustius habeat nihil" ("Katolička Crkva nema ništa uzvišenije od oltarske Žrtve").

Poučni dio ove knjižice obiluje citatima crkvenih naučitelja i velikih teologa 
(sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Atanazije, sv. Bonaventura, sv. Karlo Boromejski, kardinal Bona...).

Bit svega je razviti u svećeniku ispravan životni stav, pravilan katolički način razmišljanja i djelovanja.

U samom molitveniku, kako je to uvijek bio običaj, kod svake su molitve detaljno označeni oprosti i pape koji su ih podijelili.
Jasno možete vidjeti da se za potpuni oprost (osim samog djela i uobičajenih uvjeta) traži molitva za uzvišenje svete Crkve, za slogu kršćanskih vladara i za iskorijenje krivovjerja.
Nigdje se ne spominje posebna molitva na nakanu pape, jer je upravo ovo navedeno - nakana pape.

(Na to sam već ukazao u postu: Molitva na nakanu pape.)


petak, 16. rujna 2016.

Koliko je zapravo teško okajati grijeh?



Sv. Antun Padovanski je u svojim propovijedima isticao da nije dovoljno samo žaliti zbog grijeha, nego je potrebno dati punu naknadu za počinjeni grijeh:
"non sufficit dolere, nisi impleatur satisfactio"
("nije dovoljno žaliti, ako se ne ispuni naknada").

Mislim da su upravo na tom području najviše podbacili današnji vjernici. A glavni razlog za to je što ljudi nisu svjesni koliko je zapravo teško dati naknadu za grijeh. Teško je naknaditi i za laki grijeh, a kamoli za smrtni.
U životima mnogih svetaca vidimo koliko su morali trpjeti samo zbog nekih lakih grijeha. I onda se pitamo: Koliko se onda mora trpjeti za smrtni grijeh?

Ima i danas vjernika koji žele činiti pokoru za svoje grijehe. Ali, prečesto se događa da takvi započnu s pokorom, a onda stanu negdje na pola puta... Ili se, zavedeni od svijeta, vrate u grijehe. Tako da na kraju završe s još većim teretom na leđima.

Sv. Antun je dobro opisao to jadno stanje ljudskih bića:
"cum vix pro uno mortali possumus satisfacere, mirum est quomodo sumus ita ausi et fatui, quod quotidie peccatorum fascem aggravamus"
("kad jedva možemo za jedan smrtni grijeh naknaditi, čudno je da smo toliko drski i glupi, da svakodnevno još otežavamo snop grijeha").

Možda se ovdje krije odgovor na pitanje zašto netko, tko se recimo ispovijedio na samrti, mora još godinama trpjeti u čistilištu.



Pouke starih penitencijala



Sv. Beda Časni (672.-735.g.) sastavio je jedan od najpopularnijih penitencijala u srednjem vijeku.  U penitencijalima je bilo detaljno propisano koliko za koji grijeh treba provesti vremena u pokori: u danima, mjesecima i godinama.
(Zato u starijim odredbama o djelomičnim oprostima, oprosti glase na dane, mjesece, godine... Pisao sam već o tome ovdje i ovdje).

Sv. Beda Časni na kraju svog penitencijala daje mogućnost zamjene pokore određene na dane, nekim drugim pokorničkim djelima. Na primjer, pokornik može umjesto jednog dana posta, klečeći izmoliti 50 psalama ili podijeliti tri milostinje trojici siromaha, i sl.
Ovako piše sv. Beda:

"qui quod in poenitentiale scriptum est implere poterit, bonum est; qui autem non potest, consilium damus per misericordiam Dei: in primis, pro uno die in pane et aqua quinquaginta psalmos genuflectendo; aut sine flexu sexaginta psalmos, infra ecclesiam, vel in uno loco per ordinem psallat; et pro uno die valent ducentae genuflexiones, vel unus denarius... et tres eleemosynae tribus pauperibus valent; quidam dicunt quinquaginta percussiones, quinquaginta psalmi pro uno die valent."

("tko ono što je napisano u penitencijalu može ispuniti, dobro je; a tko ne može, dajemo mu savjet po milosrđu Božjem: prije svega, za jedan dan [posta] o kruhu i vodi, pedeset psalama klečeći, ili bez klecanja šesdeset psalama, unutar crkve, ili na jednom mjestu po odredbi neka ispjeva; i za jedan dan vrijedi dvjesto kleknuća, ili jedan denar... i tri milostinje trojici siromaha; a neki kažu da pedeset udaraca, pedeset psalama vrijedi za jedan dan.")


Dobro je ovo znati, jer po tome vidimo koliko je današnji naraštaj jadan. 
Koliko onda današnji čovjek, koji se valja u blatu nečistoće, duguje za svoje grijehe?

Napominjem da je 1899.g. papa Leon XIII. proglasio sv. Bedu Časnog crkvenim naučiteljem. Prema tome, njegove riječi trebamo ozbiljno razmotriti.

Znakovito je da je originalan naslov Bedinog penitencijala: "De remediis peccatorum" ("O lijekovima za grijehe").
I doista, pokornička djela su jedini dugoročni lijek protiv grijeha. Onaj koji ne čini pokoru, zapravo se i ne kaje za svoje grijehe. Takvi ljudi će uvijek upadati u iste grijehe.


Rukopis Bedinog penitencijala iz 9. stoljeća


subota, 10. rujna 2016.

Otpadi i otpadnici

Masovni otpadi svećenika i redovnika koji su uslijedili ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, šokirali su mnoge. Pogotovo u našim krajevima gdje se malo znalo o revoluciji koja se tada odvijala na Zapadu.

Izgleda da je razvodnjavanje, labavljenje pravila i "sloboda" koju su reformama dobili svećenici i redovnici, mnoge potaknula da i sami sebe "oslobode" od svih moralnih zakona, pa i samih svećeničkih i redovničkih zavjeta.

Zgrožen tim događanjima, mons. Čedomil Čekada je 1969. napisao tekst pod nazivom "Otpadi i otpadnici" (objavljen prvo u Vjesniku Đakovačke biskupije, a zatim u knjizi  Kuća na kamenu-pokoncilski problemi Crkve, 1970., str. 86.-92.).

Navodim jedan dio tog teksta  koji mi se čini posebno važnim, jer svjedoči o neugodnoj atmosferi koja je vladala  krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Nakon što je u prvom dijelu teksta ukratko objasnio pojam otpada u tradicionalnom smislu, mons. Čekada nastavlja ovim riječima...







srijeda, 7. rujna 2016.

Uloga komunističkih vlasti u osnivanju TDKS-a

Josip Turčinović - i danas slavljen od modernista


Unatoč tome što se i danas pišu hvalospjevi čelnicima TDKS-a u modernističkom tisku ("Glas koncila", "Kana"...), a njihovi teološki nasljednici dominiraju na KBF-u, sve više običnih svećenika i vjernika dolazi do spoznaje što je TDKS zapravo bio - instrument u rukama vlastodržaca komunističke Jugoslavije. 
Toj spoznaji doprinosi i knjiga dr. Miroslava Akmadže "Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.", koja donosi čitav niz široj javnosti nepoznatih detalja o odnosima režima i pojedinih grupacija hrvatskih svećenika. U prošlom sam postu prenio izvadak iz knjige koji govori o Zadarskom slučaju. Sada prenosim poglavlje koje govori o TDKS-u.
U pisanju ovog teksta, dr. Akmadža se najviše služio dokumentima koji se nalaze u fondu Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (u HDA). Naime, komunistički režim imao je "Komisiju za vjerske poslove", koja je nekoliko puta mijenjala ime ("Komisija za vjerska pitanja", "Komisija za odnose s vjerskim zajednicama"). Preko tog državnog tijela dolazilo je do većine kontakata između režima i pojedinih osoba u Crkvi.
Što je većina hrvatskih svećenika mislila o toj "Komisiji", kaže dr. Akmadža na str. 48.: "U pravilu je u redovima svećenstva prevladavalo mišljenje da je Komisija za vjerske poslove bila produžena ruka u službi UDB-e. Komisija za vjerske poslove imala je i glavnu ulogu u osnivanju Staleških udruženja katoličkih svećenika i udruženja svećenika drugih vjeroispovijesti."
Kao i kod "starog" Staleškog udruženja, tako je i u osnivanju TDKS-a Komisija odigrala važnu ulogu. Kako ćemo vidjeti iz priloženog teksta, osnivači TDKS-a, a naročito Josip Turčinović, bili su u neprekidnom kontaktu s Komisijom, kojoj su javljali svaki svoj potez. Turčinović im je čak slao na odobrenje prijedloge statuta i pravilnika TDKS-a (a to je bilo i više nego što je sama Komisija od njega tražila!).
Poglavlje o TDKS-u u knjizi dr. Akmadže nalazi se na str. 463.-471. 
Prenosim ga u cijelosti...



TEOLOŠKO DRUŠTVO "KRŠĆANSKA SADAŠNJOST"

Krajem 1974. jedan od vodećih ljudi Kršćanske sadašnjosti, glavni urednik Kane i docent na Teološkom fakultetu u Zagrebu, Josip Turčinović, izjavio je savjetniku u Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske, Ivanu Ceraniću, da su Vjekoslav Bajsić, Ivan Golub i on podnijeli zahtjev za prijem u, od biskupa zabranjeno, Društvo katoličkih svećenika Hrvatske, koje jedva da je više i postojalo. Tvrdio je da se žele učlaniti zbog socijalnog osiguranja, jer im to, kao profesorima Teološkog fakulteta, neće omogućiti Zagrebačka nadbiskupija.
Turčinović je tada naznačio kako postoji ideja u krugu profesora Teološkog fakulteta u Zagrebu, o osnivanju staleškog teološkog udruženja. Ceranić je to podržao, naglašavajući da bi to udruženje trebalo imati i određenu društveno-političku fizionomiju i to na planu afirmacije svećenika kao građana u samoupravnom društvu, koje bi bilo i u sastavu SSSRN-a. Predložio je da akciju vode sami svećenici, a Komisija će ih podržavati.[1]

Akcija oko osnivanja teološkoga udruženja svoj vrhunac doživjela je krajem 1976. i početkom 1977. S državne strane potporu osnivanju udruženja davala je Komisija za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba.

Nakon iscrpnih konzultacija s navedenom Komisijom, vodeći ljudi Kršćanske sadašnjosti Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić i Josip Turčinović uputili su 5. siječnja 1977. gradskoj vjerskoj komisiji dopis u kojem traže što skorije rješenje društveno-pravnoga statusa svoje ustanove, ponajprije zbog poreza, prostora djelovanja i mogućnosti širega kulturnoga djelovanja. Izražena je spremnost za vlastitu reorganizaciju, sve do samouprave, ali u dotadašnjim okvirima djelovanja na području teologije i Crkve, jer bi inače izgubili svoj smisao i značenje.[2]

Navedeni su u društvu Stipe Bagarića, 10. siječnja 1977. u prostorijama Kršćanske sadašnjosti upriličili razgovor s predsjednikom Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SR Hrvatske, Ivanom Lalićem, savjetnikom u Komisiji, Vitomirom Unkovićem, predsjednikom zagrebačke Vjerske komisije, Stjepanom Cerjanom i tajnikom Stipom Pojatinom.
Predstavnici vjerskih komisija predložili su im, da svoj status riješe formiranjem staleškog udruženja izvan okvira Crkve. Turčinović je kazao kako treba voditi računa o otporu biskupa takvom udruženju, te da bi već kod naziva novog udruženja trebalo izbjegavati stari izraz staleško udruženje. Predložio je naziv udruženje teologa, kojemu bi jedan od ciljeva bio i više samostalnosti u odnosu na biskupe. Predstavnici vjerskih komisija upozorili su, da osnivači udruženja moraju biti sami svećenici, jer ne žele da se državne vlasti povezuju s udruženjem. Istaknuli su kako svećenike ne žele ni na što nagovarati.[3]

Novi sastanak pokretača teološkog društva i vjerskih komisija održan je 28. veljače 1977. u Odri kod Zagreba u prostorijama franjevačkog sjemeništa, gdje je Kršćanska sadašnjost imala nekoliko unajmljenih prostorija. Ovom prigodom Turčinović je izjavio kako razlog osnivanju novoga društva nije vezan samo uz njihovu egzistenciju, nego se tiče i odnosa unutar Crkve i Crkve prema državi.
Izrazio je strahovanje od prevladavanja konzervativnih snaga u Crkvi, koje zaoštravaju odnose s državom. Upozorio je da Crkva ponovno skreće prema lojalizmu u odnosu na Sv. Stolicu, te je potrebno tražiti nove putove kako bi se to spriječilo.
Tomislav Šagi-Bunić je upitao, je li država zainteresirana za stanje u Crkvi i može li dati podršku njihovim nastojanjima, da se onemoguće nastojanja unutar Crkve, koja je naveo Turčinović. Odgovoreno im je kako je to stvar svećenika, da vlasti uvijek podržavaju progresivna nastojanja i da nema potrebe za davanjem nekakve službene podrške.[4]

Turčinović i Bagarić su se 10. ožujka 1977. sastali s tajnikom Vjerske komisije SIV-a, Radovanom Samardžićem i savjetnikom hrvatske Vjerske komisije, Vitomirom Unkovićem. Tom prigodom Turčinović je kazao kako bi želio slobodnije djelovati, da ne bude u svakodnevnoj opasnosti da crkvene vlasti preko noći odluče ukinuti Kršćansku sadašnjost, pa zbog toga razmišlja o osnivanju posebnog teološkog društva, kako bi osigurao autonomiju u odnosu na Crkvu. Naglasio je kako namjerava u okviru svoje ustanove uvesti samoupravne odnose, koje u Centru već i provodi.

U razgovoru s istim osobama 14. ožujka 1977., Turčinović je kazao da treba žurno poraditi na osnivanju teološkog društva, ali se pri tome ne smije učiniti nešto što bi društvo isključilo iz Crkve, jer bi time temeljni smisao njegovog postojanja, mijenjanje unutarcrkvenih prilika, prestao.
Samardžić i Unković su u izvješću o ovim razgovorima predložili da se Turčinoviću iziđe u susret i pomogne u osnivanju teološkog društva, kako bi se i u Hrvatskoj ostvarila organiziranost svećenstva. S obzirom da Turčinović ima namjeru oformiti i savez republičkih teoloških društava, da bi se isključila mogućnost komplikacija za njega na području Zagrebačke nadbiskupije, predložili su da ga se drži na saveznoj razini, zajedno s nosiocima sličnih ideja u drugim vjerskim zajednicama. Također smatraju kako treba voditi računa da Turčinović i njegovi istomišljenici odgajaju nove naraštaje svećenika, i da bi, barem zbog toga, bilo korisno osigurati utjecaj na njih.[5]

Sljedećih mjeseci Turčinović se sastajao s predstavnicima Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba, te ih često telefonski informirao o namjerama osnivanja novoga društva. Slao je prijedloge statuta i pravilnika budućega društva, tražeći moguće primjedbe. Uvijek mu je odgovarano kako je to stvar svećenika i da se država neće miješati, ali će ih podržavati.

Turčinović je 24. svibnja 1977. posjetio navedenu Komisiju izvijestivši o namjeri održavanja sjednice poticajnoga odbora za osnivanje teološkog društva, sutradan 25. svibnja. Izvijestio je da bi im se pridružilo oko 80 teologa, ali i kako postoji strah od reakcije biskupa, posebice nadbiskupa Frane Franića. Turčinoviću su date neke primjedbe na nacrt statuta, s naglaskom da su primjedbe privatnoga karaktera, jer državne vlasti ne žele ništa službeno imati s njihovim namjerama.
Turčinović je istaknuo da su prisiljeni na neke kompromisne stavke u statutu kako bi udovoljili biskupima, ali će vrijeme učiniti svoje.[6]

Poučeni iskustvom Društva katoličkih svećenika Hrvatske, državne vlasti su ovaj put bile taktičnije. Neslužbeno su poticali i podržavali osnivanje teološkog društva, ali su nastojali izbjeći svako povezivanje države s njegovim osnivanjem.

Vodstvo Kršćanske sadašnjosti obratilo se i nadbiskupu Kuhariću, koji se u početku protivio njihovim idejama, da bi poslije popustio uz uvjet, da se predloženi naziv "Društvo teologa SR Hrvatske Juraj Križanić" zamijeni nazivom "Teološko društvo Kršćanska sadašnjost" (TDKS).

Predstavnici vlasti čudili su se žurbi oko osnivanja novoga društva, ne znajući kako će se to odraziti na crkveno-državne odnose. No, tješila su ih uvjeravanja pokretača društva, da samoupravno socijalističko društvo smatraju prihvatljivim, i da jugoslavenski Ustav korektno rješava pitanja odnosa Crkve i države.[7]

Poticajni odbor TDKS-a sastao se 25. svibnja 1977. u prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevom trgu 14 u Zagrebu. Sastanku su nazočili teolozi Stipe Bagarić, Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Marijan Jerko Fućak, Živko Kustić, Danijel Labaš, Josip Ladika, Adalbert Rebić, Aldo Starić, Franjo Šanjek, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i Marijan Valković.
Izrađen je nacrt statuta i sastavljen popis teologa, koji će biti pozvani na osnivačku skupštinu.[8]

Ovdje treba voditi računa, da najvjerojatnije većina članova poticajnog odbora i kasnijih sudionika osnivačke skupštine, nisu znali cijelu pozadinu osnivanja TDKS-a, kao ni izjave, koje je njihovo vodstvo davalo predstavnicima državnih vlasti.
Članovi TDKS-a u nastojanjima svoga vodstva vidjeli su dobrobit za Crkvu. Razumljivo je i to da je vodstvo TDKS-a u razgovorima s vlastima nastupalo taktički i govorilo ono što vlasti žele čuti, želeći dobiti naklonost vlasti za ostvarivanje svojih ideja.
I sam Šeper, kao i mnogi drugi iz crkvenoga vodstva, u razgovorima s vlastima bili su taktični i oprezni ne želeći izazivati nove sukobe. No, Šeperu, kao ni mnogima drugima, nije padalo napamet iznositi pred predstavnicima vlasti optužbe protiv Sv. Stolice, pojedinih biskupa ili Crkve općenito. Pojedinci iz TDKS-ovog vodstva, posebice Turčinović, nisu se ustručavali od optužbi na račun crkvenoga vodstva i pretjeranih hvalospjeva socijalističkom sustavu, iako to uopće nije bilo nužno.

Dan prije osnivačke skupštine, nadbiskup Kuharić uputio je pismo Turčinoviću u kojem je iznio razloge protiv osnivanja takvoga društva. To je izazvalo uznemirenost u crkvenim krugovima. Turčinović je isti dan posjetio Kuharića i uvjeravao ga da ne pravi smetnju za osnivanje društva.
Biskup Škvorc zvao je neke kardinale u Rim, i dobio uvjerenje Sv. Stolice kako je njen stav u svezi s udruženjima nepromijenjen, tj. protivi im se.
Kuharić je ipak iste večeri poslao novo pismo Turčinoviću u kojem ističe, da društvo ne proklinje, ali ga i ne blagoslivlja, te sve stavlja na savjest pojedinaca okupljenih u društvu. Kuharić je, po Turčinoviću, strahovao da Društvo ne postane Crkva u Crkvi i čimbenik koji bi mogao destruktivno djelovati na crkvene prilike u zemlji. Poslije su na osnivačkoj skupštini pojedinci zahtijevali čitanje Kuharićevih pisama, ali se nakon žestoke polemike od toga odustalo i prepušteno na savjest i odgovornost Turčinovića.[9]

Teološko društvo Kršćanska sadašnjost osnovano je 31. svibnja 1977., na Osnivačkoj skupštini u prostorijama samostana franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba. Za predsjednika Društva izabran je Tomislav Šagi-Bunić, a za tajnika Josip Turčinović. Izabrano je i 13 članova Središnjeg odbora i njegovo izvršno tijelo Izvršni odbor, te Nadzorni odbor. Zaključeno je i da će Društvo izdavati svoje glasilo Bilten KS, Glasilo Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost".
Zatim je 11. srpnja 1977. registrirano u Registru udruženja građana Socijalističkog saveza SR Hrvatske, što je njihovo vodstvo učinilo bez prethodne suglasnosti Biskupske konferencije.

Na to su prvi reagirali biskupi Splitske metropolije, koji su 26. srpnja 1977. donijeli odluku o zabrani učlanjivanja svojih svećenika u TDKS, dok god ono ne dobije odobrenje crkvenih vlasti.[10]

Državnim vlastima najviše je smetalo što je Živko Kustić izabran za potpredsjednika TDKS-a, s obzirom na njegovo pisanje u Glasu Koncila, koje nije bilo po njihovoj volji. Turčinović je na to kazao kako je Kustića bolje imati sa sobom nego protiv sebe.[11]
Kustić je već 1978. podnio ostavku, optužujući Šagi-Bunića i Turčinovića, da su radili mimo njega i omalovažavali njegovo mišljenje, koristeći ga samo kada je trebalo braniti TDKS pred biskupima, a zaobilazeći ga kada je trebalo utvrđivati strategiju.[12]

Na sjednici Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba 24. lipnja 1977. istaknuto je, da su vjerske komisije od početka bile u tijeku akcije osnivanja TDKS-a, ali se uvijek vodilo računa, da se izbjegne svako povezivanje te akcije s državnim vlastima, jer bi to smanjilo mogućnost njegovoga djelovanja. Zaključeno je da TDKS treba podržati, jer će unijeti nove podjele među svećenicima, tim više što će djelovati na načelima samoupravnoga socijalističkog društva.[13]

Državne su vlasti smatrale da TDKS ne bi trebalo do daljnjeg materijalno pomagati, jer u Crkvi postoje snage koje s podozrenjem gledaju na njegovo postojanje. Smatralo se da pomoć ne bi išla u prilog njegovoj stabilizaciji, s tim da bi se društvena zajednica trebala, u granicama zakonskih mogućnosti, prema njemu odnositi pozitivno i ne otežavati njegovu stabilizaciju.[14]

Ljubljanski nadbiskup Pogačnik kazao je predsjedniku slovenske Vjerske komisije, Stanetu Kolmanu, 27. rujna 1977. kako bi TDKS mogao znatno doprinijeti da Katolička crkva u Hrvatskoj "napusti ustašku politiku" i prestane sudjelovati u protujugoslavenskom djelovanju iseljeništva i konačno se pomiri sa stanjem u Jugoslaviji, tj. da Crkva živi u socijalističkom društvu i u njemu mora naći svoje mjesto.[15]

Kuharić se požalio Šeperu, koji je bio na proslavi 750. godišnjice Požege, da je u svezi s osnivanjem TDKS-a zaskočen i doveden pred svršen čin, te je zatražio njegov stav. Šeper se suzdržao od izravnog odgovora, kazavši kako će svoj stav iznijeti preko Radio Vatikana, po povratku u Rim.[16]

Odobrenje za svoje djelovanje vodstvo TDKS zatražilo je od Biskupske konferencije, koja je zasjedala u Zadru u listopadu 1977. Biskupska je konferencija tako dovedena pred svršen čin, te je uvjetno odobrila djelovanje TDKS-a na pet godina, uz zabranu primanja članstva.
Treba naglasiti da su na zasjedanju problematiku TDKS-a obrazlagali samo njegovi predstavnici, te suprotna stajališta nisu mogla doći do izražaja. Biskupi su u svojoj odluci izrazili i žaljenje što je TDKS osnovan bez njihovoga znanja, napominjući kako su odluku donijeli ocjenjujući težinu razloga za i protiv, kao i moguće posljedice za Crkvu. Odluka je podvrgnuta prosudbi i sudu Sv. Stolice.
U okviru Biskupske konferencije bila je ustanovljena i Komisija za praćenje TDKS-a na čelu s nadbiskupom Kuharićem, koja se sastala samo jednom 1979. godine.[17]

Od biskupa u Hrvatskoj, najžešći protivnik TDKS-a bio je nadbiskup Franić, koji se u vrijeme zasjedanja nalazio u Rimu, ali je biskupima poslao brzojav u kojem je tražio da se TDKS nikako ne prizna.
Protivnik priznavanja bio je i mostarski biskup Pavao Žanić, dok je Kuharića podržao Josip Pogačnik.

Gore navedeni kompromisni prijedlog prihvatilo je dvije trećine biskupa.
Šeper je u privatnim razgovorima s pojedinim biskupima kazao, da će nakon deset godina, kada se ponovno sastanu u Zadru, moći "proslaviti obljetnicu svoje vlastite sramote i neodlučnosti glede TDKS-a, kojemu ne bi trebalo ni u jednom obliku popuštati".[18]

Državnim vlastima nije bilo jasno Franićevo oštro protivljenje TDKS-u, s obzirom da su ga u to vrijeme smatrali jednim od najprogresivnijih biskupa. Neki su tumačili da su se Franić i tedeksovci sukobili oko koncepcije odnosa Crkve prema socijalističkom društvu, pri čemu su se tedeksovci zalagali za inkorporiranje svećenstva u socijalističko društveno tkivo, dok su se Franić, Škvorc i još neki biskupi i teolozi zalagali za uspostavu pune crkvene autonomije u odnosu na socijalističko društvo.[19]

Početkom 1978. u siječanjskom broju časopisa Herder-Korrespondenz u raspravi "Svađa oko katoličkog društva teologa u Zagrebu", Franić je optužen da je "pobornik, pristalica socijalizma u Jugoslaviji i protivnik svake obnove u Crkvi". Franić je na navedeno reagirao pismom u kojem pobija te tvrdnje ističući da jugoslavenski socijalizam "uključuje ateistički način gledanja odnosno orijentaciju". Istaknuo je kako je u svojim raspravama s profesorima Pravnog fakulteta u Splitu priznao pojedine dobre strane marksističkog učenja općenito i posebice jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ali da je bio i da želi uvijek ostati slobodni partner u dijalogu. Aludirajući na svoju zabranu TDKS-a ističe kako nije dobro da Crkva prima novac od države, već je bolje da živi od milostinje vjernika, te da se Crkva ne bi trebala baviti politikom, a naročito ne svećenici i teolozi, niti kao svećenici niti kao slobodni građani "jer takvo cijepanje ličnosti je u najvećoj mjeri opasno i nemoguće". Tvrdnje da je protiv svake obnove Crkve opovrgava činjenicama da su sve koncilske novosti odmah provedene u njegovoj nadbiskupiji, uz napomenu da se koncilsko učenje treba tumačiti vjerno i miroljubivo.[20]

Prije zasjedanja Biskupske konferencije, vodstvo TDKS-a opravdavalo je svoj čin kod nadbiskupa Kuharića visokim porezima, socijalnim teškoćama svojih zaposlenika i potrebnom izdavačkom djelatnošću za budućnost. U protivnom da bi Kršćanska sadašnjost propala.
Tako su na Biskupskoj konferenciji dobili podršku nadbiskupa Kuharića, koji je sjednicu usmjerio prema navedenoj odluci biskupa. Kuharić je odluku biskupa o TDKS-u ocijenio riječima "ni blagoslov, ni zabrana", tj. nije mu zabranjen rad, ali nije dobio ni bezuvjetnu podršku. Stjepan Kožul će to protumačiti tako, da je vodstvo TDKS-a moglo biti potpuno zadovoljno, jer im je rad dozvoljen, a blagoslov za političko djelovanje nije im ni bio potreban.

Pojavile su se optužbe kako je TDKS nastao na poticaj države i da ga država nastoji koristiti za slabljenje crkvenog jedinstva, kao u slučaju staleških udruženja katoličkih svećenika. Posebno je bila uočljiva povezanost TDKS-a sa Udruženjem katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini, Dobri Pastir.

Crkveno vodstvo mučilo je pitanje zašto se crkvena ustanova pretvara u društvenu, organiziranu po Zakonu o udruženom radu, umjesto po crkvenim kanonima.[21]

Zvonimir Bono Šagi tvrdi da je nepravedno poistovjećivati TDKS kao strukovnu udrugu u Crkvi i u društvu sa svećeničkim staleškim udruženjima, jer se TDKS nikada takvim nije označio. On je TDKS još nazvao "Društvom nesebičnih entuzijasta javno-medijski aktivne pastoralne crkvene službe".[22]
Josip Turčinović ustvrdio je kako je reorganizacija Kršćanske sadašnjosti bila, u danim okolnostima, jedini stvarni način, da isti ljudi nastave iste ciljeve u nesmanjenom opsegu s perspektivama za budućnost.[23]

Međutim, i sam se utemeljitelj Centra Kršćanske sadašnjosti kardinal Šeper, u emisiji Radio Vatikana od 12. listopada 1977. odrekao svog djela preoblikovanoga u TDKS, kazavši da za njega Centar više ne postoji. Smatrao je potrebitim objasniti o čemu se radi s obzirom da se uz osnivanje TDKS-a često vezalo njegovo ime, tj. da on odobrava njegovo djelovanje.
Istaknuo je kako on stoji samo iza osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost, kao crkvene ustanove koja stoji pod nadzorom zagrebačkoga nadbiskupa. No, upozorio je kako je taj Centar, koji je izdao dosta korisnih i vrijednih publikacija, u nekim svojim izdanjima i člancima u listovima, umjesto koncilske obnove zbog koje je osnovan, iznosio stavove djelomično ubačene izvana, koji ne odražavaju misli Drugoga vatikanskog koncila, koji nemaju ništa s koncilskom obnovom, i koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta crkvenoga nauka i prakse.
Istaknuo je kako je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje, te podsjetio da je čak Biskupska konferencijas zabranila jedan broj Svezaka Kršćanske sadašnjosti, a on nije dao blagoslov za takvo pisanje.
Upozorio je da je TDKS nešto sasvim drugo od Centra kojega je on utemeljio, kao crkvenu ustanovu, dok TDKS nije crkvena ustanova, jer nije od Crkve ni ustanovljena, ni odobrena, već je organiziran i djeluje prema Zakonu o udruženom radu, što je i navedeno u njegovom Statutu. Zbog toga je spominjanje svoga imena u svezi s TDKS-om nazvao bespredmetnim i tendencioznim, te je neistinito govoriti kako je TDKS logična posljedica od njega utemeljenoga Centra. Na kraju izjavljuje kako on ne može odobravati ili podržavati osnutak jednog Društva kojemu su članovi svećenici, a koje je osnovano bez odobrenja crkvene vlasti, i to na način, kojim je crkvena vlast zapravo zaskočena, a takav je postupak u protivnosti sa svećeničkom stegom.[24]

Šeper je kao i uvijek bio oprezan, te je prvo proučavao i pratio rad TDKS-a, da bi tek nakon što se uvjerio o čemu se radi, osudio njegovo djelovanje. Šeper je izjavu dao samo jedan dan nakon rasprave biskupa na Biskupskoj konferenciji u Zadru, te postoje sumnje da se saznalo kako će Šeper tu izjavu dati uoči rasprave o TDKS-u, pa je rasprava o tome stavljena ranije nego je bilo predviđeno, kako ta izjava ne bi utjecala na odluku biskupa.[25]

Nakon Šeperove izjave na Radio Vatikanu, Tomislav Šagi-Bunić oštro se okomio na Kuharića upitavši, od kuda njemu i Šeperu smjelosti, da nekontrolirano reagiraju nakon toliko prijeđenoga trnovitoga puta u kome je i država zauzela pomirljiv stav. Kazao je kako je i sam Jakov Blažević za osnivanje TDKS-a kazao da je to "trojanski konj" iza kojega se nikada ne zna što se krije.
Kuharić je pomirljivim tonom kazao kako bi se Šeper, da je tada imao informacije koje trenutno ima, vjerojatno suzdržao od svoje izjave. Izrazio je nadu da će se polemika stišati, a stvari korigirati.[26]

Šagi-Bunić je na 25. obljetnici Kršćanske sadašnjosti kazao, da će teško itko tko zna o metodama djelovanja komunističkoga režima tvrditi kako su strahovi vezani uz djelovanje TDKS-a bili neutemeljeni, te je dodao da "ni mi sami koji smo Društvo osnovali, nismo nikada mislili da strahovi nemaju temelja". No, smatrali su da u danim okolnostima treba prihvatiti taj rizik, uz potrebitu budnost, kako se ne bi podleglo neprihvatljivim utjecajima.[27]
Njegov brat Zvonimir Bono Šagi nedavno je izjavio, da je Kršćanska sadašnjost trebala priznanje i društveno pravne osobnosti, da se može pojaviti kao nosilac određene djelatnosti prema tada važećim društvenim, odnosno državnim zakonima.[28]
To u biti nije sporno, no optužbe iz pojedinih crkvenih krugova uslijedile su zbog metoda, koje su korištene s tim ciljem i samog djelovanja vodstva TDKS-a, koje je kod tih crkvenih krugova stvaralo dojam o djelovanju tedeksovaca pod utjecajem državnih vlasti. Da su ti crkveni krugovi još znali za sadržaje razgovora vodstva TDKS-a s predstavnicima vjerskih komisija, vjerojatno bi optužbe na njihov račun bile još žešće.

Na djelovanje TDKS-a biskupe iz Jugoslavije upozorio je i papa Pavao VI. prigodom biskupskog posjeta "Ad limina" 1977. godine. Papa je izrazio bojazan, da bi teolozi mogli skrenuti s crkvene linije. Zatražio je od biskupa da bdiju nad sigurnom i nepromjenjivom naukom, a zatreba li, da se posluže svojom vlašću i uklone pogibeljna mišljenja koja nisu suglasna s vjerskim naukom.[29]

Državne vlasti bile su ustrajne u tome da se osnivanje TDKS-a ne smije nikako dovesti u svezu s državom. Tako je predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SR Hrvatske, Ivan Lalić, na sjednici od 25. listopada 1977. napomenuo kako nije pripremio nikakav pisani materijal o TDKS-u, iz opreza da takav materijal ne dođe do crkvenih vlasti, što bi im dalo argumente za povezanost državnih vlasti s njegovim osnivanjem.[30]

Predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, Milan Vukasović, upozorio je Tomislava Šagi-Bunića i Josipa Turčinovića, prigodom njihovog posjeta Komisiji 17. ožujka 1978., da TDKS svojim aktivnostima i ponašanjem ne bi trebao previše iritirati određene crkvene krugove i stvarati sumnju da rade po nalogu ili želji državnih vlasti. No, ipak im je savjetovao, da se TDKS proširi i na područja izvan Hrvatske.[31]

Problem TDKS-a dovodio je i do nesuglasica među biskupima, o čemu je govorio i biskup Arnerić u razgovoru s predsjednikom hrvatske Vjerske komisije, Lalićem, u srpnju 1978. Ustvrdio je da mu je dosta nesuglasica, da je TDKS osnovan bez znanja biskupa, ali da su to biskupi već jednom razjasnili na konferenciji u Zadru, da to više ne treba pokretati, misleći pri tome na Franića i još neke biskupe, koji su ponovno pokrenuli to pitanje na proljetnom zasjedanju 1978. Arnerić je smatrao kako to pitanje treba prepustiti vremenu, pa će se vidjeti što dalje, ali je zbog toga bio izvrgnut kritikama pojedinih biskupa.[32]

O TDKS-u je raspravljano i na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije, te je na upit novinara na tiskovnoj konferenciji nakon zasjedanja, koje su to činjenice o TDKS-u zabrinule biskupe, voditelj je odgovorio kako ima upute da se o tome puno ne govori, jer biskupi žele miro rješavati taj problem, a ne zadovoljavati znatiželju. Jedino je izvijestio da je s tim u svezi ustanovljena komisija koju čine nadbiskupi Franjo Kuharić i Marko Jozinović, te biskupi Tomislav Jablanović, Đuro Kokša i Severin Pernek.[33]

U gore spomenutom razgovoru s Lalićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., Kustić je kazao kako smatra da je Društvu "odzvonilo" i da će ga biskupi zabraniti, tim više što se i Sv. Stolica prešutno s time složila, a Kongregacija za katolički odgoj izdala je i dekret kojim se zabranjuje svako napredovanje u crkvenim službama članova TDKS-a. Radi toga da ni Šagi-Bunić nije potvrđen za dekana Bogoslovnog fakulteta.
Lalić je na to kazao da je TDKS ponajprije unutrašnje crkveno pitanje i ukoliko ono ne treba Crkvi, ne treba ni državi, ali će biti teško zabraniti ga, a da se neke stvari ne objasne. Kustić je na to kazao "Ne! Biskupi to neće dozvoliti, a naročito splitski nadbiskup Franić i mostarski biskup Žanić koji će radije i život dati". Na to je Lalić tražio da mu objasni kako to da Žanić na području svoje biskupije ne zabrani Društvo "Dobri pastir", ili se ne zabrani "Družina" u Sloveniji ili "Ćirilo-metodsko društvo" u Istri? Kustić je na to ustvrdio kako Slovenija i BiH nisu isto što i Hrvatska. Lalić je kazao kako to zna i da je to možda zato što je Hrvatska najinteresantnija za rušenje Jugoslavije.[34]

Zagrebački prebendar Alojzije Čunčić kazao je tajniku zagrebačke Vjerske komisije, Stipi Pojatini, 24. listopada 1978. da je Kuharić dekret Kongregacije za katolički odgoj dobio nekoliko mjeseci prije jesenjeg zasjedanja Biskupske konferencije, ali je nije htio objaviti prije rasprave na zasjedanju, jer bi ranija objava doprinijela negativnoj ocjeni TDKS-a od strane biskupa. Čunčić je smatrao da je i Bajsić znao za dekret ranije, jer se odbio kandidirati za dekana Bogoslovnog fakulteta dok se pitanje TDKS-a ne raščisti.
Čunčić je smatrao da do svega toga ne bi došlo da se kod osnivanja TDKS-a nije radilo iza leđa većeg dijela svećenika i crkvene javnosti, što je donekle izoliralo i nadbiskupa Kuharića od svećenika i ostalih biskupa, što je naročito došlo do izražaja na posljednjoj Biskupskoj konferenciji, ističući da mu ni njegov prijatelj, novi papa Wojtyla, neće pomoći.
Spomenuo je i da je novi dekan Bogoslovnog fakulteta, Celestin Tomić, pokušao u Rimu nešto učiniti za svoje profesore članove TDKS-a, ali bez uspjeha.[35]

Po zapisima Službe državne sigurnosti (SDS), Šeper se 31. kolovoza 1979. sastao s hrvatskim političkim disidentom Markom Veselicom u Zagrebu. Veselica je upozorio Šepera na djelovanje TDKS-a, za kojega je kazao, da je ustanovljen od države s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, te da su Bajsić i Turčinović agenti SDS-a. Šeper mu je navodno kazao kako mu je to sve poznato i da će staviti u zadatak Kuhariću da to razbije, jer je sa svime upoznata i Sv. Stolica.[36]
Međutim, nema dokaza da su Bajsić i Turčinović bili agenti SDS-a. Iako su ih državne vlasti podržavale, ne može se bez ikakvih dokaza tvrditi, da su oni i službeno djelovali po njihovu nalogu.

U pojedinim crkvenim krugovima čule su se i tvrdnje da je izbor Tomislava Šagi-Bunića za akademika u JAZU, nagrada za njegove kritičke stavove o nacionalnim crkvenim proslavama, te da bi Bajsić za svoje stavove trebao dobiti "kao borac trostruku penziju".[37]

Prema navodima prebendara zagrebačke prvostolnice Alojzija Čunčića izrečenim u zagrebačkoj Vjerskoj komisiji 7. listopada 1980., Šeper je prigodom proslave svog svećeničkog jubileja u rujnu 1980. u Zagrebu, odlučno zahtijevao da se ni na jednom dijelu njegove proslave ne smiju pojaviti članovi TDKS-a.
Tako je i bilo, a u crkvenim krugovima to je tumačeno i s izražavanjem negativnog stava Sv. Stolice prema postojanju TDKS-a, što je navodno izjavio i sam papa Ivan Pavao II., nazvavši TDKS jednom od "rak rana koje ga muče u Crkvi". Čunčić je krivnju usmjerio na nadbiskupa Kuharića, koji je bio neodlučan u poduzimanju mjera protiv TDKS-a u cilju njegovog podvrgavanja crkvenim vlastima.[38]

Pojedini biskupi branili su svećenicima učanjenje u TDKS, a država ga je uzimala u zaštitu. Nakon što je Šeper u prosincu 1981. umro, zabrinutost zbog TDKS-a biskupima je izrazio i papa Ivan Pavao II.
Uslijedila je izjava Kongregacije za svećenstvo pri Sv. Stolici 8. ožujka 1982. Episcopi quidam, koja govori o crkvenim udruženjima i društvima i nadležnosti biskupa nad njima. Temeljem navedene izjave uslijeila je izjava Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu 22. travnja 1982. koja donosi jasne crkvene kriterije za sva udruženja i društva. U izjavi se jasno navodi, da ne mogu djelovati nikakva društva i udruženja čiji statuti nisu odobreni od nadležnih biskupa.
Vodstvo  TDKS-a iznosilo je mišljenje da se izjava Kongregacije ne odnosi na njih, jer su oni nešto drugo, kao što je nešto drugo komunizam u Jugoslaviji u odnosu na komunizam u istočnoj Europi.
Međutim, biskupi su na zasjedanju u Đakovu 29. rujna 1982. donijeli odluku Non licet - Nije dopušteno, o zabrani djelovanja TDKS-a izvan crkvenih okvira.[39]

Državne vlasti jako je uznemirila navedena odluka te je na proširenoj sjednici Sekretarijata Odbora za društvena pitanja i djelovanje vjerskih zajednica SSRNH, 8. listopada 1982., zaključeno, da je potrebno žurno obaviti razgovor s vodstvom TDKS-a u kojem bi se razmotrili svi aspekti biskupske odluke, te moguće posljedice i načini prevladavanja novonastalog stanja. Također je zaključeno da TDKS-u treba pružiti punu podršku, koja mora biti suštinske prirode, bez stvaranja napetosti u javnosti, te težiti ka tome da se što prije riješi formalni status društva. Prema biskupima trebalo je nastupiti pojedinačno, ovisno o tome kako će koji biskup provoditi navedenu odluku, a o njihovom političkom ponašanju napraviti analizu i dostaviti je tijelima SIV-a na korištenje, kao i jugoslavenskom veleposlanstvu pri Sv. Stolici.[40]

Međutim, bez obzira na zabranu, većina biskupa nije poduzimala mjere protiv članova TDKS-a, koji su nastavili djelovati po starom.
Problem TDKS-a riješen je tek uspostavom samostalne Hrvatske, kad je Kršćanska sadašnjost mogla slobodno djelovati bez političkoga utjecaja.[41]

Nadbiskup u miru Frane Franić izjavio je o TDKS-u 2002. godine: "Činilo nam se da je TDKS pogibeljniji za Crkvu nego ono "staro" Staleško udruženje, jer ovo novo nije bilo, po Statutu, samo svećeničko, pa su mogli biti njihovi članovi i laici. Kako se vidi, ovdje se radilo o politizaciji teologije i stavljanju Crkve pod jaram totalitarne ateističke države".[42]

Problematika TDKS-a zahtijeva dodatna istraživanja, koja ponajviše ovise o dostupnosti arhivskoga gradiva. Naime, mnoga zbivanja vezana uz TDKS odnose se na razdoblje nakon 1980., a to arhivsko gradivo još nije dostupno. Zato sam, ne želeći ulaziti u teološke polemike o TDKS-u, koje se danas vode u crkvenim krugovima, ovom prigodom nastojao prikazati kronološki razvoj događaja, temeljen na dostupnim izvorima i iznoseći samo temeljne točke oko kojih je došlo do sporenja.


___________________________

[1] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SRH o razgovoru Ceranić-Turčinović 25. studenoga 1974. HDA, KOVZ, kut. 104, Pov. 109/1974.

[2] HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[3] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o navedenom sastanku, u HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[4] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba navedeno sastanku, u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[5] Izvješće Samardžića i Unkovića o navedenim razgovorima, u: HDA, KOVZ, kut. 4, Pov. 26/1977.

[6] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Pojatina-Turčinović, u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[7] "Informacija o osnivanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost", u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov 11/1977.

[8] Bilten KS, Glasilo Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost", br. 1, Zagreb, 1977., str. 3.

[9] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Cerjan-Turčinović 2. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[10] KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), "Tkalčić", Zagreb, 2008., (2008.), 164, 170, 174.-175; Bilten KS, br. 1, Zagreb, 1977., str. 4-23.

[11] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Cerjan-Turčinović 2. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[12] Bilješka predsjednika hrvatske Vjerske komisije, Ivana Lalića, o razgovoru sa Živkom Kustićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810 i KOVZ, kut. 113, Pov. 38/1978.

[13] Zapisnik sa sjednice Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba od 24. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[14] "Informacija o nekim aktualnim problemima iz oblasti odnosa između društveno-političke zajednice i vjerskih zajednica", u: HDA, KOVZ, kut. 8, S.P. 31/1979.

[15] Zapisnik slovenske Vjerske komisije o razgovoru Kolman-Pogačnik 27. 9. 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 112, Pov. 53/1977.

[16] UDB-a, centar Bjelovar, Informacija br. 164, od 15. studenoga 1977., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 329.

[17] KOŽUL, Deset godina nakon..., 164, 170, 172, 178.

[18] Izvješće Komisije SR Slovenije za odnose z verskimi skupnosti, br. 2/1977-79., od 2. studenoga 1977., podpisano od predsjednika Komisije Stane Kolmana, u: HDA, KOVZ, kut. 112, Pov. 63/1977.

[19] "Informacija o nekim pojavama i procesima u vjerskim zajednicama u Hrvatskoj", od 7. 2. 1978., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810.

[20] Franićev odgovor Herder-korrespondenzu u broju 5 iz svibnja 1978., prijevod s njemačkog u: HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 20, str. 53-54.

[21] KOŽUL, Deset godina nakon..., 155-156, 176-178; KOLARIĆ, Kardinal Franjo Šeper kao nadbiskup koadjutor..., u: Šeper 3, 115-116.

[22] Bono Zvonimir ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u službi pastorala (radni, nedovršeni tekst), Pismohrana društva Tkalčić, 91/2009., str. 4.

[23] TURČINOVIĆ, Josip, Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi, Predavanje održano na Bogoslovnoj tribini 23. ožujka 1983. Objavljeno u: TURČINOVIĆ, Josip, Jeke jednoga Koncila, Zagreb, 1984., str. 168.

[24] KOŽUL, Deset godina nakon..., 168-169.

[25] KOŽUL, Deset godina nakon..., 176.

[26] SDS, centar Bjelovar, Informacija br. 164, od 15. studenoga 1977., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 331.

[27] TAMHINA, Kardinal Franjo Šeper ustanovitelj Centra..., u: Šeper 3, 267-268.

[28] Bono Zvonimir ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u službi pastorala (radni, nedovršeni tekst), Pismohrana društva Tkalčić, 91/2009., str. 4.

[29] Zapisnik Savezne komisije za vjerska pitanja o razgovoru predstavnika Komisije s predstavnicima TDKS-a 17. ožujka 1978., HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 35/1978.; "Govor pape Pavla VI. katoličkim biskupima iz SFRJ prigodom posjeta "ad limina apostolorum", AKSA, br. 47, od 25. studenoga 1977., Prilog II., str. 1-3.

[30] Zapisnik sa sjednice Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SRH od 25. listopada 1977., u: HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 19.

[31] Zapisnik Savezne komisije za vjerska pitanja o razgovoru predstavnika Komisije s predstavnicima TDKS-a 17. ožujka 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 35/1978.

[32] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Arnerić-Lalić u srpnju 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 55/1978.

[33] "Nakon osam godina ponovno tiskovna konferencija", u: Glas Koncila, 22. 10. 1978.

[34] Bilješka predsjednika hrvatske Vjerske komisije, Ivana Lalića, o razgovoru sa Živkom Kustićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810 i KOVZ, kut. 113, Pov. 38/1978.

[35] Zapisnik zagrebačke Vjerske komisije o razgovoru Čunčić-Pojatina 24. 10. 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 113, Pov. 36/1978.

[36] SDS, centar Rijeka, Informacija br-264, od 10. rujna 1979., u: HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 342.

[37] Iz elaborata Vitomira Unkovića o Katoličkoj crkvi sastavljenog 1. 4. 1980., u: HDA, KOVZ, kut. 10, S. P. 71/1980.

[38] Zapisnik zagrebačke Vjerske komisije o razgovoru Berger-Čunčić 7. 10. 1980., u: HDA, KOVZ, kut. 248, 62/1981.

[39] KOŽUL, Deset godina nakon..., 178-184.

[40] Skraćeni zapisnik sa sjednice Odbora za društvena pitanja i djelovanje vjerskih zajednica SSRNH, od 8. 10. 1982., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810.

[41] VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata, 461-462.

[42] KOŽUL, Deset godina nakon..., 199-200.

utorak, 6. rujna 2016.

Zadarski slučaj - plod "postkoncilske obnove"

Ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, diljem svijeta dolazi do masovnih otpada svećenika i redovnika. Toga nije bila pošteđena ni Hrvatska. Posebno je bolan bio tzv. zadarski slučaj, koji pokazuje potpunu destrukciju svećeničke discipline u okolnostima postkoncilske "otvorenosti" i "pluralizma".
Prenosim poglavlje o Zadarskom slučaju iz knjige dr. Miroslava Akmadže "Katolička crkva u Komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980." (Zagreb - Slavonski Brod, 2013., str. 458.-462.). Akmadža se prvenstveno bavi odnosom komunističkih vlasti prema Zadarskom slučaju, ali nije mogao izbjeći pitanje prodora modernizma i progresizma među svećenike krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Kao i svi tekstovi dr. Akmadže, i ovaj je pisan na temelju izvorne (i dosad uglavnom neobjavljene) arhivske građe.



ZADARSKI SLUČAJ

Skupina zadarskih svećenika u razdoblju od 1968. do 1971. godine uznemirila je crkvenu javnost optužbama protiv nadbiskupa Marijana Oblaka, kritizirajući njegove postupke u upravljanju biskupijom i odnosu prema pojedinim svećenicima.

Na djelovanje te skupine upozorio je i kardinal Šeper u pismu nadbiskupu Franiću u kojem, kako navode članovi zadarske skupine, traži od njega da poduzme sve kako bi se onemogućilo njihovo djelovanje.[1] Vjerojatno se radi o Šeperovom pismu biskupu Franiću od 30. studenoga 1968. u kojem upozorava kako je navedena skupina pripremila prijevod Holandskog katekizma, kojeg službena Crkva nije odobrila, ističući kako se to ne smije dopustiti, jer taj katekizam ima za posljedicu dezorijentaciju na svim područjima, sve veći broj napuštanja svećeničke i redovničke službe i sve manji broj svećeničkih zvanja. Zatražio je od Franića, da se kao predsjednik doktrinarne komisije zauzme za sprečavanje izdavanja i prijevoda katekizma. Biskup Franić pismo je proslijedio biskupu Oblaku, koji je odgovorio Šeperu pismom od 17. prosinca 1968. Biskup Oblak u tom pismu ističe kako navedeni prijevod nije pripremljen, jer sastavljači katekizma nisu unijeli promjene koje je predložila kardinalska komisija. Ističe kako je pokojni biskup Garković očekivao da će se taj spor riješiti i zauzeo stanovište da nema objave prijevoda dok se spor ne riješi. Biskup Oblak dao je jamstvo Šeperu kako neće dati dozvolu objavi prijevoda Holandskog katekizma, dok god ne bude odobren od Sv. Stolice, te da "Zadarska crkva, budite uvjereni, ne će ražalostiti ni Svetoga oca ni svoga hrvatskog Kardinala".[2]

Naime, skupina mlađih svećenika aktivnije se uključila u rasprave o postkoncilskim promjenama okrećući se reformama i osuvremenjivanju Crkve. S vremenom je njihovo djelovanje dobivalo organizacijske oblike, čemu je posebno doprinijelo mjesečno sastajanje svećenika, tzv. rekolekcije, gdje se raspravljalo o aktualnim teološkim i pastoralnim temama. Također se jedna skupina od oko tridesetak mlađih svećenika okupljala svaki tjedan na zajedničkom pripremanju propovijedi, gdje se raspravljalo o aktualnim problemima Crkve, pa i o izvjesnim stavovima koji su bili suprotni od službenih stavova Crkve.[3]

Tu zadarsku skupinu svećenika predvodili su Josip Kolanović, Miljenko Žagar, Josip Balabanić i Marijan Grgić, koji su sustavno oponirali nadbiskupu Marijanu Oblaku i kritizirali njegov rad. Grgić i Žagar su u jednom razgovoru s predstavnicima vlasti kazali kako oni u Crkvi nemaju nikakve slobode, da se ni feudalci nisu ponašali kao njihovi biskupi i da "ovakva Crkva mora i treba da propadne". Kazali su kako im je biskup Oblak kazao, da će on prebrojati sve primjerke zabranjene knjige Svećenički celibat i da je ne smiju prodavati, no ipak su jedan primjerak prodali predstavniku zadarske Vjerske komisije s kojim su ovom prigodom razgovarali. Grgić je spomenuo kako je to jutro, 7. srpnja 1970., razgovarao s biskupom i da mu je ovaj kazao kako se našao pred dvojbom udovoljiti preporukama crkvenih vlasti u Vatikanu i pojedinih biskupa u zemlji ili navedenoj skupini svećenika, te da je odlučio udovoljiti onima izvana.[4]

Kolanović je u jednom razgovoru u zadarskoj Općinskoj skupštini 12. rujna 1969. izjavio, da za njega Uskrsnuće nije bitan element vjere i da se odlučio kao svećenik boriti za unapređenje odnosa među ljudima na načelima Kristove nauke, ističući da u ciljevima Crkve, kakvu on vidi, i socijalizma nema bitnih razlika, jer im je cilj humaniziranje društva, odnosno oslobađanje čovjeka. Isticao je nužnost deprofesionalizacije svećenstva i davanje većeg značaja laičkom apostolatu. Ustvrdio je da se ne slaže s papinim stavovima o celibatu i sprečavanju začeća, da su velike podjele u Crkvi, ali da progres više ništa ne može zaustaviti.
Istaknuo je da je njegova skupina u Zadarskoj nadbiskupiji uspjela uvesti svojevrsni oblik samoupravljanja, te da ubuduće biskup neće moći donijeti ni jednu važniju odluku, bez traženja mišljenja župnika, o čemu će se prethodno raspravljati na svećeničkoj rekolekciji, čime se uvodi sustav kolektivnog odlučivanja. Kao rezultat tog pritiska na biskupa istaknuo je smjenu duhovnika sjemeništa Žarka Brzića, te upravitelja i svih odgajatelja u sjemeništu. Također se pohvalio kako njegova skupina priprema tiskanje Holandskog katekizma.[5]

Navedenu skupinu donekle je podržavalo i vodstvo Kršćanske sadašnjosti, te je Vjekoslav Bajsić u razgovoru s predstavnicima Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske 17. kolovoza 1970. komentirao i navedeno Šeperovo pismo Franiću. Bajsić je smatrao, da je pod raznim pritiscima i stalnim pismima iz Zadarske nadbiskupije u kojima se napada navedena zadarska skupina, Šeper emotivno reagirao. Naglasio je i kako ga Šeperov stav ne iznenađuje, jer je on pristaša "srednje linije" i vrlo je oprezan.
Bajsić je zadarsku skupinu opisao kao mladu i poletnu, ali nedovoljno opreznu i netaktičnu, koja se previše izlijetala. Ustvrdio je, da ih je nadbiskup Oblak suspendirao po nalogu iz Vatikana, što je trebalo poslužiti kao opomena svim progresivcima.
Vjekoslav Bajsić i Josip Turčinović predložili su nadbiskupu Oblaku, da se izlaz nađe slanjem navedene skupine u inozemstvo. Nadbiskup Oblak bio je tome sklon, ali navedeni svećenici nisu na to pristali. Štoviše u prvo vrijeme razmišljali su da napuste svećeničko zvanje, što bi, po riječima Bajsića kompromitiralo i njih u Zagrebu i dovelo grupu "Kršćanska sadašnjost" u tešku situaciju. Bajsić je zatim kazao: "Mi ne želimo biti mučenici, već želimo da stvar izvedemo do kraja", predlažući taktičnost i oprez, bez bilo kakvog istrčavanja. U tom smislu zamolio je da i Komisija utječe na navedene zadarske svećenike, koji su prihvatili nove dužnosti u okviru Zadarske nadbiskupije.
Smatrao je da grupa "Kršćanska sadašnjost" u Zagrebu ima daleko jače pozicije nego grupa u Zadru, i da je nadbiskup Kuharić i dalje spreman prihvatiti njihovu suradnju, bez obzira na svakodnevne pritužbe na njihov rad iz Rima, jer smatra kako su oni pošteni svećenici i korisni po Katoličku crkvu. Istaknuo je kako će polemika koja je otvorena sa skupinom konzervativaca u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, biti prihvaćena i nastavljena, pošto progresisti imaju u svojim rukama Sveske, Kanu, AKSU i dosta velik utjecaj na Glas Koncila, a uz to nastupaju na javnim tribinama, dekanskim konferencijama i drugim svećeničkim sastancima.[6]

Državne vlasti su djelovanje navedene skupine smatrale konstruktivnim i korisnim, posebice u popuštanju napetosti i stjecanju povjerenja između vjernika i nevjernika, te u otupljivanju protukomunističkog stava kod vjernika.

Nadbiskup Oblak je navedenu skupinu, kojoj se pridružilo još 30-ak svećenika, raspustio, te njene članove rasporedio po raznim župama. Naime, navedena skupina utjecala je na to, da se znatan dio zadarskih svećenika nije odazvao na obnovu zavjeta celibata. Prosvjedovali su kod Biskupske konferencije radi podržavanja papine enciklike Humanae vitae od strane biskupa, preveli su, suprotno zabrani, Holandski katekizam i izdali knjigu Svećenički celibat - problem crkve, koju je u vlastitoj nakladi izdao župnik u Prigradi, Frane Miočić, a nadbiskup Oblak zabranio je njeno raspačavanje.

U svećeničkim krugovima, koji ih nisu podržavali, nazvani su holandezima, a Kolanovića njihovim vođom. Dio građana ih je podržao, prosvjedujući također kod Biskupske konferencije.
Državne vlasti zbunjivalo je to što se Kolanović u javnim nastupima prikazuje kao pobornik socijalističkih društvenih odnosa, dok s druge strane surađuje s najreakcionarnijim hrvatskim nacionalističkim krugovima u zemlji i iseljeništvu.[7]

Nadbiskup Franić izjavio je na konferenciji za tisak Biskupske konferencije nakon rujanskog zasjedanja 1970., da su on i ostali članovi Doktrinalne komisije podržali odluku nadbiskupa Oblaka o zabrani knjige Svećenički celibat - problem crkve, jer ta knjiga ne bi koristila ni narodu ni svećenicima.[8]

Nadbiskup Oblak ponukan djelovanjem navedene skupine raspustio je zadarsku Radnu skupinu "Kršćanske sadašnjosti", i izvršio temeljne kadrovske promjene u radnoj skupini za pastorizaciju Zadra, tako da su razriješeni dužnosti voditelj skupine Kolanović, te članovi Žagar i Balabanić.[9]

O Zadarskom slučaju raspravljala je i Biskupska konferencija, koja je u Zadru organizirala razgovor s ciljem smirivanja napetosti. Razgovor je vođen 27. rujna 1970. između vjernika potpisnika otvorenog pisma i nadbiskupa Kuharića, Franića i Pogačnika, te biskupa Arnerića i Salača. Nakon razgovora napetosti su donekle smirene.

Međutim, iako razmješteni po raznim župama članovi skupine sastajali su se u Zemuniku kod župnika Josipa Balabanića. Jednom od tih sastanaka nazočio je i nadbiskup Oblak, ali se napetosti nisu smirile. Stanje se dodatno zaoštrilo na teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu u siječnju 1971.
Stavove Kolanovićeve skupine podržalo je 16 svećenika u otvorenom pismu upućenom nadbiskupu Oblaku, ali je njima protupismom odgovorilo 43 svećenika, koji su stali na stranu nadbiskupa. Kolanovićeva skupina je u pismu zahtijevala specijalizaciju unutar dušobrižničkog rada, puno zaposlenje i pristojnu nagradu svećenicima, poduzimanje mjera protiv svećeničke osamljenosti, ublažavanje odnosa prema celibatu, te više samouprave svećenstva u odnosu na biskupa.
Pristaše nadbiskupa Oblaka tvrdili su kako navedena skupina svoje poslanje ne vidi kao životni stav, nego kao zanat, da se želi nametnuti biskupu, traži potpuno ukidanje celibata, te da su matrijalisti koji već posjeduju kuće, automobile i bave se poslovima koji donose zaradu.[10]

Šibenski biskup Arnerić kazao je u razgovoru s predsjednikom hrvatske Vjerske komisije, Zlatkom Fridom, 8. siječnja 1971. kako ne osuđuje svećenike iz spomenute zadarske skupine, iako ne prihvaća neke njihove stavove. Istaknuo je kako se zalaže za snošljiviji stav nadbiskupa Oblaka prema njima i uspostavljanje dijaloga kako bi se rasvijetlili njihovi stavovi. U tom smislu je pokušao utjecati na Oblaka, ali ovaj nije uvijek pokazivao dovoljno elastičnosti s tim u svezi.[11]

O navedenim zbivanjima u zadarskoj Crkvi raspravljano je i na sjednici Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Zadar. Istaknuto je da se društveno-politički čimbenici ne smiju i ne trebaju, ni u kom slučaju, miješati u navedene događaje, dok god ti događaji ne prijeđu crkvene okvire. Ivica Maštruko je istaknuo da će se navedeni događaji zadržati u crkvenim okvirima, a da će nadbiskup Oblak početi činiti pojedine ustupke da podigne svoj ugled, ali da je u biti sretan što se oslobodio navedene skupine svećenika. Šime Stagličić je kazao da je razgovarao s Kolanovićem, koji mu se požalio kako biskup nastoji do kraja kompromitirati kao pojedince i njega i ostale svećenike iz njegove skupine.[12]

Nadbiskup Oblak pojedine je svećenike iz tzv. zadarske skupine premjestio iz dotadašnjih u druge župe. Obrazlažući svoj postupak u razgovoru za Glas Koncila u listopadu 1971., nadbiskup je kazao:
Može li župnik katedralne župe [Kolanović] ostati u svome mjestu kad on javno pred grupom vjernika izjavljuje da nije u zajedništvu sa svojim nadbiskupom; kad na Sveti Četvrtak, dan ustanovljenja svećeništva i euharistije, ne koncelebrira s nadbiskupom u crkvi svoje župe, nego ide služiti misu u drugu gradsku župu? Može li župnik katedrale ostati na svome mjestu kad on odvraća i druge svećenike od koncelebriranja s nadbiskupom na Sveti Četvrtak? I to odbijanje euharistijskog zajedništva nastavilo se i dalje: katedralni župnik od tada je ustrajno izbjegavao služiti misu zajedno s nadbiskupom. Postavljam pitanje: tko je onda prekinuo zajedništvo?

Svećenici koji su odbili koncelebrirati nadbiskupu na Veliki Četvrtak, tvrdili su da su to učinili, jer je nadbiskup od njih tražio obnovu obećanja danih na ređenju, što su smatrali nekorektnim pritiskom na savjest. No, nadbiskup je bio stava da se to neslaganje moglo riješiti i na drugi način, a ne kidanjem euharistijskog zajedništva.[13]

U međuvremenu su šestorica zadarskih svećenika podnijeli pisane ostavke na vršenje svećeničke službe, a jedan od njih zatražio je da njegova ostavka bude primljena kao trajna.

Potez navedenih svećenika komentirao je nadbiskup Oblak u pismu upućenom vjernicima i svećenicima povodom Sinode biskupa. U pismu ističe da su svećenici "dio Crkve i svijeta koji su oboje u grču promjena i traženja", te žali zbog postupka navedenih svećenika, napominjući da nisu trebali napuštati svećeničku službu, koja se upravo i očituje u ostajanju i služenju, a ne napuštanju. Uzroke koji su doveli do kriznog stanja u njegovoj nadbiskupiji, nadbiskup Oblak vidio je u: "krizi duhovnosti, nekritičnom traženju brzih i korjenitih reformi, zatvaranju grupe istomišljenika koji teže da dominiraju, kidanju veze s biskupom i ostalim svećenicima, stanovitoj materijalizaciji, sekulariziranom liku svećenika, a za neke svećenike i u konkretnim ženama.".[14]

Nadbiskup Oblak izvijestio je na zasjedanju Biskupske konferencije 7. veljače 1972. u Dubrovniku, da je o stanju u njegovoj nadbiskupiji razgovarao s mnogima u Vatikanu, pa i sa samim papom Pavlom VI. Istaknuo je kako su tamo svi dobro upoznati sa svime što se događa i da su mu svi rekli kako je trebalo zauzeti načelan stav, a sam papa mu je kazao "bili ste iluminati", tj. prosvijetljeni. Ustvrdio je kako u Vatikanu uviđaju kako se radi o unutarcrkvenom problemu koji se širi na međunarodnom polju, iza čega stoji planski rad podzemnih sila, koje imaju kapital za podmićivanje, s ciljem miniranja Crkve iznutra.[15]

O stanju u Zadarskoj nadbiskupiji, uzrokovanom djelovanjem tzv. zadarske skupine, 27. i 28. travnja 1972. raspravljano je na sjednici Stolnog kaptola, Svećeničkog vijeća, dekana i Komisije za ekonomska pitanja Zadarske nadbiskupije. Kao izvori krize, među inim su navedeni: promicanje ideja o svećeništvu, koje ne proizlaze iz jasnog naučavanja crkvenog učiteljstva, kidanje jedinstva s nadbiskupom i plansko napadanje celibata. Zaključeno je da svećenici "kojih rad i život nije ili ne želi biti u skladu s iznesenim stavovima Koncila i Sinode, ne bi mogli ostati u prezbiteriju zadarske Crkve samo formalno, jer su stvarno svojim stavovima i idejama izvan sadašnjeg poimanja svećenika." Također je zaključeno da oni svećenici koji su prekinuli vezu jedinstva s nadbiskupom i drugim svećenicima, a ostaju u prezbiteriju "dok se ne snađu", ne mogu obavljati svećeničku službu.[16]

Generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Pavao Kero i nadbiskupov tajnik, Grgo Batur, izjavili su u razgovoru s tajnikom zadarske Vjerske komisije, Markom Kumanom, kako su svećenici dotične zadarske skupine bili previše radikalni, te da su "posebno bili glupi", što su tražili ukidanje celibata i reforme preko noći. Posebno su im zamjerili što su svećeničko zvanje htjeli materijalizirati i unovčiti. Neke su njihove stavove pohvalili, ali su ustvrdili kako će nova mlađa skupina svećenika, kojima su oni na čelu, tražiti reforme, ali postupne i lagane, te da oni Crkvu zamišljaju kao ustanovu koja će služiti vjernicima i neće se miješati u politiku i bavit će se samo vjerskim pitanjima.[17]

Kuman je u raspravi na zajedničkoj sjednici republičke i općinskih vjerskih komisija 9. veljače 1973. ustvrdio da je djelovanje zadarskih svećenika reformista "otupilo oštricu militantnog i antikomunističkog klerikalizma" u zadarskoj sredini, te se pozitivno odrazilo na međunacionalne odnose kao i odnose između vjernika i nevjernika. Kao glavni razlog neuspjeha istaknuo je to što je unutar navedene skupine prevladao izvjesni radikalizam koji je neke obnoviteljske zahvate pokušao izvesti do kraja, premda za to nisu postojali potrebni uvjeti.[18]

Na kraju je 18 svećenika zadarske skupine u znak prosvjeda protiv službene crkvene politike napustilo svećeničku službu. U zadarskoj Vjerskoj komisiji iznesen je prijedlog, da se tim bivšim svećenicima treba pomoći, ukoliko to žele, da se uključe "u život našeg društva".[19]

Da se na tome radilo potvrđuje i izvješće Komisije za vjerska pitanja SO Rijeka Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske od 26. veljače 1974. U izvješću se ističe da je Zadarski slučaj utjecao na povećan broj napuštanja svećeničke službe i na riječkom području, te da se tim bivšim svećenicima mora pomoći, a ne prepustiti birokraciji, jer će se u suprotnom brzo razočarati i vratiti u svećeničku službu. Istaknuto je da ih se mora zaposliti i omogućiti im daljnje školovanje. Navodi se i da je Miljenko Žagar, koji je kao pripadnik tzv. zadarske skupine napustio svećeničku službu, dobio posao u "Riječkoj tiskari".[20]
Marijan Grgić je 1976. doktorirao iz povijesti srednjovjekovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je zaposlen kao stručni suradnik u SIZ-u za kulturu općine Zadar. Međutim, umro je već 1980. u 51. godini života.[21]
Josip Kolanović se 1972. zaposlio u Hrvatskom državnom arhivu, za čijeg je ravnatelja imenovan 1991. godine.


______________________________

[1] Zapisnik (nije navedeno čiji) o razgovoru nekoga od predstavnika državnih vlasti sa svećenicima Marijanom Grgićem i Miljenkom Žagarom u Grgićevom stanu 7. srpnja 1970., u HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 106/1970.

[2] AKMADŽA, Franjo Šeper, 366-368.

[3] "Informacije o nekim gibanjima u Katoličkoj crkvi", prilog za sjednicu Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 29. 9. 1970., u HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 12.

[4] Zapisnik (nije navedeno čiji) o razgovoru nekoga od predstavnika državnih vlasti sa svećenicima Marijanom Grgićem i Miljenkom Žagarom u Grgićevom stanu 7. srpnja 1970., u: HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 106/1970.

[5] "Informacija o razgovoru s Kolanović Josipom", od 12. 9. 1969., u: HDA, KOVZ, kut. 81, Pov. 42/1969.

[6] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Bajsić-Frid, od 17. 8. 1970., u HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 103/1970.

[7] "Informacija o nekim aktualnim zbivanjima u Katoličkoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi" u: Informativnom biltenu br. 5/1970. Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, u: HDA, KOVZ, kut. 86, Pov. 36/1970.; Pismo tajnika Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Zadar, Šime Stigličića, Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 28. veljače 1969., u: HDA, KOVZ, kut. 81, Pov. 42/1969.

[8] "Konferencija za tisak Biskupske konferencije Jugoslavije", u: Glas Koncila, br. 20, od 11. listopada 1970., str. 1.-4.

[9] "Suspenzije u Zadru", u: Glas Koncila, 9. kolovoza 1970., str. 11.

[10] "Stanje, problemi i najnovija kretanja u Zadarskoj nadbiskupiji", HDA, KOVZ, kut. 203, 267/1971.; Dva otvorena pisma - još bez konačnog odgovora, u: Glas Koncila, br. 20, 3. listopada 1971., str. 7.

[11] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Arnerić-Frid, od 8. 1. 1971., u: HDA, KOVZ, kut. 89, Pov. 7/1971.

[12] Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja SO Zadar, bez nadnevka, u spisima iz 1971. godine, u: HDA, KOVZ, kut. 203, br. 267/1971.

[13] "Što kaže nadbiskup Oblak", u: Glas Koncila, br. 20, od 3. listopada 1971., str. 7-8.

[14] "Sedam svećenika napustilo svećeničku službu", u: AKSA, 25. rujna 1971.; "Svećenički štrajk u Zadru", u: Vijesnik u srijedu, 6. listopada 1971.; Izvadci iz navedenih članaka u: HDA, KOVZ, kut. 198, br. 46/1971.

[15] Informacija broj 47, Centar SDS Split, od 11. 2. 1972., potpisao Ivan Dadić, u: HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561.

[16] "Predloženi putovi za saniranje postojećeg stanja u nadbiskupiji", u: Glas Koncila, od 14. svibnja 1972., str. 14.

[17] HDA, KOVZ, kut. 98, Pov. 17/1973.

[18] Zapisnik sa zajedničke sjednice republičke i općinskih vjerskih komisija, od 9. 2. 1973., u: HDA, KOVZ, kut. 98, Pov. 2/1973.

[19] "Izvještaj o najnovijim kretanjima u Zadarskoj nadbiskupiji pripremljeno za sjednicu Komisije za vjerska pitanja, 11. srpnja 1972.", HDA, KOVZ, kut. 208, 134/1972.

[20] HDA, KOVZ, kut. 218, br. 57/1974.

[21] "Umro dr. Marijan Grgić", u: Glas Koncila, 14. 9. 1980.