nedjelja, 10. srpnja 2016.

Proslava blagdana Velike Gospe u Vrpolju kod Šibenika

Glavni oltar u vrpoljačkoj crkvi, 1941. god.


Vrpolje je glavno marijansko svetište Šibenske biskupije.
To je mjesto u 16. i 17. stoljeću stajalo na granici turskih osvajanja. Nije čudo da središnji dio mjesta nosi naziv "Megdan" - tamo su se vodile bitke s Turcima.
Vrpolje je dalo čitav niz junaka koji su se istaknuli tijekom Kandijskog rata (1645.-1669.). Njihovi potomci još i danas ondje žive.

U samoj crkvi se kao svojevrsna relikvija čuvaju okovi hajduka Radojice, koga je Majka Božja oslobodila iz turske tamnice. Naime, taj je hajduk bio zatvoren u turskom zatvoru u Kninu (tada još pod turskom vlašću) i čekalo ga je vješanje. On se usrdno molio Gospi Vrpoljačkoj, i odjednom su mu okovi pali s ruku, a vrata tamnice su se sama otvorila. Možete vidjeti te okove gore na slici oltara, odmah ispod svetohraništa.

Vrpoljani su nekada bili vrlo vrlo pobožni.
Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata, zbog komunističkog terora, u mjestu 11 godina nije bilo župnika. Pa je i pobožnost naroda znatno pala, da ne kažem nestala.

No, župnici iz susjednih župa povremeno su dolazili služiti sv. misu.
Oni su održavali svetište, tako da prinošenje svete misne žrtve na prekrasnom Gospinom oltaru nikada nije prestajalo.


Vrpoljačka crkva krajem 1960-ih (prije "novus ordo" promjena)


Nakon uvođenja novog obreda mise 1969. g., ispred glavnog oltara je stavljen stol, i danas se na njemu služi misa.
I tako je stari žrtvenik ostao zanemaren i zaboravljen.
To je svakako kardinalna greška!



Inače, imam nekoliko prijedloga za današnjeg vrpoljačkog župnika (ako kojim slučajem ovo čita).

Trebalo bi vratiti neke običaje i pravila koja su stoljećima poticala i održavala pobožnost puka:

1. vratiti post na žežin.
Na uočnicu Velike Gospe se uvijek postilo.  Prije reforma iz 1960-ih, post je bio obvezan na uočnicu svih velikih blagdana. No, i nakon tih reformi, u puku je ostalo nepisano pravilo da se na uočnicu Velike Gospe treba postiti.
Nažalost, ta starija generacija vjernika je pomrla, pa je i ova pobožnost nestala.

2. vratiti molitvu večernje na žežin.
Danas se na žežin u Vrpolju služi misa na večer. Toga prije nije bilo.
Prije II. vatikanskog koncila, na uočnicu Velike Gospe se u vrpoljačkoj crkvi (oko 7 popodne) molila svečana večernja na latinskom.
Misa je eventualno bila ujutro. I općenito govoreći, prije nije bilo misa na večer. Mise su se uvijek služile prijepodne.
To je i logično, jer je nekada za pričesnike vrijedio pravi predpričesni post. Tko se želio pričestiti, nije smio ništa jesti ni piti tog dana - od ponoći pa sve do pričesti.

3. što sam rekao za vespere, vrijedi i za ostale časove. Ukratko, treba vratiti tradicionalni časoslov.

4. strože paziti na odijevanje vjernika u crkvi. Ne može se dozvoliti izazovno odjevenim ženama da ulaze u crkvu! Nekada se na to itekako strogo pazilo, kao što ćete vidjeti iz nastavka ovog teksta.


Prilažem nekoliko članaka o proslavi blagdana Velike Gospe u Vrpolju iz šibenskog tjednika Katolik. Prva dva su iz 1931., drugi je iz 1932., a treći iz 1940. godine.

Vidjet ćete da je anonimni pisac članaka (a to je vjerojatno don Josip Felicinović) ponosno ustvrdio da je tijekom blagdana podijeljeno gotovo 1000 pričesti, što je on smatrao rekordom.
Danas se u Vrpolju na Veliku Gospu podijeli 10 puta više pričesti!
Kako je to moguće?

Pa vrlo jednostavno, prije se ljudi nisu usuđivali pristupiti na sv. pričest, ako se prije toga nisu temeljeto ispovijedili (po mogućnosti tog istog dana).
Dok danas ljudi masovno trče na pričest, možda i sa najtežim grijesima. A ako se i ispovijede, te su ispovijedi vrlo često mlake, polovične, neozbiljne - pa zato i nevaljane!
To je posljedica sveopće relativizacije sakramenata s kojom se danas suočavamo.

I zato trebate pažljivo pročitati ove članke.

Ovo je najava blagdana Velike Gospe 1931. g. (Katolik,1931., br. 33., str. 4.):





Ovako je prošla proslava (Katolik, 23. kolovoza 1931., br. 34., str. 4.):





Proslava blagdana Velike Gospe 1932.  (Katolik, 21. kolovoza 1932. br. 31., str. 4.):





Najava proširenja vrpoljačkog svetišta i proslave blagdana Velike Gospe 1940. godine.
Zanimljivo je da biskup Jeronim Mileta u toj najavi spominje i drevne liturgijske stihove "cunctas haereses sola interemisti" ("sva si krivovjerja sama uništila"). Podsjećam vas da je i bl. Alojzije Stepinac isticao te riječi. Prema tome, očito je za što se moramo moliti Majci Božjoj.



Grkokatolici u borbi za katoličku Hrvatsku




Grkokatolici su imali vrlo važnu ulogu u katoličkom pokretu u Hrvatskoj, od njegova postanka početkom 20. stoljeća pa dalje kroz cijele 1920-e i 1930-e.

Posebno se isticao Janko Šimrak (kasniji križevački biskup).
On je sudjelovao u svim važnijim događajima našeg katoličkog pokreta. Izabran je 1913. g. za potpredsjednika Hrvatskog katoličkog narodnog saveza.
Jedan je od osnivača i čelnih ljudi Hrvatske pučke stranke. Naime, Šimrak je pripadao onoj struji unutar katoličkog pokreta koja je smatrala da nam je potrebna katolička stranka. Zbog toga je ponekad dolazio u polemike sa drugim dijelom pokreta, koji je tražio strogu odjeljenost katoličkog pokreta od (stranačke) politike. No, Šimrak je uporno govorio: "Izvanstrančarstvo nema smisla."

Kad se danas govori o biskupu Šimraku, gotovo se isključivo govori o njegovom radu za vrijeme NDH, a malo ili nimalo o njegovom dugogodišnjem radu u (predratnom) katoličkom pokretu.

Baš zato pišem ove retke...

Šimrak je postigao nešto, što nitko prije ni poslije njega u Hrvatskoj nije uspio: utemeljio je katoličke dnevne novine, pod nazivom Hrvatska straža.
To su dosada jedine katoličke dnevne novine u Hrvatskoj. Izlazile su kontinuirano punih 11 godina (1929.-1941.).

Šimrak je podnio gotovo nadljudske žrtve kako bi te novine opstale. Potrošio je sve što je imao samo kako bi hrvatski narod imao svoj katolički dnevnik.

Kakva je bila uređivačka politika Hrvatske straže, vidimo po izjavi koja je tiskana u 1. broju (2. srpnja 1929.), a koja je potpisana od redakcijskog odbora. Izjava glasi:
"Potpisani hrvatski katolički javni radnici, ispitavši prilike u hrvatskim katoličkim redovima kao i položaj hrvatskih katolika u javnom životu, čvrsto su uvjereni da je imperativ sadašnjeg doba, da provedu neke promjene u svom radu, nastojanju i nastupanju. Na to ih sile nove prilike u državi kao i iskustvo, što su ga stekli u svom radu u katoličkom pokretu osobito posljednjih deset godina.

Početkom siječnja ove godine uvedeno je u našoj državi novo stanje. Ukinute su postojeće političke stranke i zabranjena svaka stranačko-politička djelatnost. Diferencije, koje su dijelile hrvatske katolike s obzirom na stranačko-politička gledišta, više ne postoje. Kao ljudi, koji smo daleko od svake ilegalne borbe, moramo sve svoje snage baciti na ona područja javnoga rada, u kojima postoji suglasnost svih hrvatskih katolika.

Uvođenjem i provođenjem Katoličke akcije nemaju više stvarnog osnova ni različiti sporovi u pogledima na katoličko organiziranje. Katolička akcija je baza na kojoj se danas mogu i moraju naći svi Hrvati katolici bez obzira na prijašnje stranačko-političke i organizatorno-odgojne diferencijacije.

U hrvatskom javnom životu množe se znakovi moralne dekadencije i degeneracije. Podgrizaju se temelji na kojima počiva jakost hrvatskog naroda. Nedavni događaji u Zagrebu osvijetlili su bengalskom vatrom moralno poimanje staleža koji hoće da daju ton hrvatskom kulturnom životu. Pornografska štampa poplavila je široke slojeve. Plodovi su vidljivi: rastave brakova, samoubojstva i sve veći kriminalitet.
Konačno treba konstatirati još tu činjenicu da se narodni kapital dobrim dijelom nalazi u inovjerskim rukama.

Moramo postaviti pitanje tko priječi da se sila, koja leži u katolicima, ne očituje u doličnoj mjeri u hrvatskom javnom životu? Tko ruši u hrvatskom narodu upliv katolicizma?
Moramo konstatirati da je štampa, koja je danas najveći faktor u odgajanju naroda, u rukama bezimenim moćnih štamparskih koncerna kojima opet dirigiraju tuđinski birokrate. Ta štampa ne samo da truje hrvatski narod, nego i sasvim krivo prikazuje njegovo pravo raspoloženje, tako da danas možemo kazati da hrvatski narod gotovo i nema svojih nezavisnih listova.

Davni je bio san i ideal hrvatske katoličke javnosti da dođe do svoga katoličkoga dnevnika, koji će biti organ pravog narodnog raspoloženja i koji će pobijati u prvom redu pozitivnim sadržajem protukatoličke i protuhrvatske tendencije i odgajati narod po zdravim katoličkim načelima.

Potpisani odlučili smo da 1. srpnja (jula) ove godine pokrenemo novi imformativni nestranački katolički dnevnik pod imenom Hrvatska straža.
HRVATSKA STRAŽA bit će uređivana u duhu katoličkih načela. Ona će širiti i braniti katolička načela na svim poljima javne djelatnosti. Podupirat će sve katoličke, vjerske, prosvjetno-odgojne, socijalne i gospodarske organizacije te institucije, propagirat će među njima osjećaj solidarnosti i duh pomirljivosti i ljubavi. Napose će ići u susret svima onima koji će prosvjećivati hrvatski narod ponajviše svojom kulturnom snagom doći će na mjesto prema kojem pripada evropskim narodima. Sve što je dobro, lijepo i istinito, sve će to Hrvatska straža popularizirati.

Novom listu bit će u pisanju i prosuđivanju javnih prilika mjerodavni jedino pravedno shvaćeni interesi Crkve i hrvatskog naroda. List neće biti stranački organ nijedne političke stranke ni stranačke skupine, već će biti glasilo čitavog hrvatskog katoličkog naroda, pa će njegovi stupci biti otvoreni svakom dobrom Hrvatu katoliku.

Hoćemo da Hrvatska straža bude revija svih hrvatskih katoličkih snaga, da u njoj javnost vidi i osjeti katoličku stvaralačku snagu i da tako katoličkim pojedincima, institucijama i organizacijama dade u hrvatskom javnom životu onaj položaj koji mu pripada po značenju, broju i kakvoći.

Hrvatska straža će nastojati da svojim tonom uvijek bude dostojanstvena. 'Fortiter in re, suaviter in modo' borit će se ona protiv neprijatelja katolicizma i hrvatstva, pobijat će laži, neistine, zablude i predrasude koje se o njima šire, a napose će žigosati one koji ruše i truju hrvatsku moralnu otpornost. No, glavni njezin sadržaj neće biti polemički, nego pozitivno-konstruktivan.

Garancija pak da će Hrvatska straža uspješno i ustrajno vršiti onu zadaću koju smo joj namijenili jesu potpisnici koji su se oko lista okupili.
Ali uspjeh lista ne ovisi samo o nama izdavačima i urednicima, nego i o pretplatnicima, potpomagateljima i širiteljima, ovisi o ljubavi kojom će primiti list, i o volji kojom će ga uzdržavati. Hrvatsku stražu pokrenuli smo vlastitim snagama. Rijetki znadu koliko moralnih i materijalnih žrtava stoji katolički dnevnik. Nijesmo ih žalili, jer smo uvjereni da je nezavisan hrvatski katolički dnevnik u ovim teškim vremenima prijeka potreba hrvatskoga katolicizma."


Požrtvovnost je riječ kojom se najčešće opisuje Janka Šimraka.
O Šimraku progodom njegovog 50. rođendana  piše Katolički list 1. lipnja 1933. br. 22.:
"Otkako je naš jubilarac stupio, nakon svršenih svojih studija, na poprište javnog djelovanja kao svećenik, srednjoškolski kateheta i profesor, kao uzgojitelj mladeži grkokatoličkog sjemeništa, kao istaknuti narodni borac na kulturnom, političkom i znanstvenom području, svagdje je pokazao svoju neutrudivu energiju, svoju neprispodobivu samozataju, prijegor i herojsku požrtvovnost za istinu i pravdu.
Naročitu požrtvovnost pokazao je u nastojanju oko održanja katoličkog dnevnika Hrvatske straže za koju je žrtvovao sve svoje prihode i uzidao tako reći svoje kosti u temelje zgrade naše Katoličke akcije.
Posljednjih pak godina neizrecivo je zadužio Katoličku Crkvu u nas svojim mnogobrojnim apologetskim člancima u našem listu, gdje je svojom stručnom naučnom rutinom neustrašivo ustajao protiv svakoga koji bi se usudio napadati ugled Katoličke Crkve i njezine hijerarhije. Naročito je nenatkriljivom vještinom znao javno raskrinkati najveće suvremene neprijatelje Katoličke Crkve, framazonsku ložu i pogubnost njezine ideologije ne samo prema Crkvi, nego i prema našem javnom kulturnom i narodnom životu... Katolički list ubraja dra. J. Šimraka među najmarljivije i najodličnije svoje suradnike. Najzanimljivije, najinstruktivnije stranice Katoličkog lista pune snage, apologije i života iz njegova su pera.
Zato ga Gospodin neka nadari i dugim životom i milošću svojom."

A ovo je čestitka za rođendan u katoličkom časopisu Obitelj (4. lipnja 1933.):





Osim što je sam bio požrtvovan, Šimrak je cijenio požrtvovnost svojih suradnika, posebno dr. Đure Ljubića. Na Ljubićevom je sprovodu (15. lipnja 1933.) održao govor, istaknuvši:
"Protiv svih onih koji nikada neće ništa žrtvovati za svetu ideju, koji se znadu samo uljuljavati u svojem grubom i svetogrdnom egoizmu, ostao si vjeran žrtvi; protiv onih koji ljube neistinu i nepravdu, ostao si vjeran istini i pravdi i branio ih do posljednjeg daha svoga života sa svom genijalnošću i svim žarom duha svoga.
Dakle, kao pećina karakteran, neslomiv, sav principijelan, idealista, pravi Bič Božji za sve slabiće.
Katolički narod nikada neće zaboraviti ove Tvoje kreposti, a mi Tvoji drugovi nastojat ćemo poći Tvojim stopama sa svim svojim nemoćima..."

Kad bismo barem danas imali takve katoličke aktiviste, spremne na svaku žrtvu za obranu Crkve i uvođenje katoličkih načela u javni život.



Vladika Dionizije Njaradi i Katolička akcija
.
Bl. Alojzije Stepinac i Dionizije Njaradi na Mariji Bistrici


Dr. Dionizije Njaradi (križevački biskup 1920.-1940.) bio je, kao i Šimrak, sudionik hrvatskog katoličkog pokreta od samog početka.

Njegovi članci objavljeni u katoličkom tisku najviše su se bavili pitanjima Katoličke Crkve u istočnoj Europi (Rusija, Poljska, Ukrajina).

Njaradi je ukazivao kako nekatoličke vlade (kao vlade carske Rusije i Njemačke) zajedno s liberalnim tiskom podržavaju pojavu krivovjernih sekti (poput "starokatolika" i "marijavita") koje su uvodile pomutnju među katolicima.
Tako npr. ističe u svom tekstu o "marijavitima" iz 1913. g. (LINK):
"Starokatolici, raskolnici, razne krivovjerske sekte, a s njima i sav tabor židovsko-liberalnog novinstva s najvećim oduševljenjem pozdravi novu vjeru i prije no što točno doznaše, što zapravo uči taj jeres..."

Njaradi je inače bio Rusin iz Vojvodine.
Rusini su mali slavenski narod katoličke vjere (grkokatolici), većinom nastanjeni u Galiciji (jugoistočna Poljska, sjeverna Slovačka...). U 18. stoljeću, na poticaj carice Marije Terezije, veće skupine Rusina naselile su se u Vojvodini (oko Ruskog Krstura). Od njih potječe i biskup Njaradi.

Logično je da se naročito brinuo da učvrsti u vjeri rusinske grkokatolike, koji su se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije našli pod udarom srpskih raskolnika. Ovi su ih uporno pokušavali prevesti na srpsko raskolništvo ("pravoslavlje").

Na vizitaciji u Novom Sadu u travnju 1935. g., biskup Njaradi upozorava vjernike:
"Agitacija za otpad od katoličke vjere, vezane različitim obećanjima, odvele su nekoliko osoba iz Kristova stada. Te agitacije bacaju Rusine u stalna iskušenja. Đavolske sluge u ljudskim spodobama nastoje otrgnuti vjernike od Kristova križa."

Biskup Njaradi je jedan od potpisnika one okružnice hrvatskih biskupa iz listopada 1931.
Hrvatski biskupi: "Današnje bezboštvo ističe da ono jednako poštuje svako vjersko uvjerenje"




Zapamćeni po doprinosu Katoličkoj akciji 

Činjenica da su križevački biskupi Njaradi i Šimrak ostali zapamćeni upravo po svojoj ulozi u Katoličkoj akciji, vidi se po ocjeni koju o njihovu djelovanju daju K. Draganović i J. Buturac u knjizi Poviest Crkve u Hrvatskoj (Zagreb, 1944., str. 108.):






Bilo je toga i prije...

Mnogi današnji tradicionalni vjernici vole pohađati grkokatoličku liturgiju. To im se čini kao dobra alternativa "novus ordo" liturgiji.

No, treba reći da je i davno prije uvođenja "novus orda", bilo dosta rimokatolika koji su voljeli ići na grkokatoličku liturgiju (i obrnuto - grkokatolika koji su išli na rimsku liturgiju).

Evo jedna vijest iz 1933. g. o grkokatoličkim liturgijama koje su se služile u šibenskim (rimokatoličkim) crkvama sv. Martina i Gospe van Grada.

Vijest je objavljena u tjedniku Katolik (6. kolovoza 1933., br. 16., str. 6.):



Ovo danas u Šibeniku više nije moguće, jer su grkokatolici iz srednje Dalmacije doživjeli katastrofu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Gotovo su svi istrijebljeni od strane četnika (tragedija sela Kričke kod Drniša itd.).


četvrtak, 7. srpnja 2016.

TDKS i modernističko divljanje na KBF-u




Borba koju je Crkva u Hrvata vodila protiv kriptokomunističkih "staleških udruženja svećenika" tijekom 1950-ih, ponovno je oživjela sredinom 1977. godine.
Te je godine, naime, osnovano "Teološko društvo Kršćanska sadašnjost".
Ili još preciznije rečeno, čelnici "Kršćanske sadašnjosti" odlučili su sami (bez znanja biskupa) napisati nova pravila i registrirati se po zakonima SFRJ, čime je to društvo, po riječima nadbiskupa Frane Franića, "palo pod jurisdikciju totalitarne komunističke države".


No, krenimo redom...

TDKS je osnovan 31. svibnja 1977.
Osnivanje ovako opisuje A. Barišić (Dekanska služba T. J. Šagi-Bunića, BS, 85, 2015., str. 110.):
"31. svibnja 1977.
Toga je datuma u samostanu franjevaca-trećoredaca u Odri kraj Zagreba na inicijativu dekana Šagi-Bunića i njegovih najužih suradnika, osobito profesora Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, zatim Živka Kustića, Bonaventure Dude, Danijela Labaša i drugih, nakon vrlo opsežnih priprema osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, čiji je prvi i dugogodišnji predsjednik bio dekan Šagi-Bunić...
U izvještaju o osnivanju TDKS-a stoji da je na osnivačkoj skupštini TDKS-a dana 31. svibnja 1977. godine 'bilo pozvano 77 teologa, od kojih je na Osnivačku skupštinu došlo 48. Desetorica su se ispričala zbog bolesti ili neodložnih poslova...'
U novoosnovanom društvu bila je većina profesora s Fakulteta.
Na Fakultetu je poslije osnutka TDKS-a dolazilo do različitih napetosti i trzavica koje su kulminirale upravnom krizom u smislu poteškoće pri izboru najvažnijih službi fakultetskog vodstva, dekana i prodekana, te do drugih neočekivanih iznenadnih promjena."

Sveta Stolica je odmah prepoznala TDKS-ovce kao sluge komunističkog režima, i zato Šagi-Bunić preko 10 godina nije mogao dobiti nihil obstat za dekansku službu
(Barišić, str. 113.):
"Nekoliko mjeseci kasnije, veliki kancelar Fakulteta Kuharić dekanu Šagi-Buniću dana 3. veljače 1978. godine šalje dopis s prilogom odgovora Svete kongregacije za katolički odgoj iz kojeg je odgovora vidljivo da je Kuharić više puta od dotične Kongregacije za izabranog dekana u ak. god. 1977./1978. Šagi-Bunića tražio, 'inzistirao' potvrdu dekanske službe, ali je nije dobio.
Kuharić u istom dopisu piše kako mu je 'usmeno poručeno da sv. Kongregacija za katolički odgoj smatra da je Fakultet u akademskoj godini 1977./78. bio bez dekana i da će trebati sanirati važne akte potpisane od dekana koji nije imao Nihil obstat od sv. Kongregacije.' "

TDKS-ovcima je zabranjeno napredovanje na fakultetu (Ibid, str. 116.):
"...Kongregacija za katolički odgoj dana 5. kolovoza 1978. uputila Kuhariću dopis iz kojeg se, između ostalog, moglo iščitati da profesori koji su članovi TDKS ne mogu biti u upravi Fakulteta.
Uslijedile su ostavke.
Veliki kancelar u svojem dopisu dekanatu KBF-a od dana 26. srpnja 1978. obavijestio je prečasni naslov da 'prihvaća ostavku g. dra Josipa Turčinovića na dužnost predstojnika Instituta za teološku kulturu laika'. Tri mjeseca kasnije Kuharić novom dekanu dr. Tomiću šalje dopis u kojem ga obaviještava da mu je 'veleučeni o. dr. Tomislav Šagi-Bunić OFMCap. svojim dopisom od 19. listopada o. g. predao ostavku na službu prodekana Fakulteta.' U istom dopisu veliki kancelar moli dekana da Vijeće izabere novog prodekana. Vijeće KBF-a je primilo na znanje te dvije ostavke na svojoj I. redovnoj sjednici održanoj dana 21. listopada 1978. godine (pod 2. točkom priopćenja za Turčinovića i 15. točkom za Šagi-Bunića).
Na istoj sjednici dekan Tomić je pročitao Dekret sv. Kongregacije od dana 5. kolovoza 1978. godine (850/69/47). Dekan izjavljuje da je 'osobno bio na Kongregaciji gdje mu je rečeno da članovi TDKS-a ne mogu biti u upravnim funkcijama fakulteta i napredovati.' "

Ovo treba zapamtiti.
Kongregacija za katolički odgoj je izričito zabranila napredovanje članovima TDKS-a, a oni su unatoč tome preuzeli KBF, tako da praktički nitko tko nije bio član TDKS-a nije mogao postići ništa na tom fakultetu.


Metode TDKS-a: prikrivanje, taktiziranje, "vika i dreka"

Članovi TDKS-a su se redovito koristili metodom "uđi - izađi" kad god bi im to odgovaralo.
Kad je trebalo doći na neku poziciju, taktički bi se iščlanili iz TDKS-a, a onda bi se kasnije opet učlanili.

Metode kojima su se služili TDKS-ovci dobro je opisao preč. Stanislav Vitković
(Druga strana istine o TDKS-u):
"Od samog početka događale su se neobične stvari: jedan član inicijativnog odbora TDKS-a sam se nije učlanio u to društvo; g. Živko Kustić izabran je za dopredsjednika TDKS-a, a godinu dana kasnije istupio je iz tog društva, da bi kasnije opet počeo o njima najpohvalnije govoriti i pisati. (Kardinal Šeper pripovijedao mi je o jednom svom susretu s g. Kustićem dok je ovaj bio dopredsjednik TDKS-a; možda se i g. Kustić sjeća tog susreta i što mu je tom zgodom kardinal Šeper rekao.)
I neki drugi članovi TDKS-a istupili su kasnije iz njega; neki možda potaknuti stavom kardinala Šepera, nadbiskupa Franića i nekih drugih biskupa, a neki možda iz taktičkih razloga."


TDKS-ovi su se ponekad koristili baš divljačim i agresivnim pristupom, kako kaže preč. Stanislav Vitković:
"Cijelu jednu akademsku godinu predsjednik TDKS-a vršio je službu dekana nepotvrđen od Svete Stolice. A kad je kasnije trebalo birati dekana i prodekana, događali su se na izbornim konferencijama nedostojni prizori vike i dreke članova i simpatizera TDKS-a (i to u nazočnosti predstavnika studenata!) i osporavanja prava Svete Stolice da donosi takove odluke."
Pazite, to su ljudi koji su provodili "pokoncilsku obnovu" u Hrvatskoj!



TDKS - "pogibeljnije za Crkvu nego ono staro Staleško udruženje"

Nadbiskup Frane Franić je (uz kardinala Šepera) bio najžešći protivnik TDKS-a. Odmah u srpnju 1977. g., nadbiskup Franić je zabranio svim svećenicima Splitsko-makarske nadbiskupije učlanjenje u TDKS.

Franić je proširio zabranu iz 1953. g. (koja se odnosila na ona prva staleška udruženja) - i na TDKS.
Tako da zagrebački TDKS-ovci uopće nisu smjeli služiti misu i dijeliti sakramente na području Splitske nadbiskupije.

Prisjećajući se tih vremena, nadbiskup Franić piše 1999. g.
(Zabrana Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost"):
"Činilo nam se da je TDKS pogibeljnije za Crkvu nego ono "staro" Staleško udruženje jer ovo novo nije bilo, po Statutu, samo svećeničko, pa su mogli biti njegovi članovi i laici. Kako se vidi, ovdje se radilo o politizaciji teologije i stavljanju Crkve pod jaram totalitarne ateističke države."

Najvažnije u ovom Franićevom osvrtu je to što daje do znanja da je TDKS zavladao zagrebačkim KBF-om:
"Većina profesora na zagrebačkom Teološkom fakultetu učlanila se u TDKS. Onaj, koji nije bio član toga društva nije, de facto, mogao postati profesorom na tom fakultetu.
TDKS preuzelo je i izdavanje liturgijskih knjiga, što je donosilo znatan prihod.
Ja sam odmah pošto sam se vratio iz Rima, dotično čim je završilo jednomjesečno zasjedanje Biskupske sinode, od svršetka rujna do svršetka listopada, u skladu s kardinalom Šeperom protegnuo zabranu i sankcije donesene u našem dijecezanskom zakonu 7. VII. 1953. godine, na TDKS.
To je značilo, da velika većina profesora zagrebačkog Teološkog fakulteta nije smjela služiti svetu misu u splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a isto tako i bilo koji drugi članovi toga društva, pa bili i redovnički provincijali, a bili su uglavnom svi."


Ovo govori o cijeloj apsurdnosti pokoncilske situacije u Hrvatskoj.
TDKS-ovci koji su bili suspendirani "a divinis" u nekim našim biskupijama, istodobno su uređivali i izdavali liturgijske knjige iz kojih se služila misa u tim istim biskupijama!





I dalje na stazama revolucije...

Čini mi se da (bivši) TDKS-ovci nikada nisu posve prekinuli s komunističkom partijom, ili barem s njihovom strankom-nasljednicom.

Sjetimo se kako je Bono Zvonimir Šagi na izborima 2000. g. agitirao za SDP.

Možda je zbog toga dobio odlikovanje od Ive Josipovića 2014. god.
- izvješće Večernjeg lista:
"Josipović je poručio kako nagrađene povezuje doprinos koji su dali europejstvu u Hrvatskoj te kako odlikovani simboliziraju poštenje, ekumenizam, suradnju i uspjeh. Fra Bono Zvonimir Šagi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge za znanost i njeno promicanje u Hrvatskoj i svijetu, promicanje socijalnog nauka i ekumenizma.
Predsjednik Josipović naglasio je kako je riječ o čovjeku koji kroz svoje brojne knjige i djelovanje zagovara univerzalnu etiku, koji se bori za ostvarenje socijalnog nauka crkve i ističe dobrohotnost, razumijevanje i ekumenizam kao načelo djelovanja.
- Zasigurno je obilježio našu teološku misao, ali sasvim sigurno dao i doprinos europskim vrijednostima koje zagovaramo - kazao je Josipović."





A sjetimo se poruka Adalberta Rebića uoči izbora 2011., u njegovom intervjuu Jutarnjem listu, 3. listopada 2011.