srijeda, 29. lipnja 2016.

"Brachium saeculare" - uloga katoličkih laika



Kad govorimo o ulozi laika u Crkvi, onda prvenstveno trebamo govoriti o laicima koji se nalaze na višim društvenim (i državnim!) položajima; o laicima koji imaju utjecaj na društvene i političke procese.

Od njih se opravdano očekuje da iskoriste svoj utjecaj za obranu i širenje katoličke vjere.
Ako su pravi vjernici, oni ne mogu biti indiferentni prema vjersko-moralnim pitanjima.

Sv. Augustin nas pita:
"Quis mente sobrius regibus dicat: 'Nolite curare in regno vestro, a quo teneatur vel oppugnetur Ecclesia Domini vestri. Non ad vos pertineat in regno vestro, quis velit esse religiosus, sive sacrilegus.'?"
("Koji čovjek zdravog uma bi kraljevima rekao: 'Nemojte brinuti u vašem kraljevstvu od koga je zarobljena ili od koga je napadnuta Crkva vašega Gospodina. Ne tiče vas se tko u vašem kraljevstvu želi biti pobožan, a tko svetogrdnik.'?")


Dakle, katolički laici (napose katolički političari) moraju braniti Crkvu.

Oni su svjetovna ruka Crkve - "brachium saeculare".
Ili kako se to još nazivalo: "gladius temporalis" ("vremeniti mač").

Katoličke države nisu osnovali klerici, nego laici. Dobri samosvjesni katolički laici.
Laici su kroz cijelu povijest Crkve imali tu državotvornu, pa ako baš hoćete, i političku ulogu.

To je specifičan zadatak laika, koji samo oni mogu izvršiti.
Klerici se u načelu ne bi smjeli baviti svjetovnim poslovima. Njihov zadatak je da služe Bogu u svetištu. I zato moraju držati distancu prema svemu što ih odvlači od svetišta, od molitve i pokore.
"Nemo militans Deo implicat se negotiis saecularibus." (2 Tim 2, 4)

Svaki stalež ima svoju posebnu ulogu.
Što je uloga laika? - to je pitanje na koje ću pokušati dati odgovor u ovom tekstu.



Počeci kršćanske države

Već u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama vidimo kako se prvi kršćani organiziraju i počinju osnivati ustanove, koje već pomalo nalikuju na tijela javne vlasti.

U prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao prekorava kršćane koji se parniče "pred nevjernicima", i traži da kršćani osnuju svoje vlastite sudove:
"Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima?
Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice? Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamoli ne ono svagdanje?
A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži!
Vama na sramotu govorim. Tako?
Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima?"
(1 Kor 6, 1-6)

Da su već prvi kršćani počeli uvoditi svoj poseban javni poredak u nekim mjestima, možemo vidjeti i po onom događaju u Efezu, kad su obraćenici javno spaljivali poganske knjige.
Ovako je to opisano u Djelima apostolskim:
"Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka." (Dj 19, 18-19)


Taj događaj je u kasnijim vremenima prikazivan na naslovnici Indeksa zabranjenih knjiga. To mu je bio moto.





No, ono što je ovdje bitno jest da vidimo da su kršćani od samog početka imali svijest o potrebi uvođenja kršćanskih načela u javni život.


Nakon razdoblja višestoljetnih progona, 313. g. Crkva napokon dobiva mir.
Kršćanstvo postepeno postaje državnom vjerom Rimskog Carstva.

I tada se ispunilo ono što je vidio još prorok Izaija:
"K tebi će, sagnuti, dolaziti sinovi tvojih tlačitelja, pred noge ti padati koji te prezirahu.
I nazivat će te gradom Gospodnjim..." (Iz 60, 14)


Čim su kršćani došli u položaj vlasti, odmah su sve učinili da iskorijene sve poganske religije u državi.

Car Teodozije I. Veliki (379.-395.) proglasio je kršćanstvo jedinom dozvoljenom religijom u Rimskom Carstvu.  
I zato ga hvali sv. Augustin u De civitate Dei (V., 26):

"Ecclesiae se membrum esse magis quam in terris regnare gaudebat.
Simulacra gentilium ubique evertenda praecepit, satis intelligens nec terrena munera in daemoniorum, sed in Dei veri esse posita potestate.
"


("Više se veselio što je član Crkve, nego što vlada na zemlji.
Naredio je da se posvuda poruše poganski idoli, znajući da zemaljski darovi nisu u vlasti demona, već u vlasti pravoga Boga.
")




Sve je ovo ostavilo znatne tragove u liturgiji.

Ako odete na grkokatoličku liturgiju, nekoliko puta ćete čuti kako svećenik moli "za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku".
To je ostalo još iz vremena nastanka kršćanskih država.
U starijim izdanjima liturgije sv. Ivana Zlatoustoga, ta je molitva duža, i glasi ovako:

Ὑπὲρ τῶν εὐσεβεσττῶν καὶ Θεοφυλἀκτων βασιλεων ἡμῶν, παντος τοῦ παλατιοῦ καὶ τοῦ στρατοπἐδοῦ αὐτῶν, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.
Ὑπὲρ τοῦ συμπολεμησαι καὶ υποταξαι υπο τους ποδας αὐτων παντα εχτρὀν καὶ πολεμιον, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.

("Za najpobožnije naše i od Boga čuvane kraljeve, za cijeli dvor i njihovu vojsku, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' [Gospodi, pomiluj.]
Da zajedno povede rat i svakoga neprijatelja i protivnika podloži pod njihove noge, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' ")

Pogledaj J. Goar, Euchologion sive rituale Graecorum, 1730., str. 52.

Dakako, i u tradicionalnoj rimskoj liturgiji možete vidjeti molitve za kršćanske vladare.
Bilo ih je nekada puno više, ali su tijekom 20. stoljeća većinom izbrisane. No, to je već druga tema...

Pogledajmo sada biblijske temelje kršćanskih država.



"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti." (Iz 60, 12)

Nastanak kršćanskih država bio je potreban i nužan. To se moralo dogoditi. Nije moglo biti drugačije. Ovo naglašavam zbog onih vjernika koji su (možda i nesvjesno) zaraženi modernim liberalizmom, pa ne razumiju zašto je važno da imamo kršćansku vlast.

Sveto pisma zahtijeva od vlastodržaca da služe Bogu:
"Opametite se sada, vi kraljevi; urazumite se, suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu." (Ps 2, 10-11)

"Klanjat će se njemu svi vladari zemlje, svi će mu narodi služiti."
(Ps 71, 11)

"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju." (Otk 21, 24)

"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti." (Iz 60, 12)
Shvaćate li sada zašto je svakome tko doista vjeruje u riječi Svetoga pisma, neprihvatljiva liberalna, vjerski indiferentna, država?





Doktrina o dva mača

Nastanak i razvitak kršćanskih država potaknuo je pitanje o odnosu svjetovne i duhovne vlasti.

Najpoznatije učenje koje je pokušalo objasniti taj odnos je doktrina o dva mača.

Ona potječe od sv. Bernarda.
Izvedena je iz pojedinih pasusa njegovog djela De consideratione, koje je namjenjeno njegovom učeniku papi Eugenu III.


Doktrinu je formulirao papa Bonifacije VIII. u buli "Unam sanctam" (1302. god.) ovim riječima:

"In hac eiusque potestate duos esse gladios, spiritualem videlicet et temporalem, evangelicis dictis instruimur. Nam dicentibus apostolis: 'Ecce gladii duo hic' (Luc. 22, 38), in Ecclesia scilicet, quum apostoli loquerentur, non respondit Dominus, nimis esse, sed satis. Certe qui in potestate Petri temporalem gladium esse negat, male verbum attendit Domini proferentis: 'Converte gladium tuum in vaginam' (Ioan. 18, 11).
Uterque ergo est in potestate Ecclesiae, spiritualis scilicet gladius et materialis. Sed is quidem pro Ecclesia, ille vero ab Ecclesia exercendus. Ille sacerdotis, is in manu regum et militum, sed ad nutum et patientiam sacerdotis.
Oportet autem gladium esse sub gladio, et temporalem auctoritatem spirituali subiici potestati.
"

("U ovoj i njezinoj moći su dva mača, naime, duhovni i svjetovni, što potkrepljujemo izričajima evanđelja. Naime, apostolima koji su rekli: 'Evo ovdje dva mača' (Lk 22, 38), to jest u Crkvi; kad su apostoli to izrekli, Gospodin nije odgovorio da je 'previše', nego da je 'dosta'. Zasigurno, onaj koji niječe da je svjetovni mač u Petrovoj moći, taj loše shvaća riječ Gospodina koji govori: 'Vrati svoj mač u korice' (Iv 18, 11).
I jedan i drugi su, dakle, u vlasti Crkve, duhovni naime mač i materijalni. Prvi se, zaista, mora micati za Crkvu, a drugi od Crkve. Prvi je u ruci svećenika, a drugi u ruci kraljeva i vojnika, ali na zapovijed i po dozvoli svećenika.
Treba pak da jedan mač bude pod drugim, i da svjetovna vlast bude podvrgnuta duhovnoj.
")



Što su, dakle, sv. Bernard i papa Bonifacije VIII. mislili pod "dva mača"?
Na to pitanje odgovara sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. V., cap. 7.):

"Volunt enim significare, pontificem habere per se et proprie gladium spiritualem et quia gladius temporalis subiectus est spirituali, posse pontificem regi imperare aut intercedere usum gladii temporalis, quando id requirit Ecclesiae necessitas.

("Željeli su naznačiti da prvosvećenik ima po sebi i vlastito duhovni mač, a jer je svjetovni mač podložan duhovnom, može prvosvećenik narediti ili zabraniti kralju upotrebu svjetovnog mača, kad to zahtijeva potreba Crkve.")

Naglasak je na riječima "quando id requirit Ecclesiae necessitas" ("kad to traži potreba Crkve").
Jasno da upotreba svjetovnog mača može doći u obzir samo u ozbiljnim slučajevima.




"Brachium saeculare" u Hrvatskoj

Nadgrobna ploča bana Tome Erdödya u zagrebačkoj katedrali


Kao u drugim katoličkim zemljama, i u starim hrvatskim zakonima nailazimo na termin "brachium saeculare". Kod nas se taj termin, uglavnom, koristio za pomoć koju bi hrvatski ban pružio Crkvi svojom svjetovnom vlašću.
Najbolji primjer je ban Toma Erdődy (1558. - 1624.), čiji grob možete vidjeti u zagrebačkoj katedrali.

On je zaista mnogo učinio za obranu Hrvatske od Turaka i od krivovjeraca-protestanata.

Poznat je njegov odlučan istup na požunskom saboru. Nakon što su mađarski protestantski zastupnici  tražili proširenje protestantizma i u Hrvatsku, ban Toma Erdődy je izvukao mač iz korica pred svima  i izrekao ove odlučne riječi: 
"Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz svoje zemlje, te ćemo se prije i odvojiti od Ugarske nego li dopustiti da se ona ukorijeni u našim krajevima. Imamo još tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, pa ćemo jednu dati tim novim gostima, da je piju."

Za vrijeme njegovog banovanja, Hrvatski sabor je 1608. god. donio vjerski zakon kojim je katolička vjera proglašena jedinom dozvoljenom vjerom u Hrvatskoj.  
Nekatolicima je zabranjeno naseljavanje i vlasništvo nad nekretninama u našoj zemlji.
Kraljevu potvrdu tog zakona iz 1609.g. možete naći u knjizi Ivana Kukuljevića Sakcinskog  Iura regni Croatiae (II. dio, str. 68.).


Odmah prvi članak iz vjerskog zakona kaže:

"Status et ordines unanimi voto et consensu priores articulos de non admittenda libertate exercitiorum in hoc regno alienae religionis confirmant; et si quispiam praedicatorum haereticorum... in hoc regnum venerit et zizania seminaverit, praedicatorem liceat unicuique capere, captumque ad dominum banum vel episcopum dioecesis deducere."


("Staleži i redovi jedinstvenim glasom i suglasnošću potvrđuju prijašnje članke o nedozvoljavanju slobode vršenja strane vjere u ovome kraljevstvu, i ako bilo koji heretički propovjednik... dođe u ovo kraljevstvo i sije [svoj] kukolj, svakome je dozvoljeno da uhvati tog propovjednika i uhvaćenog dovede gospodinu banu ili biskupu.")





Kroz čitavo 17. stoljeće, Hrvatski je sabor kontinuirano donosio odredbe o zabrani naseljavanja nekatolika u Hrvatskoj. 

Pogledaj u Kukuljevićevoj knjizi, na primjer, str. 74., čl. 24., koji kaže:
"ut haeretici nulli unquam in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emendo; unde et emptio talis eis vetita est."
("da nikakvi heretici nikada ne mogu biti primljeni u ovo kraljevstvo, niti se u njemu naseljavati, kupovati dobra ili kuće; odakle im je i takva kupovina zabranjena")





Saborska odredba na str. 73. (članak 26.) izričito spominje termin "brachium saeculare", u kontekstu pomoći koju bi hrvatski ban trebao pružiti zagrebačkom biskupu u suzbijanju useljavanja krivovjeraca:

"Ratione haereticorum renovatur articulus anni 1628., ne videlicet in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emere valeant, sub amissione eorundem bonorum, pro regno cofiscandorum. Pro cuius articuli executione praefatus reverendissimus dominus episcopus, tanquam pastor fidelis populi, invigilabit. Cui etiam illustrissimus dominus banus brachio saeculari, si necesse fuerit, auxilio erit."


("Što se tiče heretika, obnavlja se članak godine 1628., da se ne mogu primiti u ovo kraljevstvo, niti naseliti, niti kupovati dobra ili kuće, pod prijetnjom gubitka tih dobara, koja će biti konfiscirana u korist kraljevstva. Za izvršenje tog članka neka se brine poštovani gospodin biskup, kao pastir vjernog naroda.
Kome također, ako bude potrebno, neka pomogne presvjetli gospodin ban svjetovnom rukom ['brachio saeculari'].
")




Ovdje vidimo katoličku državu na djelu. Suradnja svjetovne i duhovne vlasti na spasenju duša i suzbijanju hereza.

Da bismo uopće shvatili taj članak zakona, moramo imati u vidu riječi sv. Roberta Bellarmina (De laicis, lib. III., cap. 22.):


"sicut Ecclesia habet principes ecclesiasticos et saeculares, qui sunt quasi duo Ecclesiae brachia, ita duos habet gladios, spiritualem et materialem; et ideo quando manus dextera gladio spirituali non potuit haereticum convertere, invocat auxillium brachii sinistri, ut gladio ferreo haereticos coerceat..."


("kao što Crkva ima crkvene i svjetovne poglavare, koji su kao dvije ruke Crkve, tako ima i dva mača, duhovni i materijalni; i zato kad desna ruka s duhovnim mačem ne može obratiti heretika, zove pomoć lijeve ruke da sa željeznim mačem obuzda heretike...")





Takva su stajališta bila općeprihvaćena sve do vremena Francuske revolucije, kad liberalizam naglo počinje prodirati u sve slojeve društva.

No, katolička reakcija na liberalne ideje krajem 19. stoljeća, ponovno ih pokušava afirmirati (u ponešto izmijenjenom obliku).


U tom smislu, zanimljiva je djelatnost Katoličke akcije tijekom 1920-ih i 1930-ih.
Iako se Katolička akcija predstavljala kao nepolitička organizacija (ograđujući se od stranačke politike), ne može se reći da ona nije imala i neke političke ciljeve.
Sigurno su i njezini vođe bili svjesni da se cilj rekristijanizacije društva ne može ostvariti bez političkih promjena.

To se najbolje vidi u spisima bl. Ivana Merza.





Bl. Ivan Merz: "Političko društvo mora promicati vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje"



Bl. Ivan Merz je 1927. god. napisao knjižicu Katolička akcija, kojom je našoj javnosti približio djelovanje Katoličke akcije. Tiskana je u Šibeniku uz potporu biskupa Jerolima Milete, koji joj je napisao i predgovor.

Bl. Ivan Merz se uvijek ograđivao od strančarstva i dnevnopolitičkih igrica.
Međutim, on je jasno u toj knjižici naveo i političke ciljeve Katoličke akcije. Otvoreno kaže da država mora priznati i prigrliti katoličku vjeru i staviti joj svoj vremeniti mač na raspolaganje:
"...političko društvo se ne smije zadovoljiti [samo] time da Bogu odaje čast, već je ono dužno da prizna i prigrli pravu vjeru, to jest katoličku vjeru, i da Bogu odaje čast po zakonima koje određuje ta vjera... Političko društvo mora promicati tu vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje, da ona širi unutarnje Kraljevstvo Božje. Ista načela možemo primijeniti na školstvo koje valja odgajati u strahu Božjem i osjećaju s Crkvom."

Merz se ovdje jasno poziva na tradicije iz prijašnjih stoljeća:
"Isto tako će morati biti i u cijelome ljudskom društvu; i u njemu će Crkva imati onaj utjecaj na sve čine privatnoga i javnoga života, tamo od pojedinca preko obitelji i zvanja do države kao što je to već donekle bilo ostvareno u Europi u XIII. stoljeću.
I tamo će morati vladati sličan odnos između Crkve i države kao što je u Katoličkoj akciji npr. između duhovnika i društvenog predsjednika; idealom mora biti da i u državi katolička vjera postane državnom vjerom..."


Naravno, sve to nisu samovoljne želje bl. Ivana Merza: to su načela koja su Katoličkoj akciji dali pape - od Leona XIII. do Pija XI. 
To su sredstva za obnovu srušenog ljudskog društva:

"Pape su u svojim enciklikama upozorili na suvremenu anarhiju koja vlada u ljudskome društvu. Enciklike Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., Pija XI., te prijašnjih papa na veleban način slikaju ruševine sadašnjega društvenog poretka i pokazuju način kako će se opet uspostaviti socijalno Kraljevstvo Kristovo. Leon XIII. dao je veličajne teorijske smjernice što su ih kasniji pape i praktično počeli provoditi u život. Jedno od najuspješnijih sredstava da se ostvari plan obnovljenja što ga Pape iznose u svojim enciklikama jesu organizacije Katoličke akcije...
Ta Katolička akcija ide za tim da laicizirano liberalno ljudsko društvo opet učini kršćanskim..."

Sve to što je bl. Ivan Merz napisao u ovoj knjižici (i drugim svojim spisima), on je i provodio u orlovskoj organizaciji.

Orlovsku organizaciju je kasnije naslijedila križarska organizacija, tako da su upute bl. Ivana Merza i dalje oblikovale katolički aktivizam u našem narodu.




Misija križarstva je borba protiv neprijatelja Crkve 



Mons. Čedomil Čekada je kao mladi svećenik u međuratnom razdoblju djelovao kao duhovnik prvo orlovske, a zatim križarske organizacije.
Malo tko je tako dobro poznavao križarski pokret kao on.

Mons. Čekada je 1937. g. napisao u Katoličkom tjedniku (br. 13.) članak pod nazivom "Misija križarstva" u kojem ovako opisuje utjecaj križarstva u tadašnjem hrvatskom društvu:
"Križarstvo je danas u našem katoličkom životu faktor s kojim se mora računati.
Ono nije samo broj; ono je realna snaga. U njemu su danas okupljeni mnogi deseci tisuća hrvatske omladine, muške i ženske, iz svih naših krajeva.
To je pokret koji već ima tradiciju, koji zna šta hoće, koji je uspio da očuva kompaktnost svojih redova i koji nama, to izgleda najvažnije - iskreno osvojio dušu omladine.
Križarstvo nije pokret odozgor, pokret etike i pisanih programa; ono je danas pokret puka; ono je aktivan, svjestan, ekspanzivan dio živog našeg narodnog i vjerskog organizma. Mase omladine žive s tim svojim pokretom i za nj duboko osjećaju; u našem katoličkom i narodnom životu nailazimo svagdje na njegove utjecaje...
Križarstva ne može danas nitko ignorirati. Kako se god u detaljima normiralo pitanje hrvatske Katoličke akcije, križarstvo će u njoj ostati jedan od glavnih sastavnih dijelova."


Mons. Čekada otvoreno kaže u tom članku da je misija križarskog pokreta - borba protiv neprijatelja Crkve - "borba protiv zabluda njegov je poziv":
"Križari moraju biti karakteri - kršćanski karakteri.
Misija je križarstva da čisti, filtrira naše običaje. Da čuva ono što valja, a čupa ono što ne valja.  Da podiže, oplemenjuje, profinjuje. Čuvari morala i tradicija treba da budu naši križari.
Misija je križarstva da bude cenzor ideja koje traže kod nas zavičajno pravo. Njegovo je da drži stražu na granici. Da bistri pojmove. Da luči zlo od dobra. I da u naš narodni život pušta samo ono što valja.
Jasnoća u idejama mora biti odlika križarstva; borba protiv zabluda njegov poziv...
Misija križarstva je borba. Idejna i društveno-građanska borba protiv rušitelja kršćanskog poretka; protiv neprijatelja Crkve."

Mislim da ovo pokazuje da i običan puk, ako je dobro organiziran, može djelovati kao "brachium saeculare" koji brani Crkvu od njezinih neprijatelja.

A naš hrvatski puk, napose mladi, bio je odlično organiziran tijekom 1920-ih i 1930-ih.

Mons. Čekada se potkraj života sa neskrivenom nostalgijom prisjećao nekadašnje snage hrvatskog katoličkog pokreta (Kuća na kamenu, 1970., str. 164.):
"Mnoštvo katoličke omladine, muške i ženske, - možda i do pedeset tisuća, - bilo je obuhvaćeno katoličkim omladinskim organizacijama: na stotinama župa i po svim skoro krajevima postojale su kojiput i snažne, skupine svijesnih i bojovnih katolika - i starijih, ali pogotovu mlađih; - imali smo i, relativno, jaku katoličku štampu, i opću i lokalnu; bili smo očito faktor u javnom životu s kojim se je računalo..."

A pogledajte današnju situaciju!
Jesmo li mi danas faktor u javnom životu?
Predstavljamo li išta na društvenoj sceni? Da li nas itko doživljava?

U tome leži razlog zašto vladajuće garniture mogu nesmetano donositi antikršćanske zakone... Jer znaju da im mi katolici ne predstavljamo nikakvu opasnost... Ili da ćemo se mi pomiriti sa svime što oni rade.

Neomodernizam je toliko oslabio katoličke redove da oni više nisu u stanju da se suprotstave liberalizmu.

Jedna od glavnih karakteristika neomodernističke teologije je podrška političkoj i pravnoj ravnopravnosti svih religija, kao i potpunom odvajanju Crkve i države.

Neomodernisti zapravo slijede učenja herezijarha Calvina, koji je prvi na Zapadu sustavno nijekao da Crkva ima pravo na vremeniti mač.

Žalosno je da su profesori na našim teološkim fakultetima od 1960-ih nadalje, sluganski i bez ikakve kritike prihvaćali sve modernističke novotarije koje su dolazile sa Zapada. Tako su prihvatili i njihov "napredni" liberalni pogled na odnos Crkve i države.

Pogledaj, na primjer, članak Mije Škvorca Congarova vizija Crkve iz 1964. g., gdje piše hvalospjeve modernističkim hereticima: Congaru, Rahneru, Teilhard de Chardinu itd.
Pa, između ostaloga, ponavlja i Congarov kategorčki stav: "Crkva mora ostati vjerna načelu da posjeduje samo jedan mač".

Izrečeno je to u vrijeme kad je u Europi još bilo katoličkih država (Španjolska, Portugal, Irska...), ali su neomodernisti učinili sve u svojoj moći da one prestanu biti katoličke, i postanu "otvorene za sve religije".


ZAKLJUČAK

Negativna iskustva koja je naša vjera doživjela u liberalnom tipu države, uči nas koliko nam zapravo treba katolička država.

Katolička država nije sama sebi cilj; ona je sredstvo - jedino sredstvo koje može uspješno ukloniti javni nemoral; javne sablazni koje ugrožavaju spasenje vaše djece.

Nijedan društveni poredak ne može opstati bez određene prisile.
Ni današnji liberalni poredak ne može bez prislile.
Što mislite zašto nameću zakone poput "Zakona o suzbijanju diskriminacije"?
Zašto nameću "građanski odgoj" (čitaj: liberalnu idoktrinaciju")?
Zato što ni njihov liberalni poredak ne može bez prisile, kontroliranog školstva, pa i cenzure medija!

Svaki politički sustav to treba! Naravno, ako želi ostati stabilan...

Prema tome, ne trebamo se mi katolici ustručavati reći da želimo državnom silom štiti katoličku vjeru i katolički društveni poredak.

Snagom zakona kao što je bio stari hrvatski Kazneni zakon iz 1852. god.
Pogledaj: Kad je Hrvatska bila katolička, to se vidjelo na njenim zakonima




četvrtak, 23. lipnja 2016.

Dobra propovijed



Zakonik kanonskog prava iz 1917. g. točno je propisivao što i kako svećenici trebaju propovijedati.
Najvažnija je bila odredba can. 1347.:
"In concionibus exponenda in primis sunt quae fideles credere et facere ad salutem oportet."
("U propovijedima prvenstveno treba objašnjavati što vjernici trebaju vjerovati i činiti za spasenje.")


Upravo je to ono što ćete vidjeti u propovijedima većine svećenika prije II. vatikanskog koncila.

Čitajte propovijedi bl. Alojzija Stepinca. Naći ćete u njima stotine praktičnih savjeta i uputa kako da spasimo svoju dušu.

No, zašto je takav tip propovijedi danas krajnja rijetkost?
Je li to samo zbog nekakvih "promjena mentaliteta" ili su se promijenila i sama pravila?

I novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. g. (u kanonu 768.) traži od svećenika da propovijedaju o slavi Božjoj i spasenju duša.
Međutim, odmah nakon te odredbe dolazi jedan antropocentrični dodatak kojim se, između ostaloga, nalaže svećeniku da propovijeda o "dostojanstvu i slobodi ljudske osobe" ("de personae humanae dignitate et libertate").
Ako dovedete tu odredbu u vezu s kanonom 747., § 2., gdje se spominju i "personae humanae iura fundamentalia" ("temeljna prava ljudske osobe"), onda vam je jasno da se od današnjih svećenika očekuje da propovijedaju o "ljudskim pravima".

Ove promjene kanonskog prava su više-manje ozakonile dvoznačni modernistički tip propovijedi. Dakle, danas svećenik može (ili mora?) propovijedati o "ljudskim pravima"... kao da je djelatnik UN-a, a ne svećenik.

Napominjem da koncept "ljudskih prava", "prava čovjeka", nema nikakve veze s kršćanstvom. To je sekularni koncept. Ideja koja potječe iz Francuske revolucije.
I sam termin "prava čovjeka" nastao je 1789. g., kad je revolucionarna ustavotvorna skupština donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina.

Inače, ta je Deklaracija (u čl. 4.) definirala pojam "sloboda" ovako:
"sloboda se sastoji u tome da čovjek može raditi sve što ne šteti drugome".

Dakle, "ljudsko pravo" je da možeš počiniti bilo koji grijeh, samo da "ne šteti drugome".
Zar bi to trebali propovijedati svećenici?
Ili bi možda trebali propovijedati o UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima!?

Ovdje je očita tendencija prodora sekularno-liberalnih ideja u vjerski život; pokušaj da se vjera pretvori samo u sudionika "civilnog društva" ili da se ravna po njegovim principima.
Infiltracija demokratskih načela!


Dobro je to opisao mons. Čedomil Čekada još 1970. g. (Kuća na kamenu, str. 166.-167.):
"Danas su, sigurno, takve ideje u modi. Iz svijeta, koji je u naše vrijeme pun revolta protiv svakog auktoriteta, one se spontano i nesvijesno infiltriraju i u Crkvu; i u mentalitet katoličkih svećenika i vjernika.
Modernisti ih, 'progresisti' ih i 'kontestatori' nose masovno na svojoj zastavi. Samo, Božje i evanđeoske nijesu, sigurno.
Crkva je od početka, po volji i odredbi Kristovoj, hijerarhijska, auktoritativna, monarhijska, institucija. I božanska institucija. Njezini su temeljni zakoni objavljeni zakoni. Kroz nju ljude uči, vodi, spasava, Bog.
Ne mogu se na nju primijeniti norme koje vrijede za civilno društvo.
Ne može u njoj biti demokracije, odglasavanja, vlade naroda..."

Uvođenje demokracije i "ljudskih prava" u vjerski život može samo dezorijentirati vjernike... Što je opet odlično primijetio mons. Čekada (Kuća na kamenu, str. 153.):
"A ima danas, po katoličkom svijetu, puno toga što nas desorijentira. U modi je 'teologija oslobođenja': mnogi hoće da socijalnu akciju, pa i onu direktno političku, pa i onu revolucionarnu, stave na prvo mjesto; pred otkupljenje duša, pred posvećenje, pred službu Bogu.
U modi je i 'demokratizacija' crkvenoga života. Za nju se agitira kao za prvu potrebu Crkve, kao za prvu dužnost: i službenicima oltara i vjernicima-svjetovnjacima. U to se nemilice troše energije i talenti...
Njihovi se interesi vežu više uz zemaljsko i vremenito, nego uz nebesko i vječno."

To je zapravo neka potpuno nova vjera: "horizontalno kršćanstvo", "humanitarno kršćanstvo", "socijalno kršćanstvo".

Mons. Čekada je napisao odličan članak 1969. g. "Horizontalno kršćanstvo", u kojem je kritizirao te nove vjerske principe:
"...kršćanstvo i Crkva ne mogu pretpostaviti socijalnog rada, radu na vječnom spasenju duša. Socijalni rad nikada ne može zamijeniti onog religioznog. I nikada ne smiju oni koji Crkvu predstavljaju - biskupi i svećenici - glavni svoj interes posvetiti društvenim procesima ni socijalnim reformama...
Slijedi da kult Božji mora, u načelu, precedirati svemu ostalome na svijetu. I vanjski kult Božji. I vanjska proslava Božja. Nitko nema prava da Boga, suverena i gospodara života, konfinira, zatvara samo u kuću ili u srce...
U zabludu će nas i u katastrofu odvesti oni koji principe kršćanstva i Evanđelja relativiziraju: prekrajaju ih po ljudskim ocjenama, ukusima, teorijama, hipotezama.
Ne mogu ljudi biti pametniji od Boga: ne mogu ga ispravljati. Tko to pokuša, razbit će mu se sve, što je stvorio, o onaj ugaoni kamen, izvan kojega nijedan drugi nije postavljen (Mat. 21, 42; Mark. 12, 10; Luk. 20, 17; Dj. Ap. 4, 11-12; 1. Petr. 2, 4). Podrovit će jedini valjani temelj zgrade čovječanstva. I zgrade kršćanstva (1. Kor. 3, 11). Protuslovi 'soli sapienti Deo' (Rim 16, 27).
'Horizontalno kršćanstvo'. Ono uopće nije kršćanstvo. Više je naturalizam. Humanizam, nevješto prebojen etiketom kršćanstva.
Kršćanstvo je veliko i životvorno samo, dok u sebi kultivira ono božansko. Vrati li se na zemlju, zaboravi li na Boga i na vječnost, ono se je profaniralo. Postat će u najboljem slučaju, jalovom socijalnom politikom, koja ljudsku bol i ljudsku glad za srećom liječi samo morfijem i drogama za samouspavljivanje."

Mons. Čekada najviše zamjera tom "horizontalnom kršćanstvu" što pokušava izjednačiti Boga i čovjeka:
"Nikada te dvije kategorije ne će biti kršćanstvu ni jednako vrijedne, a kamo li da bi čovjek - u čemu bilo, i u običnom životu - izbio pred Boga.
Bog je uvijek neizmjerno i neprispodobivo veći od čovjeka. Od čovjeka pojedinca, ali i od čitava čovječanstva: od svih ljudi skupa.
On je jedini apsolutan; on nužno postoji i sam u sebi nosi razlog svome bivovanju: bit i postojanje u njemu su jedno - on je po svojoj naravi punina istine, i dobrote, i ljepote, pa prema tome i nužan i punopravan predmet čežnje i ljubavi.
On nikome drugome ništa ne duguje, ni o kome drugome ne ovisi, nitko mu drugi nije potreban (Rim 11, 34-36). Ni svijet. Ni stvorenja. Ni čovjek.
On svima daje - po nutarnjem diktatu svoje vječne dobrote i komunikativnosti - a ni od koga ništa ne prima. Ako mu - razumna stvorenja - nešto uzvraćaju, uzvraćaju mu samo ono što je njegovo i što je on njima prvi dao (1 Kor 4, 7).
On je po naravi svojoj gospodar; svi su ostali njegove sluge: nikada mu ne mogu biti drugovi, nikada ne mogu stati s njim u isti red. Razlika je uvijek neizmjerna.
Sve je to neposredno evidentno već iz sama pojma i definicije božanstva: kao bića sama od sebe i sama po sebi: 'ens a se'.
'Ego sum qui sum. - Ja sam koji jesam!' (Izl 3, 14) rekao je Bog za sebe, jedanput za vazda.
A ako se je Bog, po objavi i po otkupljenju, približio ljudima i snizio do njih - postao im Otac i, u Kristu, brat - on je i dalje svijestan svoga božanskoga položaja i svoga jedinog i jedinstvenog, dostojanstva: on i dalje traži od te svoje nove djece, sinovsko istina, ali i duboko štovanje; on se ne odriče svoga prvoga - i posve iznimnoga - mjesta u svijetu i u životu.
On odlučno afirmira: 'Ja sam Gospod... i slave svoje ne ću dati drugome!' (Iz 42, 8)"

Neka ovo bude odgovor svim antropocentristima. Svima onima koji stavljaju "ljudska prava" ispred Božjih zapovijedi.

A sada se vraćamo naslovu ovog teksta: Dobra propovijed.

Pogledat ćemo kakav učinak imaju dobre propovijedi na duše slušatelja.



Sermo ex illius ore tanquam ex ardenti camino



Sv. Antun Padovanski je jedan od najboljih propovjednika u povijesti Crkve.
U njegovom životopisu čitamo o čudesnom djelovanju njegovih propovijedi čak i na najokorjelije grešnike. On je sve znao privući pravom pokajanju i pokori. 

Ovako kaže Vita sancti Antonii (cap. 21.):

"Quando ad populum concionabatur eximius praeco Christi, sermo ex illius ore, tanquam ex ardenti camino proficiscens, solebat mirabiliter movere auditores, ipsasque animorum penetrare medullas ita ut plerumque alter alteri diceret cum multo gemitu: 'Heu me miserum! Qui nunquam ante hac istud putarim esse peccatum, quod si scivissem, certe numquam illud admisissem.'
Mutuoque se hortabantur ad faciendam confessionem, ad suscipiendas peregrinationes religionis ergo, ad ieiunia certis diebus amplectenda in honorem Matris Dei, aut similia pietatis studia sectanda.
Quis vero possit dicendo consequi, quae illic fusae sint lachrymae, quae ab imo pectore ducta suspiria, quae pectorum tunsiones in obstinatis peccatoribus conspectae?"

PRIJEVOD:
"Kad je propovijedao narodu taj izuzetni glasnik Kristov, govor je iz njegovih usta kao iz goruće peći izlazio, običavao je čudesno pokrenuti slušatelje i ulazio u samu nutrinu duša, i poticao u njima veliku pobožnost i skrušenost, te mržnju i gađenje prema opačinama, tako da su mnogi od njih govorili jedan drugome s puno jecanja: 'Jao meni bijedniku! Jer nikada prije ovaga nisam mislio da je to grijeh, jer da sam znao, sigurno ga nikada ne bih počinio.'
Međusobno su se ohrabrivali da obave ispovijed, na polazak na vjerska hodočašća, na obavljanje postova određenim danima u čast Majke Božje, ili na slična pobožna djela.
Tko bi mogao govorom izraziti kolike su tamo izlivene suze, koliki iz dubine grudi izvedeni uzdasi, kolika su viđena udaranja u prsa okorjelih grešnika?"




PRIMJER DOBRE PROPOVIJEDI



Da ne bi sve ostalo na teoriji, već i da pokažemo jedan praktičan primjer dobre propovijedi, ne možemo izabrati boljeg propovjednika od našega bl. Alojzija Stepinca.

Baš je u ovo vrijeme aktualna njegova 16. propovijed u seriji Propovijedi o lurdskim ukazanjima (Zagreb, 2007., str. 123.-128.).
Propovijed je održana 1958. god., u vrijeme kad je bio u kućnom pritvoru u Krašiću, a nosi naslov Razmišljaj o onome što ti je naloženo, jer se skriveno ništa ne tiče tebe 
(Sir 3, 22)

Izdvajam jednu opomenu bl. Alojzija iz te propovijedi:
Kad je sv. Pavao apostol došao u Atenu, nije htio ni časka ostati besposlen, pogotovo kad je vidio taj grad pun i prepun idola, likova lažnih bogova, kojima su se klanjali Atenjani na sramotu Stvoritelja svijeta. Zato je počeo odmah raspravljati u sinagogama sa Židovima i s onima koji su svaki dan bili na trgu. A što veli pisac Djela apostolskih za te Atenjane? Ne baš osobitu pohvalu jer kaže: ''Svi Atenjani, i tuđinci došljaci, nemaju ni za što drugo vremena, nego da što nova kazuju ili slušaju.'' (Dj 17, 21)

A recite mi iskreno, nije li i danas tako? 
Što se danas mnogim ljudima čini važnije, negoli saznati kako je prošla ova ili ona nogometna utakmica? 
Što im se čini tako važno kao što prije saznati koji je motorist ili automobilist na motornoj ili automobilskoj utakmici postigao najveću brzinu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije koliko je ljudi stradalo prilikom ove ili one željezničke nesreće? Što im se čini tako važno kao saznati što prije kako se daleko vidio odsjev eksplozije ove ili one atomske bombe? Što im se važnije čini negoli saznati što prije tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije tko je izabran za Miss Europe ili Miss Amerike ili čak Miss svijeta za ovu godinu?

Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? 
A što kaže Duh Sveti? Kaže: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe.'' 
I toga se držala sv. Bernardica, te je marljivo razmišljala što joj je Gospa i Bog preko Gospe naložio, a drugo za nju gotovo nije ni postojalo na svijetu. Kamo sreće da su se i drugi držali toga, umjesto da joj pod svaku cijenu nastoje ugrabiti povjerene joj tajne.

A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? 
I koliko puta te novosti prate krvavi i čovjeka nedostojni događaji! Nije tome dugo što su u Napulju prigodom jedne nogometne utakmice, kad je izgledalo da će pobjeda izmaknuti momčadi za koju su ''drukali'' mnogi, došlo do takvih izgreda, da je 180 ljudi otišlo krvavih glava s igrališta, ali mnogi najprije u bolnicu, a tek onda kući poslije duga ležanja zbog teških ozljeda koje su zadobili. Nije tome dugo što je u Francuskoj prilikom jedne automobilske utrke više od četrdeset ljudi ostalo bez glave, jer je rekorder u stanovitom času izgubio vlast nad volanom i zabio se svojim automobilom u tribine, prouzročivši smrt više od četrdeset ljudi, a suze, tugu i bol u tolikim obiteljima koje su plakale nad poginulima. Nije tome dugo što je jedna filmska zvijezda počinila samoubojstvo nakon što je izmijenila nekoliko muževa i na koncu u očaju učinila kraj svome životu, makar je vlasnik života samo Bog, a ne čovjek, zvao se kako mu drago.

Koja korist od te lude čovjekove znatiželje? 
Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati na sudu svome tko je postigao najveću brzinu na ovoj ili onoj automobilskoj utrci, nego kako smo živjeli na ovome svijetu. 
Kad dođe čas smrti, Bog nas neće pitati tko je izabran za Miss Europe ili svijeta te i te godine, nego jesi li vršio savjesno svoje službene dužnosti. 
Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati koliko je žrtava bilo prigodom ove ili one avionske, pomorske, željezničke nesreće, nego koliko si žrtava ti doprinio za Boga, za bližnjega svoga, da ga odvedeš s krivoga puta i osiguraš život vječni sebi i njemu.

Kako je korisna opomena Duha Svetoga: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo; jer se skriveno ništa ne tiče tebe!''

Poznat je svijetu glasoviti francuski bezbožac Voltaire. Jednom zgodom smatrao je neki otac da će osobito počastiti Voltairea ako tomu izrugivaču svega lijepa i dobra predstavi svoga sina riječima: ''Ovdje vidite jednoga mladoga znanstvenika, koji je pročitao sva vaša djela.'' ''O, to je jako zlo,'' odgovori otvoreno ovaj bezbožac. ''Bilo bi puno bolje, da je temeljito proučio katekizam.'' 
Za milijune ljudi moglo bi se to reći u času smrti. 
Bilo bi tisuće puta bolje za njih da su temeljito proučili katekizam i prema njemu se ravnali u životu, tisuću puta bolje nego da su saznali sve novosti ovoga svijeta, bilo nogometne, bilo automobilske, avionske, filmske i sve druge, a grješnoga života svoga ni za dlaku promijenili nisu.

Vrijedi razmisliti o ovim riječima našega blaženika, zar ne?





srijeda, 22. lipnja 2016.

Zabluda na kojoj se temelji "karizmatski pokret"

"Karizmatski" pokret se temelji na krivom tumačenju pojedinih mjesta u Djelima apostolskim.

Naime, u Djelima apostolskim čitamo:
"Tada [apostoli] polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga."
(Dj 8, 17)

"pa kad Pavao položi ruke na njih, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati" (Dj 19, 6)


O čemu je ovdje riječ?

Crkva je kroz cijelu svoju povijest naučavala da se tu govori o sakramentu sv. potvrde.

No, u 16. stoljeću protestanti (koji ne priznaju sakrament sv. potvrde) počeli su izmišljati nova tumačenja tih mjesta iz Djela apostolskih.
Luther i Calvin su dali cijeli niz kontradiktornih interpretacija i mišljenja o tim mjestima. Oni zapravo nisu ni bili sigurni što bi te rečenice trebale značiti, ali su obojica negirali da se tu radi o sakramentu sv. potvrde.

I tako su protestanti počeli širiti novo tumačenje prema kojem se ovdje ne radi o sakramentu sv. potvrde, nego o nekakvom posebnom darivanju darova Duha Svetoga (bez sakramenta!).

Na tom krivom protestantskom tumačenju se temelji cijeli današnji "karizmatski" pokret.


To protestantsko-"karizmatsko" mišljenje je u potpunoj suprotnosti sa stoljetnim naukom Crkve, koja je oduvijek naučavala da je polaganje ruku apostola (opisano na spomenutim mjestima Djela apostolskih) - sakrament sv. potvrde.


Evo par svjedočanstva crkvenih naučitelja...

Sv. Izidor Seviljski (De ecclesiasticis officiis, II., 26.):
"Sed quoniam post baptismum per episcopos datur Spiritus Sanctus cum manuum impositione, hoc in Actibus apostolorum fecisse meminimus apostolos."
("Jer se nakon krštenja preko biskupa daje Duh Sveti polaganjem ruku, sjećamo se, to su činili apostoli u Djelima apostolskim.")


Sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III, q. 72., a. 1., 1.):

"Hoc enim sacramentum institutum est a Christo promittente discipulis Spiritum Sanctum... apostoli hoc sacramentum conferebant per solam manus impositionem absque chrismate; dicitur enim (Act. 8, 17) quod apostoli imponebant manus super baptizatos et accipiebant Spiritum Sanctum."

("Taj je, naime, sakrament [sv. potvrda] ustanovljen od Krista kad je obećao učenicima Duha Svetoga... Apostoli su taj sakrament dijelili samim polaganjem ruku bez ulja; kaže se naime (Dj 8, 17) da su apostoli polagali ruke na krštenike i primali su Duha Svetoga.")



Sv. Petar Kanizije (Summa doctrinae christianae, IV., 2.):

"Testimonium habet a divina Scriptura, secundum patrum et Ecclesiae concordem sententiam atque interpretationem. Huc enim spectat, quod Lucas Evangelista semel atque iterum scribit de apostolis, qui super baptizatos manus imposuerunt: hoc signo utentes visibili, divinitusque instituto, quod Christo iam initiatus nova et amplior Spiritus Sancti gratia conferretur... Nunc vero, ubi apostolorum vicem episcopi gerunt et locum tenent, non fraudat Deus Ecclesiam suam hac tam salutari gratia, sed per eosdem episcopos in hoc sacramento efficaciter operatur..."

("Imamo svjedočanstvo [o sakramentu sv. potvrde] iz Sv. Pisma, prema zajedničkom sudu i tumačenju sv. otaca i Crkve. Tu pripada, što je evanđelist Luka prvi i drugi put pisao o apostolima, koji su polagali ruke na krštenike, koristeći taj vidljivi znak, ustanovljen od Boga, kojim se daje onome tko je već obilježen od Krista nova i obilnija milost Duha Svetoga... A ni sad, kako položaj i mjesto apostola imaju biskupi, ne uskraćuje Bog svojoj Crkvi spasonosnu milost, već preko tih biskupa u tom sakramentu učinkovito djeluje...")


To je službeno učenje Crkve, koje je Firentinski koncil potvrdio ovim riječima:

"Ordinarius minister est episcopus. Et cum caeteras unctiones simplex sacerdos valeat exhibere, hanc non nisi episcopus debet conferre; quia de solis apostolis legitur (quorum vicem tenent episcopi) quod per manus impositionem Spiritum Sanctum dabant, quemadmodum Actuum apostolorum lectio manifestat. Loco autem illius manus impositionis, datur in Ecclesia confirmatio."

("Redoviti djelitelj [sakramenta sv. potvrde] je biskup. I dok je ostala pomazanja ovlašten dati običan svećenik, sv. potvrdu ne može dijeliti nitko osim biskupa, jer čitamo samo za apostole (čije mjesto drže biskupi) da su polaganjem ruku davali Duha Svetoga, kao što pokazuje lekcija Djela apostolskih. Na mjesto tog polaganja ruku u Crkvi se daje sv. potvrda.")






utorak, 21. lipnja 2016.

Svećeničko zvanje



Ovo je tekst Dragutina Kniewalda Svećeničko zvanje objavljen u Bogoslovskoj smotri u lipnju 1926. godine.

Iznosi nauk Crkve o zvanjima, s posebnim osvrtom na upute sv. Pija X.































petak, 17. lipnja 2016.

Opasnost na samrti



Mislim da je najgora pojava s kojom se suočavaju svećenici koji se bave umirućima, kad naiđu na okorjelog grešnika koji se niti na samrti ne želi pokajati za svoje grijehe.
Danas je to češće nego ikada prije, jer je već narasla cijela jedna generacija "vjernika" koji u grijehu ne vide ništa loše.

A da bi stvar bila još gora, đavao napastuje ljude na samrti još jače i upornije, nego tijekom cijelog proteklog života.

Na to nas upozorava i Katekizam Tridentskog koncila (pars. II., cap. VI., 15.):

"Nam etsi humani generis hostis quoad vivimus, numquam desinit de interitu et exitio nostro cogitare; nullo tamen tempore, ut nos omnino perdat, ac, si fieri possit, spem nobis divinae misericordiae eripiat, vehementius omnes nervos contendit, quam cum supremum vitae diem appropinquare animadverterit."

("Naime, iako neprijatelj ljudskoga roda, dok god živimo, nikada ne prestaje smjerati o našem padu i propasti, ni u jedno vrijeme tako žestoko ne upire sve snage da nas posve upropasti i, ako je moguće, oduzme nam nadu božanskog milosrđa, kao kad vidi da se približava zadnji dan života.")



Možda ste mislili da su tim opasnostima najviše izloženi alkoholičari, narkomani i slične osobe s "dna društva"... No, višestoljetno iskustvo nas uči da su đavolskim prevarama vjerojatno najviše izložene visokoobrazovane osobe u tzv. višim slojevima društva.

Crkveni naučitelji upozoravaju da đavao često baš intelektualce napastuje na samrti, nastojeći im pobuditi sumnje u vjerske istine, kako bi im u tom sudbonosnom času oduzeo vjeru i povukao ih u propast.

Sv. Alfonz Liguori poručuje osobama koje se nalaze u takvim napastima da nipošto ne ulaze u rasprave s napasnikom, naročito neka ne traže u svojoj glavi nikakve argumente "za" i "protiv", dokaze... i slično na što su znanstvenici naviknuti.
Moraju paziti da im se ne dogodi ona situacija, koju najbolje opisuju ove riječi Biblije: "...ishlapiše u mozganjima svojim, te se pomrači bezumno srce njihovo." (Rim 1, 21)

Sv. Alfonz im preporučuje da samo ponavljaju strelovitu molitvicu:
"Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur."
("Ja vjerujem ono što vjeruje sveta majka Crkva, koja vjeruje i ispovijeda istinu.")

Treba vjerovati u vjerske istine čvrsto, bez bilo kakvog kompliciranja, pouzdano i sa jednostavnošću malog djeteta. I sam Gospodin govori:
"Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 18, 3)

A trebamo poslušati i sv. Pavla:
"...ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju, niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju..." (2 Sol 2, 2)
"U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga."
(Ef 6, 16)


Međutim, najveći problem predstavljaju ti "intelektualci", filozofi, znanstvenici, ljudi istraživačkog mentaliteta. Oni koji nikada ništa ne vjeruju bez "čvrstih dokaza".

Sv. Bernardin Sienski je isticao da je svaki katolik dužan vjerovati sve vjerske istine, bez ikakvih dokaza. Štoviše, kaže da je uporno traženje nekakvih "dokaza" za istinitost vjere, vrijeđanje autoriteta Boga i Crkve.
On uspoređuje ljude koji ne žele vjerovati bez očitih dokaza, sa trgovcima koji ne žele ispuniti svoju ugovornu obvezu ako prije toga ne dobe jamstvo.

Pravu, iskrenu vjeru, ovako opisuje sv. Bernardin (De evangelio aeterno, serm. XIII., art. 3., cap. 2.):
"Sinceritas fidei nostrae in hoc stat, quod homo credat alicui veritati praesentatae propter auctoritatem praecipientis."
("Iskrenost naše vjere u ovome stoji, da čovjek vjeruje nekoj predstavljenoj istini, zbog autoriteta onoga tko je određuje.")

Drugim riječima, naša vjera mora biti kao vjera bl. Ivana Merza, koji je govorio:
"Da meni Crkva kaže da je crno bijelo, a bijelo crno, ja bih to vjerovao."

A oni "katolici" koji nemaju takvu vjeru, mogu očekivati lavinu napasti o vjerskim pitanjima, naročito na samrti.


Vrijedi ovdje poslušati riječi sv. Alfonza Liguorija o napastima koje "učenjaci" često doživljavaju na samrti (pogledaj Praxis confessarii, t. 238.):

"Ab hac terribili tentatione praesertim agitantur, qui cum perditam egerint vitam, sibi suoque iudicio nimium adhaeserunt; praecipue si viri eruditi fuerint.
Hic sedulo advertendum, quod si daemon aliquod eis circa fidem dubium aut subtilitatem suggerat, statim constanti animo tantum generatim respondeant: 'Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur.'
Horteurque sacerdos infirmum, ut maximas Deo gratias agat, quod ipsum in Ecclesiae sinum ab incunabulis accipere dignatus sit; ideoque in ipsa fide usque ad extremum vitae perseverare velle profiteatur.
Praecipuus tamen modus et utilior ab huiusmodi tentationes regellendas erit mentem alio divertere, aliosque varios elicere actus, nempe contritionis, spei, charitatis erga Deum...
Cuiusdam doctoris, Bellarminus refert, quod hic dum in morte cum daemone disserere de quodam fidei articulo voluerit, deceptus succubuit et mortuus est."

PRIJEVOD:
"Od te strašne napasti naročito su gonjeni oni, koji nakon što su proveli promašen život, previše prijanjaju uz sebe same i svoju prosudbu, naročito ako su obrazovani ljudi.
Ovdje pomno treba paziti, ako bi im demon sugerirao neku sumnju ili potankost u vezi vjere, da odmah postojane volje općenito odgovore: 'Ego credo quod sancta mater Ecclesia credit, quae veritatem credit et confitetur.'
I svećenik treba ohrabriti bolesnika da najviše zahvaljuje Bogu što se udostojao primiti ga još od kolijevke u krilo Crkve, i da zato ispovijeda da želi ustrajati u istoj vjeri sve do kraja života.
Osobit i korisniji način za odbijanje takvih napasti bit će da misli odvrati na nešto drugo, i da obavi druge čine, dakako, čin kajanja, ufanja, ljubavi prema Bogu...
Bellarmin spominje da se neki doktor, dok je na samrti želio s demonom raspravljati o nekom članku vjere, obmanjen srušio i umro."





utorak, 14. lipnja 2016.

Istočna Crkva i nauk o oprostima

Svi veliki katolički teolozi koji su pisali o crkvenom nauku o oprostima, pozivali su se jednako na djela zapadnih, kao i istočnih crkvenih otaca.

I općenito kad govorimo o odnosu krivnje i kazne, o pokori, zadovoljštini, vremenitim kaznama itd. - lako nalazimo argumente i kod latinskih i kod grčkih otaca.

Tako i Katekizam Tridentskog koncila  govoreći o toj temi (pars II., cap. V., 69.), poziva se i na autoritet sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Augustina:

"Quemadmodum enim, sanato vulnere, cicatrices quaedam remanent, quae et ipsae curandae sunt; ita in anima, culpa condonata, supersunt peccatorum reliquiae purgandae. Idem plane divi Chrysostomi sententia confirmat cum ait: 'Non satis est sagittam e corpore extrahi, sed plaga quoque a sagitta inflicta sananda est; sic etiam in anima post acceptam peccati veniam, poenitentia curanda est plaga relicta.' (homil. 80. ad populum Antiochiae)
Frequentissime enim a sancto Augustino docemur, duo haec in poenitentia animadvertenda esse: Dei misericordiam et iustitiam; misericordiam qua peccata et poenas aeternas illi debitas condonat; iustitiam qua poenis tempore definitis hominem punit."

("Kao što naime, nakon izliječenja rane, ostaju neki ožiljci, koje također treba zaliječiti, tako i u duši, nakon oproštenja krivnje, preostaju ostaci grijeha koje treba očistiti. Isto jasno potvrđuje pouka svetoga [Ivana] Zlatoustoga kad kaže: 'Nije dovoljno izvući strijelu iz tijela, već i ranu koja je nanesena od strijele treba izliječiti; tako i u duši nakon primljenog oproštenja grijeha, pokorom treba izliječiti preostalu ranu.' (homil. 80. narodu Antiohije)
Vrlo često nas i sveti Augustin poučava da u pokori trebamo paziti na ovo dvoje: Božje milosrđe i pravdu; milosrđe kojim otpušta grijehe i vječne kazne koje se za njih duguju, a pravdu kojom kažnjava ljude kaznama ograničenima vremenom.
")



Naš poznati grkokatolički biskup Dionizije Njaradi (1874.-1940.) napisao je tekst u Bogoslovskoj smotri (veljača 1914. g.) pod nazivom Zgodan predlog za rješenje pitanja o oprostu u kojem se naglašava da su se današnje "pravoslavne crkve" udaljile od starog crkvenog nauka o tom pitanju.
Time su "pravoslavci" došli u očitu kontradikciju s nekim svojim (prijašnjim) praksama.

Njaradi citira pitanja koja je o tome postavio ruski profesor N. Glubokovskij ruskim teolozima.
4. pitanje glasi:
"Kako tumače pravoslavni bogoslovi to, da liturgičke i druge crkvene knjige dozvoljavaju djelomično i potpuno oproštenje naložene epitimije?
U tome je bitna poteškoća. Epitimija se naime određuje, da se udovolji pravdi, i ona se mora točno izvršiti, da se izgladi krivnja. Međutim, ona se katkada skraćuje, a učinak se njezin ubraja u potpunoj mjeri.
Stara Crkva dozvoljavala je to radi zagovora mučenika, kojih su se stradanja upisivala pokornicima kao nadopunjak njihova kajanja.
Vidi n. pr. kod sv. Ciprijana u pismu 18. i u djelu 'O palima' 18, 19 i dr., a ta vlast smanjivati kanonske kazne pripadala je biskupima (Sabor u Ankiri prav. 2., Nikejski sabor prav. 12.).
Proizlazi, kao da se tu radi o upisivanju zasluga svetih u korist onih, koji su činili pokoru; prema tomu te zasluge kao da su bile za svece Božje preizobilne - supererrogatoria."


I naš drugi istaknuti grkokatolički biskup iz toga vremena, Janko Šimrak (Njaradijev nasljednik), više puta je dotaknuo ovu temu.
Analizirajući slučaj arhimandrita Sime Kordića iz 1655. g., Šimrak je došao do zaključka da je još u 17. stoljeću u srpskoj crkvi postojala "ista praksa glede oprosta, koja je vazda vrijedila u zapadnoj Crkvi."

Ovo su točne Šimrakove riječi (Marčansko-svidnička eparhija za vrijeme vladika Gabre i Vasilija Predojevića):
"...krenuo je [Sime Kordić] patrijarhi Gavrilu u Peć, da izmoli od njega rješavanje od Savine ekskomunikacije. Patrijarha ga je zavolio i bez pitanja Save izdao mu je 1655. god. pismo, kojim ga oslobođa kletve.
Zanimiva je svečana forma odrješenja, koja glasi: 'Ot onjeh (apostola i Gospodinovih učenika) ubo i na nas drugi primatelie prišadšei toiže božestvenei blagodati imami proščeno i sie po duhu čedo naše ieromonaha Simeona arhimandrita, elikože on iako čelovjek sagrješi i k Bogu pregrješi slovom, djelom, pomišleniem, volieiu ili nevolieiu i svjemi svoimi čiustvi, ašče pod kletvoiu otčeiu ili materieiu, ašče pod otločeniem arhiereiskim ili iereiskim bist ili svom prokletiu podpade ili kletvom zakle se i siiu prjestupi inemi nekimi sgrješenii prjerzie, sia duhovnim otcem ispovjeda, ieže ot nih pravilo ot srdca priet i isplniti usrdstvova... ielikaže zabvenia radi ne ispovjedana ostavi i ona sva da prostit iemu...'
Iz posljednjih se riječi vidi, da je u ono vrijeme bila svuda u običaju ispovijed i da se davala pokora, koju je morao pokajnik ispuniti. Ovo odrješenje je zapravo neke vrste indulgencija, jer se daje samo za one grijehe, koji su već na ispovijedi oprošteni i za koje je izvršena naređena pokora.
Prema tomu je u ono doba bilo u običaju u srpskoj crkvi i podjeljivanje oprosta za vremenske kazne grijeha. Ovo je vrlo važno sa dogmatskoga stanovišta, jer se danas pravoslavni bogoslovi u nauci o oprostu povode za protestantima.
U sedamnaestom dakle vijeku nalazimo u Peći kod patrijarhe istu praksu glede oprosta, koja je vazda vrijedila u zapadnoj Crkvi."

I u fusnoti ispod teksta na idućoj stranici, Šimrak kaže:
"Što je drugo nego indulgencija, kad patrijarha srpski Gavrilo oprašta grijehe Kordiću, koje je on ispovijedio pred duhovnim ocem i za koju je izvršio nametnutu pokoru?
Iz jednoga drugoga pisma patrijarhe Maksima vidi se, da je vezao kletvom Kordića za ovaj i onaj svijet i prema tomu, da je i za mrtve dijelio oproste."

Nažalost, danas srpski raskolnici odbacuju katolički nauk o oprostima, i  kako kaže biskup Šimrak, "povode se za protestantima".


Zanimljiva usporedba



Sv. Ivan Kapistran je jedan od najboljih primjera kako vojujuća Crkva pobjeđuje sve svoje neprijatelje.
On je doista pobijedio u svim bitkama protiv tijela, svijeta i vraga.

No, on nije pobijedio samo one unutarnje i nevidljive neprijatelje, nego i one vanjske i vidljive neprijatelje:  krivovjerce i muhamedance.

Prava je šteta što je njegova pisana ostavština danas zaboravljena.
Smatram da bi se barem franjevci iz Iloka trebali pobrinuti da djela sv. Ivana Kapistrana budu tiskana i u hrvatskom izdanju.... Da se opet u našem narodu proširi pobožnost prema ovom velikom svecu, koji je odabrao upravo Ilok kao mjesto svoga ukopa.


Sv. Ivan Kapistran u svojim djelima izlaže crkveni nauk na pristupačan i lako razumljiv način, često se koristeći zanimljivim usporedbama.
Tako npr. uspoređuje sakramente koji ostavljaju biljeg u duši sa oznakama u vojsci
(De papae et concilii auctoritate, I., 3.):

"Sic quilibet christianus habet in hac militia signum commune, scilicet baptismum, qui facit etiam eum habilem ad alia sacramenta. Est autem in eo signum distinctivum, quia per illud distinguitur ab infidelibus inhabilibus ad gratiam et reliqua sacramenta.
Sunt etiam in bello aliqui plus parati ad resistendum vel pugnandum et isti habent suum signum et vexillum. Tale est signum repraesentatum per confirmationem in fronte, per quam roboratur non solum ad pugnam pro salute propria contra concupiscentias, quae remanent post baptismum, sed et ad constantem confessionem nominis Christi et defensionem fidei.
Unde in primitiva Ecclesia eligebantur quidam ad publice manendum in loco persecutionis, aliis occulte latentibus in cavernis, ut patet in legenda s. Sebastianti, iuxta quod dicit Apostolus: 'Alii autem distenti sunt non suscipientes redemptionem, ut meliorem invenirent resurrectionem: alii vero ludibria et verbera experti, insuper et vincula et carceres, lapidati sunt, secti sunt, tentati sunt, in occisione gladii mortui sunt, circuierunt in melotis et in pelibus caprinis, egentes, angustiati, afflicti, quibus dignus non erat mundus, in solitudine errantes et in montibus et in speluncis, et in cavernis terrae' (Hebr. 11, 35-38)
Sunt et alii, qui habent alios regere, ut duces belli, et isti habere solent spirituale vexillum et talle est quod imprimitur in ordine, per quem aliquis fit habilis ad regendum alios et ad sacramenta aliis ministranda."

PRIJEVOD:
"Tako svaki kršćanin ima u ovoj vojsci zajednički znak, dakako krštenje, koje ga također čini sposobnim za druge sakramente. U njemu je, naime, znak razlikovanja, jer se po njemu razlikuje od nevjernika koji su nesposobni za milost i ostale sakramente.
I u ratu su neki više spremni za otpor ili za borbu i oni imaju svoj znak ili zastavu.
Takav se znak predstavlja po potvrdi na čelu [krizma], po kojem se učvršćuje ne samo za borbu za vlastito spasenje protiv požuda, koje preostaju i nakon krštenja, već i za postojano ispovijedanje imena Kristova i obranu vjere.
Zato su u prvoj Crkvi neki birani da javno ostanu u mjestu progona, dok su se drugi skrivali po špiljama, kako je to očito u legendi o sv. Sebastijanu, prema onome što kaže Apostol: 'Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.' (Heb 11, 35-38)
Ima i drugih, koji moraju drugima upravljati, kao vojskovođe, i ovi običavaju imati duhovnu zastavu i takva se utiskuje u [svetom] redu, po kojem netko postaje sposoban da ravna drugima i da dijeli sakramente drugima."




ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Pokore starih Zagrepčana


Od vremena prvih kršćana pa sve do srednjeg vijeka, za javne grijehe su određivane javne i dugotrajne pokore.
A i za tajne grijehe su svećenici određivali znatno teže pokore, nego što se u današnjem "mlakom kršćanstvu" uopće mogu zamisliti.

Cilj je bio da se doista, koliko je moguće, da puna naknada za počinjeni grijeh. Kod svih je vjernika u to vrijeme postojala jaka svijest da je za grijeh potrebno dati naknadu (stvarnu naknadu, a ne tek nekakvu "simboličnu naknadu").
Isto tako, javna pokora je trebala popraviti javnu sablazan koja je izazvana javnim grijehom.

U ono vrijeme su se oprosti davali puno rjeđe, nego u kasnijim vremenima. Možda su ih zato ljudi puno više cijenili.

Međutim, i nakon što je Crkva počela češće dijeliti oproste, njezina namjera nikada nije bila da time ukine ozbiljnu pokoru. Dobivanje oprosta bi trebalo biti poticaj vjerniku da i sam čini pokoru za svoje grijehe.

Zagrebačka biskupija je još od srednjeg vijeka imala svoj posebni obred, kao i neke specifičnosti u dijeljenju sakramenata, te drugim običajima i pastoralnoj praksi.

Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937.g., str. 364.) navodi točno kako je glasila jedna odredba iz 12. stoljeća o pokori koju bi morao izvršiti vjernik koji je javno izgovorio tešku psovku:

"ut VII diebus dominicis pre foribus ecclesiae manifesto, dum aguntur missarum solepnia, plasphemus [blasphemus] existens ultro illorum dominicorum pallium et calciamenta non habeant, ligatus corigia circha collum.
VIIque precedentibus feriis in pane et aqua ieiunet ecclesiam nullatenus ingressurus. Quodlibet predictorum dierum tribus si poterit allioquin duobus refitiat pauperes, sive uno et si nec ad hoc suppetant facultates, id in penam alliam commutetur cui etiam si renuerit recipere ac perragere penitentiam supradictam ecclesie interdicatur ingressus et in obitu ecclesiastica careat sepultura."

("da VII nedjelja na očigled stoji hulitelj pred vratima crkve, dok se služe misne svečanosti, da stojeći preko tih nedjelja ne nosi ogrtač ni obuću, sa svezanim remenom oko vrata.
I da VII prethodnih dana posti o kruhu i vodi ne ulazeći u crkvu. Da svaki od rečenih dana nahrani trojicu siromaha, ako može, inače dvojicu ili jednog, a ako ni za to nema sredstava, da se to zamijeni drugom kaznom, a ako i tu odbije primiti i izvršiti rečenu pokoru, neka mu se zabrani ulazak u crkvu i neka mu se na smrti uskrati crkveni sprovod.")


Ovdje vidimo da su kao pokora određeni i fizičko trpljenje (post, stajanje bez obuće i ogrtača na hladnoći) i dijeljenje milostinje siromasima (trebao je nahraniti 3 siromaha svaki dan).

Takve pokore su nadahnute riječima Svetoga pisma: 
"grijehe svoje iskupi milostinjama i opačine svoje milosrđem siromasima" (Dan 4, 24)
"Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u tmine." (Tob 4, 10)
"Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću." (Tob 12, 8)
"Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milostinja čisti od grijeha." (Sir 3, 33)


Zagrebačka biskupija, naravno, nije bila neki izuzetak. Slične su pokore vršene po cijelom kršćanskom svijetu.

Odredbe o javnoj pokori za različite grijehe možete vidjeti i u odlukama starih crkvenih koncila, te u penitencijalima (koji se pojavljuju od 5. stoljeća).

U knjizi E. Amorta, o kojoj sam govorio prošli tjedan, imate prijepis jednog penitencijala iz 10. stoljeća. Bilo je detaljno propisano točno vrijeme koje je za pojedini grijeh potrebno provesti u pokori.
Na primjer, za pobačaj 3 godine, za svetogrđe 5 godina, za pijanstvo 40 dana, za krađu 40 dana, za palež 3 godine, za kamatarenje 5 godina, za kršenje posta određenog od Crkve 40 dana ili 1 godina (ako je prekršaj učinjen u vrijeme korizme), za lažno svjedočanstvo 3 godine itd.
Određeno je i da svećenik koji učini bilo kakvu nemarnost u služenju mise, mora vršiti pokoru 100 dana.


Takva shvaćanja vidimo i u starijim zbirkama kanonskog prava.
Kratku i jasnu odredbu o tome nalazimo u Dekretalima Grgura IX. (lib. V., tit. 38., cap. 1.):
"Pro manifesto peccato poenitentia publica imponi debet."
("Za očigledni grijeh treba odrediti javnu pokoru.")


Bilo bi dobro da svaki vjernik, barem općenito, nešto zna o praksi javne pokore iz ranijih kršćanskih vremena. Sve je to povezano s oprostima.
To dobro možete vidjeti kod starijih odredbi o djelomičnim oprostima. Kad, na primjer, vidite da je za neku molitvu ili dobro djelo određen oprost od 100 dana, ili 1 godinu, ili 7 godina, itd...  to na neki način odgovara razdoblju u kojem su prvi kršćani vršili pokoru za grijehe.

Evo što o tome kaže Kniewald (Liturgika, str. 286.):
"...oprosti [su] u svom razvitku najuže povezani s disciplinom javne pokore.
Kad su pokornički kanoni postali toliko strogi, te su konačno određivali toliki zbroj godina, što ih je trebalo sprovesti u pokori, da ne bi za izvršenje te pokore dostajao čitav život, počelo se pokoru te vrste nadomještavati drugim dobrim djelima: milostinjama, hodočašćima i polaskom u križarske vojne.
Sv. Petru Daminani bila je naložena veoma duga kanonska pokora toga radi, što se odrekao biskupske stolice u Ostii, ali on ju je izvršio u nekoliko mjeseci pjevajući psalme i bičujući se."



Znamo: liberali, humanisti i ostali bezvjerci za cijelu ovu praksu kažu da je "okrutna", "nehumana"...
Njima možemo odgovoriti: "Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16, 23)


Vjernici moraju znati da je bolje i lakše, trpljenjem na ovom svijetu dati naknadu za svoje grijehe, nego nakon smrti provesti desetljeća u čistilištu, gdje se grijesi okajavaju u ognju za koji kaže sv. Augustin:
"gravior est ille ignis, quam quidquid potest homo pati in hac vita"
("teži je taj oganj od bilo čega što čovjek može pretrpjeti u ovom životu")



A ovdje možemo opet uputiti na riječi našega blaženika...
Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih"