utorak, 1. ožujka 2016.

IZGUBLJENA GENERACIJA

Glas koncila, 5. travnja 1970.

Naraštaj svećenika zaređenih od 1970. do 1980., po mnogo čemu je specifičan.
To su oni koji su odrasli uz tradicionalnu misu, a sami je nikada nisu služili. Oni koji se sjećaju negdje iz djetinjstva izravnih, jasnih, pravovjernih propovijedi svojih župnika, a sami nikada nisu izrekli takvu propovijed - jer, danas se ne propovijeda, nego "dijalogizira".
To su, napokon, oni koji su kao djeca učili vjeronauk iz starih katekizama, a danas se ne usuđuju navještati mnoge istine koje su u njima zapisane - jer "nisu u skladu s ovim vremenom".

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, između mnogobrojnih reformi, dolazi i do reforme sjemeništa.
Kod nas su glavni provoditelji te reforme bili Tomislav J. Šagi-Bunić (a tko bi drugi?) i Ivan Golub.

Kako Golub sam stalno govori, cilj im je bio da lik tradicionalnog tridentskog sjemeništa, koji nalikuje samostanu, preobraze u "koncilsko sjemenište".
Šagi je to vrijeme njihove borbe za probrazbu sjemeništa zvao "herojsko doba", kako svjedoči Golub (Moja sjećanja na Tomislava J. Šagi-Bunića):
"Prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić mi je savjetovao da za suradnike uzmem ne drugove/kolege, nego učenike. A prof. Vjekoslav Bajsić mi je rekao da uzmem u poglavarski sastav inteligentne osobe, bile one progresivne ili konzervativne, jer s inteligentnim se dade razgovarati, dogovarati i surađivati. Prof. Josip Turčinović mi je pak preporučio, da se prihvatim rektorske teške dužnosti, jer da sam »kao vol kojega muhe, obadi, grančice nisu u stanju omesti i zaustaviti u zacrtanom hodu, tek mahne repom i ide dalje«, ali da ću izgorjeti. 
Od 1969. do 1972. godine, ostajući profesorom, bio sam imenovan od biskupa Franje Kuharića rektorom Nadbiskupskoga bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. To doba zvao bih: »Kad sam krotio mlade lavove.« Radio sam svim snagama i žarom mladog čovjeka – imao sam 40 manje jednu godinu – sa suradnicima oko preustrojstva sjemeništa od lika tridentskog sjemeništa, nalična samostanu u lik vatikanskokoncilskog sjemeništa... 
Profesor Tomislav Janko Šagi-Bunić me je poticao neka napišem knjigu o vremenu svojega rektorovanja. On je to doba zvao »herojsko doba«."



Golub svjedoči i o otporu na koji su naišli on i Šagi.
Bilo je, naime, dosta onih koji su željeli zadržati "tridentski lik sjemeništa". No, Šagi je osobno tražio od nadbiskupa da podrži reforme.
Golub kaže o toj Šagijevoj akciji:
"I kad je u vrijeme mojega rektorovanja u Nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništu u Zagrebu, nakon propovijedi u zagrebačkoj katedrali – bio je katedralni propovjednik – u doba kad su se naime dizali glasovi protiv preobrazbe, preustroja tridentskoga lika sjemeništa u vatikansko-koncilski lik – otišao, možda ne samo jedanput, k nadbiskupu zagrebačkomu da podrži obnovu Bogoslovije – činio je zapravo proročku gestu, naličnu stupanju drevnih proroka pred vladare."

A što je zapravo ta njihova "obnova"?
To je sustavno i planirano širenje antagonizma prema svemu što je bilo prije Drugoga vatikanskog koncila!

Formaciju mladih svećenika iz 1970-ih obilježit će "dijalog sa svim religijama i ideologijama". Dakako, i dijalog s bezbožnom zločinačkom ideologijom komunizma.

Glas koncila, listopad 1974.


Šagi je definirao ekumenizam kao "vidljivo jedinstvo, ali bez nasilja ičijoj savjesti". Dakle, nekakvo "jedinstvo" u kojem će heretici i raskolnici zadržati svoje zablude.
Prema Šagiju, borba protiv zabluda je "nasilje" protiv savjesti heretika.
Vidite li ovdje sličnost sa Kasperovim prijedlogom da se okorjeli bludnici puste na pričest, ako im savjest kaže da ne čine ništa loše? Kao da je nečija krivo formirana "savjest" kriterij razlikovanja dobra i zla, a ne Božje zapovijedi i nauk Crkve!

Uz sve ovo, pojavio se i svojevrsni kult ličnosti Karla Rahnera (i ostalih modernističkih pseudoteologa) koji su neumorno širile Šagi-Bajsić-Turčinovićeve tiskovine, kao Glas koncila, Kana itd.

Kana, prosinac 1978., br. 100., str. 8. 


Ovo je, dakle, atmosfera u kojoj su se formirali svećenici tijekom 1970-ih.

Svećenici koji su zaređeni 1970-1980., danas imaju preko 60 godina. Za većinu njih je predkoncilsko razdoblje samo uspomena iz djetinjstva, i ništa više.
Mnogi od njih su zaboravili zašto su uopće postali svećenici, što ih je potaknulo na taj sudbonosni odabir.

Srećom, danas ima sve više mladih vjernika koje zanima crkvena tradicija, koji žele tradicionalnu misu. Ti se vjernici nalaze pred zidom: ne mogu naći svećenika koji bi služio staru misu. 
Osnovna je pogreška što traže takvog svećenika među ovom izgubljenom generacijom. Na žalost, nećete ga pronaći...


Broj komentara: 5:

  1. Srećom, danas ima sve više mladih vjernika koje zanima crkvena tradicija, koji žele tradicionalnu misu. Ti se vjernici nalaze pred zidom: ne mogu naći svećenika koji bi služio staru misu.
    Osnovna je pogreška što traže takvog svećenika među ovom izgubljenom generacijom. Na žalost, nećete ga pronaći...


    Ne bih se slozio. Vjernici traze bilo kakvog svecenika koji ima volje sluziti staru misu. No tesko je naci svecenika koji je prosao skolovanje na KBF-u i onda godinama sluzio novu misu, a da je zeljan sluziti tradicionalnu misu. To je i logicno jer su si morali naci neko opravdanje ili razlog zasto je zapravo sve to isto ili zasto je novo bolje nego staro.

    Usto, biskup S. u ZG nadbiskupiji trazi da kandidati budu stariji redovnicki svecenici koji su u penziji i sjecaju se tradicionalnog obreda iz svoje mladosti. Takvi pogotovo jedva cekaju da se jave. Npr. ja sam pisao svim muskim redovnickim zajednicama u nadbiskupiji za koje sam nasao mail i svi koji su odgovorili su rekli da kod njih nema zainteresiranih.

    Takodjer, nije dopusteno dovesti svecenika koji je izvan ZG nadbiskupije da sluzi javnu misu jer to isti biskup ne zeli. Naravno, da dodje tko god od bilo gdje slaviti novu misu, ne bi ga nitko nista pitao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Glavni je paradoks u tome što su ovi stariji veći modernisti, nego mlađi.
      Zato ih i zovem izgubljenom generacijom.

      Možda to i nije toliko čudno...
      Jer se ipak mlađi, ako ništa drugo, služe internetom... pa mogu iz raznih izvora saznati koje su prave posljedice "novoga proljeća".
      Dok je starijima još uvijek jedini izvor informacija "Glas koncila", koji već 50 godina širi neomodernističku propagandu.

      Izbriši
    2. Ipak u Glasu Koncila ima i dobrih tekstova. Posebno je bilo zanimljivo kako je Tomislav Vuković pisao o Jasenovcu. Općenito dosta pišu o komunističkim zločinima nakon 2 svj. rata.

      Izbriši
    3. To je samo jedan dio priče...
      Postoji i ona druga strana o kojoj ne pišu: suradnja jednoga dijela naših svećenika s jugokomunističkim režimom. To su bili mahom oni koji će tijekom 1960-ih postati oduševljeni modernisti i sudionici "postkoncilske obnove".

      Na kraju krajeva, sam Glas koncila je bio središnja točka "dijaloga" s komunistima tijekom 1970-ih i 1980-ih.

      Danas o tome neće pisnuti ni riječ... Izgleda da pate od kolektivne amnezije.

      Izbriši
  2. Ovaj članak me je podsjetio kako često nepravedno zaboravljamo Goluba kao istaknutog člana te zločinačke organizacije. Uvijek se samo spominju Šagi, Bajsić i Turčinović, eventualno Duda, a Goluba gotovo nikad. Ne smijemo biti površni...

    Ekumenski revnitelj

    OdgovoriIzbriši