četvrtak, 10. ožujka 2016.

Družba koja vojuje sve do gubitka života




Mathias Tanner D.I. napisao je 1675. god. knjigu pod dugim nazivom:

"Societas Jesu usque ad sanguinis et vitae profusionem militans
in Europa, Africa, Asia et America
contra gentiles, Mahometanos, Judaeos, haereticos...
pro Deo, fide, Ecclesia"

("Družba Isusova koja vojuje sve do gubitka krvi i života
u Europi, Africi, Aziji i Americi
protiv pogana, muhamedanaca, Židova, heretika...
za Boga, vjeru, Crkvu")

Knjigu možete vidjeti ovdje.

To je opis mučeništva velikog broja isusovaca koji su djelovali na četiri kontinenata u 16. i 17. stoljeću.

Za nas Hrvate je vrijedna jer sadrži i opis mučeništva sv. Marka Križevčanina, koji nije bio isusovac, ali su njegovi suradnici (s kojima je zajedno podnio mučeništvo) bili isusovci sv. Stjepan Pongracz i sv. Melkior Grodziecki. Pa je tako i on dospio u ovu knjigu.

Na početku prvog dijela knjige koji govori o isusovačkim mučenicima u Europi, autor je ustvrdio:
"Europa tota aliquando catholicae religioni et vicario Christi [fuit] subiecta..."
("Cijela Europa je nekada bila podložena katoličkoj vjeri i Kristovu namjesniku...")

Ali, nesretnom pojavom Lutherove sekte, veliki dijelovi sjeverne i zapadne Europe otpadaju od Crkve i vjere.

Tada je Bog podigao Družbu Isusovu:
"In hac nata Societas Jesu... tunc potissimum a Domino suscitata, cum maxime Ecclesia militans novo indigeret subsidio roborari, quod sibi per Ignatium contra Lutherum, Calvinum aliosque fidei hostes in tempore a Deo submissum esse..."
("Na to rođena Družba Isusova... tada od Gospodina podignuta, kad je vojujuća Crkva trebala najviše pomoći da ojača, koja joj je poslana od Boga u to vrijeme preko sv. Ignacija protiv Luthera, Calvina i drugih neprijatelja vjere...")


Ovako je u Tannerovoj knjizi prikazano mučeništvo M. Grodieckog i S. Pongracza (suradnika sv. Marka Križevčanina).
.

Natpis ispod slike glasi:
"P. Melchior Grodecius, Silesius, et P. Stephanus Pongratz, Hungarus, Societatis Iesu, odio fidei catholicae crudelissime necati a calvinistis in Hungaria anno 1619., 7. et 8. Septembris."
("Pater Melhior Grodiecki, Šlezanin, i pater Stjepan Pongracz, Mađar, Družbe Isusove, najokrutnije pogubljeni od kalvinista iz mržnje prema katoličkoj vjeri, u Mađarskoj godine 1619., 7. i 8. rujna.)


 

Stavit ću još primjera iz Tannerove knjige da se vidi kako se trpi za katoličku vjeru.


"P. Edmundus Arousmitboeus, Anglus, Societatis Iesu, pro fide catholica suspensus et dissectus Lancastriae in Anglia 7. Septembris 1628."
("Pater Edmund Arrowsmith, Englez, Družbe Isusove, za katoličku vjeru obješen i raskomadan u Lancasteru u Engleskoj 7. rujna 1628.")
.



"Quadraginta socii Iesu, duce P. Ignatio Azvedio, pro catholica fide a calvinistis in itinere Brasilico, mari demersi. Anno 1570., 15. Iulii."
("Četrdeset isusovaca, pod vodstvom patera Ignacija de Azovedo, za katoličku vjeru bačeni u more od kalvinista na putu u Brazil. Godine 1570., 15. srpnja.)
.







Posebno jak dojam ostavlja mučeništvo isusovaca u Etiopiji, tijekom pokušaja da se etiopski raskolnici (zapravo heretici - monofiziti slični Koptima) privedu jedinstvu s Crkvom, početkom 17. stoljeća.



"P. Brunus Brunus a S. Cruce, Italus, et p. Ludovicus Cardeira, Lusitanus, Societatis Iesu, pro defensione sanctae Romanae Ecclesiae suspensi et lapidibus obruti a schismaticis in Aethyopia. Anno 1640., 12. Aprilis."
("P. Bruno Bruni od Sv. Križa, Talijan, i p. Ludovik Cardeira, Portugalac, Družbe Isusove, za obranu svete Rimske Crkve obješeni i kamenovani od raskolnika u Etiopiji, godine 1640., 12. travnja.")


 Vrijedno je poslušati što su ova dva isusovca rekli svojim mučiteljima prije svoje smrti (u knjizi na str. 204.):
"Tum manibus ligatis, facta loquendi potestate, p. Ludovicus Cardeira multitudinem affatus: libenter se omnino mori, dixit, et in tantae multitudinis conspectu multo libentissime, ut Christo Domino suo quaqua ratione assimilari possint, et quidem pro ea fide tuenda, extra quam nemini omnino salus animae sempiterna posset obvenire.
Cum vero diceret imperatoris minister, supplicio praefectus, haud esse iam tempus amplius Romanae praedicandae fidei; imo vero, excepit Brunus, iam maxime id agendi tempus est, ut nulli posthac dubium esse possit, quam sincere eam et ex animo in vita praedicarint."

("Tada svezanih ruku, dobivši dopuštenje da govori, p. Ludovik Cardeira se obratio svjetini i rekao da vrlo rado umiru, a još radije pred tolikim mnoštvom kako bi mogli na neki način postati slični Kristu svome Gospodinu, i to za očuvanje one vjere izvan koje baš nitko ne može postići vječno spasenje duše.
Kad je na to carev službenik, izvršitelj kazne, rekao da više nije vrijeme za propovijedanje rimske vjere, Bruni je odgovorio da je upravo sada najviše vrijeme za to, kada treba smrću i krvlju potvrditi njezinu istinu, da nikome poslije ne može biti dvojbi, kako su iskreno i iz duše propovijedali tijekom života.")



Idemo dalje...


"P. Gaspar Paes et p. Ioannes Pereira, Lusitani, Societatis Iesu. Fidei catholicae odio a schismaticis Aethyopibus crudeliter necati, prior 25. Aprilis, alter 2. Maii, A. 1635."
("P. Gaspar Paes i p. João Pereira, Portugalci, Družbe Isusove. Iz mržnje prema katoličkoj vjeri okrutno ubijeni od etiopskih raskolnika, prvi 25. travnja, drugi 2. svibnja, 1635. godine.")
.


P. Bernard Nugveira - posljednji isusovac u Etiopiji.

Izdržao je u tom krajnje neprijateljskom okruženju, brinući se za svoje malo vjerničko stado, sve do 1653. god.
Bio je tada jedini katolički svećenik u toj zemlji.
Trn u oku svećenicima raskolničke sekte zvane "etiopska crkva", koji nisu mirovali dok napokon i on nije smaknut.

"P. Bernardus Nugveira, illustrissimo ortu Lusitanus, pro fide catholica a schismaticis suspensus, in Aethyopiae regno Goiama. Anno 1653."
("P. Bernard Nugveira, Portugalac vrlo viskog podrijetla, za katoličku vjeru obješen od raskolnika, u etiopskom kraljevstvu Goiama. Godine 1653.")
.

Nisu svi isusovci (pripadnici etiopskih misija) skončali u samoj Etiopiji. Mnogi su stradali na putu u Etiopiju. Naime, trebalo je preći opasna područja pod vlašću Turaka i pojedinih arapskih šeika.

Ovdje treba istaknuti p. Abrahama Georgija.
Rođen je u Aleppu (Sirija), u katoličkoj obitelji podrijetlom iz Libanona. Kao vrlo bistar dječak, poslan je na školovanje u Rim. Tamo je stupio u Družbu Isusovu. Njegov prijatelj u novicijatu je bio i sv. Alojzije Gonzaga.

O njegovom životu se mnogo toga može reći, no skratit ću priču...

Pater Abraham je bio savršen izbor za misije. Izvrsno je govorio turski i arapski, a ni fizičkim izgledom se nije izdvajao od ljudi iz tih krajeva.

I tako je on, preodjeven u armenskog trgovca, krenuo na put u Etiopiju.
Nažalost, muhamedanci su ga otkrili.

Prvo su ga pokušali prisiliti da pređe na islam, a kad im to nije uspjelo, ponudili su mu da će ga pustiti ako barem izgovori onu njihovu mantru u kojoj se Muhamed naziva "prorokom".
Pater im je na to odgovorio da nikada neće izreći tu svetogrdnu pjesmicu, i da je Muhamed vrijedan svakog prijezira... točnije, da je "vrijedan svake uvrede" ("omni contumelia dignus").

Muhamedanci su reagirali očekivano (kako i danas reagiraju u takvim situacijama): p. Abraham je osuđen na kaznu smrti, odsjecanjem glave.

No, kad je krvnik zamahnuo mačem prema paterovoj glavi, mač se slomio kao da je grančica. Krvnik je zatim uzeo drugi mač - i opet isto: slomio se kao štapić. Na zaprepaštenje svih koji su gledali!
Tek je s trećim mačem napokon uspio ubiti p. Abrahama.


Nema komentara:

Objavi komentar