utorak, 23. veljače 2016.

Sveci su svoje tijelo smatrali zatvorom




Jedna od glavnih karakteristika modernog teološkog antropocentrizma je kult tijela i tjelesnosti.
Nevjerojatno je da je takvo nešto uopće moglo prodrijeti u današnju pseudo-teologiju… ali, nažalost, i to smo doživjeli!

Malo što je u većoj suprotnosti sa stoljetnim naukom Crkve od toga.

I zato, kao primjer ispravnog nauka, neka nam posluže ove riječi sv. Antuna Padovanskog 
(De martyribus, serm. I.):

Animae igitur sanctorum quandiu sunt in corpore, sunt quasi peregrinae in carcere, in vinculis, in tenebris, in exilio, inter hostes. Quando igitur anima egreditur ad vitam, primum gaudium quod habet a sinistris, habet de carceris, id est, corporis absolutione; caro enim est carcer animae.
'Educ de carcere animam meam.' (Psalm. 141, 8)

Sic corpus suum carcerem existimabat Apostolus: 'Infoelix ego homo! Quis me liberabit de corpore mortis huius?' (Rom. 7, 24)
Hinc vox sanctorum adhuc in carne languentium, qui mortem habent in desiderio, ad sanctos, qui iam liberati sunt: 'Memento nostri, cum bene tibi fuerit et fac misericordiam, ut suggeras Pharaoni, ut educat me de isto carcere.' (Genes. 40, 14)

Quia igitur sancti corpus suum carcerem reputant, ideo vigiliis et abstinentiis ipsum domant et macerant, ut citius exeat incarceratus spiritus, sentientes quod exitium eius erit ad liberationem et gloriam.
'De carcere cathenisque interdum quis egreditur ad regnum.' (Eccles. 4, 14)

Sic non faciunt impii, sed more insanorum muniunt et roborant toto nisu corpus suum, curam carnis habentes et in desideriis ac delitiis viventes ac munientes se superfluitate cibi et potu, vestis et somni.
Sed diabolus 'super omnem munitionem istam ridebit.' (Abac. 1, 10)
Sed non est mirum. Sciunt enim se fures et latrones merito suo in obscuriorem carcerem detrudendos.
'Ligatis manibus et pedibus eius, mittite eum in tenebras exteriores...' (Math. 22, 13)


PRIJEVOD:
Duše svetih dokle god su u tijelu, kao da su strankinje u zatvoru, u okovima, u tminama, u progonstvu, među neprijateljima. Kada stoga duša izađe u život [vječni], prvu radost koju ima slijeva, dobi zbog oslobođenja od zatvora, to jest, od tijela; tijelo je naime zatvor duše.
'Izvedi moju dušu iz zatvora.' (Psalm. 141, 8)

Tako je Apostol svoje tijelo smatrao zatvorom: 'Jadan li sam ja čovjek! Tko će me osloboditi od ovoga tijela smrtonosnoga?' (Rim 7, 24)
Odatle glas svetih koji još boluju u tijelu, koji priželjkuju smrt, upućen svecima koji su oslobođeni: 'Sjeti nas se, kada ti bude dobro i budi milosrdan, da zamoliš faraona, da nas izvede iz ovog zatvora.' (Post 40, 14)

Sveti, dakle, smatraju svoje tijelo zatvorom, pa zato bdijenjima i suzdržavanjima to tijelo ukroćuju i slabe, da što brže izađe zatvoreni duh, znajući da će njegov izlazak biti oslobođenje i proslavljenost.
'Iz zatvora i okova tko izlazi kraljevstvu.' (Prop 4, 14)

Tako ne čine opaki, već kao bezumnici svom svojom ustrajnošću njeguju i goje svoje tijelo, imajaći tjelesne brige i živeći u požudama i nasladama, i utvrđuju se u preobilju jela i pića, odjeće i sna.
No, vrag 'će se rugati svim tim utvrdama' (Hab 1, 10).
I nije čudo. Znaju naime da su lopovi i razbojnici, i svojim će zaslugama biti bačeni u još mračniji zatvor:
'Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu...' (Mt 22, 13)

Nema komentara:

Objavi komentar