subota, 9. prosinca 2017.

Kada državna vlast ne štiti javni moral, građani su ga dužni sami braniti




Bl. Ivan Merz nastojao je ustrojiti djelovanje Hrvatskog orlovskog saveza po uzoru na tadašnje francuske i belgijske katoličke organizacije. Bio je posebno impresioniran belgijskim katoličkim organizacijama, osobito u pogledu njihovih izravnih uličnih akcija za obranu javnog ćudoređa.

Merz je 1927. napisao u Orlovskoj straži članak Apostolat naše belgijske braće, gdje hvali akcije belgijske katoličke mladeži protiv pojava javnog nemorala...
»Savez belgijske katoličke omladine o kojemu smo govorili u pretprošlome broju "Straže" razvio je vrlo uspješnu djelatnost u javnosti.
Zaslugom toga Saveza je krabuljenju (maškaranju) u mnogim krajevima Belgije zadan smrtan udarac. Poslali su svoje predstavnike mnogim načelnicima i uspjelo im je da su načelnici uvidjeli nećudoredne posljedice krabuljenja i zabranili taj loš običaj. Poznato je, da se pod plaštem krabulja (maškara) nećudorednost širi ulicama i javnim trgovima.
Isti Omladinski Savez je češće, a osobito kada se počela u kinu prikazivati "Bećarica" (Garçonne) prosvjedovao kod javnih vlasti, priredio protestne zborove, a omladinci su često zviždanjem spriječili prikazivanje nemoralnih filmova. Taj Savez je ovaj nadzor nad bezobraznim kino-predstavama tako dobro organizirao da se u mnogim mjestima posjednici kina više ni ne usude izvjesiti sramotne plakate jer znaju da će ih omladinci poderati ili namazati mastilom. Mnogi su došli i pred sud koji ih je u mnogo slučajeva i odriješio jer sami zakoni štite javno ćudoređe. Kada javna vlast ne štiti ćudoređe, građani su često dužni zaštititi sebe i svoju djecu od duševne kuge i sami sebe braniti.
Savez je isto organizirao natjecanja pučkih predavanja. Društvo koje priredi za puk više zgodnih (vjerskih, apologetskih, poučnih i sličnih) predavanja dobije od Saveza nagradu. Naravno da se društva trse tu nagradu dobiti. Isto je organizirano natjecanje između društava koje će raspačati što više dobrog tiska. Ovo se natjecanje obavlja svake godine.
Za misije se sakupljaju doprinosi. U mjesecu prosincu i siječnju skupi se oko 50.000 franaka, to jest oko tisuću franaka dnevno. Jednim dijelom te svote belgijska omladina izdržava na svoj trošak jednoga svog misionara.
Svakom važnijom zgodom se ulice Belgije oblijepe plakatima omladinskoga saveza: prigodom narodnih svečanosti, zatim kada se radi protiv nećudoređa ili neumjerenosti, za kršćanske škole itd.
Osobito veliku važnost imaju javne svečanosti belgijske omladine - bilo pokrajinske, bilo narodne. Na posljednjem zborovanju u gradu Šarleroa prisustvovalo je trideset tisuća omladinaca. Služba Božja bila je pod vedrim nebom, a propovijed su raznosili megafoni (električne sprave za pojačanje glasa) tako da je i najudaljeniji prisutni omladinac mogao čuti svaku riječ propovijedi.
Divno li je bilo gledati kako trideset bataljona te Kristove vojske stupa ulicama grada Šarleroa. Zebnja i zabrinutost obuzela je srca socijalista i starih liberala jer su vidjeli da se obistinjuju riječi narodnoga zastupnika Tschoffena: "Ne proričem pobjedu katoličkoj ideji u Belgiji, već je vidim."«

Iz ovih zadnjih riječi vidimo koliko je nezahvalno predviđati buduće događaje. Kad danas pogledamo Belgiju, vidimo da je ona postala nešto sasvim suprotno od onoga što su o njoj prognozirali i Tschoffen i bl. Ivan Merz.

To je upozorenje za sve nas da se suzdržimo od predviđanja budućnosti. Moramo se suočiti sa činjenicom da mi jednostavno ne znamo što će donijeti budućnost. Mnogi su se prevarili pokušavajući predvidjeti budućnost na temelju sadašnjosti.
To što je sadašnjost blistava, ne znači da će takva biti i budućnost. Ali, isto tako, ni tmurna sadašnjost, ne znači automatski tmurnu budućnost.


četvrtak, 7. prosinca 2017.

Početak došašća u starom zagrebačkom obredu

Sad kad smo u vremenu došašća, zanimljivo je pogledati neke specifičnosti staroga zagrebačkog obreda, glede adventske liturgije i običaja. Došašćem počinje crkvena godina, pa tako i zagrebački misal i časoslov.

Uoči službe za prvu nedjelju došašća, rubrike zagrebačkog brevijara daju naznaku da tu počinje brevijar i donose tumačenje o značenju četiri adventska tjedna:

"Incipit breviarium iuxta consuetudinem ac quotidianam observantiam chori ecclesiae Zagrabiensis moderatum. Et primo poendit seu incipit officium de adventu Domini. Quod quidem officium inchoat a dominica primori festo beati Andreae Apostoli quovis ordine duratque ac agitur per quatuor septimanas: ad significandum quod quatuor sunt adventus Domini: in carnem, in mentem, in mortem, et ad iudicium."

("Počinje brevijar uređen prema običaju i svakodnevnom obdržavanju kora crkve zagrebačke. I prvo... započinje oficij o došašću Gospodnjem. Taj naime oficij započinje od nedjelje najbliže svetkovini blaženoga Andrije Apostola, kojim god redom, i traje i obavlja se četiri tjedna, da označi kako ima četiri dolaska Gospodnja: u tijelu, u dušu, u smrt, i na sud.")





Objašnjavajući Spasiteljev četverostruki dolazak, rubrike ističu da se u Crkvi posebno obilježavaju dva dolaska  (Utjelovljenje i dolazak na posljednji Sud).
Zbog toga adventski post ima obilježja radosti, ali i straha:

"Licet autem quadruplex adventus Domini sit, in Ecclesia specialiter de duplici: in carnem et ad iudicium videtur memoriam facere: sicut in officio eius... patet. Hinc etiam est quod ieiunium adventus Domini partim exultationis est et partim maeroris. Et ad hoc innendum Ecclesia cantat tunc quaedam cantica laetitiae, puta 'Alleluia', et hoc propter adventum misericordiae et exultationis. Quaedam vero deponit puta 'Gloria in excelsis', 'Te Deum laudamus' et similia: et hoc propter adventum severae iustitiae et maeroris."

("Iako je, naime, četverostruk dolazak Gospodnji, izgleda da se u Crkvi posebno obilježavaju dva: u tijelu i na sud, kako je očito iz njegovog oficija. Odavde je također i to što je post došašća Gospodnjega, djelomično post radosti, a djelomično post žalosti. I radi toga, Crkva tada pjeva i neke pjesme radosti, poput 'Aleluja', i to zbog dolaska milosrđa i radosti. A neke izostavlja, kao 'Gloria in excelsis', 'Te Deum laudamus' i slične: a to radi dolaska stroge pravde i žalosti.")


Pogledajmo sad misu za prvu nedjelju došašća u Zagrebačkom misalu iz 1511.







Primjećujete da je sve isto kao u rimskom obredu, osim evanđelja - koje je u zagrebačkom obredu iz Matejevog opisa slavnog Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem.
Još jedna važna razlika je to što se u molitvama dodaje spomen o Blaženoj Djevici Mariji i o svima svetima.
Odredbu o tome nalazimo već u općim rubrikama zagrebačkog misala, koji ima posebno poglavlje "Quo ordine dicendae sint collectae infra tempore officii adventus Domini" ("Kojim redom treba govoriti kolekte [zborne molitve] unutar vremena službe došašća Gospodnjega"), gdje izrijekom piše:

"Tempore adventus Domini, et in dominicali et in feriali officio ordinario, semper prima collecta dominicalis. Secunda de Beata Virgine. Tertia de omnibus sanctis. Quando autem festum totum solenne aut sollenne occurrit, tunc prima collecta de festo, secunda de adventu et tertia de Beata Virgine. In festo autem simplici, secunda collecta de adventu, tertia de Beata Virgine et quarta de omnibus sanctis. Quodsi occurrat festum memoriae infra octavam aut utriusque, tunc prima collecta dominicalis sive de tempore. Secunda de Beata Virgine, tertia de octava vel memoriae aut utraque; una post aliam; et ultima de omnibus sanctis."

("U vremenu došašća Gospodnjega, i u nedjeljama i u ferijalnom oficiju, uvijek je prva kolekta nedjeljna. Druga je o Blaženoj Djevici. Treća o svima svetima. A kada je blagdan u cijelosti svečan ili svetkovina, tada je prva kolekta o svetkovini, druga o došašću i treća o Blaženoj Djevici. Kada je pak jednostavna svetkovina [simplex], druga je kolekta o došašću, treća o Blaženoj Djevici, a četvrta o svima svetima. A ako dođe spomendan unutar osmine ili obojega, tada je prva kolekta nedjeljna ili 'de tempore'. Druga je o Blaženoj Djevici, treća o osmini ili spomenu ili oboje, jedna za drugom, i posljednja o svima svetima.")





Zagrebački misal ima i posebnu posljednicu za adventske nedjelje. Podsjećam vas da su nekada misali sadržavali velik broj posljednica (gotovo za svaki veći blagdan).
Sv. Pio V. je odredio u svom izdanju Rimskog misala (1570.) da se zadrži pet glavnih posljednica, dok su sve ostale izostavljene.

Zagrebački misal iz 1511. donosi ukupno 107 posljednica.


Ovo je posljednica za adventske nedjelje...







Zanimljivo je također i to da je posljednica Dies irae, koja se pjeva ili moli na misama za pokojne, izvorno bila adventska pjesma.
O tome piše Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937., str. 137.) govoreći o adventskim himnima:
"Ali iz ovih se himana vidi, da strah nije ono čuvstvo koje odgovara došašću; nasuprot je i u ovim himnima, kao i u antifonama u časoslovu, došašće doba pouzdane nade u spasenje i u oslobođenje od paklenih muka upravo po prvom dolasku Spasiteljevu. Slično završuje i prvotni tekst proze Dies irae: Voca me cum benedictis - Gere curam mei finis. Ova je molitva bila privatna molitva, koja je kasnije, radi svoje potresne snage, našla put i u javno bogoslužje. No, ova posljednica nije prvotno bila određena za mise za pokojne, nego se ranije (prije dodatka zadnjih šest stihova, koji su kasnije dodani i koji se odnose na pokojne) pjevala upravo u I. nedjelju u došašću, radi evanđelja o zadnjem sudu. Bit će da se s istog razloga pjevala i na današnju XXIV. nedjelju po Duhovima, a možda i na XXIII.
U zagrebačkom MR 133 (g. 1323.) nema sekvencije Dies irae, premda su na kraju zabilježene mnoge sekvencije. Ipak nije sasvim isključeno da je proza Dies irae bila zabilježena možda na onim listovima koji danas nedostaju. Posljednje su sekvencije u MR 133: O Maria, rubens rosa, Hodierne lux diei i Salve dulcis o Maria, que es stella matutina, ali ovdje je prekinuta ova sekvencija, jer nema prvotnih listova, koji su dovršavali sekvencije i čitav misal. U MZ 1511 slijedi još dugačka sekvencija Salve mater Salvatoris i proza: Ave cella nove legis, a zatim fol. 276: Item in missis solemnibus defunctorum quando expedit sequitur prosa: Dies irae..."

Da, u zagrebačkom misalu iz 1511. nalazimo Dies irae na str. 276.-277.  Ovdje više nije adventska pjesma, već je posljednica na misama za pokojne.
Evo kako to izgleda:




ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

Oglasi za duhovna zvanja

Čitajući katolički tisak iz 1920-ih i 30-ih, primijetio sam da se često pojavljuju oglasi za duhovna zvanja raznih redova, smostana, sjemeništa itd.

Bilo bi zanimljivo da se netko potrudi pa sve skupi na jedno mjesto.
Ja za to nemam vremena, ali - primjera radi - navodim ovdje nekoliko oglasa iz 1939.,
iz Glasnika sv. Josipa.

Je li ovo bio dobar način za traženje zvanja? Pa, odnekud se mora krenuti.


Iz lipanjskog broja - SALEZIJANSKA SVEĆENIČKA ZVANJA






U istom broju, franjevci konventualci objavljuju sljedeći oglas...






U dvobroju za mjesece kolovoz i rujan, Kartuzija Pleterje daje ovaj oglas...





A u istom broju je i oglas varaždinskih kapucina...


Pošaljite nam svetog svećenika, a ne onog koji se skriva iza civilnog odijela

U vezi mog jučerašnjeg posta, moram reći da su vrlo zanimljiva i ostala pisma koja Mikić objavljuje u svom radu.
Odnose se na sukob Čedomila Čekade i "Glasa Koncila", koji je kulminirao Čekadinom knjižicom "Proigrana šansa- fenomen Glasa Koncila", te na napade na Čekadu od strane Šagi-Bunića, Smiljane Rendić i Živka Kustića.

Čekada je zatražio da Glas KOncila ili "izmijeni pravac pisanja", ili da se...
"sadašnjem uredničkom konzorciju Glasa Koncila [dade] slobodu, da i dalje izdaju list po svom ukusu, ali sa promijenjenim imenom, bez ikakvih, direktnih ili indirektnih, veza sa službenom Crkvom i uz punu svoju odgovornost, moralnu i materijalnu."


Prvo imamo jedno pismo uglednih katoličkih laika biskupu Kuhariću (27. XII. 1969.) u vezi napada na Čekadu od strane "don Jure" (pseudonim Živka Kustića).








Drugo je pismo biskupa Kuharića uredništvu "Glasa Koncila" od 5. siječnja 1970.
Ovo je pismo vrlo važno za razumijevanje Kuharićevog stava prema svemu što se događalo iza II. vatikanskog koncila.







Odgovor Živka Kustića biskupu Kuhariću od 7. siječnja 1970.
Kustić smatra da je Čekada protiv II. vatikanskog koncila, pa pita: "Zašto on sad diže paniku protiv pričešćivanja stojeći?"






nedjelja, 3. prosinca 2017.

Pisma kardinala Šepera protiv modernističkog i ljevičarskog pisanja "Glasa Koncila"



Nedavno je na Hrvatskim studijima doktorirao Anto Mikić s disertacijom Crkveno i društveno značenje Glasa koncila od 1963. do 1972. Rad otkriva mnoge dosad nepoznate stvari, koje su se događale iza kulisa u Glasu Koncila.
Mentor je prof. Miroslav Akmadža, koji je u ovom trenutku zasigurno najbolji poznavatelj suvremene povijesti Crkve u Hrvata.
 
Kao prilog na kraju rada, objavljeni su izvornici pisama kardinala Franje Šepera u kojima prigovara "Glasu Koncila" zbog njegovog liberalnog i ljevičarskog pisanja.

Budući da je ovaj doktorski rad dostupan na internetu cijeloj javnosti, mislim da nikome neće smetati ako ovdje prenesem ta pisma kardinala Šepera uredništvu Glasa Koncila od 21. siječnja 1966. i 28. srpnja 1969., te pismo (tada) pomoćnog biskupa Franje Kuharića od 17. kolovoza 1967.

Kao što znate, "Glas Koncila" je u ono vrijeme bio u rukama ultra-modernista: Vladimira Pavlinića, Šagi-Bunića, Turčinovića, Bajsića i Josipa Kolanovića (kasnijeg kolovođe u "Zadarskom slučaju").
A i Smiljana Rendić, koja je pisala pod pseudonimom "Berith", bila je tada na istoj toj liniji. Iako je poslije govorila da je Pavlinić prerađivao njezine tekstove i ubacivao u njih svoje stavove.

Bilo kako bilo, "Glas Koncila" je konstantnom modernističkom propagandom, napose promicanjem "progresističkih" teologa poput Schillebeeckxa i kardinala Suenensa, izazvao nezadovoljstvo i kritike kardinala Šepera.

Da se razumijemo, kardinal Šeper nije bio tradicionalist. U svom pismu Kuhariću od 28. srpnja 1969. čak se i ograđuje od "tradicionalista koji uopće ne priznaju Koncil".

No, Šeper je bio protivnik modernizma, i vidi se da mu je smetao premekani stav pape Pavla VI. prema modernističkim teolozima. Pa, tako Šeper piše u spomenutom pismu:
"Da je danas živ Pio XI. zadesila bi Suenensa sudbina kardinala Billota. Ali danas je ovdje Pavao VI. koji radije "ponizno razmatra" ove prigovore..."

Za početak, evo pismo kardinala Šepera uredništvu Glasa Koncila od 21. siječnja 1966.
Izgleda da Šeper u tom trenutku još nije bio svjestan da je modernističko pisanje Glasa Koncila rezultat smišljenog stava uredništva. Naivno je smatrao da je rezultat "novinarske brzine" i "preopterećenosti". Kasnije će se otrijezniti.













A sad pogledajte pismo biskupa Kuharića uredništvu Glasa Koncila 17. VIII. 1967.
Kuharić direktno prigovara "Glasu Koncila" zbog promicanja "ekumenskog stava" da više nije dozvoljeno "pokatoličavati nekatolike". I ističe da je onaj koja spozna istinu katoličke vjere dužan ući u Katoličku Crkvu "propter salutem" ("radi spasenja").

Preporučujem Jurju Kolariću i ostalim ekumenistima da pročitaju ovo pismo.









I na kraju, pismo zbog kojeg sam i otvorio ovaj post...
Pismo kardinala Šepera biskupu Kuhariću 28. srpnja 1969.






četvrtak, 30. studenoga 2017.

Nepregledno more opasnog materijala



Činjenica da je ljudska narav pokvarena istočnim grijehom očituje se posebno u tome što je čovjeku lako i privlačno činiti grijeh, a teško suzdržavati se od grijeha.
To je taj "fomes peccati" s kojim se čovjek mora boriti dok god je živ.

I zato je ključ borbe protiv grijeha - izbjegavanje grešnih prigoda.
Djelovanje Crkve na moralnom području kroz sva ova stoljeća sastojalo se poglavito u nastojanju eliminiranja grešnih prilika. Odatle inzistiranje na odvajanju dječaka i djevojčica u školi (borba protiv koedukacije), suzbijanje nemoralnog odijevanja, plesa, zabava itd. Ovdje govorimo o mjerama za suzbijanje bludnih grijeha.

Isto tako, Crkva je uspostavila cijeli jedan sustav za suzbijanje grijeha protiv katoličke vjere (to jest, grijeha protiv Prve Božje zapovijedi). Te mjere uključuju: Indeks zabranjenih knjiga, obvezno pregledavanje i cenzuru tiska, te obvezni imprimatur nadležne crkvene vlasti - koji je bio uvjet za izlazak bilo koje knjige vjerskog sadržaja.
Bio je to mehanizam koji je štitio vjernike od prodora krivovjerja.

Nažalost, cijeli je taj mehanizam razmontiran i ukinut u liberalnim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. Posljedice toga danas su više nego jasne: svijet je preplavilo ogromno nepregledno more "vjerske literature" sumnjivog, dvojbenog ili čak otvoreno krivovjernog sadržaja.

Ukidanje crkvenog nadzora nad tiskanjem knjiga teološke i vjerske tematike, opravdavalo se standardnim liberalnim parolama "demokracije" i "slobode".

Tu se nije vidjelo ili se nije htjelo vidjeti koliko je to zapravo opasna igra. Uvijek je opasno davati slobodu na onim područjima gdje bi neznanje, neiskustvo ili pak zloća protagonista mogla dovesti do nesagledivih posljedica.
I ovdje vrijedi ono što je biskup Mahnić svojedobno rekao o davanju sloboda nezrelom puku:
"Ništa nije opasnije, ništa ubitačnije, nego nezrelome puku dati političke i druge sloboštine. On će nalik na luđaka i druge i sebe upropastiti. Veoma nerazborito postupaju oni, koji bi htjeli puku bez razlike preko noći dati najšira politička i druga autonomna prava, a da ni najmanje ne pitaju kakvo je intelektualno i moralno stanje u kojem se nalazi puk. Mi si ne možemo zamisliti opasnije igre."

Tim više, modernistička kampanja za "demokratizaciju Crkve" je u stvari rat protiv vjere, jer vjera nije i ne može biti demokratska.Vjera se mora prihvatiti u cijelosti.

Zanimljivo je da su neki naši biskupi i nakon Drugoga vatikanskog koncila povremeno davali izjave protiv "demokratizacije Crkve". Tu mislim prvenstveno na splitskog nadbiskupa Franića u vrijeme njegove borbe protiv TDKS-a.

Nadbiskup Franić je u svojoj poruci za Novu godinu 1980. izjavio da bi neki (misleći na TDKS) htjeli Crkvu i njezin pastoralni i teološki rad reformirati tako da se sve to uklopi u "strukture socijalističke demokracije, a u nas posebno u strukture samoupravnog socijalističkog društva".
Usprotivio se demokratizaciji Crkve, ističući da je to (citiram):
"hereza i shizma naših dana, pogibeljnija za Crkvu nego što je bio u svoje vrijeme protestantizam, jer demokratizacija Crkve ukida ili bitno umanjuje transcedenciju cjelokupne vjersko-moralne nauke i vlasti u Crkvi."

Nedostatak ozbiljnog nadzora nad izdavaštvom vjerske literature dovodi do slučajeva kao što su modernističke izdavačke kuće poput "Kršćanske sadašnjosti", na čijim se policama nalazi barem polovica knjiga krivovjernog sadržaja. 

Još je kardinal Šeper u svom poznatom govoru na Radio Vatikanu 12. listopada 1977., kojim je osudio TDKS, konstatirao da mnoge publikacije "Kršćanske sadašnjosti" iznose stavove "koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta nauka i prakse Crkve" i istaknuo da je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje.

Kad smo već kod toga, naši biskupi su još tijekom 1970-ih znali ponekad zabraniti izdavanje krivovjernih publikacija.

Vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada je 1971. zabranio zbornik "Jukić", jer su u njemu izašli tekstovi fra Mile Babića, fra Grge Vilića i fra Rude Barišića, koje je Čekada proglasio krivima, uvredljivima i sablažnjivima, jer "iznose misli, teorije i teze koje nisu u skladu s crkvenim naukom, nego svojom konfuznošću, odsutnošću dogmatske preciznosti i modernističkim mentalitetom i mnogim pogrdama na adresu Crkve i njezine hijerarhije, vrijeđaju katoličku vjersku svijest".

Da navedem samo još jedan slučaj. Godine 1976. tada mladi fra Zvjezdan Linić dao je intervju modernističkom listu "Kana", u kojem je iznio niz krivovjernih stavova o sakramentu ispovijedi.
O tom slučaju se raspravljalo i na biskupskoj konferenciji, i zbog toga je čak otkazana katehetska ljetna škola za tu godinu.

Po tome vidimo da su naši tadašnji biskupi još imali svijest da je njihova dužnost da bdiju nad točnim naviještanjem crkvenog nauka.

Nakon što je otišla ta stara generacija biskupa, više nitko ne nadzire "vjerski tisak" - i tu se danas piše svašta. Ali stvarno, svašta!
Bojim se da novi biskupi (koji su školovani u modernom sustavu) nisu dovoljno teološki obrazovani da prepoznaju razliku između pravovjerja i krivovjerja. A i druge položaje, kojima bi u opisu posla trebao biti nadzor nad pravilnim naviještanjem vjere, prečesto zauzimaju osobe ne baš blistavih kvalifikacija.

Ili, da opet navedem jedno upozorenje biskupa Mahnića:
"Tko nije na čistu glede vjerskih pitanja, kako će druge voditi sigurnim i spasonosnim putem? Filozofski je aksiom: Nitko ne daje drugome, što sam nema."

Problem o kojem danas govorimo postaje sve gori i gori. Svake godine iziđe novi val krivovjernih knjiga. Već se nakupilo, kako sam rekao na početku, ogromno nepregledno more opasnog i štetnog materijala - koji se naivnim vjernicima nudi pod naslovom "vjerske" ili "duhovne" literature.

Dužnosti kanonika i prebendara - neprekidni božanski oficij u katedrali



Najpoznatiji kanonik u povijesti Zagrebačke nadbiskupije zasigurno je Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.). Njegova su djela nezaobilazan izvor za povijest Hrvatske u 18. stoljeću, a naročito za povijest zagrebačke crkve.

Obitelj Krčelić je inače podrijetlom iz Like i Krbave, odakle su zbog divljačkog turskog terora u 16. stoljeću izbjegli na sjever - u krajeve između rijeka Krapine i Sutle.
Krčelić je imao vrlo jaku svijest o svom podrijetlu, pa se uvijek potpisivao kao "Kercselich de Corbavia" ("Krčelić od Krbave").

Neću danas detaljno ulaziti u njegov život i djelovanje, nego ću se samo osvrnuti na neke važne podatke o dužnostima zagrebačkih kanonika i prebendara, iz njegove knjige De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares.





U poglavlju u kojem opisuje zagrebačku katedralu, daje nam detaljan opis kako funkcionira zagrebački kaptol: a napose prava i obveze kanonika i prebendara.

Krčelić kaže da zagrebački prebendari imaju sljedeće dužnosti (str. 412.):

"horas canonicas cum alumnis in cathedrali decantare, matutina sacrificia absolvere, et quidem Missam se Beata Virgine Maria cantatam, de sanctissima autem Cruce et de sancto rege Stephano lectam... Sacra item ferialia et certorum festorum. Ipsi ad aram majorem missas conventuales pro canonicis peragunt."

("pjevati kanonske časove s bogoslovima u katedrali, služiti jutarnje žrtve, i dakako pjevanu misu o Blaženoj Djevici Mariji, a čitanu o presvetom Križu i o svetom kralju Stjepanu... Također ferijalne službe i određenih svetkovina. Oni služe konventualne mise za kanonike na velikom žrtveniku.")


Čini se da Krčelić i sam termin "prebendar" izvodi iz tih njihovih dužnosti:

"In hac vero Zagrabiensi Basilica, ad laudem et honorem omnipotentis Dei cum continua sint in cantu divina officia, haec peragentes, praebendarii vocantur."

("U ovoj, naime, zagrebačkoj bazilici, kako je neprekidno pjevanje božanskog oficija na slavu i čast svemogućega Boga, oni koji to obavljaju, nazivaju se prebendari.")


Naglasak je ovdje na neprekidnom božanskom oficiju u zagrebačkoj katedrali, a to znači svaki dan - cijeli dan.
Krčelić to opisuje na str. 415., kao jedan neprekidan kor ("chorus perpetuus"):

"Chorus autem prope perpetuus est, nam mane intrant cum praebendariis alumni, incoantque a sacro cantato de Beata Virgine Maria, post hoc hora prima absolvitur. Haec maior est ac in Romano, praecipue diebus dominicis. Festisque diebus a Prima incoant, tum missa solemnis, concio. Ferialibus autem diebus post Primam, si sint anniversaria defunctorum, absolvuntur. Hora nona intrant alumni, praebendarii, absolvuntque Tertiam. Canonici quoque adveniunt estque sacrum conventuale, pro ratione festi, saepe cum processione post 'Asperges', intra vel extra ecclesiam. Post hanc sacrum cantatum, et hoc finito, absolvitur Sexta. Haec festivitatum solenniis, ultra horam undecimam aguntur. Hora iterum 2da, aut in aestate 3. intratur et decantata Nona, incoant Vesperae, secundum rubricas (haec in quadragesima post missam conventualem sunt). Tum si non sit festum solenne et occurrant Vesperae defunctorum, absolvantur. Post Completorium, cum antiphona conveniente Salve Regina. Incoat sequentis diei Matutinum cum Laudibus, quae majoribus festivitatibus ad horam sextam et ultra protrahuntur."

("Kor je, naime, gotovo neprekidan, jer ulaze ujutro s prebendarima bogoslovi, započinju od pjevane službe o Blaženoj Djevici Mariji, a poslije toga odsluži se prvi čas [prima]. Ova je veća nego u rimskom obredu, naročito nedjeljama. I svetkovine počinju od Prime, zatim svečana misa, pa propovijed. A ferijalnim danima nakon Prime, ako dođu godišnjice za pokojne, služe se. U devet sati ulaze bogoslovi i prebendari, i obave Terciju [treći čas]. Pristižu također i kanonici, i služi se konventualna misa, prema svetkovini, često s procesijom nakon 'Asperges', unutar ili izvan crkve. Nakon toga, pjevana misa, a poslije njenog završetka, obavlja se Seksta [šesti čas]. Ovo se na svečane blagdane čini iza jedanaest sati. Opet se ulazi u dva sata ili ljetom u tri, i nakon pjevanja None [deveti čas] započinju Vespere, prema rubrikama (one se u korizmi obavljaju nakon konventualne mise). Tada, ako nije svečani blagdan, i dospiju Vespere za pokojne, odsluže se. A nakon kompletorija, Salve Regina s pripadajućom antifonom. Zatim započinje Matutin sljedećega dana s Laudama, koji se na veće blagdane proteže do šest sati i više.")



Krčelić posebno opisuje službu Božju za Božić:

"In vigilia Nativitatis Domini, hora noctis undecima intratur, durantque caeremoniae et cantus, cum sacro ultra horam secundam. Sexta hora propter Primam intratur, duratque devotio cum concione ad octavam. A nona ultra horam undecimam, sacrum summum est. Ab hora prima, Vesperae Nativitatis, tum de sequenti, Completorium; alterius diei Matutinum. Quaevis haec cantu chorali et saepe cum organo."

("Na vigiliju Rođenja Gospodnjega, ulazi se u crkvu u jedanaest sati navečer, i traju ceremonije i pjevanje, sa žrtvom, do preko dva sata [ujutro]. U šest sati ulazi se zbog Prime, i traje pobožnost s propovijedi do osam sati. Od devet sati do jedanaest, služi se glavna žrtva. Od jedan sat [popodne], Vespere Porođenja, a nakon kompletorija slijedi Matutin idućega dana. Sve ovo s koralnim pjevanjem, i često uz pratnju orgulja.")



Kad ovo danas čitamo, pitamo se u čudu: Što se dogodilo sa zagrebačkom katedralom?
Danas je to jedan sasvim drugi svijet. Nije ostalo ništa od nekadašnje revnosti.

Nakon postkoncilske liturgijske reforme, zavladala je neopisiva lijenost i acedija.
Utihnule su stare molitve i himni, a nemar u liturgiji dosegao je vrhunac. Nemarnost je to koja dolazi iz samog relativističkog "opcionalističkog" karaktera "novog misala" i "novog časoslova". Pod egidom "uključivanja laika u liturgiju" sve je razvodnjeno, a klerici su prestali obavljati svoje dužnosti.

Danas zagrebačka katedrala u 90% vremena služi kao razgledavalište za turiste, koji se nerijetko ponašaju neprimjereno i sablažnjivo.
Nekadašnji dom molitve postao je kuća trgovačka.

Što danas rade kanonici? Što rade prebendari? Čime se ti ljudi bave?

Budući da ova nenormalna situacija traje već dugo, mnogi je uzimaju kao normalnu.
Zato trebamo stalno ponavljati: ovo nije normalno. Nije normalno da katedrala služi svemu, samo ne onom cilju radi kojeg je izgrađena.


utorak, 28. studenoga 2017.

Zagrebački brevijar




Kako je sve do 1794. Zagrebačka crkva imala svoj posebni obred mise, tako je imala i svoj vlastiti časoslov. Sačuvan je veći broj zagrebačkih rukopisnih brevijara iz 13., 14. i 15. stoljeća. Nakon pojave tiska, Zagrebačka crkva daje tiskati svoj brevijar (prvo u Veneciji, zatim u Beču). Zagrebački brevijar je tiskan ukupno tri puta: 1484., 1505. i 1688. god.

Zadnjih godinu dana uporno sam tražio ono prvo tiskano izdanje iz 1484. god., jer me zanimalo kako su tamo opisani životi sv. Ladislava Kralja i sv. Emerika u čitanjima II. nokturna.

Nedavno sam napokon uspio pronaći taj brevijar u mađarskoj državnoj knjižnici.
Ovom prilikom moram zahvaliti Mađarima - jer su skenirali, digitalizirali i objavili na stranicama svojih knjižnica praktički sve sačuvane srednjovjekovne knjige koje posjeduju.
I naše bi biskupije trebale napokon digitalizirati svoje stare liturgijske knjige da postanu dostupne široj javnosti. Siguran sam da bi mnogi htjeli vidjeti npr. Splitski evanđelistar iz 8. stoljeća, šibenski Liber sequentiarum iz 11. st., ili npr. bribirski franjevački brevijar iz 1304. god. itd., itd.


No, vratimo se na našu današnju temu.
Naš je zagrebački brevijar, kao što sam rekao, tisakan 1484. god. To znamo po napomeni na zadnjoj stranici kojom završava brevijar:

"Explicit breviarium secundum usum ecclesiae Zagrabiensis, magna cum diligentia revisum et fideli studio emendatum per venerabilem dominum Blasium, decretorum doctorem, archidiaconum de Kemleck et canonicum ecclesiae Zagrabiensis. Impressum Venetiis... Anno salutiferae incarnationis M.CCCC.LXXXIIII..."

("Završava brevijar prema običaju Zagrebačke crkve, pregledan s velikom pomnjom i vjernom pažnjom od gospodina Blaža, doktora dekreta, arhiđakona kalničkoga i kanonika crkve zagrebačke. Tiskano u Veneciji... Godine spasonosnog Utjelovljenja M.CCCC.LXXXIIII...")






Recimo prvo nešto o oficiju sv. Ladislava, zbog kojeg nam je posebno zanimljiv ovaj brevijar.
Začudio sam se da čitanja za blagdan sv. Ladislava skoro uopće ne spominju njegove vojne uspjehe, ni njegove političke poteze, čak niti njegove obiteljske prilike.
U čitanjima se praktički jedino govori o njegovom unutarnjem vjerskom životu: o njegovim pokorama, molitvama, bdijenjima i odricanju od svih užitaka ovoga svijeta.


Tako se već u prvom čitanju kaže:

"Erat namque fidei catholicae cultor eximius: et pura semper mentis devotione Christo servire studuit. Illustratus enim Spiritus Sancti gratia arridentis sibi atque blandientis mundi gloriam caducam reputans et transitoriam: esuriit et sitivit iustitiam ut ad aeternam felix perveniret patriam."

("Bio je naime izuzetan štovatelj katoličke vjere; i uvijek je nastojao služiti Kristu sa čistom pobožnošću duše. Prosvjetljen milošću Duha Svetoga, smatrao je propadljivom i prolaznom slavu ovoga svijeta koji mu je pljeskao i laskao; a on je gladovao i žeđao za pravdom, da sretan dospije u vječnu domovinu.")


Slično je i u drugom čitanju:

"Quamvis enim sibi mundus fores alluderet: in eius tamen corde iam aruerat, cuius ipse concupiscentiis crucifixus fuerit. In suo itaque corpore vivens: iam non ipse, sed in ipso Christus; fidem rectam veram catholicam in Christo fundatam tota mente fideliter amplectendo tenuit."

("Iako mu je svijet izvana laskao: u njegovom je srcu već ishlapio, jer je prema njegovim požudama bio raspet. I tako živeći u svom smrtnom tijelu: nije živio on, već u njemu Krist; držao je svom dušom pravu istinitu katoličku vjeru koja je utemeljena na Kristu Isusu.")


U 5. čitanju piše da je sv. Ladislav činio pokoru za cijeli svoj narod, "plakao za grijehe puka":

"Hic beatus rex non quae sua, sed quae Iesu Christi sunt quaerebat... Ieiuniis denique orationibus instebat: peccata populi plangebat: et in ara cordis semetipsum Deo hostiam vivam offerebat."

("Ovaj blaženi kralj nije tražio svoje, nego ono što je Isusa Krista... Postojano je nastojao u postovima i molitvama, oplakivao je grijehe puka: i na žrtveniku svoga srca samoga sebe prinosio Bogu kao živu žrtvu.")



"De sancto Ladislao rege Hungariae, confessore" - početak oficija o sv. Ladislavu


I u oficiju sv. Emerika slavi se pokornički život, odricanje od ovoga svijeta i prezir ovozemaljskih ispraznosti. Ovdje moram napomenuti da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama, sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae" ("knez Slavonije"). Kako je do toga došlo, objašnjavao sam prije godinu dana, pa ne trebam ponavljati.


U prvom čitanju oficija za blagdan sv. Emerika piše da je taj sveti mladić svake noći bdio, moleći psalme:

"Beatus Emericus, dux Slavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae, modico contentus sopore per singulas noctes cunctos se in lecto collocantibus, et ut regiam decet sobolem duobus candelabris ante lucentibus in psalmis Deo decantandis vigilabat: et uniuscuiusque psalmi fine veniam delictorum cum cordis contritione a Deo postulabat."

("Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana prvoga kralja Ugarske, zadovoljan s malo sna, svake je noći, dok su svi drugi spavali, bdio u pjevanju psalama Bogu pred dva svijećnjaka, kako dolikuje kraljevskom porodu, i na kraju svakog psalma sa skrušenošću srca molio oproštenje od Boga.")






Koliko sam vidio i kod drugih svetaca, zagrebački brevijar ističe poglavito njihovu pokoru i odricanje od ovozemaljskih udobnosti i užitaka. To se svakako smatra jednim od glavnih kriterija svetosti.

U ono su vrijeme katolici vrlo često razmišljali o ozbiljnim riječima Svetoga pisma:
- "Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve." (1 Iv 2, 15)
- "Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće biti prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4) 
- "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)
- "Naša je domovina na nebesima..." (Fil 3, 20)
- "jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Heb 13, 14)
- "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12)

Ovo uvijek trebate imati na umu, ako želite shvatiti tradicionalni časoslov, pa tako i zagrebački brevijar. Jer ljudi koji su vezani za ovozemaljsko ("amatores mundi" - "ljubitelji svijeta") ne razumiju i ne mogu razumjeti klerike i redovnike svih prošlih stoljeća, koji su cijeli dan, od jutra do mraka, gotovo neprekidno molili časoslov.


Što se tiče strukture zagrebačkog časoslova, mogu reći da je vrlo slična tradicionalnom rimskom časoslovu. Opazit ćete u njemu sve one iste molitve i himne kao u rimskom brevijaru. Dakako, zagrebački brevijar sadrži i posebne himne i molitve posvećene svojim svecima zaštitnicima: sv. Ladislavu, sv. Stjepanu i sv. Emeriku, i još neke druge.

Ipak, ima i nekih značajnijih razlika između zagrebačkog i rimskog brevijara.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje se tradicionalno moli u prvom času (prima) - po rimskom se brevijaru moli nedjeljom (kad je tako propisno), dok se po zagrebačkom brevijaru moli i tijekom tjedna, u ferijalnom oficiju.

Zagrebački brevijar naziva Atanazijevo vjerovanje: "Fides Athanasii episcopi" ("Vjera Atanazija biskupa"). I doista, to je prava vjera - i važnost te vjere najbolje izražavaju prve riječi toga simbola:

 "Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")






Rubrike zagrebačkog brevijara često donose razne vjerske pouke, objašnjenja o nastanku nekih blagdana, kao i o svrsi i cilju pojedinih molitava (vrlo slično je bilo i u rubrikama zagrebačkog misala).

Na primjer, na početku oficija za pokojne, stoji između ostaloga i ova pouka:

"Oratione etenim sicut et eleemosyna ac ieiunio mortuis subvenimus. Quo respectu officium mortuorum per Ecclesiam institutum est... Imitat autem ipsum officium triduanam Christi sepulturam: et illius sequitur vestigia, quia sicut in illo triduo: ita et in hoc officio omnia cantica laudis sicut 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' et similia. Sed loco 'Tu autem' dicitur 'Beati mortui', loco 'Gloria Patri' dicitur 'Requiem aeternam', loco 'Deo gratias' dicitur 'Requiescant in pace', ut inferius suis in locis apparebit."

("Molitvom naime, kao i milostinjom i postom, pomažemo mrtvima. Iz tog je razloga Crkva ustanovila oficij za mrtve... A taj oficij nalikuje trodnevnom Kristovom ukopu, i slijedi njegove tragove, jer kao i u tom trodnevlju, tako se i u ovom oficiju izostavljaju svi usklici hvale, kao 'Domine, labia mea', 'Deus, in adiutorium', 'Gloria Patri', 'Tu autem', 'Deo gratias' i slično. Već se umjesto 'Tu autem' kaže 'Beati mortui', umjesto 'Gloria Patri' kaže se 'Requiem aeternam', umjesto 'Deo gratias' kaže se 'Requiescant in pace', kao što će niže biti navedeno na tim mjestima.")






Nakon oficija za pokojne dolazi oficij Blažene Djevice Marije. Ta dva oficija na neki način povezuje pouka iz rubrike koja napominje da se prelazi na drugi oficij nakon što je prvi dovršen:
"Completo officio defunctorum quos nostris precibus ut de poena purgatorii liberentur conamur continue adiuvare"
("Dovršivši oficij za pokojne kojima našim molitvama uvijek nastojimo pomoći da se oslobode od kazne čistilišta").





Prelazimo sad na pokorničke psalme. U zagrebačkom brevijaru dolaze u jednom pasusu pod naslovom "Incipit ordo recitandi septem psalmos poenitentiales" ("Počinje red recitiranja sedam pokorničkih psalama").

Ovdje nam zagrebački brevijar daje svoju možda i najljepšu pouku:

"omni cum devotione orat et orare debet psalmos poenitentiales exemplo David, qui eos in spiritu humilitatis corde contrito orabat assidue pro adulterio cum Betsabee et homicidio in Uriam perpetrato: et misericordiam Domini consecutus est. Sunt autem septem psalmi poenitentiales, ut ostendant per septiformam Spiritus Sancti gratiam posse deleri quicquid in septenario huius vitae committimus... Hi psalmi a lachrymis et amaritudine penitudinis incipiunt et in certitudine veniae terminantur. Quam veniam ut pro delictis nostris obtinere possumus, cum omni devotione oremus: et cum lachrymis psalmos poenitentiae recitemus cum David hoc ordine..."

("sa svom pobožnošću moli [Crkva] i treba moliti pokorničke psalme, po primjeru Davida koji ih je molio u duhu poniznosti, srca skrušena, zbog preljuba s Batšebom i ubojstva Urije: i postigao je milosrđe Gospodnje. A sedam je tih psalama, da pokažu da se preko sedmerostruke milosti Duha Svetoga može otpustiti što smo god počinili tijekom sedmodnevlja ovoga života... Ovi psalmi počinju od suza i gorčine pokornika, a završavaju u sigurnosti oproštenja. A kako bismo postigli to oproštenje za naše prijestupe, molimo sa svom pobožnošću i sa suzama pokorničke psalme zajedno s Davidom po ovom redu..." [slijedi red pokorničkih psalama])







I za kraj, evo u zagrebačkom brevijaru i Litanija svih svetih, koje su inače najstarije od svih litanija - javljaju se u časoslovu od pamtivijeka.






ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova." (Mt 7, 18)


Kroz cijelu crkvenu povijest vjernost tradiciji je uvijek smatrana sigurnim pokazateljem pravovjerja. Svi su crkveni koncili (osim II. vatikanskog koncila) potvrđivali tradicionalni nauk, a osuđivali novotarije. Nije slučajno jedan od uobičajenih naziva za krivovjerce bio "novotari".
Ne može netko biti kršćanin, tko odbacuje crkvene tradicije.

Sjetimo se znamenite odredbe II. nicejskog koncila iz 787. god., koja glasi na grčkom:
Εἴ τις πᾶσαν Παράδοσιν Ἐκκλησιαστικήν ἔγγραφον, ἤ ἄγραφον ἀθετεῖ, ανάθεμα ἔστω.

Na latinskom:
Si quis omnem ecclesiasticam traditionem sive scriptam sive non scriptam reiicit, anathema sit.

U prijevodu na hrvatski:
"Ako netko odbacuje svu crkvenu tradiciju bilo pisanu bilo nepisanu, neka bude proklet."


Da budemo još jasniji, taj je koncil osudio sve one koji...
"...τους τολμώντες ετέρως φρονείν ή διδάσκειν, ή κατά τους εναγείς αιρετικούς τας εκκλησιαστικάς παραδόσεις αθετείν και καινοτομίαν τινά επινοείν..."

("...koji se usuđuju drugačije shvaćati ili naučavati, ili poput pokvarenih heretika odbacivati crkvene tradicije i kakvu novotariju smišljati...")


Po tome vidimo da su napadi modernističkih pseudoteologa na tradicionalno crkveno učiteljstvo, liturgiju i disciplinu - nešto posve antikršćansko. Besramnost s kojom se modernisti obrušavaju na tradicionalno učiteljstvo posebno dolazi do izražaja na području tzv. ekumenizma i "međureligijskog dijaloga".

Ogledan primjer te besramnosti je članak tada mladog Jurja Kolarića iz 1970. pod nazivom Ekumenizam danas, objavljen u listu Crkva u svijetu (2./1970., s. 171.-178.).

Kolarić je u tom članku nahvalio protestante kao utemeljitelje ekumenizma, a vrlo pohvalno govori i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenoj višedesetljetnoj suradnji s protestantima u ekumenskom pokretu.

I dok hvali krivovjerce i raskolnike, Kolarić napada Katoličku Crkvu i njena stoljetna nastojanja oko obraćenja otpadnika.
Pri tome, katolički prozelitizam naziva "atentatom na ekumenizam".

Izgleda da Kolariću strahovito smeta enciklika pape Pija XI. Mortalium animos, koja je osudila ekumenizam, i to u vremenu dok su se protestanti i istočni raskolnici već dobrano ekumenski "bratimili":
»U tom razdoblju ekumenskog djelovanja, koje je više od 40 godina nastojalo razne crkvene zajednice čitavog svijeta zbližiti i dovesti ih do međusobnog boljeg poznavanja, izbjegavala je Katolička Crkva suočenje s ekumenskim pitanjem. Ekumenska angažiranja pojedinih katoličkih teologa bila su praćena velikim nepovjerenjem. Enciklika Pija XI. Mortalium animos (6. 1.1928.) naziva ekumenski pokret "urota nekatolika, koja... teži za ujedinjenjem kršćanskih crkava", a ekumenski se sastanci nazivaju "šarenim". Katolici ne smiju ni pristajati ni sudjelovati u ekumenskim pothvatima, jer "ako bi to učinili, davali bi autoritet kojoj krivoj vjeri, sasvim stranoj od jedne Kristove Crkve. Zar ćemo mi dozvoliti - što bi bilo potpuno nepravo - da se istina, i to od Boga objavljena istina, ponizi do pogađanja?" (Katolički list 79, Zagreb 1928., br. 4, 38-39). Jedini put k jedinstvu crkve je da se "odmetnički sinovi" vrate k Apostolskoj Stolici, jer "ujedinjenje naime kršćana nije slobodno nikako drukčije unapređivati, nego unapređujući povratak odmetnika u jednu pravu Kristovu Crkvu, jer su se nekoć od nje u zao čas odmetnuli." (Katolički list, cit. mj. 40).
U komentaru enciklike, Matija Petlić piše u Katoličkom listu (79, 1928, br. 8, 93) o ekumenskom gibanju: "U tome pokretu leži veoma teška zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma... Za jedinstvo kršćana ne može se drukčije raditi, nego radeći na povratku svih odijeljenih u pravu Kristovu Crkvu, jer su oni nekoć od nje otpali." (Katolički list, cit. mj., 94).
God. 1948. i 1954. Sveta Stolica je zabranila da katolici kao promatrači učestvuju u radu ekumenskih konferencija u Amsterdamu i Evanstonu.«

Kolariću je također trn u oku nekadašnje "unijaćenje" istočnih kršćana. Ovo je njegova ocjena o grkokatolicima:
"Oni, koji su trebali postati pioniri ekumenizma kod nas, postali su zbog latinizacije i katoličkog prozelitizma - njegovi grobari. Nisu oni sami za to krivi. Postali su žrtva službenog katoličkog stava prema stvari ujedinjenja."

Na koga on ovdje konkretno misli, ostaje nepoznato... Možda na vladiku Janka Šimraka, zbog njegove nepopustljivost? Ili nekog drugoga? Nemam pojma... 


Od svega što je Kolarić napisao u tom tekstu, samo je u jednoj stvari u pravu, kad kaže:
"Općenito je poznato da smo mi Hrvati dobri presađivači tuđih ideja, a svoju neoriginalnost, servilnost i duhovnu inerciju rado prikrivamo plaštem poslušnosti i vjernosti višem autoritetu i onda kada to nije potrebno, pa se čak i time hvalimo i ponosimo." 

Ovdje je Kolarić zapravo savršeno opisao samoga sebe i ostale modernističke profesore na KBF-u, koji žele na naše tlo presaditi ideje kojekakvih Rahnera, Congara, Schönborna, Kaspera itd., itd. I sam taj ekumenizam je jedna strana ideja, koju u Hrvatsku uvoze modernisti.

Cjelokupno "ekumensko djelovanje" Jurja Kolarića kroz sve ove godine samo je simptom onoga što je tako točno opisao mons. Čedomil Čekada te iste 1970. godine, u tekstu pod nazivom "Ekumenizam i njegovo naličje":
"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."
(Č. Čekada, Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, s.149.-151.) 

Na kraju, dodao bih da "ekumenizam" nije ni mogao donijeti nikakvih drugih plodova osim onih koje ovdje vidimo. Nije moglo biti drugačije.
Ekumenizam je u korijenu jedan nekatolički pokret.
Podsjećam vas da je "ekumenski pokret" nastao u okviru protestantizma kao nastojanje za objedinjavanjem raznih protestantskih sekti. Loš korijen, loše stablo, loši plodovi.
"Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova, niti nevaljalo stablo dobrih plodova."
(Mt 7, 18)

subota, 25. studenoga 2017.

Uzaludan trud fra Jure Radića i "prava misa Drugoga vatikanskog koncila"

Fra Jure Radić


Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj izdala je 1967. mali "Misal za sve dane u godini". Urednik je fra Jure Radić (dugogodišnji profesor liturgike na Visokoj bogosloviji u Makarskoj), a u izradi su na ovaj ili onaj način sudjelovali gotovo svi glavni hrvatski liturgičari onoga vremena. Uložen je silno velik trud, potrošeno mnogo vremena i novca.
Fra Jure Radić se sav dao na posao da taj mali misal bude što dotjeraniji i da obuhvati svaki dan u liturgijskoj godini.

Je li sav taj trud bio uzaludan? - s obzirom da je samo dvije godine poslije uveden "Novus Ordo" s potpuno drugačijim redom mise, novim kalendarom, netradicionalnim molitvama i lekcionarom (izrazito netradicionalana podjela čitanja na godine A, B i C).

Vjernici tek što su primili Radićev misal u ruke, već su se morali navikavati na jedan sasvim drukčiji obred.

No, činjenica da su fra Jure i njegovi suradnici uložili toliki trud u pripremi ovog (još uvijek) tradicionalnog misala, pokazuje da oni još 1967. nisu znali da će ubrzo - 1969. - biti uveden "Novus Ordo".  Evidentno je da to nije znao nitko u Hrvatskoj - jer da su znali, ne bi uložili toliko truda i vremena u pripremi jednog priručnika za tradicionalnu misu.






Iako je ovdje u suštini riječ o tradicionalnom obredu mise, on već sadrži one promjene koje su pokrenute koncilskim dokumentom Sacrosanctum Concilium (iz prosinca 1963.) i kasnijim odredbama.

To su sljedeće promjene:
- ukinuto je moljenje psalma Judica me Deus na početku mise
- ukinut drugi Confiteor (prije pričesti)
- proširen prostor za narodni jezik u liturgiji
- uveden je naziv "služba riječi" za prvi dio mise, umjesto "misa katekumena"
- određeno je da narod moli zajedno sa svećenikom Vjerovanje, Oče naš i Jaganjče Božji
- umjesto "Ite missa est", uveden je otpust "Idite u miru"
- ukinuto čitanje zadnjeg evanđelja
- povećane mogućnosti za koncelebraciju

Uvedena je također i molitva vjernika, ali to nije bila onakva "molitva vjernika" kao u Novus Ordu (gdje vlada potpuna anarhija i svatko dodaje što god želi), već su to bili zazivi iz tradicionalnih Litanija svih svetih. To i jest bila ona izvorna, prava, molitva vjernika u starokršćansko doba.

Dodano je i pjevanje nekih psalama za vrijeme mise (ako je zgodno). Već se tu polako počinje nazirati onaj "opcionalizam" (koji je u "Novus Ordu" praktički glavno obilježje).

Sve je ostalo u misi bilo tradicionalno (prema Misalu iz 1962.).
Neki danas kažu da je to bila "prava misa Drugog vatikanskog koncila" kako ju je zamislio Sacrosanctum Concilium, a ne "Novus Ordo" iz 1969. , koji je, po njihovom mišljenju, uveden nevezano ili čak suprotno koncilskim odredbama.


Pa, pogledajmo onda kako je izgledala misa koja se služila od vremena II. vatikanskog koncila do neposredno prije uvođenja "Novus Orda".


















Neću stavljati sva predslovlja, ovo stavljam radi primjera...




Kanon Mise...




















Potom Radićev misal donosi i red mise na latinskom...






Misni obrasci za nedjelje i blagdane su u cijelosti bili tradicionalni.

Evo, na primjer, za XXIII. nedjelju po Duhovima. Obratite pozornost na pouke iznad misnog obrasca. Još uvijek sadrže onu izvornu katoličku ozbiljnost.





Upravo te kratke pouke iznad misnih obrazaca otkrivaju da nitko te 1967. godine nije očekivao neku novu revolucionarnu liturgijsku reformu.
U pouci o blagdanu Krista Kralja ističe se da se uvijek slavi prije Svih svetih (u zadnju nedjelju listopada). Dokaz da još 1967. nisu znali da će samo dvije godine kasnije biti uveden novi kalendar i raspored blagdana.






I svetački blagdani svi još uvijek imaju tradicionalne obrasce. Evo, na primjer, za blagdan sv. Ignacija Lojole (31. srpnja)...





Mise za pokojne su kod Radića još uvijek u cijelosti tradicionalne.