nedjelja, 23. srpnja 2017.

O krivovjerju kao grijehu

Krivovjerje spada među grijehe protiv Prve Božje zapovijedi.
Sv. Toma Akvinski kaže da je krivovjerje vrsta nevjere (Sum. the., II-II, q. 11., a. 1.):
"haeresis est infidelitatis species, pertinens ad eos qui fidem Christi profitentur, sed eius dogmata corrumpunt"
("krivovjerje je vrsta nevjere, koja spada na one koji ispovijedaju vjeru Kristovu, ali njegove dogme iskrivljuju [kvare]")

I ne samo da je krivovjerje vrsta nevjere, već je krivovjerje najgora od svih vrsti nevjera.
Kako također kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 6.):
"simpliciter loquendo, infidelitas haereticorum est pessima"
("jednostavno govoreći, nevjera krivovjeraca je najgora")

Sv. Bonaventura kaže da su krivovjerju vlastite tri stvari: odstupanje od vjere, krivo tumačenje Svetoga pisma, i naposljetku ono što slijedi kao kazna za to: izopćenje iz Crkve.
Tako piše sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 26.):

"Haeresis idem est quod divisio, et sic dicitur haeresis propriissime: recessus a fide; proprie, falsa interpretatio Scripturarum; minus proprie, excommunicatio."

("Hereza je isto što i odjeljenje [razdor], i tako se kaže da je za herezu najvlastitije: odstupanje od vjere; vlastito, krivo tumačenje Pisama; manje vlastito, izopćenje.")


Sv. Bonaventura naziva heretika: "subversor Ecclesiae", "rušitelj Crkve", tj. onaj koji potkapa Crkvu.

Naravno, nije svaki grijeh protiv vjere odmah hereza.
Treba biti vrlo oprezan u tome koga se naziva heretikom. Tu nas ozbiljno upozorava Katekizam Tridentskog koncila (p. I., c. 10.):

"Non, enim, ut quisque primum in fide peccaverit, haereticus dicendus est; sed qui, Ecclesiae auctoritate neglecta, impias opiniones pertinaci animo tuetur."

("Ne treba se, naime, kad netko prvi put sagriješi protiv vjere, nazvati heretikom, nego onaj koji, zanemarujući autoritet Crkve, okorjelo drži opaka mišljenja.")


Sjetimo se da Hus i Luther nisu bili odmah izopćeni iz Crkve, nego tek nakon što se vidjelo da oni s prezirom odbacuju sve opomene crkvenih vlasti i da se okorjelo drže krivovjerja. Isto tako, nije sv. Pio X. odmah izopćio moderniste, nego ih je prvo pokušao obratiti blagim opomenama, zatim ozbiljnim upozorenjima, a tek kad je vidio da njihovoj okorjelosti nema pomoći, onda je počeo primijenjivati crkvene kazne.
I u Hrvatskoj kad se pojavio "žuti pokret", naši biskupi su ih prvo pokušali obratiti. No, kad se vidjelo da "žuti svećenici" tvrdokorno odbacuju sve opomene, onda je nadbiskup Bauer presjekao to bolesno tkivo mačem izopćenja.

Kad se uvidi okorjelost krivovjeraca, ne preostaje ništa drugo, nego da ih se izopći iz Crkve. Treba im onemogućiti da dalje šire svoje krivovjerje. Dužnost je crkvenih vlasti da spriječe heretike koji zavode naivne na krivi put.
Ovdje Crkva slijedi riječi sv. Pavla: "S krivovjercem nakon prvog i drugog upozorenja prekini, znajući da je izopačen i da griješi; on sam sebe osuđuje." (Tit 3, 10-11)


Dosad smo govorili o problemu javnog krivovjerja; no, što je sa situacijama kad netko osobno drži krivovjerja, ali ih ne otkriva u javnosti?
Krivovjerje kao smrtni grijeh šteti čovjeku i kad je u tajnosti; i kad nitko drugi za nj ne zna.

Sv. Robert Bellarmin u svom djelu De arte bene moriendi kaže da je prva napast kojom vrag napastuje čovjeka na samrti upravo napast krivovjerja, kojom mu pokušava oduzeti pravu vjeru (koja je temelj spasenja):

"Propinquante morte, diabolus adversarius noster 'tanquam leo rugiens' non deest sibi, sed tanquam ad praedam velox accurit et totis viribus in extrema illa lucta moribundum aggreditur. Primum vero praelium inchoare solet a tentatione circa fidem. Nam et res quas credimus, non solum supra sensum, sed etiam supra rationem naturalem accendunt; et ipsa eadem fides fundamentum iustificationis nostrae est, et eo fundamento everso omnis aedificatio bonorum operum corruit. Est autem haec tentatio facile omnium gravissima, quia proelium nobis est cum adversario non solum doctissimo et acutissimo, sed etiam in eiusmodi praeliis assueto ab exordio mundi. Ipse omnes principes haereticorum seduxit, quorum non pauci viri optimi et sapientissimi fuerant."

("Kad se približava smrt, naš neprijatelj đavao 'poput ričućeg lava' ne drži se za sebe, već kao na plijen brzo dođe i svim snagama nasrće na umirućega u toj posljednjoj borbi. Prvi boj običava započeti sa napašću oko vjere. Naime, stvari koje vjerujemo ne samo da su iznad osjetila, nego se također uzdižu i iznad naravnog razuma; i baš ta vjera je temelj našeg opravdanja, i ako se sruši taj temelj, ruši se i cijela zgrada dobrih djela. Ta bi napast lako mogla biti najteža od svih, jer se moramo boriti s njeprijateljem ne samo vrlo učenim i vrlo lukavim, već i iskusnim u ovakvim bojevima još od početka svijeta. On je zaveo sve vođe heretika, od kojih su nemali broj prije bili ljudi dobri i vrlo mudri.")


Bellarmin i neki drugi katolički pisci navode primjere nekih ljudi, koji su tijekom života bili dobri vjernici, ali ih je vrag na samrti naveo da povjeruju u neku herezu i tako umru bez prave vjere.
Sv. Alfonz Liguori ističe u svojoj Praksi ispovjednika (Praxis confessarii) da se vrag naročito često služi takvim varkama kad napastuje intelektualce na samrti, o čemu sam pisao u tekstu Opasnost na samrti.


ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Katančićeva Biblija - rješenje aktualnih problema oko izbora prijevoda Biblije

Katančićev prijevod Svetoga pisma (1831. god.)


Kako bi propovjednik mogao naviještati riječ Božju, on prvo sam mora znati što govori riječ Božja. Za izvršenje te zadaće, neophodno je poznavanje Svetoga pisma i svete Tradicije. Prvo i osnovno, treba znati koja je verzija Svetoga pisma autoritativna za katolike.

Među dogmatskim dekretima Tridentskog koncila, vrlo važno mjesto pripada dekretu o Svetom pismu (sess. IV.), koji određuje da je latinska Vulgata autentični i autoritativni tekst Svetoga pisma:

"statuit et declarat, ut haec ipsa vetus et vulgata editio, quae longo tot saeculorum usu in ipsa Ecclesia probata est, in publicis lectionibus, disputationibus, praedicationibus, et expositionibus pro authentica habeatur; et ut nemo illam reiicere quovis praetextu audeat"

("određuje i objavljuje da upravo to staro izdanje vulgate, koje je dugom upotrebom kroz tolika stoljeća prokušano u Crkvi, treba držati za autentično u javnim čitanjima, raspravama, propovijedima i tumačenjima, i da se nitko ne usudi da ga odbacuje pod kojim god izgovorom")


Tridentski koncil osuđuje one koji odbacuju bilo koji dio Svetoga pisma (kako je sadržan u latinskoj Vulgati):

"Si quis autem libros ipsos integros, cum omnibus suis partibus, prout in Ecclesia Catholica legi consueverunt, et in veteri vulgata Latina editione habentur, pro sacris et canonicis non susceperit; et traditiones praedictas sciens et prudens contempserit, anathema sit."

("Ako netko ne prihvaća za svete i kanonske cijele te knjige, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi, i kako su sadržane u starom latinskom izdanju vulgate, i svjesno i namjerno odbacuje rečene tradicije; neka bude proklet.")


Tridentski koncil također zabranjuje da bilo tko tumači Sveto pismo suprotno smislu kojeg se uvijek držala Crkva:

"ut nemo suae prudentiae innixus, in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae Christianae pertinentium, sacram scripturam ad suos sensus contorquens, contra eum sensum quem tenuit et tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sanctarum, aut etiam contra unanimem consensum Patrum, ipsam Scripturam sacram interpretari audeat"

("da se nitko ne usudi tumačiti Sveto pismo upirući se u vlastitu razboritost, u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, izokrećući smisao Svetoga pisma protivno onom smislu kojega se držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma, ili također protivno jednoglasnom mišljenju otaca")


Da ovo bolje shvatite, dajem vam jedan primjer.
Crkva je npr. uvijek one Kristove riječi "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5) shvaćala i tumačila kao jasno učenje da se nitko bez krštenja ne može spasiti. Tako to mjesto tumače svi sveti oci. Prema tome, nitko ne smije davati tim riječima nekakva suprotna tumačenja. Nitko ne smije izmišljati nekakva "svoja tumačenja" (kao što to danas rade modernisti i "karizmatici").


Odredbe Tridentskog koncila o Svetom pismu i Tradiciji potvrdio je Prvi vatikanski koncil u dogmatskom dekretu Dei Filius (24. travnja 1870.), koji kaže:

"Quoniam vero, quae sancta Tridentina Synodus de interpretatione divinae Scripturae ad coercenda petulantia ingenia salubriter decrevit, a quibusdam hominibus prave exponuntur, nos, idem decretum renovantes, hanc illius mentem esse declaramus, ut in rebus fidei et morum, ad aedificationem doctrinae christianae pertinentium, is pro vero sensu sacrae Scripturae habendus sit, quem tenuit ac tenet sancta mater Ecclesia, cuius est iudicare de vero sensu et interpretatione Scripturarum sacrarum; atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpretari."

("Budući da ono što je sveti Tridentski sabor spasonosno odredio o tumačenju Svetoga pisma kako bi suzbio objesnu dosjetljivost [u tumačenjima], neki ljudi krivo objašnjavaju, mi obnavljajući isti dekret objavljujemo da je njegova nakana da u stvarima vjere i ćudoređa koje se tiču izgradnje kršćanskog nauka, treba držati za pravi smisao Svetoga pisma onaj kojeg je držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju Svetoga pisma; i stoga nikome nije dopušteno tumačiti Sveto pismo suprotno tom smislu ili također suprotno jednoglasnom mišljenju otaca.")


Što da sad radi jedan današnji mladi svećenik, kome modernistički profesori na KBF-u nikada nisu pružili priliku niti da pogleda Vulgatu, a kamoli da je čita i proučava?
Što da radi netko kome se nameće Duda-Fućakov prijevod, kao da je to autoritativni tekst Biblije!?
Što da čini jedan student teologije kome se uskraćuju sami temelji za razumijevanje Svetoga pisma?
Ili netko kome nikada nije pružena prilika da prouči izvorna djela svetih otaca, pa da tako usvoji pravilno tumačenje Svetoga pisma?

Izlaz iz ovih teškoća nalazi se u onom prvom hrvatskom tiskanom prijevodu Biblije.
Odgovor se krije kod jednog skromnog slavonskog franjevca, koji je živio prije 200 godina.




Fra Matija Petar Katančić (1750.-1825.) načinio je prvi cjeloviti tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik. Objavljen je 1831. u šest svezaka - Stari zavjet u četiri sveska, i Novi zavjet u dva sveska. To je hrvatski prijevod Vulgate: paralelno su postavljeni latinski tekst i hrvatski prijevod.

Iako je hrvatski tekst pisan starijom grafijom, lako se čita, jer je Katančić promicao štokavsko narječje novijeg izgovora.


Na primjer, početak Evanđelja po Marku:






Najveći dio Katančićeva prijevoda možete preuzeti na Google Books. Nedostaju III. i VI. svezak Staroga zavjeta, ali najvažnije je da možete naći kompletan Novi zavjet.

Stari zavjet: Svezak I. i Svezak II..

Novi zavjet:
Svezak I. (Evanđelja i Djela apostolska)
Svezak II. (Poslanice apostola i Knjiga otkrivenja)

Kod Katančića nije toliko važan sam prijevod, već je bitno da svladaš latinski tekst Vulgate. Prijevod je tu da početnici koliko-toliko shvate što piše na latinskom.
Dakako, to je tek prva faza.
Kad svladaš latinski tekst Vulgate, onda trebaš naučiti kako da ga ispravno tumačiš. Jasno je da nemaš vremena čitati sva djela svetih otaca, ali onda barem prouči Katekizam Tridentskog koncila.



nedjelja, 9. srpnja 2017.

Prijedlozi bl. Ivana Merza za obnovu pobožnosti bistričkog svetišta



Bl. Ivan Merz je u tekstu Bistričko proštenište (1922.) iznio niz vrijednih prijedloga kako da se obnovi pravi duh pobožnosti na našim pučkim proštenjima, naročito u Mariji Bistrici.

Prvo, da izdvojim ono najvažnije, što je svojevrsni "conditio sine qua non":
"Katoličko društvo, koje je od Mahnićeve epohe imalo tu providencijalnu misiju da zaustavi naglu dekristijanizaciju našega naroda i bude uvijek prvoborcem za njegovu vjersku obnovu, moralo bi prvom zgodom organizirati jedno narodno proštenje u kojemu bi ono prednjačilo svojom pobožnošću. Tom prilikom se ne bi morao samo očigledno bojkotirati alkoholizam koji je na žalost još uvijek bitno vezan uz naša prošteništa, već bi morao narod, vođen svojim dušobrižnicima, provesti cijelo vrijeme u molitvi i u postu pjevajući vjerske pjesme i položivši zavjet da će svaki pojedinac sebe obnoviti i nastojati pridobiti za Isusa Krista okolinu u kojoj živi."

Bl. Ivan Merz predlaže da Marija Bistrica postane središte gregorijanske glazbe u našim krajevima, u duhu motuproprija sv. Pija X. Tra le sollecitudini (od 22. studenog1903.):
"Marija Bistrica bi osim toga mogla postati jedno središte za obnovu naše crkvene glazbe u gregorijanskome duhu. Mnogi svećenici, koji se tamo sastaju za velikih proštenja, mogli bi pjevati u zboru (barem tercu, misu, sextu, vespere i kompletorij) i tako uputiti i sâm narod u ljepotu crkvene glazbe. Za tim treba težiti to više što su prijašnji župnici imali pravo služiti pontifikalne mise. Kad bi se to sve provelo i u tu svrhu sakupilo milodarâ, Marija Bistirica bi mogla postati jedan veličanstven umjetnički Kredo katoličkih Hrvata."

Na kraju Merz program obnove tog marijanskog svetišta sažima u tri točke:
"Ako dakle želimo da Marija Bistrica zadobije onaj prestiž koji jedno katoličko proštenište mora imati, trebalo bi za sada:
1. osnovati jedan odbor stručnjaka na svim područjima katoličkoga života koji bi djelom i savjetom nastojao pridići ovo svetište,
2. uvesti za vrijeme proštenja obrede kako ih propisuje motu proprio od 22. studenoga 1903.
3. organizirati što prije jedno uzorno proštenje katoličkog đaštva."




subota, 8. srpnja 2017.

Posljednja molitva sv. Ćirila



Stari životopisi sv. Ćirila i Metoda spominju jednu osobito nadahnutu molitvu, koju je sv. Ćiril izgovorio na svojoj samrti.  Ta je molitva dospjela i u čitanja u nekim starim hrvatskim glagoljskim časoslovima.

Jedna od najpoznatijih sačuvanih glagoljskih knjiga je II. novljanski brevijar iz 1495., kojemu je glavni autor čuveni pop Martinac. U tom se brevijaru inače nalazi i ono potresno svjedočanstvo o kobnoj bitci na Krbavskom polju 1493. i o turskim zločinima nad hrvatskim narodom.


II. novljanski brevijar (1495. god.)


Među mnogobrojnim svetačkim službama u novljanskom brevijaru, nalazimo i oficij za blagdan sv. Ćirila i Metoda. U staro vrijeme, naši su svećenici-glagoljaši slavili blagdan sv. Ćirila i Metoda 14. veljače, na blagdan sv. Valentina (zato što je sv. Ćiril umro 14. veljače 869.).

Oficij za 14. veljače u tom brevijaru je prvenstveno o sv. Ćirilu i Metodu, uz spomen sv. Valentina.
Čitanja u prvom i drugom nokturnu govore o misiji sv. Ćirila i Metoda u Moravskoj. Najdojmljiviji je opis posljednje molitve sv. Ćirila, koju je izgovorio na samrti.
U toj molitvi, sv. Ćiril moli za svoje vjerno stado, zapravo za sve slavenske narode, da ih Gospodin Bog sačuva u pravoj vjeri i izbavi "ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi".
I da uništi krivovjerje krivovjeraca: "i pogubi jeretičasku jeres" - ili kako je to nadbiskup Karaman preveo na latinski: "et destrue haereticorum haeresim".


Cijeli taj dio čitanja u brevijaru glasi ovako, u crkvenoslavenskom izvorniku:
"I jako približi se vrĕme odšastija jego ot sego vĕka, vazdvig rucĕ svoji k nebesi i pomoli se k Gospodevĕ, sa slzami reki: 'Gospodi Bože, iže jesi anjeli tvoje bespltnije va službu istavil sebĕ , nebo propev, zemlju osnoval, i vsa sušćaja ot nebitija v bitije privel, iže vsegda tvoriši volju bojećih se tebe i hranećih zapovĕdi tvoje, usliši molitav moju, i vĕrnije stado tvoje. I nimže me bĕ pristavil neključimago i nedostojnago raba svojego, izbavi je ot vsakoje bezbožnije i poganskije zlobi, i ot vsakago hulnago i jerĕtičaskago jazika glagoljuća hulu na te, i pogubi jeretičasku jeres, i vzrasti Crkve tvojeje množastvo. I vse jedinodušnije sakupiti stvori, izredi ni ljudi jedinomisleše v rĕsnotivnoj vĕri tvojej, i pravu ispovĕd vdahni v srdca ih, i slovo tvojego učenija. Tvoj bo jest dar, ašće i nas prijal jesi nedostojnije na propovĕdanije Hrista tvojego. Blagodĕjanija že tvorešća, ugodnija tebĕ, ježe mi bĕ prĕdal, jako tvoje tebi predaju, ustroji silnoju desnicu tvoju, da vsi proslavet ime tvoje vlasti, Trojičraja.' 
Celov že vse celovom svetim i reče: 'Blagosloven Gospod iže ne dast nas v rucĕ nenavidimim vragom našim, na i sĕt lečućih nam skruši se, i izbavi ni ot istlenanih.' I sije rek uspja o Gospodĕ."

Na hrvatskom bi to glasilo ovako:
"I kako se približilo vrijeme njegova odlaska sa ovoga svijeta, podigao je svoje ruke k nebesima i pomolio se Gospodinu, sa suzama govoreći: 'Gospodine Bože, koji si anđele svoje bestjelesne sebi ostavio na službu, rasprostirući nebo, osnivajući zemlju, i sve što postoji izveo iz nepostojanja u postojanje, koji uvijek činiš volju onih koji te se boje i čuvaju tvoje zapovijedi, usliši molitvu moju i svoje vjerno stado. I kome si me postavio, beskorisnoga i nedostojnoga sluga svoga, izbavi ga od svake bezbožne i poganske zloće, i od svakoga huliteljskog i krivovjerskog jezika koji govori hulu protiv tebe; i uništi krivovjerje krivovjeraca, i umnoži brojnost tvoje Crkve. I učini da se svi jednodušno skupe, i ujedini ljude u jednomišljenju i istinitoj tvojoj vjeri, i udahni pravu ispovijest u njihova srca i riječ tvoga nauka. Jer tvoj je dar što si nas nedostojne primio na propovijedanje Krista tvoga. Blagodati čineći koje su tebi ugodne, koje si mi dao, kao tvoje vraćam tebi; postavi svoju moćnu desnicu da svi slave ime tvoje vlasti, sveto Trojstvo.'
A poljubivši sve svetim poljupcem, reče: 'Blagoslovljen Gospodin, koji nas nije predao u ruke naših nevidljivih neprijatelja, već je i uništio zamku koju su nam postavili oni koji vrebaju na nas, i izbavi nas od propadljivoga.' To rekavši, usne u Gospodinu."

U jednom prastarom brevijaru u Zaglavu na Dugom otoku, nalazio se vrlo sličan oficij sv. Ćirila i Metoda, sa više-manje identičnim čitanjima. Taj je oficij zadarski nadbiskup Matej Karaman u 18. stoljeću preveo na latinski. Tako da imamo i latinski tekst ovih čitanja o sv. Ćirilu i Metodu.

Ovako glasi onaj gore navedeni dio s molitvom sv. Ćirila, prema Karamanovom prijevodu:
"Utque appropinquavit tempus discessus eius ab hoc saeculo, elevatis manibus suis ad coelum oravit ad Dominum cum lacrymis dicens: 'Domine Deus, qui angelos tuos incorporeos in ministerium servasti tibi, coelum extendens, terram fundans, et omnia quae sunt de non esse ad esse perduxisti, qui semper facis voluntatem timentium te et custodientium mandata tua, exaudi orationem meam et fidelem gregem tuum. Ad quos me, Deus, praefeceras inutilem et indignum servum tuum, libera eos ab omni impia et pagana malignitate, et ab omni blasphema et verbosa haeretica lingua loquente blasphemiam in te, et destrue haereticorum haeresim, et redde Ecclesiae tuae multitudinem. Et omnes unanimes fac congregentur et conjunge homines unanimiter cogitantes in veraci fide tua, et veram confessionem inspira in corda eorum; et eloquia tuae doctrine. Tuum enim est donum, si et nos indignos asumpsisti ad praedicationem Christi tui. Beneficia autem facientia gratos tibi, quae mihi tradidisti, tamquam tua tibi trado; dispone potentem dexteram tuam, ut omnes glorificent nomen tuae potentiae, Trinitas.'
Et osculatus omnes osculo sancto, dixit: 'Benedictus Deus, qui non dedit nos in manus invisibilium hostium nostrorum, sed et laqueus insidiantium nobis contritus est, et libera nos de corruptibilibus.' Hoc dicto obdormivit in Domino."

Ako možda želite ponešto detaljnije znati o svemu ovome, pročitajte rad Ivana Berčića: Dvie službe rimskog obreda za svetkovinu sv. Ćirila i Metuda
Rad je objavljen nakon Berčićeve smrti, pa je na početku stavljen nekrolog Vatroslava Jagića (koji možete slobodno preskočiti, jer Jagić previše ideologizira stvari).


petak, 7. srpnja 2017.

Odakle takva nepostojanost?

Sveci su nam ostavili primjer ustrajnosti u katoličkoj vjeri - unatoč svim nevoljama - sve do kraja života. Pogledajmo samo našu crkvenu povijest: bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza, sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina i tolike druge.

Gledajući te pozitivne primjere može nam se dogoditi da zaboravimo da je bilo i suprotnih primjera - negativnih primjera, i to puno, strahovito puno...
Uzmimo samo žalosne slučajeve u zadnjih 100 godina: žuti pokret početkom 1920-ih, zatim filokomunistička svećenička udruženja u 1950-ima, pa TDKS u 1970-ima i 80-ima.

Nije ni među laicima situacija bila bajna. Sjetimo se svih onih desetaka tisuća laika koji su se učlanili u Komunističku partiju. Dakle, ljudi koji su kršteni i odgojeni kao katolici, odjednom napuštaju vjeru i uključuju se u Partiju, za koju znaju da se bori protiv vjere. A sve zbog prolaznih materijalnih probitaka.
Što reći o tim ljudima? Možemo ih usporediti s onima koji su za vrijeme turske vladavine prelazili na islam; samo zbog materijalne koristi: prodali vjeru za večeru.

I mnogi istaknuti vođe komunističke partije, poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, pa i samog Josipa Broza Tita, kršteni su u Katoličkoj Crkvi i slušali su vjeronauk u pučkoj školi - i to onaj pravi vjeronauk, ne ovaj današnji modernistički pseudo-vjeronauk, nego onu pravu tradicionalnu pouku katekizma. I opet ih to nije spriječilo da postanu progonitelji Crkve.

No, ipak su najveće razočaranje svećenici koji su se pridružili komunistima, kao Svetozar Ritig i ostali udruženjaši. I danas se čudimo nad okorjelošću tih udruženjaša, koji su se oglušili na tolike molbe svojih biskupa da ne ulaze u udruženje.

Pada mi na pamet pismo koje je biskup Josip Pavlišić poslao u svibnju 1953. jednom svećeniku koji se namjeravao učlaniti u Udruženje. U tom pismu biskup otvoreno govori tom svećeniku da će biti suspendiran, ako uđe u udruženje. Dojmljive su riječi kojima biskup Pavlišić upozorava tog svećenika da ne vjeruje komunistima:
"Ako vam neki bezbožac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni, da to ne čini ni iz ljubavi prema vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi... [N]emojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke."

No, ova biskupova upozorenja nisu ništa pomogla, i taj se nesretni svećenik uključio u Udruženje, gdje je postao jedan od vodećih članova.

Odakle takva nepostojanost... čak i kod svećenika i redovnika?
Rekao bih, od prevelike izloženosti ovome svijetu: od previše kontakta s pokvarenošću ovoga svijeta.

Sv. Ljudevit Marija Grignion je još u 18. stoljeću napisao:
"Teško je ustrajati u stanju milosti zbog pokvarenosti svijeta. Svijet je danas toliko pokvaren, da i sama redovnička srca nužno mrlja, ako ne i njegovo blato, ali barem njegova prašina: tako da je neka vrsta čuda, ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; posred ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi."

Ako je to vrijedilo u 18. stoljeću, onda znate da to danas vrijedi još sto puta više, jer je danas svijet daleko pokvareniji nego u prijašnjim stoljećima. Današnji je svijet upravo izopačen.

Osim izloženosti svijetu, problem je i u urođenoj pokvarenosti koju čovjek nosi u sebi, a koja je posljedica istočnog grijeha. Zbog te urođene pokvarenosti, čovjek je izrazito sklon na zlo i grijeh. Samo mu daj priliku, i on će sagriješiti.

Ove istine o čovjeku ne čuju se baš često u naše vrijeme. Od vremena "postkoncilske obnove", preko svake mjere se veliča "dostojanstvo ljudske osobe".
Taj novi humanistički i antropocentrični kvazi-kult ne dopušta realan pogled na pravo stanje čovjeka.

Kao protulijek za modernistički humanizam, navodim riječi sv. Ljudevita Marije Grigniona o pokvarenosti čovjeka (prema starijem hrvatskom prijevodu svečeve Rasprave o pravoj pobožnosti iz 1944. god.)










I ono što svetac kaže na 87.-89.:




nedjelja, 2. srpnja 2017.

Zapanjujuća sličnost između zahtjeva "žutog pokreta" i postkoncilskih reformi

Naslovnica knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS"


Žuti pokret je bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.

Žuti pokret je tražio "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.
Među zahtjevima je bilo i uvođenje međureligijskog programa u sjemeništa. Oni su doslovno tražili (citiram): "da se sve teološke discipline uče s osobitim obzirom na nauke i ustanove anglikanske te srpsko-pravoslavne crkve".


Evo prve stranice te njihove "rezolucije" u žutoj knjižici...




A što tek kažete na ove zahtjeve? Zvuči poznato?




Tadašnji papa Benedikt XV. oštro je osudio ideje "žutog pokreta", kao i zahtjeve sličnog pokreta koji se još prije pojavio među svećenicima u Češkoj.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer u okružnici iz svibnja 1920. osuđuje žuti pokret, a za "reformske ideje" kaže: "Neke su od njih bar na oko bezazlene, ali ako se uzme na um duh, kojim odiše čitav taj pokret, vodi on nužno do otpada od Crkve, do skizme."

Katolički tisak je pisao da žuti pokret djeluje s podrškom slobodnozidarskih medija, koji ga koriste za rušenje morala, vjere i Crkve. Stjepan Bakšić je u Katoličkom listu (ožujak 1920.) napisao da je "žuti pokret zli plod nezdravog društvenog millieua i odraz nezdrave duševnosti pojedinaca".

Pokušaji da se "žuti svećenici" dovedu u red bili su različitog uspjeha. Na tome se naročito angažirao biskup Josip Lang, koji je uspio obratiti neke od njih i vratiti ih na pravi put. Biskup Lang je silno patio zbog onih svećenika koji su tvrdokorno ostali pri svojim zabludama - u krivovjerju i otpadu.

Na kraju je nadbiskup Bauer počeo energično primijenjivati crkvene kazne protiv pripadnika žutog pokreta: neke je suspendirao, a neke izopćio iz Crkve. 
Tako je skršen "žuti pokret" u Hrvatskoj.
Biskupi su također pozivali da se pokorničkim djelima dade zadovoljština za uvrede koje su žuti otpadnici nanijeli svojim sablažnjivim ponašanjem i zahtjevima.

No, što se dogodilo 50 godina poslije ovih događaja?
U reformama poslije Drugoga vatikanskog koncila uvedeno je praktički sve ono što je "žuti pokret" tražio: 
- uveden narodni jezik u liturgiju
- ukinuti su svi postovi (ostao je još samo post na Čistu srijedu i Veliki petak)
- časoslov skraćen do krajnosti i de facto postao fakultativan
- dopušteno da svećenici nose civilnu odjeću
- uvedeni srdačni "ekumenski" odnosi s krivovjercima ("anglikancima") i raskolnicima
- demokratizacija preko kolegijalizma
- "otvaranje prema svijetu"


Sve ono što su tražili "žuti svećenici" (i zbog čega su na kraju izopćeni iz Crkve!) uvedeno je postkoncilskim reformama!
Što su si o tome samo mislili stariji vjernici krajem 1960-ih, koji su se dobro sjećali kako je zagrebački nadbiskup Bauer izopćio "žute svećenike", a sad se odjednom uvode stvari zbog kojih su oni izopćeni?

Možda to i ne bi bilo toliko šokantno da crkveni autoriteti u Hrvatskoj nisu cijelo vrijeme (praktički sve do II. vatikanskog koncila) odlučno tvrdili da nikada neće pristati na zahtjeve žutog pokreta.
Tako, na primjer, Dragutin Kniewald još 1937. u svojoj Liturgici (str. 31.) kaže glede zahtjeva otpalih "žutih" svećenika oko uvođenja narodnog jezika u liturgiju:
"Razumljivo je da Katolička Crkva ne prihvaća tražbine otpadnika i svojih neprijatelja; tražbine koje praktički potkapaju srž cijelog kršćanstva."

To je tada bilo razumljivo i samo po sebi očito. Zašto? Zato što to nije prvi put da se Crkva morala boriti protiv takvih zahtjeva. Praktički svi heretici u zadnjih tisuću godina imali su vrlo slične zahtjeve: od albigenza, preko husita, do protestanata, pa do modernista, žutog pokreta i neomodernista - svi su tražili skraćenje liturgije i ukidanje latinskog jezika (a time i uništenje jedinstva rimske liturgije), zatim ukidanje posta i nemrsa, drastično skraćenje odnosno ukidanje časoslova, ukidanje svećeničkog celibata, "demokratizaciju Crkve" i "otvaranje svijetu".

Težnje tih skupina nisu imale u sebi neku posebnu filozofsku pozadinu (iako se često maskiraju filozofskim i teološkim "argumentima") već su najčešće rezultat obične sirove želje za uživanjem u životu i vlastitom komocijom, koja želi maknuti sve ono što joj stoji na putu (kao post, namrs i obvezni časoslov).

srijeda, 28. lipnja 2017.

Molimo za vjerne mrtve, a ne za nevjerne mrtve

Danas često možete vidjeti situacije u kojima se negdje na svijetu dogodi neka nesreća u kojoj pogine mnogo ljudi ili teroristički napad, i odmah se jave pojedini prelati s izjavama: "Molimo za sve poginule", "Molimo za sve žrtve bez obzira na vjersku pripadnost" i slično.

To je totalno nekatolički stav.
Trebamo jasno reći: Crkva ne moli za preminule nekatolike.

Moramo razlikovati molitvu za žive od molitve za mrtve. Mi se molimo za sve žive, ali se ne molimo za sve mrtve (već samo za one koji su umrli kao katolici).
Crkva moli za žive nekatolike - dok god su živi - da se obrate na jedinu pravu i spasonosnu vjeru. No, onoga trenutka kad oni umru u svojoj nevjeri, onda prestaje i svaka molitva za njih, jer im više nema pomoći. Izvan Crkve nema spasenja.

Dakle, nije ista stvar: molitva za žive i molitva za mrtve.
Lijepo to objašnjava sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 5., ad 3um):

"quantum ad hoc, vivus est melioris conditionis, quia potest transferri de statu culpae mortalis in statum gratiae, quod de mortuis dici non potest, et ideo non est eadem causa orandi pro mortuis et pro vivis"

("što se toga tiče, živ čovjek je u boljem položaju, jer se može premjestiti iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve; i zato nije ista svrha molitve za mrtve i za žive")


Nije slučajno Crkva uvijek isticala da moli za vjerne mrtve ("pro fidelibus defunctis") - drugim riječima: za pokojne vjernike, a ne nevjernike.
Sv. Augustin u svom djelu De cura pro mortuis jasno kaže da Crkva moli "pro omnibus in christiana et catholica societate defunctis" ("za sve preminule u kršćanskom i katoličkom zajedništvu").
Dakle, ne molimo za one koji su umrli izvan katoličkog zajedništva.

I baš se taj pasus iz Augustinovog djela De cura pro mortuis čita u tradicionalnom časoslovu na Dušni dan (2. studenoga), u matutinu u II. nokturnu (V. čitanje).




subota, 24. lipnja 2017.

Dva zaključka



Fra Karlo Balić je bio naš posljednji vrsni poznavatelj skolastičke teologije. Kad je on umro 1977., možemo slobodno reći da je tada umrla i skolastička teologija u Hrvata. Nemamo više takvih vještih znalaca... A nemaju ih više, nažalost, ni drugi narodi.
Danas na teološkim fakultetima vladaju površnost i neznanje, u kombinaciji s modernističkim krivovjerjem raznih varijanti.

Nećete više naći ljude koji su, poput fra Karla Balića, detaljno proučavali djela skolastičkih teologa - izravno iz samih srednjovjekovnih rukopisa - i ne samo proučavali, nego i njihov sadržaj znali prenijeti kako znanstvenoj, tako i običnoj vjerničkoj javnosti.

Posebna je briga fra Karla bila kritička objava srednjovjekovne rukopisne građe.
Zanimljivo je da svom članku Povjesno proučavanje skolastične teologije (1936. god.) kaže da još niti petina skolastičke književnosti nije objavljena:
"Još nije ni peti dio skolastične književnosti objelodanjen. Veoma važne Summae Theologicae Petra Cantora, Martina de Fugeriis, Petra de Capus, Rolanda Kremorskoga i tolikih drugih leže neizdane u prašini raznih biblioteka. Sve to treba malo po malo proučiti i objelodaniti. Istraživačima skolastične književnosti zadaju posebne poteškoće anonimni rukopisi. Ima ih veliko mnoštvo. Danas se ide za tim, da se pokupe i objelodane 'Initia' svih izdanih i neizdanih skolastičnih spisa, kako bi se mogli identificirati razni anonimni rukopisi i naći njihov auktor. Kod izdavanja djela skolastičnih pisaca, nemale poteškoće zadaje određivanje vremena kada je rukopis napisan, čitanje skraćenica, traženje i identificiranje citata. I u tom pogledu danas historijski skolastični pokret nastoji da dođe ususret pojedinim istraživačima. Napokon, ustanovljeno je da se ponajznamenitiji rukopisi nalaze po malim, zabitim bibliotekama, na koje često nitko i ne misli."




Uz to, skolastika je imala i ima mnogo neprijatelja. Fra Karlo je dobro primijetio da su neprijatelji skolastike kroz povijet ujedno bili i neprijatelji Crkve. Tako u istom članku kaže:
"Poznato je, kako su se humanisti u 15. vijeku izrugivali skolastičnoj znanosti nazivljući je supersticijom, nekulturnom pojavom u povijesti čovječanstva, i slično, skolastika da nije ništa drugo nego 'ars rixosa', 'theologia papalis', itd.  U 18. vijeku enciklopediste, empiriste, materijaliste, racionaliste, i svi neprijatelji Crkve žestoko su napadali skolastičnu znanost."

Unatoč tome, skolastika je živjela upravo zahvaljujući ljudima poput fra Karla Balića.
Fra Karlo je najpoznatiji kao mariolog. Govorio je da je kršćanska duša po naravi marijanska. Već po tome vidimo da protestanti nisu kršćani, jer odbijaju iskazati dužno štovanje Majci Božjoj.

Papa Pio XII. je imenovao fra Karla članom komisije za proučavanje pitanja Uznesenja Marijina. Rezultat rada je Balićevo djelo Testimonia de Assumptione B. V. Mariae ex omnibus saeculis, čime je dao doprinos papinom proglašenju dogme o Marijinom Uznesenju (1950.)
Fra Karlo je također utjecao na Pija XII. da proglasi sv. Antuna Padovanskog crkvenim naučiteljem (1946. god.).





A sad dolazimo do II. vatikanskog koncila, na kojem je fra Karlo sudjelovao kao peritus. On je bio najistaknutiji među "maksimalistima", koji su tražili da Koncil proglasi dogmu o Blaženoj Djevici Mariji kao posrednici svih milosti. No, doživjeli su neuspjeh. Njihov je prijelog označen kao smetnja za ekumenizam (jer protestanti-krivovjerci odbacuju štovanje Majke Božje).
Na kraju je u osmo poglavlje konstitucije Lumen gentium, ušao kompromisan tekst, koji je trebao donekle smiriti obje strane: i maksimaliste i minimaliste.
Što je fra Karlo zaista mislio svemu tome, otkriva nam njegov suradnik i prijatelj - poznati tomist Antonio Piolanti. Piolanti kaže da je fra Karlo s dubokom boli ustvrdio: "Tamo je uništen sav moj rad."

Treba naglasiti da su polemike između  "maksimalista" i "minimalista" na Koncilu bile prilično žestoke. Među "minimalistima" su bili svi poznatiji neomodernisti (Congar, Rahner...).
Congar je u svom dnevniku na krajnje primitivan način vrijeđao fra Karla Balića, nazivajući ga "šarlatanom" i "propagandistom".

O tome se u Hrvatskoj uopće nije pisalo - jer je tada (kao i danas) vladala šagijevska cenzura koja je sprječavala da se bilo što negativno kaže o II. vatikanskom koncilu.
No, vani se o ovim sukobima itekako pisalo. Pogledajte tekst o tome na Rorate caeli.

Toliko o tome. A sad se vraćamo malo više u prošlost, u tekstove fra Karla Balića sa kraja 1930-ih.


Integralna skolastika ili integralni tomizam?

Na internetu možete naći dvije serije članaka fra Karla Balića koje govore o odnosu tomizma i ostalih skolastičkih škola.
Iz 1937. - Sv. Toma Akvinski i drugi naučitelji (1, 2, 3, 4)
Iz 1938. - Crkveni auktoritet prema tomizmu i drugim katoličkim školama (1, 2, 3, 4)

U njima se fra Karlo zauzima za integralnu skolastiku, a protiv ograničavanja na integralni tomizam. On pokazuje da su pape, osim sv. Tome, poticali i na proučavanje drugih skolastičkih pisaca. Dakle, potreban je i tomizam i druge skolastičke škole - sve zajedno kao integralna skolastika...
"Franjevci će nastaviti svojim kongresima i svojim radom, ali neće nikada isključiti iz svoga programa ni tomiste ni tomizam, jer znadu da kao što nema integralne skolastike bez franjevačke škole, tako je nema ni bez tomizma."

Naime, problem je bio u tome što su nakon enciklike pape Leona XIII. Aeterni Patris, neki dominikanci tražili integralni, ekskluzivni, tomizam - koji je isključivao ostale skolastičke škole.
Zato fra Karlo kroz obilje papinskih dokumenata dokazuje da su pape kroz povijest isticali vrijednost i drugih crkvenih naučitelja.

Iz gore navedenih tekstova izdvajam dva pasusa, koji su im zapravo zaključci - i glavne misli.

Prvi zaključak...



I drugi zaključak, ili zapravo poziv hrvatskoj inteligenciji...




I za kraj, dvije lijepe slike gdje fra Karlo Balić služi sv. misu.

Indulgentiam, absolutionem et remissionem peccatorum vestrorum tribuat vobis omnipotens et misericors Dominus. - odrješenje prije pričesti vjernika (nakon drugog Confiteora)...



Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundi.




subota, 17. lipnja 2017.

Bijela kuga

Otkad postoji katolički tisak u Hrvatskoj, on bez prekida piše o problemu bijele kuge. Još je Zagrebački katolički list u 19. stoljeću pisao o toj moralnoj i narodnoj propasti. Sekularizacija država koja je dovela do smanjenja utjecaja Crkve na svakodnevni život ljudi (uz istodobno povećanje protuvjerskih liberalnih utjecaja) pokazala se naročito pogubnom na ovom području.

Međutim, tog zla nije još tada bilo u svim krajevima naše domovine (kao danas). Znalo se gdje toga ima, a gdje nema. Znakovito je da su najzdraviji krajevi bili oni najsiromašniji, dok su oni bogatiji bili pokvareniji.
Slavonija je bila zloglasna po bijeloj kugi.

Stavljam ovdje tri teksta iz našeg katoličkog tiska, koji pokrivaju razdoblje od gotovo 65 godina (1875.-1939.).

Prvo, evo jedan tekst o bijeloj kugi u Slavoniji koji je izašao na samoj naslovnici Zagrebačkog katoličkog lista, 10. lipnja 1875.






Nakon Prvog svjetskog rata, bijela kuga se postupno širila i na druge dijelove Hrvatske.
Kao svjedočanstvo može nam poslužiti ovaj tekst iz tjednika Katolik od 21. srpnja 1933.









Najoštriji članak protiv bijele kuge izašao je u Glasniku sv. Josipa u siječnju 1939. god.







I za kraj, jedno pitanje ispita savjesti iz jednog starog molitvenika...



srijeda, 14. lipnja 2017.

Želim da se ova presveta otajstva iznad svega časte i štuju



Sv. Franjo je u svojoj oporuci naglasio, govoreći o Presvetom Sakramentu: "haec sanctissima mysteria volo super omnia honorari et venerari" ("ova presveta otajstva želim da se iznad svega časte i štuju").

Još u čuvenom pismu svećenicima svoga reda, sv. Franjo piše:

"Rogo etiam in Domino omnes fratres meos, sacerdotes qui sunt et erunt et esse cupiunt Altissimi, quod quandocunque voluerint Missam celebrare, puri et pure faciant cum reverentia verum sacrificium sanctissimi Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi, sancta intentione et munda, non pro ulla terrena re, neque timore vel amore alicuius hominis, quasi placentes hominibus. Sed omnis voluntas, quantum adiuvat gratia Omnipotentis, ad eum dirigatur, et soli ipsi Deo summo tantum placere desideratis, quia ipse solus operatur ibi, sicut sibi placet. 
Quoniam sicut ipse Dominus dicit: 'Hoc facite in meam commemorationem' (Luc. 22, 19), si quis aliter fecerit, Iudas traditor efficitur. Recordamini fratres sacerdotes, quoniam scriptum est in Lege Moysi, quod transgredientes in corporalibus sine ulla miseratione per sententiam Domini moriebantur."

("Molim također u Gospodinu svu braću svoju, koji jesu i bit će i žele biti svećenici Svevišnjega, da kad god namjeravaju služiti Misu, to čine čisti i čisto sa štovanjem: pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, sa svetom i čistom nakanom, ne za bilo kakvu zemaljsku stvar, niti zbog straha ili ljubavi bilo kojeg čovjeka, poput onih koji ugađaju ljudima. Nego, sva volja, koliko pomogne milost Svemogućega, neka se usmjeri na Njega, i jedino samome višnjemu Bogu nastojite ugoditi, jer samo On djeluje ondje, kako se Njemu sviđa.
Jer, sam Gospodin kaže: 'Ovo činite meni na spomen' (Lk 22, 19), a ako netko drugačije čini, postaje Juda izdajnik. Sjetite se, braćo svećenici, da je pisano u Mojsijevom zakonu da su prijestupnici bez ikakve milosti, po odredbi Gospodnjoj, bivali smaknuti.")


Osim velike brige oko što dostojnijeg služenja svete misne žrtve, franjevački je red karakteriziralo i nastojanje oko što dostojnijeg primanja svete pričesti. S kakvom pobožnošću su nekada franjevci pristupali svetoj pričesti, dobro možemo vidjeti u pravilima sv. Bonaventure za franjevačke novake (Regula novitiorum).
Sv. Bonaventura traži da se pojedinac cijeli tjedan duhovno priprema za dan kad je odlučio primiti sv. pričest (Regula novitiorum, cap. IV.):

"Cum Apostolus dicat quod qui illud incogitabile sacramentum 'indigne manducat, iudicium sibi manducat et bibit' (I. Cor. 11, 29): idcirco quandocumque proponis, studeas per totam hebdomadam praecedentem te praeparare, per peccatorum contritionem continuam, confessionem et devotam orationem. Nam de hac praeparatione loquebatur Apostolus, cum dicebat: 'Probet autem seipsum homo, et sic de pane illo edat et de calice bibat' (I. Cor. 11, 28). Quod si in die dominico proponis communicare, studeas te ante per triduum ad fervorem spiritus ordinare, ut sis in sexta feria praecedenti ab omni cogitatione immunda abstractus... Sabbato proponas penitus fratrum consortia declinare, et quietem mentis eligere, dies enim requietionis est: et pone strictum ori tuo silentium, ut saltem illo die non solum otiosa verba succidas, sed ipsa necessaria vix loquaris. Nam, teste Hieremia: 'Bonum est praestolari cum silentio salutare Dei nostri'. Et usque ad completorium exerceas te, aut in lectione, aut in bona meditatione. Post completorium vade in ecclesiam, et ibi revoca mentem tuam, et quidquid contra Creatorem tuum fecisti recogita cum dolore et amaritudine cordis, dicendo cum Propheta: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Isa. 38, 15). Et semper quando communicare proponis, die praecedenti ieiunes: et post matutinum non dormias, sed vigila in oratione..."

("Jer Apostol govori da tko taj neobuhvatni sakrament 'nedostojno jede, sud sebi jede i pije' (1 Kor 11, 29), stoga kad god se odlučiš [pričestiti], trudi se preko cijeloga prethodnog tjedna pripremati, po neprestanom kajanju za grijehe, ispovijedi i pobožnoj molitvi. Naime, o toj je pripremi govorio Apostol, kad je rekao: 'Neka se iskuša čovjek, i tako od toga kruha jede i od kaleža pije' (1 Kor 11, 28). Jer ako si odlučio pričestiti se u nedjelju, trudi se prije toga tri dana držati u gorljivosti duha, da budeš u prethodni petak odvojen od svake nečiste misli... U subotu se trudi u potpunosti izbjegavati društvo braće, te tražiti spokoj duše, jer je to dan odmora: i postavi strogu tišinu svojim ustima, da barem toga dana ne samo izbjegavaš besposlene riječi, već da i one koje su potrebne jedva govoriš. Naime, po svjedočanstvu Jeremije: 'Dobro je čekati s tišinom spasenje Boga našega'. I sve do kompletorija zaokupi se, bilo u čitanju, bilo u dobrom razmatranju. Nakon kompletorija pođi u crkvu i ondje si sredi misli, i razmisli što god si učinio protiv svoga Stvoritelja s boli i gorčinom srca, govoreći s Prorokom: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Iz 38, 15). I uvijek kad se odlučiš pričestiti, prethodnog dana posti: i nakon matutina nemoj spavati, već bdij u molitvi...")


Sv. Bonaventura zatim traži da se nakon pričesti novak vrati u svoju ćeliju i tamo iz brevijara izmoli pokorničke psalme i litanije svih svetih:

"Cum communicatus fueris, statim vade in cellam tuam, et cum gaudio magno ipsius communicationis, affectes illum quem quidem ipsa veritas promittit, dicens: 'Qui manducat meam carnem et bibit meum sanguinem, habet vitam aeternam' (Ioan. 6, 55); et immediate dicas poenitentiales cum litaniis, et cave illa die similiter ne egrediantur verba nociva vel otiosa de ore tuo..."

("Nakon što se pričestiš, odmah pođi u svoju ćeliju, i s velikom radošću te pričesti, pohvali onoga koga je naime sama istina obećala, govoreći: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni' (Iv 6, 55); i odmah reci pokorničke psalme s litanijama; i pazi se slično toga dana da ti ne izlaze riječi štetne i besposlene iz usta...")


Teško je možda očekivati od današnjih ljudi da se drže svega što je gore propisao sv. Bonaventura, ali svakako se trebaš dobro pripremiti za svetu pričest.



ponedjeljak, 12. lipnja 2017.

Ad Orientem, id est ad Christum



Propovijedi sv. Antuna Padovanskoga su odličan putokaz kroz crkvenu godinu (prema tradicionalnom obredu, naravno). One točno prate razne obrasce za sv. misu, te su po njima i dobile nazive, npr. za svetačke blagdane: "De uno martyre", "De uno confessore", "De una virgine et martyre" itd.
Sv. Antun je većinu svojih propovijedi izrekao 1228. godine. Iz te godine potječu njegove propovijedi "De tempore" (slijede liturgijske obrasce proprium de tempore). Čitajući te propovijedi, shvatit ćete da su se od vremena sv. Antuna do danas u tradicionalnom rimskom obredu održali, uglavnom, potpuno isti obrasci svetih misa.

Kad sam nedavno listao korizmene propovijedi sv. Antuna, upao mi je u oči njegov izraz "Ad Orientem, id est ad Christum" iz propovijedi na ponedjeljak prvog tjedna korizme.
Cijeli taj pasus glasi ovako:

"Ponitur igitur paradisus in oriente, per orientem intellige adventum ad iudicium: Vel pro oriente Christum, qui 'vir oriens nomen eius' (Zach. 3, 12). Ita igitur debet plantari mens fidelis ad orientem ut semper habeat divinum iudicium prae oculis, semperque formidet et timet, quia: 'Popule meus, qui beatum te dicunt, ipsi te decipiunt' (Isa. 3, 12). Et Leviticus primo, praeceptum est ut vesicula oviculae poneretur in oriente altaris in loco ubi erant cineres, innuens ad memoriam iudicii motus elationis reprimere. Item quando motus elationis surgit in te et inflaris ad modum vesicae quae nihil continet nisi ventum, pone te ad Orientem, id est ad Christum..."

("Postavljen je dakle raj na istoku, a po istoku shvati dolazak na suđenje: 'I bit će dolazak Sina Čovječjega kao munja koja izlazi od istoka' (Lk 17, 24). Ili za istok shvati Krista, koji je 'čovjek kome je ime Istok' (Zah 3, 12). Tako dakle treba biti posađen um vjernika prema istoku, da uvijek ima pred očima Božji sud, i da uvijek dršće i strahuje, jer: 'Narode moj, oni koji kažu da si dobar, oni te varaju' (Iz 3, 12). I u prvom poglavlju Levitskog zakonika, određeno je da se mijeh ovčice postavi na istok žrtvenika, na mjesto gdje je bio pepeo, naznačujući da na spomen Suda treba suzbiti nagnuća uzdizanja. Isto tako, kad u tebi ustane nagnuće prema vlastitom uzdizanju i napuhneš se kao mijeh koji ništa nema u sebi osim vjetra, [obrati se] okreni se prema istoku, to jest, prema Kristu...")

[Ioannes de la Haye, Sancti Francisci et sancti Antonii opera omnia, 1653., str. 55.]

nedjelja, 11. lipnja 2017.

"Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje"



Nadbiskup Ivan Ev. Šarić napisao je ove riječi iz naslova u svojoj poruci Hrvatskom orlovskom savezu 1924. godine. Šarić je bio veliki podupiratelj Katoličke akcije, napose orlovske, i kasnije križarske, organizacije.

Među člancima bl. Ivana Merza nalazimo i jedan iz 1926. pod nazivom Crkva i orlovstvo.
Merz je taj članak sastavio od raznih citata hrvatskih biskupa i pape Pija XI. koji govore o orlovskom pokretu. Koliko vidim, među njima je najviše citata nadbiskupa Šarića. Budući da tu ima puno vrijednih misli i poruka, prenosim ovdje neke od tih Šarićevih citata, uz par slika tog velikog biskupa (koje sam preuzeo sa stranica Vrhbosanske nadbiskupije)...
»Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za Majku. Prisloniti se moramo što tjesnije uz tu blagu Majku, koja će nas nježnom rukom uvijek upravljati sigurnim putom vječnomu cilju naših duša, k Bogu. I zato je i mene i sav naš prečasni episkopat tako radosno dirnula Vaša odlučna volja da se što uže priljubite k starješinstvu Crkve i, preko svojih vođa svećenika, uspostavite neprestani idejni kontakt s biskupima koje je sam Duh Sveti postavio da ravnaju Crkvom Božjom«.


»Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje. A to su naši Orlovi. Uvijek vjerni Crkvi i njezinim pastirima, uvijek spremni na rad i žrtve za pobjedu Božje stvari. Četa Božja koja je na svoje zastave napisala preporod naše hrvatske domovine u Kristu. I ja se čvrsto uzdam da će ova četa izvesti taj preporod. I ja samo najljepše nade vežem uz vas, mlada braćo!«



»Orlovski pokret neka bude pokret praktičnog, djelotvornog, proživljenog kršćanstva. Pa će onda biti vječan. Nepridobiv i nepobjediv kao Krist pod čijim zastavama vojuje, a komu je rekao Bog: "Sjedi o desnu moju, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim."
Pa će onda naš pokret zbilja biti pokret Orlova Božjih, koji će junačkim zamahom voditi mladi rod naš ravno k Suncu Istine i Ljubavi. Pa će onda naš pokret biti Makabejsko koljeno narodu našem koje će opet ostvariti zavjet slavne starine i učiniti Hrvatsku opet kršćanskom i katoličkom.«



»Na temeljnoj zasadi kršćanstva da svaki preporod mora početi od samoga sebe, najprije moramo ostvariti kraljevstvo Božje, izraditi što savršeniju sliku Kristovu u svojoj duši, utjeloviti se u Kristu da mognemo onda postati oruđem Providnosti Božje u obnovi društva, apostolima, solju i svijetlom svijeta. "Regnum Dei intra vos est" - "Kraljevstvo Božje je u vama". I stoga s posebnim veseljem pozdravljam baš tu najizrazitiju crtu Vašega programa: Prvenstveno odgojni značaj Orla. Odgojiti sebe, njegovati vjerski život i crkveni duh u svojim članovima, stvarati kršćanske značaje: to je uzvišena zadaća na koju jamačno smjera i kojoj konačno služi sav ostali vaš rad. – A to je zalog Vašega uspjeha na polju katoličke obnove. Stvorimo li pojedince pune duha Božjega i pune oduševljenja za Božje sinove i za pobjedu Kraljevstva Božjega, preporod javnoga života doći će sam od sebe, jer će nas ljubav Božja i žar milosti goniti na rad i čeličiti na žrtve: "Charitas Christi urget nos." – Po sjedinjenju s Isusom postat ćemo i mi dionici snage i svemoći njegove. – "Sve mogu u onome koji me jača. Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom".«



»A među svim katoličkim organizacijama, jedna je kojoj moramo prije svega posvetiti svoju brigu. To je organizacija katoličke omladine. Ova je organizacija i najzahvalnija i najpotrebitija i najvažnija. Najzahvalnija je jer se mladosti najlakše primaju uzvišene misli, i jer se mladost lako oduševljava i jer je mladost uvijek spremna na rad i žrtve. Najpotrebitija, jer su godine mladosti pune pogibelji i jer mladeži već po naravi njezinoj treba odgoja i vodstva. Najvažnija, jer ono što se u mladosti utisnulo u srce, ostaje najtrajnije, nikad se ne da posve iščupati i daje temeljni smjer čitavome životu čovjeka: "Adolescens juxta viam suam, etiam cum senuerit, non recedet ab ea." Duh mladosti, to je duh koji će vladati budućnošću. I tko osvoji mladost, osvojio je svijet za buduće naraštaje. – I ništa nam ne mora biti toliko na srcu, koliko baš to da stvorimo bujnu cvjetnu organizaciju katoličke mladeži i da onda tu organizaciju postavimo na zdrave i vječne temelje evanđeoske istine.«




subota, 10. lipnja 2017.

Ova je vjera stožerna os kršćanskog života i temeljni preduvjet blažene vječnosti

Misa za blagdan Presvetog Trojstva (Rimski Misal)


Zanimljive su pouke koje Dragutin Kniewald donosi uz hrvatske prijevode misnih obrazaca. Najvrijednija je svakako ona koju stavlja za blagdan Presvetog Trojstva...
(Nedjeljni misal, III. izd., Zagreb 1939., str. 139.-141.)